REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1122/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 14. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Vinka Pivca, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ĐV, odvjetničkog vježbenika, 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103252918 od 21. studenog 2006. sklopljenog između tužitelja VV i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., a koja u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužitelju VV iznos od 554,95 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužitelju VV iznos od 976,76 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja VV radi isplate zateznih kamata koje na iznos od 976,76 EUR teku od 28. ožujka 2025. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. naknaditi tužitelju VV parnični trošak u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 18. veljače 2025. tužitelj navodi kako je 21. studenog 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103252918 na iznos od 100.335,93 CHF, obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Navodi kako je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade s drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 4.181,27 kn (554,95 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Upućuje na pravno shvaćanje iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., posl. br. Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023., posl. br. Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. i posl. br. Rev-1035/2024-2 od 06. studenog 2024. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 28. ožujka 2025. predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 554,95 EUR s osnova plaćene naknade te iznos od 976,76 EUR s osnova zateznih kamata koje su na plaćeni iznos naknade tekle od 23. studenog 2006. do 27. ožujka 2025., sve sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2025. do isplate i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Osporava tužitelju status potrošača. Osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva jer propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i jer je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa VVD tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Korisniku kredita je uslijed posebnih odnosa s njim odobrena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,90 %, a što predstavlja za korisnika kredita sniženje iznosa predmetne naknade. Bio mu je dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u visini od 1,00 % od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Činjenica da je naplaćena niža naknada od propisane, ukazuje na činjenicu da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03. Tom naknadom pokrivali su se troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tužitelj je imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu tražbine. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103252918 od 21. studenog 2006. (list 18-23), pregled prometa po kreditu (list 24-27), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 52-54).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103252918 od 21. studenog 2006. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li dio ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 0,90% iznosa kredita, sadržane u čl. 10. Ugovora o kreditu, ništetan.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja. U svom iskazu tužitelj navodi kako su žena i on odlučili kupiti stan u [adresa] da mogu povremeno u njemu boraviti, kao i njihove kćeri kad budu na studiju u Zagrebu. Stan je prodavala Nivo gradnja i oni su ih uputili kod tuženika. Otišli su u poslovnicu u Ilici na razgovor, a nakon razgovora su se odlučili podići kredit. Misli da im djelatnica banke nije ništa govorila o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Pokušali su pregovarati o kamatnoj stopi, ali im je rečeno da je to špranca i da to mora biti tako ili nikako. Bilo je govora i o kreditu u eurima, ali ih je djelatnica banke doslovno nagovorila na zaključivanje ovog kredita u CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen. Osobno je otplaćivao kredit i to tako da su mu se anuiteti ustezali s plaće. Supruga mu je bila sudužnik. Kupili su stan u kojem su živjele njihove kćeri dok su studirale, a žive i još uvijek rade u Zagrebu. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, ali više se fokusirao na kamate i o tome je pokušao pregovarati, a misli da mu je promaknula ova odredba.

Nije pregovarao o umanjenju naknade.

7. Sud je povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz uvjerljiv i iskren. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

11. Naime, na temelju provedenih dokaza, a osobito iskaza tužitelja, utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

12. Plaćanje naknade za obradu kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,90% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presudi posl. br. Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

14. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

16. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje (već ih samo paušalno nabraja u odgovoru na tužbu), dok je za iznos ove naknade tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje: ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.), pri tom imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe sadržavale obvezu tužitelja da snosi dodatne troškove.

21. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od 554,95 EUR, koja visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, isti je odgovoran za ugovaranje takve ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Stoga tužitelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate koje teku od dana plaćanja te naknade (naknada je naplaćena 23. studenog 2006., prilikom isplate kredita, a kako to proizlazi iz knjigovodstvene kartice).

24. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 155/23).

25. Podneskom od 28. ožujka 2025. tužitelj je zatezne kamate na glavnicu, a koje su tekle u razdoblju od 23. studenog 2006. do 27. ožujka 2025. izrazio u apsolutnom iznosu te iste iznose 976,76 EUR. Tuženik nije osporavao visinu tako postavljenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na glavnicu za naznačeno razdoblje.

26. Iako je dopušteno zatezne kamate potraživati i izražene u apsolutnom iznosu za određeno razdoblje, neovisno o tome je li glavnica plaćena ili nije, a kako ih potražuje tužitelj u ovom postupku, tužitelj nema pravo na tzv. procesne kamate, odnosno na daljnje kamate koje bi na iznos uglavničenih zateznih kamata od 976,76 EUR tekle od dana postavljanja zahtjeva 28. ožujka 2025. pa do isplate. Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje (tako i VSRH u odluci broj Rev-2364/2017 od 9. lipnja 2021.). Stoga je tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na dospjele zatezne kamate u iznosu od 976,76 EUR teku od 28. ožujka 2025. do isplate, odbijen kao neosnovan.

27. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu utvrđen ništetnim, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

28. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu građana, a sklopio ga je tužitelj kao fizička osoba. Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da je kredit iskorišten u svrhu kupnje stana u [adresa], kojeg je tužitelj koristio povremeno tijekom boravka u Zagrebu te isti koriste i u istom žive tužiteljeve kćeri. Dakle, proizlazi da je nekretnina kupljena sredstvima kredita korištena isključivo za osobne potrebe tužitelja i članova njegove obitelji, odnosno ne proizlazi da bi kredit bio korišten u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti. Iz svega navedenog sud zaključuje da tužitelj ima svojstvo potrošača, a da je predmetni ugovor upravo potrošački ugovor.

29. Tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi pa je sud rješenjem na ročištu održanom 10. studenog 2025. odlučio o prigovoru i vrijednost predmeta spora u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredio u iznosu od 800,00 EUR. Naime, tužitelj je postavio dva zahtjeva, zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i zahtjev radi isplate iznosa od 554,95 EUR te je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.400,00 EUR (dakle kao zbroj iznosa od 845,05 EUR – deklaratorni zahtjev i iznosa od 554,95 EUR – kondemnatorni zahtjev). S obzirom da su dva postavljena tužbena zahtjeva primjenjuje se odredba čl. 37. st. 1. ZPP-a prema kojoj se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva. Sud smatra kako je je primjerena vrijednost predmeta spora zahtjeva za utvrđenje 800,00 EUR, dok je vrijednost zahtjeva za isplatu naznačena u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP- a pa je vrijednost predmeta spora u ovom postupku 1.354,95 EUR.

30. Odluka o zahtjevu za utvrđenje osnova je za odlučivanje o zahtjevu za isplatu te su se dokazi u ovom postupku izvodili upravo u vezi zahtjeva za utvrđenje, dok je visina zahtjeva između stranaka bila nesporna. Uslijed toga parnični troškovi pretežno su nastali upravo u vezi zahtjeva za utvrđenje, zbog čega je sud vrijednost predmeta spora odredio kao zbroj vrijednosti predmeta spora oba zahtjeva (tako i Županijski sud u Rijeci posl. br. Gž-1514/2025-2 od 21. studenog 2025.).

31. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.354,95 EUR. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podneska od 28. ožujka 2025. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 10. studenog 2025. i 14. travnja 2026. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (900,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (225,00 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR, ukupno iznosi 1.231,18 EUR.

32. Iako je tužiteljev zahtjev djelomično odbijen kao neosnovan, a u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu, radi se o sporednom potraživanju koje nije od utjecaja na uspjeh tužitelja u sporu pa je tužitelju trošak dosuđen u cijelosti. Svakako, tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

33. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 25. svibnja 2026. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

34. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR, sa zateznim kamata koje teku od donošenja ove presude do isplate (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

35. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 25. svibnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika