REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2475/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Lukšiću kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Tihane Božičević, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA STARA GRADIŠKA, Stara Gradiška, Trg hrvatskih branitelja 1, OIB: 33364136650, kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o. iz Nove Gradiške, Gundulićeva 4, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri iz Zagreba, Miramarska 24, radi isplate iznosa od 30.447,46 EUR-a, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. travnja 2026. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 25. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. 1. Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da tužitelju OPĆINA STARA GRADIŠKA, Stara Gradiška, Trg hrvatskih branitelja 1, OIB: 33364136650 isplati iznos od 18.268,47 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

iznos od 6.089,49 EUR-a od 01. siječnja 2018. do isplate,

iznos od 6.089,49 EUR-a od 01. siječnja 2019. do isplate,

iznos od 6.089,49 EUR-a od 01. siječnja 2020. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.326,90 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana 25. svibnja 2026. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 da tužitelju OPĆINA STARA GRADIŠKA, Stara Gradiška, Trg hrvatskih branitelja 1, OIB: 33364136650 isplati iznos od 12.178,98 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

iznos od 6.089,49 EUR-a od 01. siječnja 2016. do isplate,

iznos od 6.089,49 EUR-a od 01. siječnja 2017. do isplate,

po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana .

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 7.865,16 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počam od dana 25. svibnja 2026. godine do isplate, u roku od 15 dana."

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR-a, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 11. ožujka 2022. tužitelj u bitnome navodi da je tuženik na nekretninama u vlasništvu tužitelja izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu (kabelsku kanalizaciju, elektroničke komunikacijske vodove koji se postavljaju izvan kabelske kanalizacije i stupove nadzemne kanalizacijske mreže), te se s tom infrastrukturom koristi za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga, kao i da je tuženik izjavio da koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu izgrađenu na ustrojstvenom području tužitelja, odnosno izgrađenu na nekretninama u vlasništvu tužitelja, a koju infrastrukturu je tuženik počeo koristiti prije gotovo 30 godina. Tužitelj, nadalje navodi da je u svrhu građenja i korištenja elektroničke komunikacije infrastrukture, tuženik kontinuirano rabio nekretnine u vlasništvu tužitelja, pri čemu isti u utuženom razdoblju, nije plaćao tužitelju naknadu, slijedom čega tužitelj ističe da je osnovan njegov zahtjev za isplatom prema tuženiku i to za naknadu za pravo puta, obzirom da je obveza tuženika da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta, propisanu odredbom čl. 28. st. 4. i čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj: 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17; dalje: ZEK), a koja visina naknade za pravo puta je propisana čl. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj: 152/11., 151/14. i 95/17; dalje: Pravilnik), ili podredno za naknadu zbog zakonskog ograničenja prava vlasništva, budući da je pravo vlasništva nad nekretninama na kojima je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (dalje: EKI) zakonom u interesu Republike Hrvatske, ograničeno osnivanjem prava puta za tuženika, dakle zakonskom služnošću, pa je tim vlasnicima kao i ovdje tužitelju, tuženik kao korisnik nepotpunog izvlaštenja, dužan platiti naknadu u smislu članaka 32. i 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00. , 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14; dalje: ZVDSP), i to u visini cijene naknade za pravo puta, propisane Pravilnikom, ili kao naknadu koristi stečene uporabom tuđe stvari u svoju korist, jer je tuženik, u svrhu građenja i korištenja EKI, uporabio nekretnine u vlasništvu tužitelja, bez da mu je za to plaćao naknadu za pravo puta, u obvezi platiti korist koju je imao od uporabe (stečeno bez osnove) u visini cijene naknade za pravo puta u smislu odredbe čl. 1120. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18.; dalje: ZOO), a u vezi čl. 1111. ZOO-a, odnosno na ime naknade štete (izmakle koristi), budući da je tuženik, sukladno čl. 3. st. 1. Pravilnika, bio u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti, podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, a obzirom da isti takav zahtjev nije podnio, to stoga nije niti utvrđena i visina njegove obveze prema tužitelju u smislu plaćanja naknade za pravo puta, čime postupanje tuženika ima obilježje štetne, odnosno protupravne radnje kojom je spriječeno povećanje imovine tužitelja (čl. 1045. i 1046. ZOO-a), uslijed čega tužitelj od tuženik kao štetnika, ima pravo zahtijevati da mu plati dobitak - naknadu za pravo puta, koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari, a to je da je tuženik podnio zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta (čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO-a, u vezi s čl. 1085. st. 3. ZOO-a). Ujedno, tužitelj navodi da je za uporabu nekretnina u vlasništvu tužitelja, sa svrhom građenja i korištenja EKI, povodom ispunjavanja svoje zakonske obveze iz rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti Klasa: UP/I -344-03/20- 11/288, Ur.broj: 376-05-3-21-11 od 13. srpnja 2021., tuženik 2021. godine obračunao godišnji iznos naknade (naknade za pravo puta) od 45.881,27 kn, te isplatio tužitelju tu naknadu za 2020. i 2021. godinu, te da je prethodno citirano rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti; (dalje: HAKOM), koje je i pravomoćno, doneseno u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, koji je kod HAKOM-a pokrenut na zahtjev tužitelja, kao i da se zahtjev tužitelja HAKOM-u od 30. srpnja 2020. ima smatrati vjerovnikovom radnjom protiv dužnika u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pa je zastara tim zahtjevom prekinuta, dok je utuženo potraživanje tuženik priznao i isplatom godišnje naknade za period 2020. godine. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtjeva isplatu naknade (naknade za pravo puta) u razdoblju od 2015. do 2019. godine, te stoga predlaže donošenje presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu spori osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, u bitnome navodeći da podnošenje zahtjeva od strane tužitelja HAKOM-u od 30. srpnja 2020. ne predstavlja drugu vjerovnikovu radnju poduzetu protiv dužnika pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja tražbine, kako to navodi tužitelj, obzirom da nikakva tražbina tužitelja nije postojala u vrijeme tužiteljevog podnošenja zahtjeva HAKOM-u, već upravo suprotno, sve dok HAKOM kao nadležno tijelo i u zakonom propisanom postupku nije donio rješenje temeljem odredbe čl. 12., 17. i 28. st. 6. ZEK-a i čl. 96. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09.; dalje: ZUP), to na strani tuženika kao infrastrukturnog operatora iz zakonske služnosti propisane ZEK-om i Pravilnikom, nije nastala obveza. Naime, sukladno odredbi čl. 28. st. 6. ZEK-a, upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može od HAKOM-a tražiti da utvrđenje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, te utvrđivanje visine naknade za pravo puta, pa se stoga ne radi o kogentnoj, već o dispozitivnoj pravnoj normi, koja omogućuje strankama, odnosno ostavlja na autonomiju volje tužitelju i tuženiku da iniciraju ili ne iniciraju određivanje plaćanje naknade. Pri tome su tuženik i tužitelj imali mogućnost da i ne iniciraju postupak pred HAKOM-om u kojem bi se utvrđivala naknada za pravo puta, jer je i takvu mogućnost zakonodavac omogućio, dakle da je zakonodavac htio propisati nastanak bezuvjetne obveze plaćanje naknade (na koju niti infrastrukturni operator, a niti tužitelj kao vlasnik, odnosno upravitelj cestovnog zemljišta, ne bi mogli utjecati svojom voljom i svojim radnjama) da bi tada bilo propisano da je infrastrukturni operator dužan i u obvezi podnijeti zahtjev u obliku koji bi imao kogentno, nesporno značenje (te bi propuštanje postupanja sukladno kogentnoj normi bilo na odgovarajući način sankcionirano kako bi se prisilnim putem osiguralo postupanje po kogentnoj normi), te u tom slučaju uopće ne bi bilo potrebno, niti bi imalo smisla da pored takve obveze ostaje mogućnost da takav zahtjev podnosi jedinica lokalne samouprave, konkretno tužitelj, jer bi takvo pravo bilo suvišno pored izričite obveze podnošenja zahtjeva infrastrukturnom operatoru - ovdje tuženiku. Nadalje, tuženik ističe da se nepodnošenje zahtjeva od strane tužitelja ima tumačiti izjavom volje da ne želi i nije želio plaćanje naknade prije nego što je podnio zahtjev HAKOM-u, s tim više što je isti mogao po načelu autonomije volje podnijeti zahtjev HAKOM-u još od 2011. sukladno čl. 28 st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine broj: 90/11.), a činjenica da je tužitelj podnio zahtjev HAKOM-u 30. srpnja 2020. je upravo odraz dispozitivnosti odredbi ZEK-a i Pravilnika, koje su mu to omogućile, kao i da se stoga predmetne odredbe jedino mogu tumačiti na način da su ostavile takvu slobodu i da nemaju kogentnu narav po kojoj bi obveza plaćanja nastajala po samom zakonu bez podnošenja zahtjeva HAKOM-u i bez donošenja rješenja HAKOM-a, odnosno da zakon nije propisao kategoričnom normom obvezu, niti infrastrukturnom operatoru, niti tužitelju da bi morali podnositi zahtjev. Ujedno, tuženik navodi da temeljem samog ZEK-a i Pravilnika kao podzakonskog akta za njegovu provedbu ne nastaje konkretan građansko-pravni odnos, a tim niti obveza tuženika u ovoj pravnoj stvari temeljem samog zakona, te da sve do donošenja Zakona o cestama iz 2011. nekretnine koje su predmet ovakvih sporova bile opće dobro u smislu čl. 2 Zakona o cestama iz 1996.g. na kojima nije bilo dopušteno stjecanje bilo kojeg stvarnog prava, a da se pravo zakonske služnosti po ZEK -u odnosi na pravo korištenja na nekretninama u statusu općeg dobra do 2011., a nakon 2011. pa nadalje u javnom vlasništvu, te da izvršavanjem ovlasti koje tuženiku proizlaze iz zakonske služnosti korištenja nekretnina kao općim i javnim dobrom nije oštećen ni tužitelj, ni bilo koja druga jedinica lokalne samouprave, jer su to i tako nekretnine u javnoj uporabi, pa stoga i primjenom ZEK-a i Pravilnika, odnosno odredbe čl. 35. u vezi s čl. 185. i 388. ZV-a, mjerodavnih odredbi sadašnjeg Zakona o cestama, te povijesnih propisa o telekomunikacijama i cestovnom zemljištu, tužitelj nema pravo na naknadu, odnosno tuženik nema obvezu plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta sve dok HAKOM pravomoćnim rješenjem ne utvrdi konačnu takvu obvezu (naravno u uvjetima kada su uopće ispunjene pretpostavke za vođenje postupka pred HAKOM-om). Tuženik ističe da su nerazvrstane ceste javna dobra u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalaze, međutim, da je to javno i neotuđivo vlasništvo na koje se primjenjuju pravila o općim dobrima, dakle da ne mogu biti predmetom pravnog prometa, nemaju tržišnu vrijednost, niti se onda bilo kakvim postupanjem tuženika njihova tržišna vrijednost mogla umanjiti, obzirom da se kod nerazvrstanih cesta radi o vlasništvu koje se ne štiti Ustavom i čl. 1. st. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Protokol) iz razloga što se tu radi o vlasništvu na stvarima koje su namijenjene za uporabu svih – javnom dobru u općoj uporabi, na koje se na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra, a sve u smislu čl. 35. st. 8. i 4., a u vezi s čl. 3. st. 2. ZV -a koja se primjenjuju kao opći propisi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s posebnim pravnim uređenjem kao što je to ZEK i Zakon o cestama, a sve u smislu čl. 1. st. 5. ZV-a, te da čl. 101., ali i st. 2. Zakona o cestama, ujedno propisano da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinica lokalne samouprave, niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja. Tuženik upućuje na to da tužitelj kao jedinica lokalne samouprave ne može biti nositelj ustavnih prava, budući navedeno proizlazi iz stava Ustavnog suda RH koji je u više svojih odluka obrazložio da jedinica komunalne samouprave može imati ustavnopravnu zaštitu jedino kad je riječ o tzv. Komunalnoj ustavnoj tužbi – ustavnoj tužbi zbog povrede ustavnog prava jedinice lokalne samouprave na lokalnu samoupravu u slučaju, ako je sudskom odlukom protiv koje se podnosi ustavna tužba narušeno ili ograničeno ustavno pravo jedinice lokalne samouprave na obavljanje poslova iz njezina samoupravnog djelokruga, a da u ovoj pravnoj stvari nije riječ o obavljanju poslova tužitelja iz njegova samoupravnog djelokruga (tako Ustavni sud u svojim odlukama broj: U-III-1444/2011 od 04. ožujka 2015. i broj: U-III-7102/2014 od 15. siječnja 2015.). Dakle, tuženik ističe da sve dok HAKOM kao nadležno tijelo i u zakonom propisanom postupku nije donio rješenje temeljem čl. 12., 17. i 28. st. 6 ZEK-a i čl. 96. ZUP-a, to na strani tuženika kao infrastrukturnog operatora iz zakonske služnosti propisane ZEK-om i Pravilnikom nije nastala obveza, odnosno da rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika i to za razdoblje kako je utvrđeno, ali ne i za vrijeme prije, pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.

3. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je ustrajao kod tvrdnji iznesenih u tužbi, dok je tuženik ustrajao kod navoda i prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, te dodatno osporio stopu zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos, kao i početak tijeka istih na utužene iznose.

4. Presudom ovog suda poslovni broj: P-474/2022-10 od 25. svibnja 2023. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti za isplatu iznosa od 30.447,46 EUR-a sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku prouzročene parnične troškove (točka II. izreke), koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-4083/2023-3 od 10. rujna 2024. Protiv prethodno citirane presude tužitelj je pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) podnio reviziju pobijajući je u cijelosti zbog pravnih pitanja zbog kojeg mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd-762/2025-2 od 6. ožujka 2025., a koja glase:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj: 152/11. do 95/17.) [ranije:

Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj: 31/09. i 89/10.)], prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?“.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Rev-812/2025-2 od 17. rujna 2025. ispravljenim rješenjem poslovni broj: Rev-812/2025-5 od 08. listopada 2025., ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 4083/2023-3 od 10. rujna 2024. i presudu ovog suda poslovni broj: P-474/2022-10 od 25. svibnja 2023., te je predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovljenom postupku ovaj sud je postupio u skladu s obrazloženjem rješenja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Rev-812/2025-2 od 17. rujna 2025. ispravljenim rješenjem poslovni broj: Rev-812/2025-5 od 08. listopada 2025.

7. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i to: presliku rješenja HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/20-11/288, Ur. broj: 376-05-3-21- 11 od 13. srpnja 2021. (list 6. - 11. spisa), presliku zahtjeva tužitelja podnesenog HAKOM-u dana 29. srpnja 2020. s preslikom preporučene pošiljke i preslikom povratnice (list 12. - 17. spisa), presliku zaključka HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/20- 11/288, Ur. broj: 376-05-3-20-02 od 28. kolovoza 2020. (list 18. - 20. spisa), ispis e- mail komunikacije (list 21. - 22. spisa), presliku kartice konta tužitelja (list 23. spisa), presliku potvrde tužitelja o nerazvrstanim cestama (list 24. spisa), presliku elaborata za pravo puta JLS Stara Gradiška broj 34/20 (list 26. - 114. spisa), te dostavljenu sudsku praksu (list 131. - 204. spisa).

8. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za provođenjem vještačenja po vještaku geodetske struke, zajedno s vještakom za komunikacije, na okolnost utvrđivanja vrste, količine EKI i povezane opreme, te površine koje zauzima ova infrastruktura te čestica koje zauzima, kao i prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, sve kao nesvrsishodne i protivne načelu ekonomičnosti postupka. Naime, budući da je ovaj sud mogao utvrditi visinu tužbenoga zahtjeva iz materijalne dokumentacije priložene u spis, a kako će to sud još nastavno obrazložiti, to bi provođenje prethodno navedenih dokaza, a na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, odnosno utvrđivanje parametara kako bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva, bilo nesvrsishodno i protivno načelu ekonomičnosti postupka.

9. Ocjenom izvedenih dokaza, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku kao infrastrukturnom operatoru elektroničkih komunikacija za isplatu iznosa od 30.447,46 EUR-a po osnovi korištenja tužiteljevih nekretnina bez plaćanja naknade za pravo puta za razdoblje od 2015. do 2019. godine.

11. Između stranaka nije sporno da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja, odnosno kojima upravlja tužitelj, te da tuženik koristi predmetnu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tužitelja bez sudskog spora s tužiteljem od 90 -ih godina prošlog stoljeća, kao i da je tužitelj dana 30. srpnja 2020. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) za utvrđenje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, te da je rješenjem Klasa:

UP/I-344-03/20-11/288, Ur.broj: 376-05-3-21-11 od 13. srpnja 2021. HAKOM utvrdio da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu (dalje: EKI) na nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja, odnosno kojima upravlja tužitelj, pa da tuženik ima pravo puta na istima, kao i godišnju naknadu za pravo puta i da pravo na naknadu za pravo puta teče od dana 30. srpnja 2020., kao i da je tuženik isplatio tužitelju naknadu za pravo puta za 2020. i 2021. godinu, već su između stranaka sporni osnov i visina potraživanja tužitelja, odnosno da li je tuženik koristio nekretnine u vlasništvu tužitelja bez pravne osnove, da li je tuženik počinio štetnu radnju kojom je prouzročio štetu tužitelju, otkada tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu za pravo puta, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja koje je predmet ovog postupka, te je sporan početak tijeka zakonskih zateznih kamata na utužene iznose, kao i stopa istih.

12. Odredbom čl. 2. t. 41. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj: 73/08.; dalje ZEK/08) određeno je da je pravo puta pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema, a da je upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan trpjeti pravo puta i suzdržati se od bilo kakve radnje kojom bi se na bilo koji način ometalo ostvarivanje tog prava, pa u smislu navedene odredbe pravo puta predstavlja teret nekretnine na kojoj postoji, odnosno zakonsko ograničenje prava vlasništva.

13. Sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZEK/08, smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. tog Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: da posjeduje građevinsku dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika ili da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da u slučaju iz st. 1. istog članka Agencija (dalje: HAKOM) izdaje potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru u skladu s Pravilnikom iz čl. 29. st. 1. ovog Zakona, a st. 3. istog članka propisano je da je upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan trpjeti pravo puta i suzdržati se od bilo kakve radnje kojom bi se na bilo koji način ometalo ostvarivanje prava puta infrastrukturnog operatora, dok je stavkom 4. propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta.

14. Dakle, iz prethodno citiranih odredbi jasno proizlazi da je pravo puta samostalni pravni institut definiran odredbama ZEK-a, te se isti, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, ne može izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost koju regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/1.0, 143/12. i 152/14; dalje: ZVDSP), odnosno radi se o različitim pravnim institutima koji su definirani različitima zakonima i koji se ostvaruju pred različitim tijelima.

15. Nadalje, odredbom čl. 185. ZVDSP-a, a koja odredba se odnosi na zakonske služnosti, propisano je da određuje li neki posebni zakon da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete one stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), to su zakonska ograničenja prava vlasništva, pa se na njih ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drukčije određeno.

16. Slijedom navedenog, pravo puta, koje pod pretpostavkama propisanim odredbom čl. 28. st. 1. ZEK/08 tereti nekretnine u vlasništvu javnopravnih osoba i privatnopravnih osoba, kao i opća dobra, predstavlja zakonsku služnost, odnosno zakonsko javnopravno ograničenje prava vlasništva, te način i opseg korištenja općeg dobra koje ne može biti ni u čijem vlasništvu.

17. Imajući u vidu gore navedene zakonske odredbe, kao i nespornu činjenicu da je tuženik na administrativnom području tužitelja, odnosno na spornim nekretninama prije stupanja na snagu ZEK/08 imao sagrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu kojom se koristio bez sudskog spora s tužiteljem kao upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, to je tuženik na predmetnim nekretninama za koje tužitelj potražuje plaćanje naknade, stekao pravo puta u trenutku stupanja na snagu ZEK-a, odnosno 01. siječnja 2008. godine, dakle na temelju samog zakona, pa se stoga u konkretnom slučaju, radi o pravu puta ustanovljenom zakonom, čime su neosnovani navodi tužitelja o stjecanju bez osnove temeljem odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kao i protupravnosti pa posljedično odgovornosti za štetu od strane tuženika.

18. Naime, navod tužitelja, kako je tuženik postupio protupravno, obzirom da od 2008. nije ishodio potvrdu o pravu puta od HAKOM-a, niti je pokrenuo ikakav postupak premda je bio svjestan da takvo pravo neposredno utječe na pravo tužitelja, pa da je stoga dužan tužitelju naknaditi štetu koju trpi, a koja je jednaka visini naknade koju je tuženik morao plaćati u utuženom periodu, je neosnovan. Iako je tuženik na temelju Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj: 31/09. i 89/10.), pa tako i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj: 152/11.; dalje Pravilnik/11) koji je stupio na snagu 04. siječnja 2011., te svih naknadnih izmjena i dopuna Pravilnika/11 („Narodne novine“ broj: 151/14. i 95/17.) doista bio ovlašten podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta HAKOM-u, kojom potvrdom bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta, no budući da tuženik nije bio dužan podnijeti takav zahtjev, to se stoga nepodnošenje takvog zahtjeva ne može smatrati protupravnim postupanjem tuženika, slijedom čega, ovaj sud drži tuženik nije počinio protupravnu štetnu radnju zbog koje je tužitelju nastala šteta pa stoga ne postoji niti tuženikova odgovornost za štetu iz odredbe čl. 1045. ZOO-a.

19. Međutim, budući da je tuženik temeljem samog zakona (ZEK/08) stekao pravo puta na predmetnim nekretninama u nespornom vlasništvu tužitelja, a kako je to već prethodno obrazloženo, to je stoga isti sukladno odredbi čl. 28. st. 4. ZEK/08, pa tako i odredbi čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama (''Narodne novine'' broj: 73/08. i 90/11; dalje: ZEK/11), kao i odredbi čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj: 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17; dalje: ZEK/17), obvezan plaćati tužitelju naknadu za stečeno pravo puta i to za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta.

20. Iako je odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08, kao i kasnijeg čl. 29. st. 1. ZEK/11 uređeno određivanje naknade za pravo puta u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, isti predstavljaju tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj: 152/11 - dalje: Pravilnik/11), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu odredbom čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta, dok se visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, prema parametrima propisanim odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama, kao u konkretnom slučaju, budući da ne postoji nagodba stranaka.

21. Odredbom čl. 29. st 1. ZEK/11 propisano je da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija, dok odredba čl. 29. st. 2. ZEK/11 propisuje da se naknada iz stavka 1. ovoga članka za opće dobro i nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske te jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave plaća godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz članka 27. stavka 5. ovoga Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske. Na identičan način se određuje visina naknade za pravo puta sukladno čl. 29. st. 1 i 2. ZEK/17.

22. Nadalje, glede visine tužbenoga zahtjeva, odnosno naknade za pravo puta, ovaj sud ističe slijedeće.

23. Između stranaka nije sporno da je sam tuženik, sukladno parametrima iz čl. 7. i 6. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj: 152/11., 151/14. i 95/17.) i sukladno toč VI. izreke rješenja HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/20-11/288, Ur. broj: 376-05-3-21-11 od 13. srpnja 2021. (list 6. - 11. spisa), izračunao da godišnja naknada za pravo puta iznosi 45.881,27 kn/ 6.089,49 EUR-a (list 21. spisa), a koji izračun tužitelj nije osporio.

24. Budući da je nesporno da je tuženik infrastrukturni operator na nekretninama koje su navedene u točki I. izreke rješenja HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/20-11/288, Ur. broj: 376-05-3-21-11 od 13. srpnja 2021. (list 6. - 11. spisa), odnosno sadržane elaboratu za pravo puta JLS Stara Gradiška broj 34/20 (list 26. - 114. spisa), a koje nekretnine su u vlasništvu tužitelja, kao i da je također nesporno da tuženik prethodno citirano rješenje HAKOM-a nije osporio pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, te da je sam načinio obračun godišnje naknade za pravo puta na predmetnim nekretninama u vlasništvu tužitelja, koje su predmet ovog postupka, u visini od 45.881,27 kn/ 6.089,49 EUR-a (list 21. spisa), to se stoga, po mišljenju ovog suda visina godišnje naknade za pravo puta na tužiteljevim nekretninama može utvrditi upravo u iznosu od 6.089,49 EUR-a, kako je to već prethodno utvrdio tuženik, a posebice imajući u vidu da nije sporno da tuženik od donošenja rješenja HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/20-11/288, Ur. broj: 376-05-3-21-11 od 13. srpnja 2021., tužitelju uredno podmiruje predmetnu godišnju naknadu za pravo puta u navedenom iznosu. Slijedom navedenog, sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za provođenjem vještačenja po vještaku geodetske struke, zajedno s vještakom za komunikacije, na okolnost utvrđivanja vrste, količine EKI i povezane opreme, te površine koje zauzima ova infrastruktura te čestica koje zauzima, kao i prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, obzirom da je ovaj sud mogao utvrditi visinu tužbenoga zahtjeva iz dokumentacije priložene u spis, konkretno izračuna samog tuženika, pa bi provođenje prethodno navedenih dokaza, a na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, odnosno utvrđivanje parametara kako bi se utvrdila visina tužbenog zahtjeva, bilo nesvrsishodno i protivno načelu ekonomičnosti postupka.

25. Slijedom svega navedenog, to tuženik kao infrastrukturni operator, a nakon što je stekao pravo puta temeljem zakona na nekretninama u vlasništvu tužitelja, ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija (HAKOM) izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, i to u godišnjem iznosu naknade za pravo puta od 6.089,49 EUR-a.

26. Međutim, a imajući u vidu istaknute prigovore tuženika, između stranaka je također sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja koje je predmet ovog postupka, koji prigovor tuženika, ovaj sud smatra djelomično osnovanim.

27. Naime, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. ZOO-a), a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO -a). Kako je to već prethodno obrazloženo, obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu u smislu odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/11 od dana stjecanja prava puta, i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZEK/11 i odredbama Pravilnika, dospijeva godišnje, a ispunjenje te obveze ovlaštenik prava na naplatu naknade, konkretno tužitelj, istu može zahtijevati po njenom dospijeću, dakle, po isteku godine na koju se naknada odnosi.

28. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. ožujka 2022. (list 1. spisa), to je stoga za tražbine tužitelja koje se odnose za naknade za 2015. i 2016. godinu, a koje su dospjele 01. siječnja 2016. i 01. siječnja 2017. protekao petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, te je dakle, djelomično osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja i to u navedenom dijelu.

29. Slijedom svega navedenog, to je valjalo djelomično usvojiti tužbeni zahtjev i presuditi kao u toč. I.1. i toč. II.1. izreke ove presude.

30. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, te odredbi čl. 183. st. 1. ZOO - a koja propisuje da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispun i obvezu u roku određenom za ispunjenje, a imajući u vidu da obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu (čl. 28. st. 1. ZEK/11), te da ista sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZEK/11 dospijeva godišnje, dok ovlaštenik prava naplate naknade za pravo puta istu može zahtijevati po njenu dospijeću, dakle po isteku godine na koju se naknada odnosi, i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), te od 30. prosinca 2023. do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23), budući da se ne radi o odnosu neposredno proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već da se radi o zakonskoj obvezi tuženika, pa je stoga glede zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos, presuđeno kao u toč. I.1. izreke ove presude.

31. Odluka o troškovima postupka iz toč. I.1., II.2. i III. izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, te odredbi čl. 155. ZPP-a i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a, s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici, pri čemu je tužitelj uspio s 60%, a tuženik s 40%. Dakle, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj je uspio s 20%.

32. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje: OT), a temeljem vrijednosti predmeta spora u iznosu od 30.447,46 EUR-a i to: za sastav tužbe od u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. t. 1. OT-e, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 125,00 EUR-a (Tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 625,00 EUR-a, za sastav podneska od 15. ožujka 2022. u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 4. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 12,50 EUR-a (Tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 62,50 EUR-a, za sastav podneska od 23. ožujka 2022. u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 4. OT-e), uvećano za 25 % PDV- a u iznosu od 12,50 EUR-a (Tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 62,50 EUR-a, za sastav podneska od 29. lipnja 2022. u iznosu od 500,00 EUR-a (Tbr. 8. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 125,00 EUR-a (Tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 625,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu dana 19. travnja 2023. u iznosu od 500,00 EUR -a (Tbr. 9. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 125,00 EUR-a (Tbr. 46. OT- e), što ukupno iznosi 625,00 EUR-a, za sastav žalbe na presudu u iznosu od 625,00 EUR-a (Tbr. 10. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 156,25 EUR-a (Tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 781,25 EUR-a, za sastav prijedloga za dopuštenje revizije protiv presude u iznosu od 750,00 EUR-a (Tbr. 10. t. 5. OT-e), uvećano za 25 % PDV- a u iznosu od 187,50 EUR-a (Tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 937,50 EUR-a, za sastav revizije protiv presude u iznosu od 750,00 EUR-a (Tbr. 10. t. 5. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 187,50 EUR-a (Tbr. 46. OT-e), što ukupno iznosi 937,50 EUR-a, za zastupanje na ročištu dana 13. travnja 2026. u iznosu od 500,00 EUR -a (Tbr. 9. t. 1. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 125,00 EUR-a (Tbr. 46. OT- e), što ukupno iznosi 625,00 EUR-a, te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 9. t. 3. OT-e), uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT- e) u iznosu od 25,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 125,00 EUR-a. Tužitelju je također priznat kao potreban za vođenje postupka i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu sukladno Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19.), a u vezi odredbe čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18.; dalje: ZSP), te odredbe čl. 7. st. 1. ZSP-a u iznosu od 175,46 EUR-a, trošak sudske pristojbe presudu u iznosu od 350,93 EUR-a sukladno Tar. br. 2. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.; dalje: Uredba), a u vezi odredbe čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP) , trošak sudske pristojbe na žalbu na presudu sukladno Tar. br. 3. t. 1. Uredbe, a u vezi odredbe Tar. br. 1. t. 1. Uredbe, te odredbe čl. 7. st. 1. ZSP-a u iznosu od 350,93 EUR- a, kao i trošak sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude sukladno Tar. br. 3. t. 1. Uredbe, a u vezi odredbe Tar. br. 1. t. 1. Uredbe, te odredbe čl. 7. st. 1. ZSP-a u iznosu od 350,93 EUR-a.

33. Tužitelju nije priznat kao osnovan, zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku i to: pribava isprava u iznosu od 50,00 EUR-a, uvećano za PDV po stopi od 25%, konferencija sa strankom u iznosu od 100,00 EUR-a, uvećano za PDV po stopi od 25%, te razmatranje i pregled spisa u iznosu od 50,00 EUR-a, uvećano za PDV po stopi od 25%, budući da navedeni trošak tužitelju nije niti nastao, odnosno da tužitelj nije dostavio dokaz da mu je isti nastao (čl. 151. st. 1. ZPP -a), kao i da navedeni troškovi, po mišljenju ovog suda, nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju također nije priznat kao osnovan trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 364,19 EUR-a, budući da je punomoćnik tužitelja obvezni sudionik elektroničke komunikacije, te da je isti tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio putem elektroničke komunikacije, čime se u skladu s odredbom čl. 7. st. 1. ZSP-a, a u vezi Tar. br. 1. t. 1. Uredbe i vrijednosti predmeta spora, sudska pristojba na tužbu plaća u visini polovici pristojbe propisane Tar. br. 1. t. 1. Uredbe, kao i da se iznos od 13,27 EUR-a, odnosi na sudsku pristojbu na rješenje kojim se poziva tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, a iz razloga što tužitelj nije pravovremeno sukladno odredbi čl. 4. st. 1. t. 1. ZOSP-a platio istu prilikom podnošenja tužbe, pa je navedeni trošak nastao krivnjom tužitelja, pa tužitelj ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u dosuđenom iznosu od 175,46 EUR-a. Tužitelju nije priznat kao osnovan niti zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude i sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude, za svaku pristojbu u zatraženom iznosu od 701,85 EUR-a, budući da je punomoćnik tužitelja obvezni sudionik elektroničke komunikacije, te da je isti žalbu protiv presude, kao i prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude u ovoj pravnoj stvari, podnio putem elektroničke komunikacije, čime se u skladu s odredbom čl. 7. st. 1. ZSP-a, a u vezi Tar. br. 1. t. 1. Uredbe i vrijednosti predmeta spora, sudska pristojba na iste plaća u visini polovici pristojbe propisane Tar. br. 1. t. 1. Uredbe. Ujedno, sud ističe da preostali zatraženi troškovi sudskih pristojbi od strane tužitelja (list 350. spisa), izuzev prethodno dosuđenih, nisu osnovani, budući da nije razvidno na što se isti odnose, a niti je tužitelj dokazao da su mu ti troškovi sudskih pristojbe zaista nastali (čl. 151. st. 1. ZPP-a).

34. Kako je tužitelj u ovom postupku uspio s 20%, u tom omjeru, priznati trošak zastupanja po odvjetniku i sudskih pristojbi, odnosno priznati parnični trošak tužitelja iznosi 1.326,90 EUR-a.

35. Odluka o zatraženoj zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 80/22; dalje: ZID ZPP), u vezi odredbe čl. 107. st. 2. ZID ZPP-a, dok je visina stope određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), a imajući u vidu da se ne radi o odnosu proizišlom iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, pa da stoga tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni parnični trošak po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

36. Slijedom svega navedenog, glede naknade parničnog troška tužitelju, odlučeno kao u toč. I.2. izreke ove presude.

37. Novčani iznosi navedeni u ovoj presudi iskazani su u valuti EUR i HRK, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22. i 88/22.).

U Zagrebu 25. svibnja 2026. godine

Sudac:

Hrvoje Lukšić

Odluku pismeno izradila:

Viši sudski savjetnik - specijalist:

Tihana Božičević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana objave presude ako je bila uredno obaviještena o ročištu za objave presude, a ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, u roku od 15 dana od primitka prijepisa ove presude. Žalba se ulaže putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.