REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-830/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Hrvoju Luiju, odvjetniku iz Zagreba, Zelinska 4, protiv tuženika:

Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, radi poništavanja rješenja, 25. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava dopunsko rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, KLASA: UP/I -710-03/24-01/874, URBROJ: 514-03-04/01-26-19 od 15. siječnja 2026. godine, a predmet se vraća na ponovni postupak tuženiku, koji je u ponovljenom postupku dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 2.500,00 €, sa zateznim kamatama koje u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove presude.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava dopunsko rješenje od 15. siječnja 2026. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za imenovanje stalnim sudskim vještakom za područja tehnike i procjene strojeva. Prethodno je rješenjem od 28. ožujka 2025. godine tužitelj imenovan vještakom za područja cestovnog prometa i procjene vrijednosti motornih vozila.

Tužitelj u tužbi navodi da svakako ispunjava uvjete za imenovanje vještakom za tehniku, što bi proizlazilo i iz obrazloženja osporavanog rješenja. Nadalje ističe da je vještak u kontinuitetu od 2005. godine te da od 2013. godine procjenjuje sve vrste strojeva, čime se intenzivno bavi i u poduzeću u kojem je zaposlen te je kao takav stručnjak strojeve procjenjivao za niz velikih domaćih poduzeća. Ujedno ističe da se radni strojevi u velikoj mjeri kreću prometnicama, baš kao i motorna vozila. Tužitelj se poziva na načelo zaštite legitimnih očekivanja te ističe da mu je odlukom tuženika ugrožena egzistencija.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavano rješenje je nezakonito.

Nesporno je da je tužitelj završio studij cestovnog prometa te da je 31. listopada 2024. godine tuženiku podnio zahtjev za ponovno imenovanje sudskim vještakom za područje cestovnog prometa, tehnike i procjene motornih vozila i strojeva - nakon što je u kontinuitetu prethodno po tada nadležnim predsjednicima sudova bivao imenovan vještakom još od 2005. godine, a od 2013. godine je bivao imenovan vještakom za sva tražena područja (cestovnog prometa, tehnike i procjene motornih vozila i strojeva). Tuženik je najprije rješenjem od 28. ožujka 2025. godine tužitelja imenovao vještakom samo za područja cestovnog prometa i procjene vrijednosti motornih vozila, a potom je osporavanim dopunskim rješenjem od 15. siječnja 2026. godine (donesenim tek na temelju presude Upravnog suda u Rijeci UsI-698/25 od 26. studenog 2025. godine) odbio tužitelja imenovati vještakom za područje tehnike i procjene strojeva, uz obrazloženje da znanstveno područje cestovnog prometa već obuhvaća tehniku, ali ne i procjenu strojeva koja je dio strojarstva, bez obzira na to što je tužitelj dokazao da je radio na poslovima procjene radnih strojeva.

Iz navedenog obrazloženja proizlazi tuženikov stav o tome da tužitelj zapravo i bez posebnog imenovanja može vještačiti u području tehnike, jer znanstveno područje cestovnog prometa već obuhvaća tehniku.

Međutim, cestovni i željeznički promet ne predstavljaju znanstveno područje, već znanstvenu granu, unutar znanstvenog polja tehnologije prometa i transporta , odnosno unutar znanstvenog područja tehničkih znanosti (čl. 3. i 4. Pravilnika o znanstvenim i interdisciplinarnim područjima, poljima i granama te umjetničkom području, poljima i granama; NN 3/24).

Tuženik inače na svojoj stranici e-oglasne ploče sudova već ima upisanog vještaka (Gordana Vesnavera) s tehnikom kao posebnim upisanim područjem vještačenja - a pritom se ne radi o vještaku koji vještači (i) cestovni promet. Iz navedenog proizlazi da je tuženik predvidio mogućnost imenovanja vještaka za područje tehnike, pa s obzirom na to da u konkretnom slučaju ni samom tuženiku nije sporno da bi tužitelj mogao vještačiti područje tehnike, odbijanje izričitog imenovanja tužitelja stalnim sudskim vještakom za područje tehnike u osporavanom dopunskom rješenju nije pravilno ni zakonito te je u suprotnosti s obrazloženjem tog istog rješenja.

U pogledu procjene radnih strojeva (kao dijela strojeva), sud napominje da su na temelju čl. 2. st. 1. t. 34. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22 i 133/23) radni strojevi definirani u okviru definicije motornih vozila, pa s obzirom na činjenicu da je tužitelj već imenovan vještakom za procjenu vrijednosti motornih vozila, proizlazi da on već i na temelju prethodnog rješenja od 28. ožujka 2025. godine može vještačiti procjenu vrijednosti radnih strojeva.

Međutim, osporavanim dopunskim rješenjem je tužitelju odbijeno imenovanje stalnim sudskim vještakom općenito za područje procjene (svih) strojeva. Pritom je za sud nesporno da bi procjena strojeva bila sastavni dio znanstvenog polja strojarstva unutar znanstvenog područja tehničkih znanosti (čl. 3. Pravilnika o znanstvenim i interdisciplinarnim područjima, poljima i granama te umjetničkom području, poljima i granama; NN 3/24), dok tužitelj nema završen studij strojarstva, nego studij cestovnog prometa.

Osporavanim rješenjem je ovaj tužiteljev zahtjev odbijen, pozivom na čl. 126. st. 1. t. 2. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 - ZS), u kojem je propisano da za stalnog sudskog vještaka može biti imenovana osoba koja ima završen odgovarajući studij području vještačenja za koje se imenuje. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj završio studij cestovnog prometa, a ne strojarstva.

Prema tome, sa strogo formalne točke gledišta tuženik je imao osnovu za zaključak da tužitelj ne ispunjava uvjete za (ponovno) imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje procjene strojeva, jer je tužitelj završio studij cestovnog prometa.

Međutim, u konkretnom slučaju sud smatra da se takav zaključak može izvesti samo na temelju pretjerano formalističkog tumačenja propisa u odnosu na specifičnu činjeničnu i životnu situaciju.

Naime, tuženik ni u upravnom postupku ni u upravnom sporu nije osporio tvrdnju tužitelja (koja je uostalom potkrijepljena i materijalnom dokumentacijom) o tome da je barem još od 2013. godine (konkretno, počevši od 28. siječnja 2013. godine) u kontinuitetu bio imenovan i radio i kao vještak za procjenu strojeva te da je stoga za to područje imao 12 godina rada u toj struci.

U tom smislu sud ukazuje na odredbu čl. 126. st. 4. ZS-a, u kojoj je propisano da se iznimno za stalnog sudskog vještaka može imenovati osoba koja ima odgovarajuće radno iskustvo ili završeno stručno osposobljavanje u području vještačenja za koje traži imenovanje, ako za određeno područje vještačenja za koje osoba traži imenovanje nema mogućnosti završetka odgovarajućeg studija. Iako u smislu navedene odredbe treba zaključiti da je u Republici Hrvatskoj postojala mogućnost završetka odgovarajućeg studija (strojarstva), sud smatra da navedena odredba ipak otvara mogućnost da se u specifičnoj situaciji kao što je tužiteljeva naglasak stavi na uvjet odgovarajućeg radnog iskustva ili završenog stručnog osposobljavanja - u odnosu na uvjet formalnog završetka odgovarajućeg studija.

Sud nadalje primjećuje da je odredba čl. 126. st. 4. ZS-a stipulirana kao izuzetak od čl. 126. st. 1. t. 3. ZS-a, u kojem zapravo uopće nije propisan uvjet završenog odgovarajućeg studija, već uvjet rada u struci određen broj godina, što cijelu normativnu situaciju u okviru čl. 126. ZS-a u osnovi čini nejasnom i kao takvom podesnom za primjenu ekstenzivne tehnike tumačenja pravnog propisa. Činjenica je da je tužitelj prije izmjenâ ZS-a - koje su nadležnost za imenovanje stalnih sudskih vještaka stavile u nadležnost tuženika - sukcesivno više puta bio imenovan stalnim sudskim vještakom za područje procjene strojeva po različitim predsjednicima Županijskog suda u Zagrebu, iako je suštinski isti uvjet za imenovanje stalnim sudskim vještakom (posjedovanje spreme odgovarajuće struke, odnosno završetka odgovarajućeg studija) bio propisan i u svim prethodnim propisima koji su bili na snazi 28. siječnja 2013. godine i nadalje.

Radi se o odredbi čl. 139. st. 2. Zakona o sudovima (NN 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 34/10, 116/10, 27/11, 57/11 i 130/11), kao i o ranijoj odredbi čl. 126. st. 2. ZS - a (prije izmjenâ i dopunâ tog propisa u NN 21/22).

Prema tome, ako sadržajno suštinski ista odredba (uvjet) nije bila zapreka za tužiteljevo višekratno imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje procjene strojeva u periodu od 2013. do 2025. godine (kada su ga za stalnog sudskog vještaka u tom području imenovali predsjednici Županijskog suda u Zagrebu), tada sud ne vidi razlog zašto se na isti način - a sada i uz postojanje odredbe čl. 126. st. 4. ZS-a - tužitelja i po tuženiku ponovno ne bi moglo imenovati za stalnog sudskog vještaka za područje procjene strojeva.

Situacija u kojoj na temelju sadržajno istih odredbi ZS-a u pogledu uvjeta za imenovanje stalnim sudskim vještakom tužitelj odjednom nakon 12 godina više ne može biti imenovan za stalnog sudskog vještaka u području za koje je prethodno više puta bio imenovan - i to samo zbog činjenice da se u međuvremenu promijenila nadležnost za imenovanje stalnih sudskih vještaka - po ocjeni ovog suda doista predstavlja pretjerani formalizam i narušavanje tužiteljevih stečenih prava. U konkretnom slučaju se ne može s osnovom tvrditi niti da bi tužiteljevo neispunjavanje formalnog uvjeta završetka odgovarajućeg studija bilo presudno po prava i interese stranaka u sudskim postupcima i po zaštitu integriteta sudskih postupaka.

Naime, osim činjenice nespornog tužiteljevog dugogodišnjeg iskustva vezanog uz procjenu strojeva, te osim činjenice da je tužitelj prethodnih 12 godina već radio kao stalni sudski vještak za područje procjene strojeva - sud posebno ukazuje na to da je i prijelaznom odredbom čl. 35. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (NN 21/22) propisano da stalni sudski vještaci imenovani do tada nastavljaju obavljati navedene poslove do isteka vremena na koje su imenovani.

To znači da je čak i sâm zakonodavac ocijenio da daljnje neispunjavanje propisanih uvjeta za imenovanje sudskim vještakom nema i ne može imati tako presudan utjecaj po prava i interese stranaka u sudskim postupcima i po zaštitu integriteta sudskih postupaka da bi bilo potrebno trenutačno onemogućiti rad stalnih sudskih vještaka koji stupanjem na snagu novog propisa više ne bi ispunjavali propisane uvjete za imenovanje.

Osim toga, sud ponavlja da su i sve ranije odredbe (od 28. siječnja 2013. godine nadalje) sadržajno na isti način propisivale uvjet završenog odgovarajućeg studija (odgovarajuće spreme) za imenovanje stalnim sudskim vještakom, za vrijeme važenja kojih odredbi je tužitelj sukcesivno bio imenovan stalnim sudskim vještakom za područje procjene strojeva u razdoblju od 12 godina.

Zaključno, sud utvrđuje da aktualna normativna situacija u čl. 126. ZS -a i standard stečenih prava (u smislu tužiteljevog kontinuiteta statusa stalnog sudskog vještaka za područje procjene strojeva po sadržajno istim propisima) ne opravdavaju pretjerano formalistički pristup tuženika te da dopuštaju mogućnost tumačenja čl. 126. st. 4. ZS-a na način koji bi u konkretnom slučaju ukazivao na to da tužitelj ne mora zadovoljavati formalni uvjet završenog odgovarajućeg studija, u pogledu rješavanja njegovog zahtjeva od 31. listopada 2024. godine za (ponovno) imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje procjene strojeva.

Iako se tuženik u toku ovog upravnog spora pozvao na pojedinu drugačiju sudsku praksu upravnih sudova, ovaj sud nakon detaljne analize napominje da tu praksu ne može prihvatiti.

Iz te drugačije sudske prakse bi proizlazila ocjena o tome da bi cjelokupno uređenje ponovnog imenovanja stalnih sudskih vještaka bilo nepotrebno, suvišno, nesvrsishodno i fiktivno ako bi nakon prvog imenovanja trajno nastala obveza ponovnog imenovanja istog vještaka, bez ponovnog razmatranja ispunjavanja propisanih uvjeta za imenovanje.

Takva obrazloženja su potpuno neprihvatljiva, s obzirom na činjenicu da je u čl. 12. st. 4. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (NN 38/14, 123/15, 29/16, 61/19 i 21/22 - Pravilnik; inače još uvijek neusklađenog sa zakonskim odredbama) propisano da će se prije ponovnog imenovanja utvrditi ispunjenost svih uvjeta iz čl. 2. Pravilnika. U čl. 2. st. 1. Pravilnika su pak, između ostalog, kao uvjeti za imenovanje vještaka navedeni i državljanstvo, zdravstvena sposobnost i sklopljen ugovor o osiguranju od odgovornosti za obavljanje poslova stalnog sudskog vještaka (čl. 2. st. 1. t. 1., 2. i 6. Pravilnika), što znači da se ta tri uvjeta svaki put ponovno preispituju u postupku ponovnog imenovanja, čime taj postupak ponovnog imenovanja i dalje ima svoj puni značaj, svrhu i smisao - i bez ponovnog preispitivanja uvjeta stručne spreme, završetka odgovarajućeg studija ili rada u struci nakon završetka studija određeni broj godina.

Stoga je sudska praksa na koju se poziva tuženik u potpunosti neprihvatljiva i neprimjenjiva. Nasuprot tome, ovaj sud tuženiku ukazuje na sudsku praksu izraženu u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u predmetu Usž-2023/19, kao i na izražene stavove u pravomoćnim presudama ovog suda UsI-5454/24 od 09. lipnja 2025. godine i UsI-5052/24 od 24. ožujka 2025. godine.

Zbog svega navedenog se osporavano tuženikovo dopunsko rješenje od 15. siječnja 2024. godine ne može smatrati pravilnim i zakonitim pa je to rješenje uz usvajanje tužbenog zahtjeva poništeno, na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju, sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužitelja.

U ponovljenom upravnom postupku će nadležno upravno tijelo poći od stava ovog suda da tužitelj u konkretnom slučaju ne mora imati ispunjen uvjet završetka odgovarajućeg studija te će utvrditi ispunjava li tužitelj ostale propisane uvjete za (ponovno) imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje procjene strojeva iz čl. 2. st. 1. t. 1., 2. i 6. Pravilnika.

S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i o trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €, sa zateznim kamatama koje u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove presude (čl. 144. st. 4. ZUS-a).

U Zagrebu, 25. svibnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Hrvoje Lui

2. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije