REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-4534/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: BK iz [adresa], BKS Villa 10 [adresa] B ([adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Vladimiri Lacković - Hrebak, odvjetnici iz Varaždina, Prilaz Fausta Vrančića 10, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 25. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/20- 01/318, URBROJ: 513-04-22-4 od 13. lipnja 2022. godine i porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin, KLASA: UP/I -410-23/2020- 02/12111, URBROJ: 513-07-05-01/20-01 od 21. svibnja 2020. godine.

II. Obustavlja se postupak utvrđivanja tužitelju poreza i prireza na dohodak za 2015. godinu.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 3.750,00 €.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 13. lipnja 2022. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 21. svibnja 2020. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je utvrđena obveza razlike poreza i prireza na dohodak za uplatu za 2015. godinu od 463.634,76 kn, na temelju utvrđenog inozemnog oporezivog dohotka (iz Irana) od 2.560.836,60 kn i uz priznavanje tamo plaćenog poreza od 627.772,55 kn , te uz nalaganje uplate.

Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su nezakonita.

Tužitelj je nesporno 10. travnja 2015. godine bio odjavio prebivalište u [adresa] (RH) te je od 16. travnja 2015. godine imao sklopljen ugovor o radu u Iranu. Osporavanim prvostupanjskim poreznim rješenjem od 21. svibnja 2020. godine je tužitelju - uz manji dohodak od nesamostalnog rada u RH i pripadajući plaćen porez

- utvrđena razlika poreza i prireza na dohodak za 2015. godinu od 463.634,76 kn, na temelju utvrđenog inozemnog oporezivog dohotka (iz Irana) od 2.560.836,60 kn i uz priznavanje tamo plaćenog poreza od 627.772,55 kn, po tečaju konverzije 1 rijal = 0,0002 kn na dan 01. siječnja 2016. godine.

U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je posebnim prvostupanjskim rješenjem od 13. lipnja 2018. godine tužitelju odbijen zahtjev (od 30. ožujka 2018. godine) za utvrđivanje statusa nerezidenta, što je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem od 19. prosinca 2018. godine i što je postalo izvršno 24. siječnja 2019. godine. Usprkos tome, tužitelj ni nakon toga nije dostavio godišnju poreznu prijavu poreza na dohodak za 2015. godinu pa su mu obveze utvrđene po službenoj dužnosti i na temelju podataka dobivenih od Irana po međudržavnom sporazumu (dopisu od 12. lipnja 2019. godine).

Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 13. lipnja 2022. godine je tužiteljeva žalba odbijena. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je ovaj sud presudom UsI-571/19 od 14. rujna 2020. godine potvrdio spomenuta rješenja o tužiteljevoj rezidentnosti u RH. Iako je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom Usž-87/21 od 28. travnja 2021. godine poništio i tu presudu i prethodno donesena rješenja (i predmet vratio na ponovni postupak), tuženik je naveo da su potom opet donesena sadržajno ista rješenja - prvostupanjsko od 14. prosinca 2021. godine i drugostupanjsko od 30. ožujka 2022. godine.

Tužitelj u ovom upravnom sporu navodi da je u međuvremenu pravomoćno ipak utvrđeno da nije porezni rezident RH.

Doista, ovaj sud je presudom UsI-1453/22 od 28. studenog 2022. godine poništio spomenuta rješenja od 30. ožujka 2022. godine i 14. prosinca 2021. godine, što je potom potvrdio i Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom Usž- 240/23 od 02. ožujka 2023. godine.

Iz spomenutih presuda nije jasno na koje se razdoblje odnosi utvrđenje o tužiteljevoj poreznoj nerezidentnosti u RH; po stavu ovog suda to utvrđenje se načelno nikako ne bi moglo odnositi na razdoblje prije podnošenja odgovarajućeg tužiteljevog zahtjeva (30. ožujka 2018. godine), što znači da te odluke ne moraju biti relevantne u ovoj pravnoj stvari, koja se odnosi na 2015. godinu.

Međutim, u pogledu utvrđivanja istovrsnih tužiteljevih obveza za 2016. godinu je zbog njegove nerezidentnosti u RH presudom ovog suda UsI-2129/22 od 11. travnja 2024. godine pravomoćno poništeno odgovarajuće drugostupanjsko rješenje i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, a potom je tuženik novim drugostupanjskim rješenjem od 29. srpnja 2024. godine poništio i prvostupanjsko rješenje o utvrđivanju tužiteljevih obveza, nakon čega u tom pogledu više nije bilo novih odlukâ. U pogledu utvrđivanja istovrsnih tužiteljevih obveza za 2017. godinu su zbog njegove nerezidentnosti u RH presudom ovog suda UsI-2143/22 od 06. svibnja 2025. godine poništena rješenja iz oba stupnja upravnog postupka, nakon čega također dalje ništa nije rađeno.

Iz navedenih pravomoćnih presuda se može utvrditi stav sudova da je tužitelj već i tada (2016. i 2017. godine) bio iranski porezni rezident.

Ovaj sud pak ne vidi razlog zbog čega se isto utvrđenje ne bi moglo primijeniti i na onaj dio 2015. godine od kada je tužitelj zasnovao radni odnos u Iranu (16. travnja 2015. godine) i od tada tamo ostvarivao prihode.

U tom smislu se pravilno tužitelj poziva i na sadržaj iranske potvrde od 16. travnja 2019. godine po kojoj je on iranski rezident barem od 09. studenog 2015. godine, mada nema nikakvog razloga zbog kojeg se to utvrđenje ne bi moglo protegnuti unatrag i na cjelokupno razdoblje od zasnivanja radnog odnosa u Iranu i početka ostvarivanja prihoda u toj zemlji.

Na temelju čl. 4. st. 1. Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Islamske Republike Iran o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu (NN MU 10/04 i 7/08 - Ugovor) izraz „rezident države ugovornice“ označava svaku osobu koja, prema propisima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svog prebivališta, boravišta, mjesta uprave, mjesta registracije ili nekoga drugog obilježja slične prirode i također uključuje tu državu i njenu lokalnu vlast. U čl. 4. st. 2. Ugovora je propisano da ako je, prema odredbama st. 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se njen status određuje redom po kriterijima prebivališta, užih osobnih i gospodarskih veza (središte životnih interesa), uobičajenog boravišta i državljanstva, odnosno dogovorom nadležnih državnih tijela. Tužitelj je prebivalište iz [adresa] odjavio 10. travnja 2015. godine, a iste godine je nesporno prijavio prebivalište u [adresa] (u [adresa]), gdje mu je bio dodijeljen i nacionalni identifikacijski broj.

Osim toga, tužitelj je nesporno ranije bio u braku sa suprugom SK; taj brak je razveden rješenjem Općinskog suda u Varaždinu od 01. travnja 2022. godine, a iz pribavljene izjave SK proizlazi da je ona još u toku 2015. godine tražila podjelu bračne imovine, što je potom i učinjeno, te da su nakon tužiteljevog odlaska u Iran živjeli odvojeno, zbog čega je između njih došlo do otuđenja i prestanka bračne zajednice.

Iz svega navedenog proizlazi da domaće porezno tijelo nije imalo osnovu za utvrđivanje tužiteljeve porezne obveze poreza i prireza na dohodak za 2015. godinu od primitaka iz Irana, jer je tužitelj od vremena početka ostvarivanja tih primitaka već bio iranski, a ne hrvatski porezni rezident. Stoga su oba osporavana rješenja nepravilna i nezakonita pa su usvajanjem tužbenog zahtjeva poništena, na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Sud je potom u sporu pune jurisdikcije obustavio postupak utvrđivanja tužitelju poreza i prireza na dohodak za 2015. godinu, jer za takvo nešto nema nikakve osnove, s obzirom na to da je on već i u 2015. godini bio iranski porezni rezident i u tom svojstvu ostvarivao primitke iz Irana (čl. 46. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku; NN 47/09 i 110/21).

Sud je na raspravnom ročištu odbio prijedlog za saslušanje tužitelja, ocijenivši ga nepotrebnim za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja i za donošenje odluke. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe, sastava obrazloženog podneska od 26. travnja 2023. godine i o trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 3.750,00 €.

Tužitelju nije priznat trošak sastava prijedloga za odgodni učinak tužbe, jer je taj prijedlog kao takav bio inkorporiran u tužbi. Također mu nije priznat trošak sudskih pristojbi, jer tužitelj zbog uspjeha u ovom upravnom sporu pristojbe uopće ni ne plaća (čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama; NN 118/18 i 51/23).

U Zagrebu, 25. svibnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Vladimira Lacković - Hrebak

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak