Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Poslovni broj: P-616/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica Poreč, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 21. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Laure Sumić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica u Poreču, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 316-70/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 20. svibnja 2005. sklopljenog između Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. Zagreb kao prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Anke Poropat iz Višnjana dana 27. svibnja 2005. pod brojem OU-284/05 i OU-284/05-2; u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 372,34 EUR (tristo sedamdeset dva eura i trideset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 263,28 EUR (dvjesto šezdeset tri eura i dvadeset osam centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika (Hypo Alpe Adria Bank d.d.) kao bankom sklopio ugovor o kreditu broj 316-70/2005 dana 20. svibnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je potvrđen kod javne bilježnice Anke Poropat iz Višnjana dana 27. svibnja 2005. pod brojem OU-284/05 i OU-284/05-2, prema kojem mu je odobren kredit i stavljen na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti od 47.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ističe da se radi o tipskom ugovoru u kojem je u članku 5. ugovoreno da je obvezan isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,25% iznosa kredita, koja mu je naplaćena prije isplate kredita . Tvrdi da je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna. S tim u vezi poziva se na presude Suda Europske unije u predmetima C-84/19 i C-244/19 u kojima je odlučeno kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naknade za obradu kredita utvrđeno je da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "Glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene s tim pojmom. Da naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. Da je u svakom slučaju, sud države članice dužan provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju članka 4. stavak 2. navedene Direktive u pravni poredak te države. Da članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Stoga smatra da nije sporno da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Pojašnjava da je taj test preuzet iz članka 3. stavak 1. Direktive te je i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tvrdi da činjenica što je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Da mu tuženik nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita. Osim toga da u samom ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Radi navedenog tvrdi da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo radi kojeg se ista smatra nepoštenom koja je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača i koja je kao takva ništava. Za konkretni ugovor o kreditu tuženik mu je zaračunao naknadu od 587,50 CHF koja mu je naplaćena 06. lipnja 2005. u kunskoj protuvrijednosti od 2.805,43 kune što preračunato u eure iznosi 372,34 eura. Predložio je da sud donese presudu kojom bi se utvrdila ništetna odredba ugovora koja se odnosi na trošak obrade kredita u iznosu od 1,25 % jednokratno, te naložio tuženiku da mu isplati iznos za zaračunatu naknadu od 372,34 eura sa zateznom kamatom tekućom od 07. lipnja 2005. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega ističe prigovor zastare jer da je naknada radi obrade kredita naplaćena 06. lipnja 2005., a tužba je podnesena 13. kolovoza 2025. Nadalje, navodi da se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama. Osporava tužitelju status potrošača. Osporava da bi sporna ugovorna odredba bila ništetna jer da njenim ugovaranjem nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja kao niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Ističe da sporna odredba predstavlja jednokratnu naplatu za obradu kredita čij i osnov i visina proizlaze iz Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga. Nadalje tvrdi da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, zatim da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali jer su mu prilikom sklapanja ugovora dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja. Smatra da prema članku 59. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima zajma koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavak 1. istog Zakona ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući i kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam. Stoga smatra da je iz navedenih odredbi razvidno da je banka osim ugovorene kamate imala pravo naplatiti i druge naknade. Nadalje navodi da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite koji propis nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ali da on dodatno obrazlaže svrhu i smisao naprijed citiranih odredbi. Zatim da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu koja stopa odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Nadalje navodi da odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, ističe da sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Smatra da ima valjani pravni temelj za naplatu jednokratne naknade jer je člankom 173. Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, što da je u konkretnom slučaju učinio. U odnosu na navode tužitelja da mu nije obrazložena struktura sporne naknade upućuje na presudu Suda Europske unije C -621/17 od 03. listopada 2019. u kojoj je taj sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali i da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Zatim da je sud u presudi pod brojem C-186/16 odlučujući o valjanosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu, a u odnosu na tumačenje članka 4. stavak 2. Direktive 93/13, utvrdio da se odredba treba tumačiti na način da je zahtjev za jasnom i razumljivom odredbom ispunjen ako korisnik kredita razumije na formalnoj i gramatičkoj razini. Zatim da je u točki 75. presude Suda Europske unije C-84/19 ponovio pravni stav da prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizije i početna naknada. U prilog tih utvrđenja nabraja odluke sudova Republike Hrvatske. Na kraju pojašnjava koje sve radnje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu. Naime, troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju sastanak s klijentom koji prvi puta dolazi informirati se o kreditu, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama, za koje je predviđeno minimalno vrijeme od 20 minuta. Nakon toga slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi s pružanjem informacija koji stadij minimalno traje od 30 minuta. Nakon toga slijedi stadij obrade u kojem klijent potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu kredita, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu. Taj stadij traje minimalno 2 sata. Potom zaposlenik tuženika sastavlja ugovor o kreditu te isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveze za što je potrebno oko 2 sata. Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, pripremu isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje, te se obavlja i dogovor o isplate kredita, sveukupno traje 1 sat. Zatim dodaje i nabraja radnje nakon odobravanja kredita za koje da je potrebno od 1 do 2 sata vremena. Smatra da sporna naknada odgovara njegovim troškovima, a uostalom da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema ni mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Na kraju ističe da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u srpnju 2025., a s obzirom da je njime tužitelj dobio na raspolaganje 47.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti (a tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu od 372,34 eura) ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 107. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, osporava tijek i osnovanost zateznih kamata kako je to zatražio tužitelj. Predložio je da su odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu br. 316- 70/2005. (6-16) u potvrdu o visini naplaćene naknade (18-19) u Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (53-55) u Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria bank d.d. (91-117).

Sud nije proveo druge predložene dokaze jer je iz provedenih stvar dovoljno raspravljena za donošenje meritorne odluke.

4. U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.

5. U ovom postupku nije sporno da je sklopljen ugovor o kreditu broj 316- 70/2005 dana 20. svibnja 2005. (6-16) između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, solemniziranog po javnom bilježniku Anki Poropat iz [adresa] broj OU-284/05 od 27. svibnja 2005., na iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 10 godina za adaptaciju kuće.

Nadalje nije sporno da je tim ugovorom u članku 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno. Nije ni sporno da je tuženik naplatio te troškove od tužitelja 06. lipnja 2005. u kunskoj protuvrijednosti od 2.805,43 kn/ 372,34 eura (18).

6. Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je da li je sporni članak 5. ugovora o kreditu 316-70/2005 nepoštena i kao takva ništetna, pa bi tuženik bio u obvezi vratiti iznos koje je temeljem nje naplatio tužitelju.

7. Tužitelj tvrdi da su sporne odredbe dio tipskog ugovora o kojima s tuženikom kao bankom nije posebno pregovarao, da mu banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima radi, radi čega je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na njegovu štetu.

8. Tuženik tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo regulirano Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14). Da su sporne odredbe bile jasne, uočljive te tužitelju pojašnjene.

9. Odredba članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – u ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredba članka 99. ZZP-a/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Odredba članka 102. stavak 1. ZZP-a/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Iz ugovora o kreditu (6-16) proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji u članku 5. sadrži spornu odredbu koja je transparentna, ali nije jasna i razumljiva.

11. Tužitelj navodi da mu tuženik nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita. Osim toga da u samom ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

Tuženik to ne osporava već tvrdi da je imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita, a da za strukturu te naknade nije bio dužan obrazložiti tužitelju.

S obzirom na to sud zaključuje da tuženik s tužiteljem u vezi sporne odredbe nije pojedinačno pregovarao što znači da tužitelj na nju nije imao utjecaj kao niti na njezin sadržaj.

Naime, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošaču mora na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovornog mehanizma tako da se na temelju točnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze

12. Nadalje, iz sporne ugovorne odredbe kao i iz cijelog ugovora ne proizlazi opravdanost ugovaranja takvih naknada (u postotku od odobrenog iznosa kredita, te uz suglasnost i uz uvjete koji odredi kreditor). One ne sadrže konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem spornih naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, kao i u vrijeme prijevremene otplate kredita, kao ni pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da takvom ugovorenom naknadom za obradom kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

Sve to ukazuje na činjenicu da je sporna odredba ništetna jer ju je kao i cijeli ugovor pripremio tuženik o kojima odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, koje odredbe nisu bile jasne niti razumljive i kao takve su izazvale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj u ovom slučaju ne uživa pravnu zaštitu. Naime odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO) kao ni tada važećem Zakonu o bankama (NN 84/02, 141/06) nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbama. Dakle, iako tuženik pravilno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor nije osnovan.

U konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove za koju se primjenjuje petogodišnji rok zastarijevanja predviđen člankom 225. ZOO-a. U ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Takvo pravno shvaćanje je prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj 30. siječnja 2020., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari.

15. Radi svega navedenog kao i s obzirom na činjenicu da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva valjalo je u potpunosti prihvatiti tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecan ja temeljem članka 1115. ZOO-a.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 372,34 eura, te s obzirom da tužitelja zastupaju punomoćnici koji su odvjetnici, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe, sastav podneska od 11. prosinca 2024., zastupanje na ročištima 04. ožujka 2025. i 16. rujna 2025. u iznosima od po 100,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na priznate iznose tj. od po 25,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura te na presudu u zatraženom iznosu od 6,64 eura, ukupno 263,28 eura.

17. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.

U Poreču-Parenzo 25. svibnja 2026.

S u d a c:

Vlatka Markuš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.

U Poreču-Parenzo 25. svibnja 2026.

S u d a c: