Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-373/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu , protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-214/2025-14 od 15. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-214/2025-14 od 15. siječnja 2026., u točkama I i II izreke, točki III izreke za iznos od 347,23 eura (tristo četrdeset sedam eura i dvadeset tri centa) sa zateznom kamatom te točki IV izreke.

II Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-214/2025-14 od 15. siječnja 2026. u točki III izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 862,50 eura (osamsto šezdeset dva eura i pedeset centa) sa zateznom kamatom.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 26. siječnja 2007., kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 293,13 eura sa zateznom kamatom od 7. veljače 2007. do isplate, u točki III. izreke je obvezan naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.209,73 eura sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2026. do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troška parničnog postupka.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

4. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 1,00 % iznosa kredita, koja odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je donesena sukladno Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, čime da je zadovoljen zahtjev transparentnosti, pri čemu navodi da je zakonodavac tek naknadno detaljnije uredio pitanje naplate takve naknade i na taj način priznao da je naplata opravdana. U svakom slučaju da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je pogrešno proveden test transparentnosti i test poštenosti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, jer da je ništetnost utvrđena isključivo zbog nedostatka pojedinačnih pregovora te činjenice da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao. Ukazuje na praksu Suda Europske unije u predmetu C-621/17 u kojemu je utvrđeno kako je banka naplaćivala naknadu od 2 ,4% godišnje i to za razdoblje od dvadeset godina pa da je unatoč tome zaključeno da time nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

5. Navodi da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom . Naglašava da naplaćivanje naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno n iti je protivno Ustavu Republike Hrvatske, da je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) te da banka nije bila dužna u ugovoru o kreditu utvrditi točan iznos troškova i naknada na teret potrošača.

6. Osporava stajalište suda prvog stupnja glede pitanja zastare tražbine tužitelja, ukazuje da je presudom Suda Europske unije broj C-561/21 izneseno obvezujuće pravno stajalište glede zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve, prema kojemu je potrebno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja i omogućiti pružatelju usluga da dokazuje da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koji za posljedicu imaju ništetnost ugovorne odredbe i prije donošenja presude. Pored toga tvrdi da nije nepošteni stjecatelj, budući da je postupao u skladu s propisima pa da ne dolazi u primjenu članak 1115. ZOO-a. Smatra da je u nazočnom slučaju došlo do povrede ustavnih načela vladavine prava i pravne sigurnosti.

7. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je trošak obračunat na temelju pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora. Tvrdi da se u nazočnom slučaju ne radi o dva zahtjeva čija se vrijednost međusobno zbraja, već da je riječ o nenovčanom zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe i novčanom zahtjevu za isplatom iznosa od 293,13 eura, pri čemu prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o kondemnatornom zahtjevu. Stoga smatra da je trošak trebalo obračunati prema iznosu zahtjeva za isplatu. Pored toga navodi da je neosnovano tužitelju priznat trošak pristupa odvjetnika na ročište za objavu presude , jer da taj trošak nije bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a, jednako kao ni trošak sastava dopisa tuženiku radi pribavljanja odgovarajuće dokumentacije za ovaj parnični postupak.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

9. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, ali je osnovana u odnosu na odluku o parničnom trošku.

10. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu 26. siječnja 2007., temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 48.400,00 CHF (švicarski franak) te da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita u skladu s čl. 12. stavak 2. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se korisnik kredita obvezuje banci prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

12. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopio radi izgradnje kuće, da je u banci već bio pripremljen ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, da mu glede naknade za obradu kredita nije ništa pojašnjeno, da nije mogao utjecati na visinu naknade, budući da o tome stranke nisu pojedinačno pregovarale, jednako kao ni o ostalim ugovornim odredbama.

13. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita. Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl.85 . ZZP/03, budući da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl.84. ZZP/03. Kako odredba čl. 12.3. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03.

14. Glede postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ocjenjuje da takva neravnoteža može proizlaziti iz činjenice što se ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim pravilima. U nazočnom slučaju da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, pri čemu da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na štetu tužitelja stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana .

15. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje restitucijskog zahtjeva.

16. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tužitelju priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, ukupno 1.209,73 eura, primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

17. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitel ja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje i zahtjeva za povrat isplaćene naknade.

18. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 26. siječnja 2007., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugo vornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, u postupku je pravilno utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

20. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a, a zahtjev za povrat naknade dospijeva pravomoćnošću presude kojom je ništetnost utvrđena.

22. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja glede glavne stvari (točke I i II izreke) potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

23. Osnovano, međutim, tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri donošenju odluke o parničnom trošku, do koje je došlo zbog pogrešne odluke o vrijednosti predmeta spora. Naime, točno je da je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva, prvi na utvrđenje ništetnosti te drugi zahtjev za isplatu. Međutim, radi se o slučaju u kojemu je za odlučivanje o zahtjevu za isplatu (kondemnatorni zahtjev) nužno prethodno odlučiti o pitanju ništetnosti odredbe koja je temelj za isplatu pa se stoga u nazočnom slučaju vrijednost predmeta spora utvrđuje prema visini kondemnatornog zahtjeva. Stoga je parnični trošak tužitelja trebalo obračunati prema vrijednost i predmeta spora od 293,13 eura.

24. S obzirom na tu vrijednost predmeta spora, tužitelju pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika, za svaku radnju po 25 bodova ili 50 eura primjenom Tbr. 7.1. i Tbr. 9.1. Tarife (sastav tužbe i dvaju obrazloženih podnesaka i pristup na dva ročišta), za pristup na ročište za objavu presude 25,00 eura primjenom Tbr. 9.3. Tarife te za sastav podneska radi dostave podatka o visini naplaćene naknade 12,50 eura primjenom Tbr. 8.4. Tarife, odnosno ukupno 287,50 eura , čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,55 eura i za presudu od 33,18 eura, što daje ukupan trošak od 347,23 eura.

25. Zbog izloženog je valjalo presudu suda prvog stupnja u točki III izreke za iznos od 347,23 eura i točki IV izreke potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1 ZPP-a, a u preostalom dijelu, za iznos od 862,50 eura presudu preinačiti, primjenom čl. 373. točka 3. ZPP-a.

26. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je u tom postupku uspio samo u odnosu na dio sporedne tražbine.

U Rijeci 25. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara