Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-297/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog EP, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/19 i 84/21 dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog EP protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovnog broja: K-75/2022-32 od 16. siječnja 2024., na sjednici 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog EP kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Vukovaru presudom poslovni broj: K-75/2022-32 od 16. siječnja 2024. proglasio je krivim optuženog EP, zbog kaznenog djela protiv imovine-prijevarom, iz čl. 236. st. 1. KZ/11, te ga je na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22– u daljnjem tekstu ZKP/08-22) u vezi s čl. 77. st. 1. KZ/11 od optuženog EP oduzima se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz čl. 236. st. 1. KZ/11, na način da se: utvrđuje da novčani iznos od 9 kuna (devet kuna) / 1,19 eura (jedan euro i devetnaest centi) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi EP ostvario kaznenim djelom protiv imovine-prijevarom, opisano i kažnjivo po članku 236. stavak 1. KZ/11, te se utvrđuje da navedeni novčani iznos od 9 kuna (devet kuna) / 1,19 eura (jedan euro i devetnaest centi) postaje imovina Republike Hrvatske te se nalaže optuženom EP uplatiti navedeni novčani iznos u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.2. Na temeljem čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2., toč. 1., 6. i 7. ZKP/08-22 optuženi EP obvezan je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura (sto eura), trošak provedenog psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 597,25 eura (petstodevedesetsedam eura i dvadesetpet centi) i putni trošak svjedoka u iznosu od 5,92 eura (pet eura i devedesetdva centa) u roku 30 dana po pravomoćnosti presude obzirom će se u protivnom troškovi naplatiti prisilnim putem, kao i trošak branitelja po službenoj dužnosti o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žali se optuženi EP osobno i putem braniteljice Aleksandre Vareškić Fodor, odvjetnice zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzetoj imovinskoj koristi te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da nadležni županijski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Na ovom mjestu valja navesti da su obje žalbe tretirane kao jedna jedinstvena cjelina.

3. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08-24), spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-337/2024-3 od 30. travnja 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prije svega ovaj žalbeni sud uočava da optuženik u žalbi uvodno istaknutu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, osim uopćene tvrdnje da je izreka presude proturječna ostalim ispravama i dokazima u spisu, ne konkretizira niti posebno obrazlaže, s time da je povodom njegove žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. toč. ZKP/08 pobijana presuda ispitana i po službenoj dužnosti, te nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP/08-26).

6.1. Na ovom mjestu valja primijetiti da optuženik u osobno podnesenoj dopuni žalbe tvrdi da u ovom postupku nije imao branitelja jer takvo rješenje ne postoji (naime, po stavu žalitelja sud mu je nakon optuženja trebao postaviti drugog branitelja s područja nadležnosti Općinskog suda u Vukovaru pred kojim se vodio ovaj postupak), međutim, iz stanja spisa proizlazi da je tijekom cijelog ovog postupka imao branitelja (u svezi čega valja primijetiti da zakonodavac pritom ne propisuje da se mora raditi o branitelju čije sjedište je na području nadležnosti suda pred kojim se vodi postupak) , na koji način mu je osigurano pravo obrane propisano u čl. 66. st. 1. toč. 4. ZKP/08, prema kojoj odredbi okrivljenik mora imati branitelja za vrijeme trajanja postupka za kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti ako mu je oduzeta sloboda ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u drugom predmetu.

7. Ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona optuženik prvenstveno nalazi u tome da u konkretnom slučaju nije ostvareno bitno obilježje kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11 – da bi postupao s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, budući da je oštećeniku u cijelosti vratio novac koji mu je ovaj uplatio za prijevoz i osiguranje inkriminiranog tereta (poljoprivrednog priključka za kombajn „heder za kukuruze"), tako da za njega nije nastupila nikakva šteta.

7.1. Vezano za takve žalbene tvrdnje prije svega valja primijetiti da imajući u vidu zakonski opis, te suštinu i smisao predmetnog kaznenog djela, šteta kod ovog djela nastaje već u trenutku kada žrtva uslijed zablude u koju ga je doveo počinitelj lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica ili održavanjem u zabludi nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine.

7.2. To znači da naknadno vraćanje pribavljene imovinske koristi stečene počinjenjem ovog djela predstavlja samo popravljanje štete koja je prethodno već nastala kada je žrtva uslijed zablude u koju ga je doveo počinitelj lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica ili održavanjem u zabludi nešto učinila ili nije učinila na štetu svoje ili tuđe imovine, tako da žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da u konkretnom slučaju izostaje jedno od bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela.

7.3. Što se pak tiče žalbenih tvrdnji kojima optuženik upire da to što je žrtvi naknadno vratio cjelokupni uplaćeni iznos ukazuju da prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla nije postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom, valja primijetiti da iste ne ulaze u okvire žalbene osnove povrede kaznenog zakona, već se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.

7.4. Nadalje, imajući u vidu sve prethodno navedeno, a naročito da se optuženik tereti da je ovo djelo počinio s izravnom namjerom prvog stupnja, tako da se ne može govoriti o tome da je stupanj njegove krivnje nizak, to žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon i time što nije primijenio institut beznačajnog djela (čl. 33. KZ/11), budući da nizak stupanj krivnje predstavlja jednu od ključnih pretpostavki za primjenu tog instituta.

7.5. Isto tako, valja primijetiti da optuženik smatra da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon i donošenjem odluke o oduzimanja imovinske koriste pribavljene počinjenjem ovog kaznenog djela, budući da je uplaćeni novac u cijelosti vratio žrtvi, međutim, takvu tvrdnju suštinski temelji na stavu da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je kao vjerodostojan izvor saznanja o toj činjenici ocijenio iskaz žrtve iz kojeg proizlazi da mu žalitelj nije u cijelosti vratio dužni iznos, a ne njegovu obranu u kojoj je tvrdio suprotno, kakve žalbene tvrdnje, međutim, također ne ulaze u okvire žalbene osnove povrede kaznenog zakona, već se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.6. Na ovom mjestu valja dodatno pojasniti da žalbena osnova povrede kaznenog zakona postoji samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.

8. Žalitelj nije u pravu niti kada se žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji pobijanu presudu.

8.1. Konkretno, žalitelj smatra da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da je već prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi postupao s unaprijed stvorenom namjerom da ne ispuni preuzetu obvezu, pri čemu se u bitnom poziva na svoju obranu u kojoj je tvrdio da preuzetu obvezu nije mogao ispuniti u dogovorenom roku iz objektivnih razloga, zbog čega je žrtvi, koja je u međuvremenu i odustala od kupovine inkriminiranog poljoprivrednog stroja, vratio cjelokupni uplaćeni iznos. Uz to, optuženik u žalbi upire da prilikom povrata novca nikako nije mogao imati saznanje da je žrtva protiv njega podnijela kaznenu prijavu.

8.2. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju sveobuhvatne, pažljive i kritičke analize te pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, izveo pravilan zaključak da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, i to kako glede objektivnog učina, tako i u odnosu na njegov subjektivni element.

8.3. Prije svega, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je iskaz žrtve RP i iskaz svjedoka ŠP ocijenio kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu.

8.4. Naime, i po ocjeni ovog žalbenog suda žrtva i navedeni svjedok su iskazivali vrlo uvjerljivo, detaljno, životno i logično, te u svim bitnim momentima suglasno, s time da po stavu ovog drugostupanjskog suda ne postoje okolnosti koje bi upućivala na postojanje razumnog motiva na njihovoj strani da lažno iskazuju, posebice kada se ima na umu činjenica da je optuženik naknadno žrtvi gotovo u cijelosti vratio uplaćeni iznos.

8.5. Iz iskaza navedenih svjedoka, a suprotno žalitelju, i po stavu ovog žalbenog suda proizlazi niz činjenica – indicija koje tvore tzv. zatvoreni krug indicija koji upućuje na jedini razuman, životan i logičan zaključak – da je optuženik već prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da ne ispuni preuzetu obvezu.

8.6. Tako iz iskaza žrtve proizlazi da mu se optuženik već prilikom telefonskog dogovaranja inkriminiranog posla lažno predstavio kao osoba po imenu SP. Nadalje, proizlazi da su optuženika nakon isteka roka u kojem je trebao ispuniti svoju obvezu višekratno zvali te dobivali odgovore da je stroj na putu i da će uskoro doći, međutim, od toga nije bilo ništa.

8.7. Nadalje, svjedoci su suglasno navodili da su shvativši da optuženik neće ispuniti preuzetu obvezu od njega zatražili da im vrati uplaćeni novac te mu poslali i račun, međutim, kako im unatoč danom obećanju nije dostavio nikakav dokaz o izvršenoj uplati, odlučili su otići na policiju i kazneno ga prijaviti.

8.8. Na ovom mjestu, a vezano za žalbene tvrdnje kojima optuženik upire da u vrijeme kada je oštećeniku vratio uplaćeni iznos nije znao da ga je isti kazneno prijavio, posebice valja primijetiti da je oštećenik u svom iskazu izrijekom naveo da ga je optuženik nakon što su protiv njega podnijeli kaznenu prijavu nazvao i rekao mu: “prijatelju vi ste mene prijavili policiji“, te da će uplatiti dužni iznos ali da tu prijavu povuku, nakon čega je novac doista sjeo na račun.

8.9. Naime, takav iskaz žrtve na uvjerljiv način opovrgava obranu optuženika u kojoj je tvrdio da je uplaćeni novac vratio oštećeniku iz razloga što je isti odustao od dogovorenog posla, a ne zato što je protiv njega podnio kaznenu prijavu.

8.10. Imajući uz sve navedeno dodatno u vidu da optuženik nije predočio sudu niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je stvarno poduzeo bilo kakvu radnju koja bi upućivala da je doista namjeravao ispuniti svoju obvezu (nabaviti za oštećenika poljoprivredni priključak za kombajn - „heder za kukuruze“), prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik već prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da ne ispuni preuzetu obvezu.

8.11. Sve navedene činjenice-indicije u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti ujedno upućuju na zaključak da se obrana optuženika u kojoj je tvrdio da na njegovoj strani nije postojala unaprijed stvorena prijevarna namjera ukazuje kao puka konstrukcija s očitim ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za počinjenje terećenog kaznenog djela.

8.12. Budući da je prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka na izvjestan način utvrdio postojanje svih spornih činjenica u ovom predmetu, te imajući u vidu da svjedok čije je ispitivanje predložila obrana (VP) ne raspolaže s saznanjima o činjenicama važnim za ovaj postupak, s time da je njegovo ispitivanje predloženo neposredno prije završetka dokaznog postupka, sud prvog stupnja je, a suprotno žalitelju, pravilno postupio kada je takav dokazni prijedlog odbio kao odugovlačeći i nevažan za predmet ovog postupka.

8.13. Slijedom svega navedenog žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

9. Što se pak tiče žabe optuženika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi , prvostupanjski sud je prije svega na temelju iskaza oštećenika i navedenog svjedoka, a koje dokaze iz prethodno navedenih razloga s pravom ocjenjuje kao vjerodostojne i istinite, utvrdio da je optuženik od ukupno uplaćenog iznosa od 5.859,00 kuna vratio iznos od 5.850,00 kuna, s time da u odnosu na preostali iznos od 9,00 kuna oštećenika nije postavljalo imovinsko-pravni zahtjev.

9.1. Slijedom toga, a suprotno žalitelju, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je pobijanom odlukom od optuženika oduzeo imovinsku korist ostvarenu predmetnim kaznenim djelom u iznosu od 9,00 kuna/1,19 eura.

9.2. Naime, u odredbi iz čl. 77. st. 1. KZ/11 je propisano da će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja oduzeti imovinska korist, dok je u st. 2. citirane odredbe propisano da ako je oštećeniku dosuđen imovinsko pravni zahtjev koji po prirodi i sadržaju odgovora pribavljenoj imovinskoj koristi, oduzet će se dio imovinske koristi koji prelazi dosuđeni imovinsko pravni zahtjev.

9.3. Budući da oštećenik u odnosu na preostali iznos duga nije postavljao imovinsko pravni zahtjev, to je prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, pravilno postupio kada je pobijanom odlukom od njega oduzeo imovinsku korist ostvarenu predmetnim kaznenim djelom u iznosu pobliže navedenom pod toć. 9.1. ove presude.

10. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni, uz bitnu argumentaciju da se olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio na njegovoj strani nisu adekvatno reflektirale na izrečenoj sankciji, s time da u pobijanoj presudi uopće nema razloga o činjenici njegove smanjene ubrojivosti, u čemu nalazi i ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22, niti sud tu činjenicu cijeni kao olakotnu okolnost.

10.1. Vezano za takve žalbene tvrdnje prije svega valja primijetiti da je prvostupanjski sud u toč. 10. obrazloženja pobijane presude izložio razloge i dokaze na temelju kojih je utvrdio da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, tako da njegova žalba u navedenom pravcu nije osnovana.

10.2. Nadalje, povezujući navode sadržane u toč. 20.4. i toč. 10. obrazloženja pobijane presude vidljivo je da prvostupanjski sud pod narušenim zdravstvenim stanjem optuženika, a što mu uzima kao olakotnu okolnost, ima u vidu kako njegove somatske bolesti tako i psihičke poteškoće uslijed kojih je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, tako da žalba nije osnovana niti u tom pravcu.

10.3. Sasvim suprotno žalitelju, polazeći od stupanja krivnje s kojim je djelo počinjeno (izravna namjera prvog stupnja), te sagledavajući olakotne okolnosti na koje u žalbi upire optuženik u svijetlu otegotnih okolnosti, naročito u vidu njegove doista brojne kaznene osuđivanosti zbog počinjenja istovrsnih kaznenih djela (prvi puta je pravomoćno osuđen zbog počinjenja kaznenog djela prijevare još 2003.), a što ukazuje da je riječ o višestrukom specijalnom povratniku u odnosu na kojeg do sada izricane kaznene sankcije, između ostalog i bezuvjetne kazne zatvora, očito nisu polučile očekivani cilj – usklađenje njegovog ponašanja s zakonom i odvraćanje od daljnjeg činjenja kaznenih djela, po stavu ovog žalbenog suda u ovom slučaju nema govora o tome da je bilo mjesta za izricanje blaže kaznene sankcije od one na koju je osuđen pobijanom presudom.

10.4. Naime, polazeći od svega prethodno navedenog, kaznenu sankciju koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku pobijanom presudom, i to kako u pogledu vrste tako i mjere (kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci) ovaj žalbeni sud nalazi u svemu primjernoj utvrđenim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, i to kako glede zahtjeva generalne, tako i specijalne prevencije.

11. Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o troškovima ovog kaznenog postupka, uz bitnu argumentaciju da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, tako da ne radi, s time da je dužan uzdržavati dvoje malodobne djece, uslijed čega nije u mogućnosti namiriti dosuđene mu troškove a da pritom ne dovode u pitanje svoje uzdržavanje, kao i uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati.

11.1. Suprotno žalitelju, polazeći od činjenice da optuženik ostvaruje primanja na ime vojne skrbi, te da je vlasnik nekretnine na adresi prebivališta i oranice u [adresa], prvostupanjski sud je pravilno postupio kada ga je obvezao na plaćanje troškova ovog kaznenog postupka, i to po osnovama te u visini kako je to pobliže navedeno u toč. V. izreke pobijane presude.

12. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-26 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-26 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 25. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke