REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1561/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik u Labinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 25. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 16.545,37 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje na dio tog iznosa od 12.665,89 EUR teku od 1. listopada 2015. do namirenja tužiteljice, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku do 15 dana.

II Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva isplatu daljnjeg iznosa od 1.099,63 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja pa do namirenja, kao i zatezne kamata na iznos od 3.879,48 EUR od presuđenja pa do namirenja.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska Cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 2.820,00 EUR u roku od 15 dana od presuđenja i to uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 25. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 118-50-3670320 od 14. rujna 2006., solemniziran kod javnog bilježnika Divne Perković pod poslovnim brojem OU-225/2006, na iznos od 138.500,00 CHF. Ističe kako se nadležnost Općinskog suda u Puli-Pola temelji na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Predmetnim ugovorom tuženik da je tužiteljici odobrio i isplatio stambeni kredit za refinanciranje i adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 138.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a na rok od 252 mjeseca. Ističe kako je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 4,50% godišnje, s time da je ista promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Nadalje navodi da je ugovorena kamata prilikom sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje, a da je tuženik nedugo nakon zaključenja Ugovora započeo s povećanjem ugovorene kamate, te je o tome obavijestio tužiteljicu dopisom koji nije sadržavao nikakvo obrazloženje niti razlog povećanja ugovorene kamate. Tužiteljica ističe da se uvijek pridržavala svih ugovornih odredbi po ugovoru te da uredno isplaćuje predmetni kredit, a da je predmetni kredit ishodila u privatne svrhe kao potrošač. Ističe da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to glede odredbi koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Naime, prilikom pregovora i sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije tužiteljicu kao potrošača obavijestio o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje odluke uzimanja kredita vezano uz valutu CHF, kao ni o načinu promjene kamatne stope za vrijeme trajanja kredita, utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Posebno napominje da su odredbe ugovora koje govore o promjenjivosti kamatne stope i valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odredbe koje su u ugovoru unaprijed bile formulirane od strane tuženika, a da tužiteljica prilikom ugovaranja nije imala nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Zakonom o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ista sukladno čl. 87. toga Zakona ništetna. Ukazuje na sadržaj odredbi čl. 272. u vezi s čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane te je kao sankcija propisana ništetnost takve odredbe. Ističe kako su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače, tako i ovdje tužiteljicu, o bitnim činjenicama i to o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U skladu s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te ističe kako su i u predmetnom ugovoru o kreditu koji je među strankama zaključen 14. rujna 2006. (u razdoblju obuhvaćenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske) sadržane odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa s time u vezi predlaže da sud u skladu s odredbama čl. 502.a i 502. c Zakona o parničnom postupku i čl. 327. Zakona o obveznim odnosima odluči o ništetnosti odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu kao prethodnom pitanju.

1.1. Nadalje, navodi da su stranke 22. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je čl. 1. Dodatka izričito utvrđeno da konverzija ne predstavlja obnovu iz čl. 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz čl. 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima, kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, osim za dio obveze koji je dodatkom izričito ugovoren te da sukladno tome postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom. Dodatkom da je utvrđena pretplata u iznosu od 1.085,57 EUR što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.285,12 kuna, a koji će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Navodi kako se predmetnim dodatkom nigdje ne regulira način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutnom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita – tužiteljicom same odnosno nepošteno mijenjale kamatnu stopu u ugovorima o kreditu s valutom u CHF. Ističe da predmetnim dodatkom nije riješeno niti pitanje preplaćenih kamata niti pretplate na ime promjene tečaja predmetnog kredita u CHF, kao niti pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove na koje oštećeni potrošači imaju pravo, a provedenom konverzijom tužiteljica nikako nije obeštećena za preplaćene iznose do dana konverzije iz razloga što je matematički izračun na dan konverzije netočan. Smatra da je do dana konverzije izvršila pretplatu anuiteta u iznosu od 88.459,46 kuna (na ime povećanja kamate i tečaja) po predmetnom kreditu, a koji iznos nije uzet u obzir prilikom izračuna konverzije. Nadalje smatra da je razlika između nedospjele glavnice iz kredita s valutnom klauzulom u EUR obračunate na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice obračunate prema početnom otplatnom planu puno veća nego li je to utvrđeno Dodatkom te iznosi 8.846,00 kuna. Navedena razlika također nije priznata konverzijom pa je tužiteljica sveukupno oštećena za iznos od 97.305,46 kuna, a koj i je tuženik neosnovano stekao. Ukazuje na pravne stavove iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. te ističe kako je jasno da i nakon provedene konverzije postoji pravni interes tužiteljice koji je pravno utemeljen. Tužiteljica navodi kako će se konačni iznosi preplaćenih iznosa utvrditi vještačenjem u postupku te predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužiteljici isplati iznos od 97.305,46 kuna odnosno 12.914,65 EUR (uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do namirenja tužiteljice, a potražuje i parnični trošak.

1.2. Tužiteljica je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredila svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 17.645,00 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od 12.665,89 EUR (glavna tražbina) teku od 1. listopada 2015. pa do namirenja tužiteljice te na iznos od 4.979,11 EUR (izračunate zatezne kamate do 30. rujna 2015.) teku od presuđenja pa do namirenja tužiteljice.

1.3. Unatoč protivljenju tuženika, na ročištu održanom 18. ožujka 2026. sud je takvu preinaku dopustio smatrajući ju svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a na koju se tužiteljica poziva, donesena u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te da u navedenom postupku sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedinačne potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Stoga, smatra da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne, budući da takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu nesporno proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 138.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno i jasno i razumljivo da će tužiteljica kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužiteljici da je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući da je tako izričito ugovoreno. Tuženik ističe da je tužiteljici i prije i prilikom zaključenja ugovora obrazložena posljedica i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. Nadalje, navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je na temelju čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj volji. Solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrđuje da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužiteljici je bilo poznato, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita . Isto tako mogla je procijeniti ekonomske posljedice koje za nju mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostruka klauzula što znači u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala tužitelj bi morao vratiti manji iznos kredita. U konkretnom slučaju, tužiteljica i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Sukladno tome, tuženik smatra da ta ugovorna odredbe ne uzrokuje neravnotežu u pravnim odnosima ugovornih strana. Povećanje vrijednost CHF na svjetskom tržištu nije u nikakvoj vezi sa postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit. U pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. Na tužiteljici je teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluke banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu. Promjene kamatnih stopa tuženik određuje ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Ističe da unatoč tome što u spornom razdoblju nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 112/12) da je tuženik mijenjao kamatnu stopu upravo sukladno promjenama predmetnih tržišnih parametara iz čl. 11.a st. 2. toga Zakona. Naglašava da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 1. siječnja 2014. iznosila 3,23 %. Ističe da je tužiteljica svakako kao razumno dobro informirana, pažljiva i oprezan potrošač mogla razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te je tužitelj svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope i promjene tečaja. Osporava pravo tužiteljice na potraživanje bilo kakve isplate te ističe da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužiteljice u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 24.965,64 EUR, te su sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene novčane obveze po novom otplatom planu. Smatra da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, ali je tužitelj ica nije bila obvezna prihvatiti, a tužiteljica nije isticala nikakve primjedbe te je na konverziju pristala. Naglašava da je tuženik konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu. Tuženik je osporio i potraživanje po osnovi zakonskih kamata jer tuženik nije bio nepošten te je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Slijednom navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu, dodatak ugovoru o kreditu, zahtjev za kredit, opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, obavijest od 13. prosinca 2013. s otplatnim planom, izračun konverzije, otplatni plan kredit s valutnom klauzulom u CHF, novi otplatni plan s valutnom klauzulom u EUR, pregled izvršenih uplata, otplatni plan, iskaz svjedoka OŽ, iskaz tužiteljice, nalaz i mišljenje vještaka od 24. travnja 2025., iskaz vještaka te iskazi svjedoka UŽ i PŽ.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 14. rujna 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 118-50-3670320, koji je solemniziran po javnom bilježniku Divni Perković iz [adresa] 21. rujna 2006. pod poslovnim brojem OU-225/2006, i to u kunskoj protuvrijednosti od 138.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a s rokom otplate od 252 mjeseca. Nesporno je da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

5.1. Konačno, nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-3670320 odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2016., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, te pripada li tužiteljici pravo na preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate i preplaćenog tečaja CHF), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 118-50-3777486 između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, kao i svjedoka OŽ (djelatnice banke) te UŽ (sudužnika) i PŽ (založnog dužnika).

9.2. Iz iskaza svjedoka OŽ utvrđeno je da se predmetni kredit sklapao u poslovnici u Puli te da ista nema saznanja o detaljima predmetnog ugovora o kreditu jer nije sudjelovala u pregovorima i sklapanju tog Ugovora.

9.3. Iz iskaza svjedoka UŽ utvrđeno je da je ona svojoj kćerci bila sudužnik po kreditu te da je s njom bila u banci; da su joj u banci u više navrata rekli da ako se nešto dogodi da će morati preuzeti plaćanje kredita, ali da im u banci nisu ništa objašnjavali o načinu na koji se kamatna stopa može mijenjati niti o rizicima koji se vežu uz valutu CHF; da joj prilikom konverzije u banci nisu ništa posebno objašnjavali vezano uz konverziju osim što su joj ponovili da će ako se nešto dogodi njenoj kćerci ona morati preuzeti plaćanje kredita.

9.4. Iz iskaza svjedoka PŽ utvrđeno je da su kredit u CHF podigli kako bi zatvorili raniji kredit te da im je kredit u CHF bio povoljniji te im se smanjila rata; da je bio založni dužnik po predmetnom kreditu ali da nije bio u banci prilikom podizanja predmetnog kredita već samo kod javnog bilježnika te da nije sudjelovao u konverziji kredita.

9.5. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je i prije predmetnog kredita imala kredit koji je podignula za kupnju stana te da je rata bila visoka a da je još trebala i adaptirati stan pa da se odlučila za reprogram kredita; da je bila u više banaka i da joj je tuženik dao najpovoljniju ponudu jer su imali posebne uvjete za zdravstvene djelatnike; da su joj ponudili kredit u valuti CHF navodeći da je to za nju najpovoljnije; da joj nisu ponudili kredit u nekoj drugoj valuti; da je na taj kredit pristala jer je imao najmanju ratu koju je mogla plaćati iz svojih primanja; da je znala da promjenjivi tečaj znači da se on može promijeniti ali da joj nije nitko rekao da valutni tečaj može toliko „skočiti“ a da je „skočio“ toliko da joj je rata kredita u konačnici bila veća od plaće; da se vezano uz kamatnu stopu ne sjeća je li fiksna kamata bila u osnovnom ugovoru ili u dodatku ugovora; da su joj za tu valutu ponudili kamatu koja je bila i da je mogla samo to ili uzeti ili ništa; da se ne sjeća detalja vezano uz dodatak ugovora o kreditu; da sada ima kredit u EUR; da joj je rata u CHF bila toliko visoka da je otišla pitati u banku da li postoji druga opcija tako da sada ima kredit u EUR; da joj nitko nije objasnio da bi se potpisom tog dodatnog ugovora odrekla ikakvog potraživanja po osnovi preplate; da je nitko u banci nije upozorio da bi osnovni ugovor ili neke njegove odredbe bile ništetne; da je ugovor pročitala prije nego što ga je potpisala i da joj je bilo bitno da joj odgovara rata; da je postavljala pitanja glede rate kredita, trajanja kredita i jamaca; da joj je bilo poznato da se kredit veže uz valutu u kojoj ga podiže, te da joj nije bilo prihvatljivo da se kredit veže uz valutu EUR jer bi se tada primjenjivala i kamata iz valute EUR i bila bi joj veća rata, što joj je tada bilo neprihvatljivo.

9.6. Sud je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka UŽ i tužiteljice, jer su iskazivale detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, dok svjedoci OŽ i PŽ nisu imali neposrednih saznanja o okolnostima vezanim uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Na temelju iskaza tužiteljice, kao i iskaza svjedoka UŽ, utvrđeno je da tužiteljica prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa .

9.7. Tuženik u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

10.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

10.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 5,45 % u odnosu na početnih 4,50 %, te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

12. Pri tome, prema pravnom shvaćanju ovog suda, a suprotno navodima tuženika, tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

12.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članak 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

12.2. Odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa suprotno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

12.3. Sukladno navedenom, prama pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK.

12.4. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.u predmetu ĐŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvarivati povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze bile toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice da joj je rata u konačnici bila veća od plaće te da je rata u CHF bila toliko visoka da je otišla pitati u banku postoji li druga opcija.

12.5. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinka prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.6. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti kako nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao prethodnom pitanju), sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

12.7. Stoga, tužiteljici unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

13. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, kao i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.

13.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, te je izvršio usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 138.500,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,50 %, da je početni tečaj na dan korištenja kredita bio 1 CHF = 4,704790 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.

13.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate i valute tijekom otplate kredita sve do 30. rujna 2015., odnosno po mjesecima izračunata pozitivna razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 4,50 % godišnje do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2012. pa nadalje primjenom kamatne stope od 3,23 % i iznosa kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 12.665,89 EUR, a od kojeg iznosa 9.537,48 EUR otpada na pretplatu po osnovi valute (Tablica br. 6. Nalaza i mišljenja) te iznos od 3.128,41 EUR na preplaćenu kamatu (Tablica br. 5 Nalaza i mišljenja). Nadalje, vještak je izračunao da zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos od dana preplate do 30. rujna 2015. iznosi 4.979,11 EUR. Razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u CHF obračunatom po početnom tečaju iznosi 4.643,75 EUR. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 1.099,63 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450). Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao i negativne tečajne razlike u ukupnom iznosu od 569,28 EUR, te je utvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR.

13.3. Nadalje, kako se tražbine zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa zatim pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO), pa kada se od iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (4.979,11 EUR) umanji za preplatu iz konverzije (1.099,63 EUR), vještak je utvrdio da preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 3.879,48 EUR.

13.4. Vještak je i usmeno saslušan u postupku te je ukazao kako su primjedbe tuženika iz podneska od 6. lipnja 2025. pravne prirode, kao i da u nalazu i mišljenju nije izračunao i negativne razlike po kamati jer su zadaća vještaka bile preplate odnosno pozitivne razlike.

13.5. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući kako je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom, te da je vještačenje bespredmetno s obzirom na sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, koje navode tuženika ovaj sud ne nalazi osnovanim, a kako je to već ranije detaljno obrazloženo te takvim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost matematičkog izračuna vještaka. Nadalje, prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju odnosno kamatnoj stopi nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika.

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužitelj ica sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećena i to za utvrđeni iznos preplate u visini od 1.099,63 EUR, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplati la 12.665,89 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.1. Dakle, tužiteljica je ukupno preplatila 12.665,89 EUR po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 11.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 3.879,48 EUR. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (4.979,11 EUR) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (1.099,63 EUR) u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.) pa je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 1.099,63 EUR sa zateznim kamatama.

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 16.545,37 EUR, odnosno iznos od 3.128,41 EUR na ime preplate po osnovi kamatne stope te iznos od 9.537,48 EUR na temelju preplate s osnova tečaja CHF, kao i iznos od 3.879,48 EUR na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđen i iznos od 12.665,89 EUR (3.128,41 EUR + 9.537,48 EUR ) tužiteljici pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 3.879,48 EUR) ne teku zatezne kamate (čl. 31. ZOO/05), pa je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate.

16. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

16.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

16.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (12. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

16.3. Nije osnovan ni tuženikov prigovor da je nastupila zastara za preinačeni dio. Naime, uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), i to iz razloga što se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (u skladu s pravnim shvaćanjem građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP, budući da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično odbijen kao neosnovan samo u pogledu dijela sporednog potraživanja (dijela zateznih kamata), dok je u odnosu na glavno potraživanje u iznosu od 12.665,89 EUR u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

17.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužiteljici pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, za sastav podneska od 9. listopada 2020., 20. lipnja 2025. i 17. ožujka 2026. prema Tbr. 8/1 Tarife 100 bodova za svaki, za zastupanje na ročištima od 12. siječnja 2021., 7. studenog 2023., 8. svibnja 2024. i 18. ožujka 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 100 bodova za svako, za zastupanje na ročištu od 8. srpnja 2020. 50 bodova prema prema Tbr. 9/5 Tarife, ukupno 850 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife) iznosi 1.700,00 EUR, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 425,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.125,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak utrošenog predujma za vještačenje u iznosu od 695,00 EUR. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen, a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava podneska od 7. srpnja 2020. budući da je isti predan na ročištu održanom 8. srpnja 2020. (trošak kojeg je priznat tužiteljici) pa isti nije bio potreban za vođenje ove parnice, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sudskih pristojbi jer joj navedeni trošak niti ne nastaje u smislu odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23), a niti je ista u postupku bila pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu.

17.2. U skladu s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP u cijelosti je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

U Puli-Pola, 25. svibnja 2026.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika