Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-590/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Larise Gačanin kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice DŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6449/2024 od 22. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6449/2024 od 22. prosinca 2025. u toč. I) i II) izreke.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika protiv toč. III) izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6449/2024 od 22. prosinca 2025. preko iznosa od 281,25 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko iznosa od 281,25 eura, za iznos od 843,75 eura.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 31.05.2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplatiti tužiteljici iznos od 141,25 eura sa zateznom kamatom tekućom od 01.06.2007. do isplate, a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže tužbu odbaciti, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da tužbeni zahtjev glasi na isplatu i utvrđenje ništetnosti, međutim kako da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, to da nije logično da je vrijednost deklaratornog zahtjeva u odnosu na vrijednosti predmeta spora, označen i cijenjen u iznosu koji višestruko premašuje iznos kojeg tužiteljica potražuje za isplatu. Navodi da je tijekom postupka prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora, a o čemu da sud nije donio odluku, već da je prihvatio vrijednost koju je tužiteljica označila. Navodi da tužiteljica u konkretnom slučaju nema status potrošača jer da je po struci računovođa, odnosno ekonomist, pa da su joj dobro poznati termini ekonomske i bankarske terminologije, odnosno da ima osobitih znanja. Navodi da je kondemnatorni dio u zastari jer da je zastara počela teći od isplate, odnosno od trenutka kada je tužiteljica postala svjesna ništetnosti i posljedica koja iz toga proizlaze, a ne od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, pa da je postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Navodi da predmetna odredba nije ništetna, već da se radi o dozvoljenim ugovornim uglavcima, da se radi o odredbi koja je bila jasna, uočljiva i lako razumljiva, da se o njoj pregovaralo, da je tužiteljica na tu odredbu pristala, da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ta odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, posebno stoga što da se radilo o neznatnom iznosu u odnosu na iznos kredita. Navodi da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno ustavno načelo ravnopravnosti građana i načelo pravičnosti, da je u konkretnom slučaju došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti, pa da se ništetnost više ne može isticati, te da se na predmetni ugovor koji je zaključen 2007. ne primjenjuje Direktiva 93/13 jer da se ista primjenjuje na ugovore koji su zaključeni nakon pristupanja RH u Uniju ( 01.07.2013. ) posljedično čemu da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporava i odluku o trošku jer da nisu svi dosuđeni troškovi bili nužni za vođenje postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 31.05.2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kredita ( tzv. ulaznu naknadu ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu, kojim je u čl. 11.3. ugovorena naknada za obradu kredita,

- da nije sporno da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 141,25 eura prilikom isplate kredita,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice u smislu u odredbe čl. 323. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, pa da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost,

- da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća logičnim i uvjerljivim, proizlazi da je kupovala vozilo za osobne potrebe, da su je djelatnici auto kuće uputili u poslovnicu tuženika radi sklapanja ugovora, da je prije potpisivanja pročitala ugovor i vidjela da treba platiti naknadu za obradu kredita, da je pitala zašto mora platiti tu naknadu na što da joj je odgovoreno da je to standardni ugovor i da se mora platiti naknada ako hoće da joj se odobri kredit, da nije bila nositelj obrta, niti osnivač trgovačkog društva, a kredit da je osobno otplaćivala,

- da iz navedenog iskaza tužiteljice proizlazi da sa tuženikom nije pregovarala o visini ulazne naknade, niti joj je pojašnjeno na što se ista odnosi, da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, te da tužiteljice ima status potrošača jer predmetni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju, niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega da proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj sporna odredba bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti,

- da tuženik na kojem je teret dokaza ( čl. 221.a ZPP-a) nije dostavio dokaz, niti predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive,

- da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega da je ista ništetna.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) u svezi s čl. 10. i čl. 1115. ZOO- a prihvaća tužbeni zahtjev. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Međutim osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prilikom donošenja odluke o trošku prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo čime je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi odluke o glavnoj stvari ističe se slijedeće.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 31.05.2007. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

14. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

15. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 11.3. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,50% od iznosa kredita iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

18. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

19. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

20. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njihovoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

25. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njena obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj ica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelj icu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

27. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 11.3. ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini ugovorene naknade od 1,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

29. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

30. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i osiguranju kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužitelj icom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a što isti nije dokazao, niti je na okolnosti predložio bilo kakve dokaze. Stoga su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

31. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

32. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

33. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO- a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužiteljice na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Obzirom na navedeno zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

35. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

36. Neosnovni su žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema odredbama ZZP/03 i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

37. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarira la kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz njenog iskaza, kao i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za kupnju vozila, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imala svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor glede statusa potrošača tužiteljice jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da svrha i cilj sklapanja predmetnog ugovora nije bila u zadovoljavanja tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

38. Pri tom činjenica da je tužiteljica po struci računovođa nije odlučna jer se zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi temelji na činjenici da je potrošač slabija stranka obzirom da sklapanje ugovora o kreditu ne spada u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na banku kao trgovca, koji naprotiv sklapa ugovor u području koje ulazi u njegovu profesionalnu djelatnost. Stoga je za primjenu odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi, odlučan taj podređeni položaj potrošača, odnosno od zaštite nisu isključene osobe koje zbog svoje struke imaju većeg znanja i iskustva jer im to ne daje mogućnost pregovaranja o općim uvjetima tuženika koji se primjenjuju na kredite, već takva osoba, kao i svi ostali potrošači, dijeli u odnosu na banku, jednaki podređeni položaj.

39. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

40. Pri tom okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužitelju odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF ( stav VS RH, Revd - 4381/2022 od 22.11. 2022.).

41. U odnosu na žalbeni navode o retroaktivnoj primjeni Direktive 93/13 valja istaknuti da je nesporno Republika Hrvatska pristupila Europskoj Uniji tek s učinkom od 01.07.2013., kao i da je nesporno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih, zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice i sl. ne podliježu odredbama ove Direktive. Međutim, imajući u vidu vrijeme pokretanja spora u kojem je tražena zaštita interesa potrošača, kao i razdoblje na koje se odnosi i traži zaštita interesa potrošača u ovom konkretnom sporu (ugovor o kreditu sklopljen je 2007.), primjenjuje se dakle, nacionalno, hrvatsko pravo, odnosno ZZP/03, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Direktive vijeća 93/13 i prakse suda Europske unije).

42. Štoviše i sam se tuženik tijekom postupka, pa i u žalbi pozivao upravo na navedenu Direktivu 93/13, pa su žalbeni navodi u tom smislu kontradiktorni.

43. U odnosu na žalbene navode da je predmetni ugovor solemnizian ističe se da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik nije mogao tužiteljicu informirati o razlozima koji opravdavaju plaćanje sporne ugovorene naknade i njenoj svrsi jer ti parametri nisu niti bili navedeni u ugovoru. Stoga su žalbeni navodi i u tom smislu neosnovani.

44. Slijedom navedenog, a kako u konkretnom predmetu nije utvrđeno da bi tuženiku tijekom prvostupanjskog postupka, zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje kao temeljno pravo zajamčeno Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, to nisu niti osnovani žalbeni navodi u tom smislu.

45. U odnosu na žalbene navode stranaka u svezi odluke o trošku ističe se slijedeće.

46. Iz stanja u spisu proizlazi:

- da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost predmeta spora od 1.468,48 eura,

- da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visokoj,

- da je prvostupanjski sud prihvatio navedeni prigovor tuženika, te je na ročištu održanom 05.06.2025. ( list 67 spisa ) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 141,25 eura, odnosno u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

47. Dakle, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 40. ZPP-a odlučio o prigovoru naznačene vrijednosti predmeta, te je pravilno odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva od 141,25 eura.

48. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je istaknula deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 141,25 eura, a koji joj je i dosuđen. Obzirom da o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju, to taj zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu, te se i po stavu ovog suda ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Stoga u situaciji kao što je konkretna, kada se i zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te kada su usmjereni na ostvarenje istog cilja, (uspostave restitucije i dovođenje tužiteljice kao potrošača u onaj imovinski položaj kao da ništetne ugovorne odredbe nema uz provođenje istih dokaza) a kada visina određene vrijednosti predmeta spora nije od utjecaja na stvarnu nadležnost, sastav suda ili pravo na pravni lijek, već isključivo na pravo na naknadu parničnog troška, tada ne postoje razlozi koji bi opravdavali isticanje vrijednosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u iznosu višem od vrijednosti samog restitucijskog zahtjeva. Štoviše prema odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a sud, stranke i drugi sudionici postupka moraju nastojati da se postupak provede, između ostalog i sa što manje troškova, a sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

49. Slijedom navedenog, a kako je u konkretnom slučaju tužiteljica vrijednost zahtjeva za utvrđenjem istakla u znatno višem iznosu od samog zahtjeva za restituciju, iako ne postoje nikakve posebnosti tih zahtjeva u pitanju ostvarenja konačne pravne zaštite, tada takvo njeno postupanje, po ocjeni ovoga suda, ne može biti od utjecaja na visinu parničnog troška kojeg joj je u obvezi naknaditi tuženik kao stranka koja je izgubila parnicu.

50. Međutim, iako je prvostupanjski sud pravilno odredio vrijednost predmeta spora, prilikom obračuna troškova pogrešno je primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa) jer pravilnom primjenom Tarife tužiteljici prema određenoj vrijednosti predmeta spora od 141,25 eura za svaku radnju pripada puna naknada od 25 bodova, odnosno 50,00 eura.

51. Obzirom na navedeno tužiteljici primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. u svezi sa Tarifom pripada trošak za sastav tužbe, sastav podneska od 30.04.2025., zastupanje na ročištima 05.06.2025. i 14.11.2025. od po 50,00 eura, zastupanje na ročištu 22.12.2025. u iznosu od 25,00 eura, odnosno ukupno iznos od 225,00 eura, PDV u iznosu od 56,25 eura tj. ukupno 281,25 eura.

52. Obzirom na navedeno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I) izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u toč. II) izreke ove presude.

53. Budući da tuženik u žalbenom postupku nije uspio u pogledu odluke o glavnoj stvari, već je uspio samo u odnosu na odluku o trošku, a u svezi čega nisu nastali posebni troškovi, to mu primjenom odredbe čl. 166. ZPP-a nije priznat žalbeni trošak, pa je odlučeno u toč. III) izreke ove presude.

U Rijeci, 25. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Larisa Gačanin