Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-1536/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice FZB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) Mladenići, Trntni kbr. 97, zastupane po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 1403633387, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 11. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice, FZ, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za javnu objavu presude 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 306-602/2005 sklopljenog 13. srpnja 2005.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. te Iris Blanuše kao Korisnika kredita, ĆZ kao Sudužnika i društva STATUO d.o.o. zastupano temeljem punomoći po gospodinu ĐZ kao Založnog dužnika, sadržane u članku 5 Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (slovima: jedancijelihdvadesetipet posto) te da se Korisnik kredita obvezuje snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 853,15 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 16. srpnja 2005. pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenju je referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (25. svibnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 24. rujna 2025., u bitnom, navodi da je 13. srpnja 2005. sklopila s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 306-602/2005 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, da je visina odobrenog kredita iznosila 109.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg da joj je tuženik isplatio u visini od 514.243,17 kn (68.251,80EUR) dana 14. srpnja 2005., da je tuženik u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i sve druge eventualne nastale nuzgredne troškove. Tvrdi da riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. Iznosi navode iz obrazloženja te presude citirajući je parcijalno. Nadalje, u tužbi ističe da je ta ugovorena naknada, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Citira članak 81. ZZP. Smatra da članak 5 Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj ona nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se ona, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita, da je evidentno kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, njoj kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju ona u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogala sagledati kao cjelinu, dakle da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača, da navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja, da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu ona nije mogla utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja, da se radilo o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi, da je ta odredba netransparentna, da nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu nje kao potrošača, da činjenica što ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Također, da je ta naknada nepoštena i iz razloga što ju banka ne može naplaćivati radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Poziva se na presude Europskog suda C-224/19 i C- 259/19, C84/19, C,222/19 i C252/19, C-620/17, C-26/13 citirajući ih u dijelovima. Nadalje, tvrdi da zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena, da je ulazna naknada ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da ona nije upoznat s parametrima temeljem kojih će joj se takva naknada zaračunati niti se na nju smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata, da činjenica što je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da ju je pritom prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu, da je modus operandi kako je tuženik izračunao ulaznu naknadu da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 15. srpnja 2005., dakle 514.243,17 kn obračunao postotak od 1,25 %, slijedom čega se dolazi do iznosa od 6.428,04 kuna, odnosno 853,15 EUR-a preračunavajući po fiksnom tečaju za valutu euro. Predlaže donošenje presude kao u točkama I, II izreke presude. Potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 4. prosinca 2025. tuženik, u bitnom, osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita 15. srpnja 2005. u iznosu od 6.428,04 HRK. Prigovara suviše visoko određenoj vrijednosti predmeta spora. Ističe prigovor zastare. Tužiteljici osporava status potrošača. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen u srpnju 2005., da je tužiteljica njime dobio na raspolaganje 109.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a ovim tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 853,15 EUR, pa u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, u članku 5. Ugovora da je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25 %, da je činidba na koju se tužiteljica obvezala u potpunosti određena, da onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada, da je člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a propisano: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite da jesu uvjeti davanja kredita, da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), da je Efektivna kamatna stopa (EKS) kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita, da je ulazna naknada prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu č lanka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti, da je članak 5. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Također, članak 5. Ugovora o kreditu da je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, da je jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, da je lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdi kako su tužiteljica i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužiteljici odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke, da je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužiteljica potpisivanjem Ugovora iskazala svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Poziva se na presude Suda Europske unije C-621/17, C-84/19, C-224/19 i C-259/19, C-565/19, C-186/19 koje citira. Nadalje, tvrdi kako je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, da ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu, kako je nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti, da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom, kako tužiteljica nije iznijela nije jednu tvrdn ju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na njenu štetu. Poziva se na tri presude domaćih sudova, kao i na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Predlaže da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev. Potražuje trošak parnice kao i zatezne kamate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 11. svibnja 2026. saslušana je tužiteljica (str. 275 i 276 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnim članka 5. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu kredita - «troškovi obrade» (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenog iznosa po navedenoj osnovi (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena 15. srpnja 2005. naknada za obradu kredita u iznosu od 6.428,04 HRK. Prema tome, navedene činjenice koje se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nisu sporne, pa stoga u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu (853,15 eura, što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije odgovora svoti od 6.428,04 kuna), prvostupanjski sud nije provodio dokaze.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 306-602/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice od 9 do 18 spisa) utvrđeno je da su ga tužiteljica i prednik tuženika (koju predništvo, odnosno univerzalnu sukcesiju tuženik nije osporavao) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Podružnica Rijeka, sklopili 13. srpnja 2005., a istim je tužiteljici kao korisniku kredita (Članak 2.) odobren isti u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 109.600,00 CHF. Člankom 5. stavkom Ugovora ugovoreno je kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % Korisnik kredita se obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje da će snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. Vezano uz naknadu troškova obrade nesporno je da ju je tužiteljica platila, kako je to već argumentirano u prethodnom odlomku ovog obrazloženja.

8. Tuženik je tužiteljici osporio status potrošača. Međutim, iz sadržaja Ugovora slijedi kako se kredit odobrava kao stambeni (Članak 2.). Osim toga, u stranačkom iskazu tužiteljica je jasno istaknula (time potvrdila ono iz sadržaja Ugovora) da je predmetni ugovor zaključen radi kupnje stana kojeg je kupila i u kojem kontinuirano živi od kupnje. Prema tome, tužiteljica je kupila stan za svoje osobne potrebe, pa je ona stoga potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/2003; dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 13. srpnja 2005., dakle u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Osim toga, u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju stana. U slučaju da banka taj status osporava, upravo je na banci teret dokaza da tužitelj taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.). Osim toga, dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.). Ništa u tom smislu tuženik nije dokazao, stoga je ovaj njegov prigovor neosnovan.

9. Nadalje, tužiteljica je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe zašto je podignula kredit (sklopila Ugovor), istaknula da joj u odnosu na naknadu za trošak obrade nitko u banci nije objasnio na što se to odnosi, dakle što podrazumijeva i od kojih elemenata i faktora se taj trošak sastoji, da su troškovi obrade bili su naznačeni u postotku, da joj nitko nije pojasnio koliko taj postotak predstavlja novčanih jedinica, odnosno da joj nije predočen iznos naknade u nominalnom iznosu. Tvrdi da je sadržaj čitavog ugovora bio unaprijed sastavljen od djelatnika banke, da je ugovor potpisala, da nije utjecala niti pregovarala s bankom u pogledu bilo koje odredbe sadržaja, pa tako niti u odnosu na članak 5. Ugovora iz 2005., da je ugovor prije potpisivanja pročita la, da ga je shvatila koliko je mogla, da ju javni bilježnik nije upoznao s odredbama ugovora, da joj tuženik nije prezentirao nikakvu brošuru, dokument, specifikaciju gdje bi ta ulazna naknada za obradu kredita bila jasno i detaljno objašnjena.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unapri jed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 82. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

11. Nadalje, odredbama članka 85. i članka 86. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 87. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da tužiteljica s bankom (tuženikovim prednikom) nije pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, dok drugačije tuženik u postupku nije dokazao.

14. Temeljem analize dokazne građe, sud je utvrdio da je tužiteljica ispoštovao predmetnu ugovoru odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, dakle istu je platila.

15. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

16. Već je u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio kako su tužiteljica i on pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prije isplate kredita platiti banci troškove obrade kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 1,25% iznosa kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 81., u vezi s člankom 82. stavkom 1. alineja 10. i 87. ZZP-a.

17. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Naime, tužiteljici je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Međutim, tuženik (čiji je pravni prednik) nesporno sastavio predmetnu odredbu (Članak 5.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

21. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

22. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 20. i 21. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. ulazne naknade –troška obrade, te nije ni dokazao da je upravo to bilo tužiteljici razjašnjeno prije zaključenja Ugovora (isto se odnosi u tom članku 5. Ugovora i na «sve troškove» i «druge eventualne nastale nuzgrede troškove»), pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravni položaj jer je dužna platiti naknadu (te je preuzela tu obvezu i spram svih troškova i drugih nuzgrednih troškova) za koje ne zna na koji način će se formirati visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju ona nije mogla utjecati.

23. Slijedom svega navedeno proizlazi zaključak da je predmetna odredba sadržana u članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 853,15 eura sa zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2005. do isplate (članak 103. stavak 1. i članak 210. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - «Narodne novine» broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - nadalje u tekstu: ZOO).

24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti (ranije terminologija - ništavost) ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj:

Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. U odnosu na materijalno pravo članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. je sadržajem jednak kao članak 104. stavak 1. ZOO/91.

25. Odluka o pravu tužiteljice na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 214. ZOO-a, i to idući dan od dana stjecanja (16. srpnja 2005.) jer je tuženik (kao univerzalni sukcesor) nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj ica je imala pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavila u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

28. Spram pojma ništetnosti, sud ukazuje da se na ništetnost, ništavost (ugovora ili pojedine odredbe) može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 109. st.1. ZOO-a) i pravo na isticanje ništavosti se ne gasi (čl. 110. ZOO-a). U odnosu na tuženikovo plediranje da je konkretno, u slučaju i eventualne ništetnosti sporne odredbe, bila riječ o zabrani manjeg značaja, sud odgovara da ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a konkretno se radi o povredi odredaba ZZP-a, pa se kod takvog stanja stvari ne radi o uzroku ništetnosti koji bi se imao supsumirati pod ikakvu zabranu manjeg značenja u smislu odredbe članka 107. stavka 2. ZOO-a.

29. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima i u odredbi članka 277. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

30. U odgovoru na tužbu tuženik je krajnje uopćeno prigovorio u tužbi postavljenoj vrijednosti predmeta spora, bez ikakve daljnje argumentacijske konkretizacije tog prigovora. Tužiteljica je ukupnu vrijednost predmeta spora označila u iznosu od 1.500,00 eura. Predmet spora je u svakoj parnici uvijek zahtjev (jedan ili njih više). Ako ih je više, onda i pravno i logički svaki od postavljenih tužbenih zahtjeva ima određenu vrijednost bez obzira radi li se, osim kondemnatornog, i o deklaratornom i / ili konstitutivnom zahtjevu. Ovo osobito stoga što nijednom normom pozitivnog pravnog poretka Republike Hrvatske nije regulirano da postoje i takve vrste (tužbenih) zahtjeva koji postavljeni (samostalno ili vezano s drugim zahtjevima) kao predmet nekog spora ne bi imali nikakvu vrijednost. U konkretnoj tužbi, vrstom pravne zaštite koju pružaju, postavljena su dva različita tužbena zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 853,15 eura. Članak 40. stavak 2. ZPP-a određuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. U smislu odredbe članka 40. stavka 3. ZPP -a ocjena je prvostupanjskog suda da tužiteljica vrijednost predmeta spora (kojeg čine dva međusobno povezna zahtjeva) nije očito suviše visoko naznačila, kako se to sugerira iz tuženikovog generaliziranog prigovora. Naime, u okolnostima predmetne parnice upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, obzirom je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost već nije prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Tim više, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao upravo njegovu osnovanost. Po stavu ovog suda, obzirom na pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020 u vezi tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe može i samostalno egzistirati te ne služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva, pa da zato i taj zahtjev ne bi također bio konstitutivni element koji skupa s kondemnatornim zahtjevom čini jedinstvenu cjelinu od kojih se sastoji, odnosno koji zajedno ulaze u vrijednost predmeta spora. Nadalje, vrijednost predmeta spora u izravnoj je korelaciji s priznavanjem troškova postupka, pa priznavanjem troškova postupka stranci koja je uspjela u parnici samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (uzimajući kao da je deklaratorni zahtjev bez ikakve vrijednosti u kontekstu v.p.s.-a) bilo bi povrijeđeno i pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine – Međunarodni ugovori» broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99-ispr. 14/02 i 1/06). Stoga je odlučeno sadržajem točke I dispozitiva rješenja budući svota od 1.500,00 eura ne predstavlja iznos koji bi se imao u okolnostima ove parnice supsumirati pod normativnu sintagmu iz članka 40. stavka 3. ZPP-a o «očito suviše visoko» naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

31. Odluka o trošku (točka II izreke rješenja) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (1.500,00 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužiteljice te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnicama odvjetnicama prema troškovniku od 26.3.2026. (str. 278 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 14.1.2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 13.4.2026. i 11.5.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnji po 200,00 eura, dakle 800,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu - 26,55 eura i za presudu 53,09 eura (Tar.br.1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 37/2023), dakle sveukupno 1.079,64 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan, pa tako niti u odnosu na sastav podneska od 25. rujna 2025. (zatraženo 50,00 eura s PDV-om) kojim tužiteljica obavještava sud da je platila sudsku pristojbu za tužbu jer sastav tog troška nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155.st.1. ZPP-a).

32. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

33. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 25. svibnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužiteljice – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom