Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-325/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Denisu Vukšiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 12. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, odlukom objavljenom 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita] sklopljenog dana 4. svibnja 2007. između tužitelja JC i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., a koja glasi: „3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“…

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 500,31 eura na ime naplaćene naknade s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 4. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 352,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. svibnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznad priznatog iznosa od 352,31 eura do iznosa od 539,81 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome Sudu 24. veljače 2026. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom, kao kreditorom sklopio dana 4. svibnja 2007. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 528-50-4080256, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju osobnog automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.592,87 CHF. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 84 mjeseca. Predmetnim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u iznosu 3,30% jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Iz Ugovora i početnog otplatnog plana proizlazi da je tuženik dana 4. svibnja 2007. tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini 3.30% od iznosa kredita, a što iznosi 844,56 CHF, odnosno što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan 4. svibnja 2007., (1 CHF = 4,463372 HRK) iznosi 3.769,59 HRK, a što u eurima iznosi 500,31 eura. Tužitelj smatra da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. S obzirom da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi tužitelju naplatio iznos od 500,31 eura i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedeni iznos. .

2. Tuženik nije dostavio odgovor na tužbu iako je poziv za davanje odgovora na tužbu zajedno s tužbom i pripadajućim prilozima zaprimio 24. veljače 2026. Također, tuženik se nije odazvao na pripremno ročište, odnosno glavnu raspravu koja je održana 12. svibnja 2026. iako je poziv uredno zaprimio još 14. travnja 2026.

3. Tijekom postupka tužitelj je u cijelosti ostao kod svojih navoda iz tužbe.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu na str. 5-9 spisa, otplatna tablica str. 10-12.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 3. Ugovora (str. 5 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6. Među strankama očito nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 4. svibnja 2007. (str. 5-9 spisa).Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 500,31 eura (ulazna naknada) dana 4. svibnja 2007.. Da je tuženik smatrao potrebnim osporavati te činjenice isti bi po stavu ovog suda dostavio pisani odgovor na tužbu u kojem bi naveo razloge zbog kojih iste osporava, a budući da je tijekom postupka bio pasivan te da je o postupku uredno obaviješten, sud zaključuje da naprijed navedeno nije sporno.

7. S obzirom da iz dostavljene dokumentacije nije bilo moguće utvrditi ima li tužitelj svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu, kao i je li tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora na jasan način objasnio te istog upozorio na razloge zbog kojih naplaćuje predmetnu naknadu, a što je od utjecaja za utvrđenje je li odredba ništetna ili nije, sud je te činjenice smatrao spornom.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog automobila te je sredstva u cijelosti iskoristio za tu namjenu. U auto kući u kojoj je odabrao automobil odlučio se na financiranje putem kredita te mu je prodajni savjetnik ponudio financiranje kreditom kod tuženika, što je i prihvatio. Donio je traženu dokumentaciju te kad mu je kredit odobren zvali su ga samo da dođe potpisati ugovor. Nitko mu nije posebno tumačio ništa vezano za odredbe ugovora pa tako niti za spornu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Samim tim nitko mu nije niti rekao koja je uopće svrha i namjena naplate takve naknade. Dobilo je na potpis gotovi ugovor koji je sastavljen od strane tuženika. Nije mogao pregovarati zbog toga o odredbama ugovora, mogao je jedino prihvatiti ili odbiti takav ugovor. Da je odbio tad ne bi mogao kupiti predmetni automobil. Automobil je cijelo vrijeme koristio za osobne potrebe, nije ga koristio u neke poslovne svrhe radi obavljanja nekih djelatnosti ili neke druge poslovne aktivnosti. Nije bio niti obrtnik.

9. Ovako dani iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov je iskaz u skladu sa sadržajem Ugovora (str. 5-9 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 4. svibnja 2007. (str. 5-9 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na kupnju osobnog automobila, koji je koristio za vlastite (osobne) potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnik u auto kući koji mu je i dao ugovor na potpis nije ništa pojašnjavao vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa je zbog toga odlučeno kao pod točkom I. izreke Presude.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe čl. 3. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora.

17. Tuženik tijekom postupka zbog svoje pasivnosti nije osporavao tužiteljeve navode da je temeljem sporne odredbe iz čl. 3. Ugovora tužitelju obračunata i naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a koja je visina tom odredbom i ugovorena. S obzirom da 3.30% od iznosa odobrenog kredita od 25.592,87 CHF iznosi 844,56 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan 4. svibnja 2007. (1 CHF = 4,463372 HRK) taj iznos iznosi 3.769,59 HRK. Daljnjim preračunavanjem iznosa od 3.769,59 HRK prema fiksnom tečaju konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK dolazi se do iznosa od 500,31 eura. Stoga je tuženik iznos od 500,31 eura dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a. S obzirom da je tužitelj zatražio da zakonska zatezna kamata teče na iznos od 500,31 eura od 4. svibnja 2007. te da otplatnog plana proizlazi da je kredit korišten (isplaćen) 4. svibnja 2007., odlučeno je kao u točki II. izreke Presude.

18. Potrebno je naglasiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa prema vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi naznačena u iznosu od 550,00 eura. Tužitelju je u cijelosti uspio u ovom postupku pa su mu temeljem čl. 155., kao troškovi nužni za njegov uspjeh priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 100,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 100,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu, odnosno glavnoj raspravi održanoj 12. svibnja 2026. temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife

- iznos od 50,00 eura za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude Tbr. 9. točka 3. Tarife.

20. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 250,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 312,50 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 26,54 eura, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 352,31 eura.

21. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, iznad iznosa od po 100,00 eura bez PDV-a do iznosa od po 200,00 eura bez PDV-a, za sastav tužbe i zastupanje na ročištu održanom 12. svibnja 2026. jer je troškove za te radnje zatražio u previsokom iznosu suprotno naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Zbog istog je razloga odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude iznad iznosa od 50,00 eura bez PDV-a do iznosa od 100,00 eura bez PDV-a.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 25. svibnja 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku