REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-740/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženog Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1790/2025-9 od 1. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1790/2025-9 od 1. travnja 2026.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1790/2025-9 od 1. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 216865, zaključen dana 26. travnja 2008. godine između ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.“,

a riješeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u Zagrebu, Jurišićeva ulica 4 da tužitelju ČH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu odluku u cijelosti pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. U žalbenom dijelu postupka i dalje je predmet spora, osnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetne odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu od 26. travnja 2008., sklopljenog od tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, kojom je ugovorena obveza naplate naknade za obvezu obrade zahtijeva i administraciju kredita, kao i osnovanost mjesne nadležnosti suda, ugovorene točkom 11.3. Ugovora.

6. U ovom postupku, obzirom na žalbene navode žalitelja, nije sporno da je između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnika kredita odnosno protivnika osiguranja 26. travnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 216865 kao nenamjenski kredit, i da je između njih odredbom članka 6.1. navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, ugovoreno da se od iznosa kredita jednokratno 1,00%, minimalno 200,00 kn, naplaćuje neposredno prije isplate kredita, koja je naknada od pravnog prednika tuženika i naplaćena.

7. Obzirom na žalbene navode žalitelja sporno je, je li ta ugovorna odredba ništetna, kao i mjesna nadležnost suda.

8. U odnosu na mjesnu nadležnost, prvostupanjski sud je ocijenio da postoji mjesna nadležnost tog suda, vezano za članka 19.I stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2013., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015. i 102/2015.), koji se primjenjuje u predmetnom postupku, obzirom je postupak pokrenut 30. prosinca 2025. Tužiteljica ima prebivalište u [adresa], na području Općinskog suda u Osijeku u čijem sastavu djeluje Stalna služba u Valpovu, a mjesna nadležnost je određena tipskim ugovorom kojim su sadržane unaprijed formulirane ugovorne odredbe o kojima stranke nisu pregovarale. Obzirom se sjedište tuženika nalazi u Zagrebu, koji je od mjesta prebivališta tužiteljice udaljen 220 km, ista bi bila izvrgnuta dodatnom trošku i utrošku vremena, čime je dovedena u neravnopravni položaj uzrokujući znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, stavljajući sebe u znatno povoljniji položaj.

8.1. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da je ova sporna ugovorna odredba, koja je od strane pravnog prednika tuženika unesena u navedeni Ugovor o kreditu, a na koju tužiteljica nije mogla utjecati i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007. i 125/2007. – dalje: ZZP/07) i posljedično tome sukladno odredbi članka 102. stavka 1. i 2. navedenog Zakona ništava, te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Posljedice ništetnosti proizlaze i iz odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. – dalje: ZOO). Pozivom na odredbu članka 96. stavka 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj ugovornoj odredbi naknade za obradu kredita raspravljalo, što nije tuženik dokazao kao i činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača, obzirom nije predložio dokaze saslušanja u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora, iz kojih bi se moglo zaključiti da je tužitelju protumačen i objašnjen značaj posljedice sporne ugovorne odredbe.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

9.1. U ovom postupku, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 388. stavka 4. ZPP jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima, pa je i u tom dijelu žalbu ovog žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

9.2. Osim toga, u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio niti ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

9.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

10. Neosnovana je žalba tuženika u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, obzirom je prvostupanjski sud detaljno i jasno obrazložio mjesnu nadležnost tog suda i tijekom postupka nije onemogućio tuženika o raspravljanju u toj stvari jer i nije bilo posebnih prijedloga radi utvrđenja postojanja pregovora o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti. Nije sporno da tužiteljica ima prebivalište u sjedištu prvostupanjskog suda, te da je ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle u Zagrebu, od koje je prebivalište tužitelja udaljeno više stotina kilometara. Odredbom članka 1. stavka 3. Direktive vijeća EEZ od 93/13 od 5. travnja 1993. regulirani su uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se nepoštenom smatra jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Mjesna nadležnost u ovom slučaju određena je u tipskom ugovoru prema unaprijed formuliranom obrascu, pa kako se radi o odredbi o kojoj nije među strankama pregovarano, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj te odredbe, ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju, s obzirom na udaljenost prebivališta tužiteljice od suda koji je ugovoren, te s obzirom da je tuženiku kao bankarskoj instituciji svakako jednostavnije osigurati prisustvo punomoćnika na nekom drugom sudu u Republici Hrvatskoj, nego što je tužiteljici naći punomoćnika u Zagrebu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se odnosi na izaberivu nadležnost, te je pravilno odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

11. Na temelju odredbe članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07 propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Odredbom članka 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, kao trgovca, te da zbog toga tužiteljica, kao potrošač, nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe i da je ona tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštene jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično čemu je ona ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012. - dalje: ZID ZZP/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP/07 (prema kojima, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Iz navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja i iskaza tužiteljice, prema kojem joj u banci nisu posebno objašnjavali vezano za pojedine odredbe, te je dobila na potpis ugovor koji je banka sastavila i o kojem nije mogla pregovarati, već samo staviti potpis a da nije potpisala, ne bi dobila kredit. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, predniku tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet navedenog ugovora o kreditu, pri čemu su potrošači (tužitelj), bili ograničeni uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tome žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

20. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost tog ugovorenog, pa sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

21. Pri tome tužiteljica ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, obzirom da i naknadu, kao što i navodi prvostupanjski sud, može ostvariti povratom uplaćenog iznosa. U postupku je utvrđeno da je tužiteljici sporna naknada naplaćena, pa stoga utvrđenje ništetne navedene odredbe ne utječe na njezina prava na povrat tog naplaćenog iznosa. Zahtjev za utvrđenje ništetnim određene ugovorne odredbe je tek prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju te (ništetne) ugovorne odredbe, tako da pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev. Naime, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO utvrđena ništetnost određene odredbe ugovora za sobom kao posljedicu omogućuje postavljanja zahtjeva za povrat svega onoga što je tuženik temeljem takve ništetne odredbe ugovora primio, pa tužiteljica stoga u konkretnomu slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu osnovom koje je između tužitelja i prednika tuženika ugovorena naknada za obradu kredita, kako bi na temelju toga nastavno ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju (osnovom zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju te (ništetne) ugovorne odredbe). Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom cijeni se, dakle, prema okolnostima svakog konkretnog slučaja te u vezi s time određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist, kao što je to slučaj u ovomu slučaju (tako, primjerice i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-735/2014) pa je žalba tuženika neosnovana i u tomu dijelu.

22. Nije osnovan žalbeni navod da je neosnovano priznat u parnični trošak sudske pristojba na tužbu i na presudu, obzirom kod izvršene uplate istu je bilo i osnovano priznati jer se ne može povezati sa postupkom provedene zaštite kolektivnih interesa.

23. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude. Odbijen je i zahtjev za žalbeni trošak osnovom članka 154. i članka 166. ZPP-a.

U Puli-Pola, 25. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić