REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-115/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 6. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, s danom objave 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj: 306-1064/2005 sklopljenog 16. prosinca 2005. godine između ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora s druge strane, u dijelu koji glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807 iznos od 606,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2005. godine do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 966,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 867,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. siječnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je tuženik 16. prosinca 2005. sklopio sa FE iz [adresa] kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu broj 306-1064/2005 u čijem čl. 5.2. je ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, navodno za troškove obrade kredita kako slijedi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita." , a predmetna je naknada korisniku kredita naplaćena 28. prosinca 2005. u iznosu od 4.569,28 kn odnosno 606,45 EUR.

1.1. Tužitelj pojašnjava da je korisnik kredita potrošač, da je ugovor o kreditu tipski (adhezijski) ugovor na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao niti je mogao imati bilo kakav utjecaj. Sporna odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu je prema navodima tužitelja netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te nije bio informiran o tome koji su troškovi obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, svrsi naknade i relaciji odnosa između te naknade i zauzvrat pruženih usluga. Dodaje da je naknada ustegnuta od iznosa kredita pa je korisnik kredita tuženiku morao plaćati kamate i na naknadu koja mu je naplaćena, čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Korisnik kredita je svoje potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu ustupio tužitelju Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine pa stoga tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva da se prije svega utvrdi da je ništetna navedena ugovorna odredba i da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 606,45 EUR po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja naknade pa do isplate.

1.3. Dodatno tužitelj ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna samo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP), već i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) (konkretno čl. 272.) jer obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje se naknada odnosi nisu određeni niti odredivi (čl. 272. ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 27. veljače 2025. i tijekom postupka osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Pored navedenog ističe prigovor zastare. Naime, tuženik ne spori da su prednik tužitelja i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 5.2. tog ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik osporava tužiteljeve tvrdnje da bi predmetna odredba bila ništetna te navodi da ugovaranjem sporne naknade nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Tuženik je također pojasnio koji troškovi spadaju u troškove koje ima prilikom odobravanja kredita pa je tako naveo da se na to odnose troškovi osoblja koji su uključeni u vođenje pregovora s klijentom u što spada održavanje sastanka sa klijentom i pribavljanje osnovnih podataka o klijentu i njegovim potrebama; potom troškovi stadija obrade kredita u što spadaju pružanje informacija klijentu o kamatama, ročnosti, valuti i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu, zatim troškovi internog pregledavanja dokumentacije, obrade i unosa u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga, davanje pravnog mišljenja o sredstvima osiguranja plaćanja, sastavljanje ugovora o kreditu, pozivanje korisnika kredita na potpisivanje pri čemu mu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno sa instrumentima osiguranja, kao i troškovi odjela tuženika koji obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita (tzv. "Back office"). Tuženik je učinio nespornom činjenicu da je korisniku kredita naplaćena naknada za bradu kredita u iznosu od 606,45 EUR dana 28. prosinca 2026.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju u spisu. Ujedno je saslušan svjedok TE (list 532.-533. spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP) i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 306-1064/2025 od 16. prosinca 2025. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 606,45 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita TE i tuženik (čija je ranija tvrtka Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor 16. prosinca 2005. sklopili navedeni Ugovor o kreditu (list 364.-369., odnosno 399.-405. spisa) za iznos kredita od 77.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita sa namjenom kupnje stana (čl. 2. Ugovora). Nije sporno da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 606,45 EUR (list 537. spisa) dana 13. prosinca 2002.

7. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija te osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno sporno je pitanje je li odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2005. korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 16. prosinca 2005. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita ZE i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 77.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHFkreditora važećem na dan korištenja kredita sa namjenom kupnje stana (čl. 2. Ugovora). U članku 5.2. (list 365., 400. spisa) ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

9. Kako je već prethodno navedeno, tuženik je učinio nespornim podneskom od 30. travnja 2026. (list 537. spisa) da je po ovoj ugovornoj odredbi korisniku kredita 28. prosinca 2005. na ime troškova obrade kredita naplaćen iznos od 606,45 EUR. Navedena činjenica proizlazi i iz isprave na listu 385. spisa (Isplatni nalog – obračun od 29. prosinca 2005.).

10. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 306-1064/2005 (list 406.-410. spisa). spisa) proizlazi da su korisnik kredita i tuženik izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 375.-379. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita TE kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 306-1064/2005 s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 13. lipnja 2023., odnosno primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 8. spisa).

12. S obzirom da je u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. ZOO korisnik kredita na tužitelja prenio svoju tražbinu koja, jer prijenos iste nije zabranjen zakonom niti se radi o tražbini strogo osobne naravi ili tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a koja tražbina je odrediva jer ugovor o ustupu sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, neupitna je tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. U ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

13. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2005. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena kupnja stana (čl. 2.), dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu koji je svjedoku bio potreban radi kupnje stana, odnosno da sredstva dobivena kreditom nisu korištena za bilo kakve poslovne svrhe.

14. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

15. Svjedok je u svom je iskazu također naveo u odnosu na ulaznu naknadu nije bilo pojedinačnog pregovaranja, kao i da mu banka nije objasnila na što se konkretno ta naknada odnosi.

16. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer korisniku kredita nisu bili jasni i razumljivi parametari na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

17.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka ZE proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisniku kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade.

19. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

19.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza korisnik kredita proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade, a u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da visina naknade nije određena u samom ugovoru, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

21. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

22. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

22.1. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22.2. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 606,45 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

23. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 28. prosinca 2005., tužitelju pravo na zatezne kamate pripada od tog dana.

24.2. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 153/04., 35/05.) za potraživanja dospjela do 31. prosinca 2007., odnosno za potraživanja dospjela nakon 1. siječnja 2008. na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO koja se promjenjuje na ostale odnose jer tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove.

25. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke presude.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP. Naime, tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove koji su mu nastali i koji su bili potrebni za vođenje ovog spora.

25.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 606,45 EUR. Naime, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a što posredno proizlazi i iz odredbi čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP.

25.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife) i podnesaka od 1. travnja 2025. i 28. rujna 2025. u iznosima od po 100,00 EUR za svaki podnesak prema Tbr. 8. toč.1. Tarife, troškovi zastupanja na ročištima 3. listopada 2025., 10. studenog 2025., 16. ožujka 2026. i 6. svibnja 2026. u iznosima od po 100,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife i za zastupanje na ročištu 20. veljače 2026. u iznosu od 25,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 5. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% i troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,26 EUR i za presudu u iznosu od 26,54 EUR, ukupno iznosi 966,05 EUR.

25.3. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu 20. veljače 2026. preko dosuđenog iznosa jer se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi, nego je ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Nadalje mu nisu priznati troškovi pristupa ročištu za objavu presude jer mu ti troškovi, budući da punomoćnik tužitelja nije pristupio navedenom ročištu, nisu nastali.

25.4. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO. Jednako kao i u odnosu na glavno potraživanje, zatezne su kamate dosuđene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se radi o potraživanju koje je proizašlo iz vođenja sudskog spora, a ne iz trgovačkog ugovora.

26. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama III. i IV. izreke presude.

U Zagrebu 25. svibnja 2026.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.