REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-828/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3219904258/10 od 15. lipnja 2010., sklopljenog između tužitelja OC i tuženika Zagrebačke banke d.d., a koja: ''Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%.''

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju OC iznos od 179,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju OC iznos od 224,40 EUR, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju OC iznos od 172,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju OC iznos od 215,43 EUR, u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 224,40 EUR od 25. ožujka 2025. do isplate te na iznos od 215,43 EUR tekućih od 25. ožujka 2025. do isplate.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 740,60 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 25. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 15. lipnja 2010. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 3219904258/10, kojim mu je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.440,39 EUR obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, te je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku, odnosno zbog čega baš taj postotak, te u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja, kao potrošača, čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste, slijedom čega nije mogao komparirati visinu naknade s drugim kreditorima te odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Tužitelj navodi i kako mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a isplatio drugi iznos umanjen za troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.352,74 kn (179,54 EUR), čime mu je nezakonito i potpuno netransparentno nametnuo plaćanje apstraktne ulazne naknade. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunao tužitelju kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je stvarno isplatio drugi manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužitelja. Da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama zauzeo je stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., te u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023, Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. Nadalje, tužitelj navodi i da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu iste, od čega se sastoji, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva, bez mogućnosti korisnika kredita odabrati želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja, kao potrošača, čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra, stoga, kako obje sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača. Navodi i kako je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a stvarno mu isplatio drugi iznos, umanjen za troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.298,63 kn (172,36 EUR), čime mu je nezakonito i potpuno netransparentno nametnuo plaćanje naknade za osiguranje kredita, pa je i time prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, a na štetu tužitelja. Slijedom navedenoga, tužitelj je predložio da sud utvrdi ništetnima sporne ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora te naloži tuženiku da mu vrati naplaćene iznose naknada od 179,54 EUR i 172,36 EUR, oba sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate, odnosno 16. lipnja 2010. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora za koju smatra da je suviše visoko postavljena, te je u cijelosti osporio navode tužitelja u tužbi, istaknuvši i prigovor zastare, dok je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač, odnosno da je sredstva kredita koristio isključivo u potrošačke svrhe. Osporio je da bi se sporne ugovorne odredbe imale smatrati nepoštenima, odnosno ništetnima, jer tvrdi da su iste jasne, razumljive i lako uočljive, pa da, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ustvrdio je i kako je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takvih odredbi, jer mu je stavio na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora, u kojoj stoji da je naknada za obradu kredita 2,5% od iznosa traženog kredita. Osim toga, tvrdi da je i tijekom pregovora oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu informirao tužitelja tako da su ga službenici tuženika jasno obavijestili da postoji ta obveza u slučaju odobrenja kredita. Tvrdi i da tužitelj nije mogao ne biti svjestan ekonomskih posljedica vezanih za ugovaranje odredbi kojima se utvrđuje njegova obveza za plaćanje spornih naknada, s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati sve usluge te navodi da predmetne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka u smislu odredbe čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare na sva potraživanja tužitelja jer su naknada i premija osiguranja naplaćene 2010. te smatra da se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, a kako je do podnošenja tužbe proteklo više od 14 godina, smatra da je potraživanje u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 16. lipnja 2010., tuženik je istaknuo da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom na sjednici 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana podnošenja zahtjeva, slijedom čega smatra da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate na potraživani iznos tek od dana podnošenja tužbe. Navodi i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih naknada te je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima, pa tako i da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu ili odobravanje potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu istog Zakona. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis od 30. siječnja 2025., Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3219904258/10 od 15. lipnja 2010. (dalje: Ugovor), obvezne radnje pri odobravanju kredita, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkama I-V izreke.

5. Podneskom od 25. ožujka 2025. tužitelj je izmijenio tužbeni zahtjev tako da je zatražio isplatu iznosa od 179,54 EUR i 172,36 EUR, oba sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2025. do isplate, dok je za razdoblje od 16. lipnja 2010. do 24. ožujka 2025. zatražio na te iznose zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu tj. zatražio je na ime zateznih kamata za to razdoblje, na iznos od 179,54 EUR, iznos od 224,40 EUR te je na ime zateznih kamata na iznos od 172,36 EUR, za to razdoblje, zatražio iznos od 215,43 EUR, s tim da je na oba iznosa obračunatih zateznih kamata zatražio daljnje zatezne kamate tekuće od 25. ožujka 2025. do isplate. Time je djelomice preinačio tužbu, jer je na oba iznosa obračunatih zateznih kamata zatražio daljnje zatezne kamate tekuće od 25. ožujka 2025., međutim, kako se radi o preinaci prije zaključenja prethodnog postupka, koja je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, unatoč protivljenju tuženika, sud je istu dopustio, temeljem čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), slijedom čega je riješeno kao u izreci rješenja.

6. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 179,54 EUR i 172,36 EUR, postavio i tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnim odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedene iznose, radi se zapravo o deklaratornim preambulima zahtjeva za isplatu, koji zahtjevi se ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavljaju glavni zahtjev. Isto tako nije od utjecaja na vrijednost predmeta spora okolnost da je tužitelj tijekom postupka uglavničio zatezne kamate za razdoblje do podnošenja tužbe, jer je to i dalje ostala sporedna tražbina, neovisno kako je izražena, koja ne utječe na vrijednost predmeta spora. Naime, tek po podmirenju glavnice, zatezne kamate se mogu osamostaliti i postati glavna tražbina, a to konkretno nije slučaj, jer glavna tražbina nije podmirena. Drugačije shvaćanje omogućilo bi tužitelju zlouporabu prava, koju je sud dužan spriječiti, jer je obračunavanje zateznih kamata u apsolutnom iznosu očito usmjereno na pokušaj povisivanja vrijednosti predmeta spora radi ostvarenja naknade parničnog troška u većem iznosu. Slijedom navedenog, mjerodavna je vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevima za isplatu glavničnog potraživanja, koja u zbroju iznose 351,90 EUR, kako je to sud i utvrdio na pripremnom ročištu (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

7. Među strankama nije sporno da je 15. lipnja 2010. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 7.440,39 EUR i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 2. istog ugovoreno da će korisnik kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te kojom se obvezao platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po tom Ugovoru po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1., uvećanog za 20%.

8. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, dana 16. lipnja 2010., naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 179,54 EUR (1.352,74 kn), kao ni da je tužitelju istog dana, na ime naknade, odnosno premije za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, naplaćena naknada u iznosu od 172,36 EUR (1.298,63 kn), kako to i proizlazi iz dopisa tuženika od 30. siječnja 2025., dok je sporno svojstvo potrošača tužitelja, jesu li navedene ugovorne odredbe o naknadama nepoštene i kao takve ništetne te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenih iznosa uplaćenih na ime tzv. ulazne naknade, odnosno premije za osiguranje kredita, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, kao i tijek zateznih kamata.

9. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno za obiteljske svrhe. Vozilo je odabrao u autokući i tamo je prošao cijelu proceduru vezanu za podizanje kredita, tako da u banci tuženika nije ni bio. Iskazao je i da nije sudjelovao u kreiranju ugovornih odredbi, već je dobio pripremljen nacrt Ugovora o kreditu koji je pročitao i vidio odredbe koje predviđaju obvezu plaćanja naknada, pa i one za osiguranje kredita, ali mu je rečeno da je to uobičajena procedura i da bez toga ne može dobiti kredit. Pritom mu ništa nije rečeno o kakvim se troškovima radi, te mu nije rečeno niti da su te naknade bile uračunate u ukupni iznos kredita, dok je moguće da mu je rečeno o kojem iznosu naknada se radi.

10. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao ni o naknadi za osiguranje kredita, već ih je vidio tek kada je dobio gotov nacrt Ugovora na potpis, a da mu pritom ništa nije rečeno o tim naknadama. Utvrđeno je i da odredba o naknadama koje će se naplatiti tužitelju, u smislu vrsta i visine, nije uopće bila određena, već je samo navedeno da se on obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, sa sadržajem koje Odluke ne proizlazi da bi tužitelj bio upoznat, a niti mu je to objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, odnosno koje će mu naknade konkretno biti naplaćene, kao i na koje troškove se one odnose niti je imao mogućnosti ne pristati na plaćanje tih naknada, odnosno osiguranje kredita i odabrati uvjete pod kojima će kredit biti osiguran, već su mu te odredbe nametnute, odnosno utvrđeno je da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornima, a nije od značaja okolnost da su naknade bile eventualno definirane u visini Odlukom o Tarifi naknada za usluge, jer tužitelj nije s istom bio upoznat, a isto tako nije od značaja uputa djelatnicima tuženika pod nazivom Obvezne radnje pri odobravanju kredita, jer se na temelju iste ne može zaključiti kako je u konkretnom slučaju postupljeno, tim više što je utvrđeno da se Ugovor sklapao u autokući, a ne u banci.

11. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnim ugovornim odredbama.

13. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti naknade u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i obvezi platiti premiju za osiguranje kredita, ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako su navedene odredbe naizgled jasne i razumljive, u smislu obveze tužitelja na plaćanje troškova i naknada, iste nisu jasne i to odredba koja propisuje obvezu plaćanja svih naknada u skladu s jednostranom odlukom banke,jer te naknade nisu uopće pobliže definirane kako po vrsti, tako niti po visini, dok u dijelu odredbe koja predviđa obvezu plaćanja naknade za osiguranje kredita nije jasno definirano odnosi li se ona samo na premiju ili i na uslugu banke za obavljanje posla ugovaranja osiguranja, odnosno na koje troškove se ona odnosi, a isto se odnosi i na drugu spornu odredbu. Konačno, objema odredbama nije precizirano koliko konkretno iznose naknade, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama, za koje je utvrđeno da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od nespornih 179,54 EUR te plaćanja naknade za osiguranje kredita u iznosu od 172,36 EUR, s tim da je jedino u interesu tuženika sklapanje ugovora o osiguranju kredita jer se istim osigurava ispunjene obveze tužitelja, a on pritom nije bio u mogućnost ne pristati na takvu ugovornu odredbu, pa ni sudjelovati u odabiru osiguratelja. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi naplaćena naknada za obradu kredita visinom odgovarala izvršenoj usluzi, jer to tuženik ničim ne dokazuje, a nejasno je i kako bi upravo ugovoreni postotak, u slučaju naknade za osiguranje kredita, još i neobrazloženo uvećan za 20%, mogao korespondirati s visinom eventualnih troškova, odnosno premije, a pritom je za dodati i da tuženik nije dokazao da je platio premiju osiguranja osiguravajućem društvu upravo u tom iznosu. Naplata istih je neosnovana i imajući u vidu, osim toga, i da se radi, u dijelu naknade za obradu kredita, a isto tako i u dijelu usluge sklapanja ugovora o osiguranju, ukoliko se naplaćeni iznos i na to odnosi, o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje svakako nije dokazao da korespondiraju s iznosima naknada koje su naplaćene tužitelju. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

15. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazloženih troškova i naknada u iznosu za koji nije utvrđeno niti da odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade i osiguranja kredita, koje odredbe su, imajući u vidu i visinu naplaćenih naknada, po ocjeni suda, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Stoga su iste, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetne, s tim da ništetnost tih odredbi ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez njih, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost spornih ugovornih odredbi i odlučio kao pod točkom I izreke.

16. Sukladno odredbi 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnih iznosa naknada do dana podnošenja tužbe (10. veljače 2025.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrdi ništetnima. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

17. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na povrat iznosa naplaćene naknade za obradu kredita od 179,54 EUR, kao i iznos naplaćen za osiguranje kredita od 172,36 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetna potraživanja predstavljaju stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno 16. lipnja 2010. do isplate. Za dodati je da je neosnovano tuženik istaknuo da nije pasivno legitimiran u dijelu povrata naplaćene premije osiguranja, jer tužitelj istu nije platio osiguratelju, niti je s njim stupio u ugovorni odnos (tuženik nije dokazao drugačije), već mu ju je prilikom isplate kredita upravo tuženik naplatio, kako to i proizlazi iz dopisa od 30. siječnja 2025., pa je tuženik taj od kojeg je tužitelj ovlašten tražiti povrat naplaćene premije.

18. Kako je nesporno da zatezne kamate, koje je tužitelj za dio razdoblja zatražio u apsolutnom iznosu, odnosno za razdoblje od 16. lipnja 2010. do 24. ožujka 2025., na iznos naknade za obradu kredita od 179,54 EUR, iznose 224,40 EUR, a na iznos naknade za osiguranje kredita od 172,36 EUR iznose 215,43 EUR, koliko je tužitelj i zatražio, iste su mu za to razdoblje i dosuđene u tom iznosu, kao i daljnje zatezne kamate na iznose glavnica od 179,54 EUR i 172,36 EUR tekuće od 25. ožujka 2025. do isplate. Pritom je za istaknuti i da, iako se zatezne kamate u pravilu obračunavaju u apsolutnom iznosu tek po podmirenju glavnice, kada se i osamostaljuju kao tražbina, u odredbama ZOO nema zapreke da se iste za pojedino razdoblje i prije toga izraze u apsolutnom iznosu. Pravo na zatezne kamate s tim tijekom (od dana naplate predmetnih naknada) pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknada ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, odnosno da su, zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o tim odredbama, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njima, te odredbe ništetne. Međutim, tužitelju ne pripada pravo na zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata na iznose glavnica obiju naknada s tijekom od 25. ožujka 2025. do isplate, kako je to zatražio, i to iz razloga što, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. ZOO, na dospjele a neisplaćene kamate ne teku zatezne kamate, osim kada je to zakonom određeno, što nije u konkretnom slučaju, te se tek po podmirenju glavne tražbine na iznos zateznih kamata mogu potraživati zatezne kamate i to od dana kada je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO), dok u konkretnom slučaju glavnica nije podmirena. Slijedom navedenog, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznose obračunatih zateznih kamata od 224,40 EUR i 215,43 EUR s tijekom od 25. ožujka 2025. do isplate.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP (tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva, u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

20. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastava podnesaka od 25. ožujka 2025. i 5. svibnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (2x50 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 14. listopada 2025. i 12. svibnja 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x50 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 137,50 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 26,55 EUR.

21. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 740,60 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

22. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 25. svibnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika