REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-601/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Sandra Đurin, odvjetnica u Novoj Gradiški, protiv tuženog Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj P-533/2025-10 od 22. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj P-533/2025- 10 od 22. siječnja 2026.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški poslovni broj P-533/2025- 10 od 22. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom riješeno je da se odbija prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, a presuđeno je:

„I Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 6. stavak 1.Ugovora o kreditu broj 215350 sklopljenog dana 06. ožujka 2008. godine između tužitelja ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Volksbank d.d. Zagreb kao pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, OIB 87939104217, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (slovima: petstokunainulalipa), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, OIB 87939104217 da tužitelju ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati

- novčani iznos od 169,59 € - 1.277,74 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 14% godišnje koja teče od 11.03.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, OIB 87939104217 da tužitelju ZM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 203,78€ zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja 22. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu i rješenje u cijelosti pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. U žalbenom dijelu postupka i dalje je predmet spora, osnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetne odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu od 6. ožujka 2008., sklopljenog od tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, kojom je ugovorena obveza naplate naknade za obvezu obrade zahtijeva i administraciju kredita od 1,10% od iznosa kredita, naplaćena u iznosu od 169,59 eura / 1.277,74 kn, koji je iznos odbijen od odobrenog kredita, kao i osnovanost mjesne nadležnosti suda, ugovorene točkom 11.4. Ugovora.

6. U ovom postupku, obzirom na žalbene navode žalitelja, nije sporno da je između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita odnosno protivnika osiguranja 7. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 215350 za kupnju automobila i da je između njih odredbom članka 6.1. navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva, ugovoreno da se od iznosa kredita jednokratno 1,10%, minimalno 500,00 kn, naplaćuje neposredno prije isplate kredita i da je na to ime tužitelju naplaćen iznos od 169,59 eura 10. ožujka 2008. (za navedeni iznos umanjen je odobreni iznos kredita).

7. Obzirom na žalbene navode žalitelja sporno je, je li ta ugovorna odredba ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati navedenu isplatu osnovom pravila o stjecanju bez osnove, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare, kao i mjesna nadležnost suda.

8. U odnosu na mjesnu nadležnost, prvostupanjski sud je ocijenio da postoji mjesna nadležnost tog suda, vezano za odredbu članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – dalje: ZID ZPK/15), stupio na snagu 30. rujna 2015., uz dodani članak 19.l stavak 1., kojim su inkorporirane odredbe Uredbe EU broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, kojom je propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima gdje potrošač ima domicil, uz članak 19.l stavak 4. točku 1. ZID ZPK/15, kojim je propisano da se od odredbe iz stavka 1. Zakona može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora.

8.1. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da je ova sporna ugovorna odredba, koja je od strane pravnog prednika tuženika unesena u navedeni Ugovor o kreditu, a na koju tužitelji nisu mogli utjecati i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena u smislu odredbe članka 81. i članka 82. uz članak 59. i članak 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) i posljedično tome sukladno odredbi članka 87. stavka 1. navedenog Zakona ništetna jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, posljedično čemu, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljima navedene novčane iznose temeljem odredbe članka 323. u vezi odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

9.1. U ovom postupku, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 388. stavka 4. ZPP na koju ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima, pa je i u tom dijelu žalbu ovog žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

9.2. Osim toga, u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio niti ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

9.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

10. Neosnovana je žalba tuženika u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, obzirom se tužitelj, suprotno žalbenim navodima i pozvao svojim podneskom kojim se očitovao na prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, navodima da je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja nepoštena, pozivom i na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ, kao i praksu suda EU. Nije sporno da tužitelj ima prebivalište u sjedištu prvostupanjskog suda, te da je ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle u Zagrebu, od koje je prebivalište tužitelja udaljeno više stotina kilometara. Odredbom članka 1. stavka 3. Direktive vijeća EEZ od 93/13 od 5. travnja 1993. regulirani su uvjeti u potrošačkim ugovorima te se nepoštenom smatra jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Mjesna nadležnost u ovom slučaju određena je u tipskom ugovoru prema unaprijed formuliranom obrascu, pa kako se radi o odredbi o kojoj nije među strankama pregovarano, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj te odredbe, ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju, s obzirom na udaljenost prebivališta tužitelja od suda koji je ugovoren, te s obzirom da je tuženiku kao bankarskoj instituciji svakako jednostavnije osigurati prisustvo punomoćnika na nekom drugom sudu u Republici Hrvatskoj, nego što je tužitelju naći punomoćnika u Zagrebu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se odnosi na izberivu nadležnost, te je pravilno odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

11. Na temelju odredbe članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03, koja je zapravo u osnovi identična odredbi članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07 propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 odnosno odredbom članka 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, kao trgovca, te da zbog toga tužitelj, kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštene jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, imajući u vidu visinu plaćene naknade u odnosu na visinu ostvarenog kredita, posljedično čemu je ona ništetena, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom broj C-622/2017 od 3. listopada 2019., izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012. - dalje: ZID ZZP/12).

14.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 odnosno članka 100. ZZP/07 (prema kojima, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga.

16. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja i iskaza tužitelja, prema kojem su sredstva prebačena direktno na Auto Salon, u kojem je prethodno preuzeo ugovor o kreditu i otišao ovjeriti kod bilježnika, jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), tim više što je bio dužan sam snositi ostale troškove vezane na sklapanje navedenog ugovora o kreditu. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, predniku tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet navedenog ugovora o kreditu, pri čemu su potrošači (tužitelj), bili ograničeni uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tome žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

20. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka, te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

21. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu. U odnosu na žalbene navode početka tijeka zatezne kamate, prvostupanjski je sud pravilno odlučio da teku od kada je navedeni iznos za obradu kredita naplaćen. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove na temelju sklopljenog ugovora, zatezne kamate teku od dana kada je naplaćen iznos od prednika tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, obzirom je i znao da je takva odredba o naplati ne predstavlja valjanu pravnu osnovu.

22. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba žalitelja nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

23. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude. Odbijen je i zahtjev za žalbeni trošak osnovom članka 154. i članka 166. ZPP-a.

U Puli-Pola, 25. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić