REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-1150/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika UE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika-protutužitelja ŽE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Andrea Blažević, odvjetnica u Splitu, radi isplate i naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 8.travnja 2026., u nazočnosti stranaka, na ročištu za objavu odluke dana 25.svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se ŽE iz [adresa] da UE isplati tuženi iznos od 7.200,00 EUR i sudske troškove, a sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženiku-protutužitelju u roku od 15 dana iznos od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25.svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženik-protutužitelj zahtijevao da mu u roku od 15 dana tužitelj-protutuženik isplati daljnji iznos od 4.478,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.

IV. Nalaže se tužitelju-protutuženiku u roku od 15 dana naknaditi tuženiku- protutužitelju parnične troškove u iznosu od 774,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25.svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom podnesenom ovom sudu 27. ožujka 2023. prema tuženika postavio zahtjev za isplatu iznosa od 7.200,00 EUR s osnove naknade za korištenje skladišnog prostora. Tužba se činjenično temelji na sljedećem: da je tužitelj, nakon što je tuženiku građevinska inspekcija naložila uklanjanje nadstrešnice s pomorskog dobra ispred njegovog lokala na plaži, od tuženika primio na uskladištenje rabljeni građevinski materijal (grede i crijep); da navedeni materijal zauzima površinu od 150 m² tužiteljevog zatvorenog i čuvanog skladišnog prostora u [adresa] te da je tužitelj angažirao tri radnika i unajmljeni viljuškar za iskrcaj i smještaj materijala; da je tužbeni zahtjev na isplatu 7.200,00 EUR određen na temelju procijenjene tržišne cijene najma skladišnog prostora od 100,00 EUR mjesečno za navedenu površinu, za vremensko razdoblje od 6 godina (72 mjeseca) uz napomenu da tuženik nije preuzeo materijal unatoč usmenim pozivima.

Na ročištu od 16. listopada 2024. tužitelj je naveo da je tuženik trebao materijal skladištiti kroz svega 5-6 mjeseci za trajanja turističke sezone, da je materijal na koncu ostao u skladištu 6 do 7 godina, te da je tuženik odugovlačio s preuzimanjem. Pojasnio je da je zajednički prijatelj stranaka U uredno plaćao naknadu za korištenje istog skladišta. Iznio je da je rabljene kupe bacio na otpad jer su bile neupotrebljive, a grede iskoristio u svom poslovanju te da je time namireno 1.000,00 EUR tuženikovog duga.

2.U odgovoru na tužbu od 15. svibnja 2023. tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine. Naveo je da je tužitelj sam prijateljski ponudio besplatno uskladištenje materijala, da stranke nikad nisu sklopile pisani ugovor o korištenju ili zakupu skladišnog prostora, te da tužba predstavlja reakciju tužitelja na tuženikov zahtjev za povrat materijala, kada je tuženik saznao da je tužitelj prodao uskladištenu imovinu. Tuženik je istaknuo je i prigovor zastare.

2.1.U odgovoru na tužbu tuženik je istodobno podnio i protutužbu. Protutužbom je tuženik-protutužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 5.478,17 EUR s osnove naknade štete zbog tužiteljevog neovlaštenog otuđenja (prodaje) materijala koji je bio pohranjen u skladištu. Tvrdio je da se radilo o materijalu i opremi koji je pribavio od dobavljača GRAĐA d.o.o. i ugradio u nadstrešnicu, a kao dokaz visine zahtjeva priložio predračun tog dobavljača na ukupan iznos od 5.478,17 EUR koji se odnosio na lamelirane grede, crijep, izolacijski materijal, paropropusnu foliju, letve, brodski pod, stope za grede i zaštitnu boju.

2.2.Tužitelj-protutuženik osporio je protutužbeni zahtjev navodeći da je u skladište dopremljeno samo ono što je i činio materijal nadstrešnice, tj. grede i crijep, dok ostali materijal naveden u predračunu nije dostavljen u skladište. Izjavio je da su kupe bile neupotrebljive i bačene na otpad, a grede iskorištene u poslovanju te da je time namireno 1.000,00 EUR.

3.Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, te parničnih stranaka te svjedoka ČE, OE, LE i RE.

Tužitelj je predložio da sud pribavi od Građevinske inspekcije fotografije nadstrešnice i podatke o uklonjenom materijalu, te da od TTTS-a pribavi uzorke ugovora o najmu skladišnog prostora radi utvrđenja tržišnih cijena. Tužitelju je na prvom ročištu temeljem čl. 232. ZPP-a naloženo da sam pribavi ugovore o najmu pribavljanje kojih je predložio na današnjem ročištu ili da dostavi pisani dokaz da mu pravne osobe odbijaju dati takvu ispravu bez naloga suda. Dokazni prijedlog tužitelja za pribavljanjem fotografija od nadležne inspekcije ovaj sud nije prihvatio budući da taj dokazni prijedlog ne bi utjecao na osnovanost tužbenog zahtjeva.

3.1.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

3.2.Protutužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

4.Između stranaka nije sporno: da je tuženik, po nalogu Državnog inspektorata (Građevinske inspekcije), uklonio nadstrešnicu s pomorskog dobra ispred svog ugostiteljskog objekta na plaži; da je materijal od te nadstrešnice (grede i crijep) otpremljen i pohranjen u tužiteljevom skladišnom prostoru u [adresa]; da tužitelj i tuženik nikada nisu sklopili pisani ugovor o uskladištenju ni o korištenju skladišnog prostora; da tuženik nije preuzeo materijal te da ga tužitelj više nema budući da ga je dijelom iskoristio, a dijelom bacio.

4.1.Između stranaka je sporno: je li uskladištenje dogovoreno besplatno ili uz naknadu; koliko je dugo materijal bio u skladištu; kakve su vrsta, količina i vrijednost uskladištenog materijala; je li tužiteljev zahtjev zastario; te je li tuženik pretrpio štetu i u kojoj visini.

4.2.U ovom postupku mjerodavne su odredbe niže citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) koje se odnose na ugovor o ostavi.

5.U postupku je utvrđeno sljedeće:

Glede okolnosti sklapanja dogovora o uskladištenju, za reći je da su sva četiri saslušana svjedoka (ČE, OE, RE i LE) suglasno izjavila da su bila nazočna druženju na kojemu je tuženik u razgovoru otvorio pitanje pohrane materijala, a tužitelj mu se sam ponudio za uskladištenje u svom prostoru u [adresa]. Nijedan od svjedoka nije čuo da se pri tom dogovoru spominjalo plaćanje naknade za skladištenje niti vremenski rok trajanja skladištenja, a svjedok RE je izjavio da je on od tuženika naknadno saznao da tuženik nije uspio dobiti materijal natrag, te ovaj svjedok nije osobno čuo da bi tužitelj od tuženika tražio naknadu.

S druge strane, tužitelj je u iskazu tvrdio da je usmeno pozivao tuženika da ili preuzme materijal ili plati naknadu. Tuženik je, pak, naveo da mu je tužitelj rekao da može držati materijal u skladištu besplatno s tim da rok skladištenja tuženik nije spominjao.

5.1.Sud ocjenjuje iskaze sva 4 svjedoka kojima se opisuje okolnost dogovora kao međusobno suglasne te u suglasju s iskazom tuženika. Posebno se ističe da je tužiteljev iskaz o tome da je naknadno pozivao tuženika na plaćanje bez ikakvog materijalnog dokaza (npr. dopisa, poruke poslane mobitelom i slično). Naprotiv, i sam tužitelj je na ročištu 16. listopada 2024. priznao da su stranke bile prijatelji i da je tuženik pribjegavao raznim izgovorima i odugovlačio - što samo po sebi govori da između njih nije postojao formalni pravni posao koji bi podrazumijevao platnu obvezu.

5.2.Stoga, ovaj sud zaključuje da je na temelju gore navedenih iskaza utvrđeno da su stranke dogovorile besplatnu ostavu (depozit), bez vremenskog roka i bez naknade, što odgovara situaciji opisanoj u odredbama čl. 731. i 733. ZOO.

Tužitelj kao ostavoprimac ima pravo na naknadu u tri slučaja: 1) ako je naknada ugovorena; 2) ako se ostavoprimac bavi primanjem stvari na čuvanje; ili 3) ako se naknada mogla očekivati s obzirom na okolnosti posla.

Saslušanjem stranaka i svjedoka nije utvrđeno da bi bila ugovorena naknada. Nadalje, tužitelj nije dokazao da se on bavi primanjem stvari na čuvanje. Uostalom, on je predmetnu tužbu podnio kao fizička osoba, a ako bi se bavio primanjem stvari na čuvanje, onda bi valjda trebao imati registriran obrt za to ili osnovano trgovačko društvo, a tužitelj tijekom postupka nije spominjao postojanje ni obrta ni trgovačkog društva. Konačno, s obzirom na okolnosti posla (prijateljska ponuda pohranjivanja demontirane nadstrešnice) nije se moglo očekivati plaćanje naknade.

Uostalom, sama činjenica što tužitelj nije u tužbi naveo izričito da je ugovorena naknada u točno određenom iznosu već se poziva na to koliko košta najam skladišnog prostora na Terminalu Split ukazuje na to da nije postojao dogovor o naknadi za ostavu.

Svakako treba napomenuti da, po ocjeni ovog suda, ovdje se ne radi o primjeni odredbi ZOO-a koje se odnose na ugovor o uskladištenju budući da je ugovor o uskladištenju ugovor trgovačkog prava koji se razvio iz građanskopravne ostave (vidi Ž i dr.: Komentar ZOO, str. 1109). S obzirom na to da su stranke fizičke osobe, nema mjesta primjeni odredbi ZOO-a koje se tiču ugovora o uskladištenju.

5.3.Stoga, kako je ovaj sud mišljenja da nema mjesta primjeni čl.733.ZOO, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev. No, unatoč navedenom, za reći je da bi tužbeni zahtjev, sve i kad bi bio osnovan (a nije osnovan), trebalo odbiti zbog toga što tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tužbeni zahtjev od 7.200,00 EUR tužitelj je izveo iz vlastite procjene površine od 150 m² i paušalne cijene od 100,00 EUR mjesečno za 6 godina (6 x 12 x 100). Međutim, tužitelj nije predočio niti jedan pisani dokaz o tržišnim cijenama najma skladišnog prostora unatoč izričitom nalogu suda da ih pribavi (rješenje s ročišta 16. listopada 2024.). Predao je samo ispis s interneta o pravnoj regulativi ugovora o uskladištenju, a ne cjenike niti ugovore o najmu prostora. Tužiteljev navod (bez ikakvog pisanog dokaza) da halu sada iznajmljuje za 1.000,00 EUR plus PDV ne dokazuje cijenu u relevantnom vremenskom razdoblju niti se može smatrati mjerodavnim i vjerodostojnim dokazom.

Kako je tužbeni zahtjev odbijen, tuženikov prigovor zastare je bespredmetan.

6.Glede protutužbenog zahtjeva i vrijednosti otuđenog materijala, za reći je sljedeće. Tuženik je u iskazu naveo da se radilo o gredama, crjepovima i pocinčanim vijcima. Tužitelj pak u iskazu kategorički tvrdi da su u skladištu bili isključivo grede i rabljene kupe (crijep), dok ostale stavke iz predračuna (izolacija, folija, letve, brodski pod itd.) nisu ni bile dopremljene u skladište. Na ovu okolnost tuženik nije ponudio nikakav protudokaz, a sam tuženikov iskaz se ne može prihvatiti kao vjerodostojan jer je on zainteresirana stranka.

Iz iskaza saslušanih svjedoka nije se mogla utvrditi točna količina pojedinih vrsta stvari koje su bile pohranjene.

6.1.Tuženik je kao jedini dokaz o vrijednosti uskladištenog i otuđenog materijala priložio predračun GRAĐA d.o.o. na iznos od 5.478,17 EUR. Predračun specificira vrste i količine materijala: lamelirane grede, crijep (tondach veneton), izolacijski materijal, paropropusnu foliju, letve, brodski pod, stope za grede i zaštitnu boju. Međutim, taj predračun prikazuje cijene novog materijala, a ne vrijednost rabljenog materijala koji je bio demontiran i pohranjen. Tuženik u iskazu tvrdi (bez ikakvih pisanih dokaza) da je materijal i ugradnju svojedobno platio između 30.000,00 i 40.000,00 EUR, ali je to cijena izgradnje nadstrešnice, a ne vrijednost materijala u trenutku pohrane. Svjedok ČE i tuženik su u iskazu naveli da je nadstrešnica u trenutku uklanjanja bila oko godinu dana, dok je tužitelj naveo da je bila stara dvije ili više godina. Pisanih dokaza o starosti materijala (npr. računi) nema.

6.2.Slijedom navedenog, ne može se sa sigurnošću utvrditi ni vrsta ni količina materijala koji je stvarno bio u skladištu, a još manje njegova tržišna vrijednost na dan otuđenja. Predračun sam po sebi ne može biti valjana osnova za utvrđenje vrijednosti rabljenog materijala, jer ne odražava stupanj amortizacije, eventualna oštećenja nastala demontažom i transportom.

Tuženik je inicijalno predložio vještačenje po vještaku građevinske struke, ali ovaj sud je odustao od izvođenja tog dokaza jer smatra da bi to vještačenje moglo dati korisne rezultate jedino pod uvjetom da se prethodno pouzdano utvrdila količina i vrsta materijala koji je bio pohranjen, a to tuženik (na kome je bio teret dokazivanja te činjenice) nije dokazao. Bez te podloge, vještačenje jednostavno ne bi imalo smisla.

6.3.Međutim, tužitelj je priznao da je otuđio (prodao ili na drugi način iskoristio) materijal koji je bio na pohrani kod njega, a bio je tuđe (tuženikovo) vlasništvo. Takvo postupanje, kao i bespravno raspolaganje tuđom pohranjenom imovinom, u načelu predstavlja protupravnu radnju u smislu čl.1045.ZOO. Tužitelj u iskazu priznaje (a priznate činjenice ne treba dokazivati) da je grede iskoristio u svom poslovanju čime je sebi priskrbio imovinsku korist od 1.000,00 EUR. Dakle, tužitelj sam priznaje da su navedene stvari imale tržišnu vrijednost od 1.000,00 EUR. Stoga je temeljem čl.1046. i 1085.st.3.ZOO tužitelju naloženo da plati tuženiku iznos od 1.000,00 EUR. Na taj iznos temeljem čl.29.ZOO dosuđene su zatezne kamate od presuđenja do isplate budući da je danom presuđenja šteta u svakom slučaju dospjela.

7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.2.Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23). Tužitelj nije uspio u sporu u pogledu tužbenog zahtjeva, a tuženik je uspio u pogledu protutužbenog zahtjeva ukupno 59% (u cijelosti u pogledu osnove i 18% u pogledu visine zahtjeva) pa stoga ovaj sud ocjenjuje da je ukupan uspjeh tuženika u sporu 79,5%, a tužitelja 20,5% te bi tužitelj tuženiku trebao naknaditi 59% nastalog mu troška.

7.1.Tuženiku je priznat sljedeći trošak: po 100 bodova za sastav protutužbe i za zastupanje na ročištima od 16.10.2024., 23.1.2025., 22.10.2025., 29.1.2026., 25 bodova za ročište od 26.3.2025. što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.312,50 EUR. S obzirom na uspjeh, 59% od tog iznosa je 774,38 EUR.

7.2.Na iznos troška teku zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, sukladno zahtjevu tuženika.

7.3.Tuženiku nisu dosuđene sudske pristojbe zbog toga što nije postavio novčano određen zahtjev.

U Splitu, 25.svibnja 2026.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-tužitelju

-pun.tuženika