REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1701/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tihomiru Rožmariću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Božidaru Klepaču, odvjetniku u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj: P-142/2023-22 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj: P-142/2023-22 od 26. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 150.000,00 kn i parničnih troškova, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka I. izreke). Tuženiku su dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 5.312,50 eura (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog tužiteljice ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, ali pred drugog suca pojedinca, odnosno preinačiti prvostupanjsku presudu tako da tužbeni zahtjev bude prihvaćen.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je prema odredbi članka 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom, po osnovi stjecanja bez osnove, vrijednosti ulaganja u gornji kat nekretnine u vlasništvu tuženika, u razdoblju od 2007. do 2020. godine dok je živjela u izvanbračnoj i bračnoj zajednici sa sinom tuženika.

6. Prvostupanjski sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev, u bitnome s obrazloženjem da iz iskaza svjedoka koji su neposredno pomagali u radovima, kao i materijalne dokumentacije u spisu (računi, fotografije i ispis prometa po tekućim računima tuženika i njegove supruge) proizlazi da su radovi poduzimani isključivo doprinosom tuženika, koji je vodio i davao sve upute za radove te, uz pomoć supruge, nabavljao i financirao materijal i radove oko adaptacije, dok tužiteljica i njen tadašnji suprug (sin tuženika) nisu aktivno sudjelovali u radovima, pa cijeneći dodatno da je tužiteljica tek povremeno bila zaposlena na određeno vrijeme i činjenicu da su živjeli kod tuženika i nisu plaćali režije, to da je eventualna sporedna pomoć tužiteljice i njezinog tadašnjeg supruga u kućanskim poslovima (izradi kolača) odnosno prilikom same adaptacije imala svojstvo ispunjenja naravne i moralne obveze za koju tužiteljica ne može zahtijevati povrat.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih navoda tužiteljice, a pazeći pritom dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odluci o parničnim troškovima) i na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

8. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je određena, jasna i u suglasju s obrazloženjem u okviru kojeg su izneseni valjani, dostatni i dosljedni razlozi o odlučnim činjenicama koje su, nakon izdvajanja onih spornih od nespornih (točke 12. i 13. obrazloženja), utvrđene na temelju slobodne ocjene izvedenih dokaza, a u pogledu kojih nema proturječnosti između njihovog sadržaja u spisu i onoga što se o njihovom sadržaju navodi u prvostupanjskoj presudi.

8.1. Drugačija ocjena dokaza za koju se tužiteljica zauzima u žalbi, a koja se u bitnome svodi na njeno nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ne čini sama po sebi prvostupanjsku presudu nepravilnom i nezakonitom.

8.2. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kao ni ona iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP- a, na što tužiteljica upire u žalbi.

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a i materijalno pravo je pravilno primijenjeno na činjenično stanje koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio uz pomoć pravila o teretu dokazivanja.

10. Člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. - dalje: ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (stavak 2.), pri čemu obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.).

11. Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti za ovaj spor bitnih pitanja, utvrdio:

- da su ulaganja u kat kuće u vlasništvu tuženika, uključujući nabavu crijepa za krovište, vršena novčanim sredstvima tuženika i njegove supruge ČP, što da proizlazi iz podataka o isplatama po njihovim tekućim računima, kao i iskaza sedmorice svjedoka (UP, ĐP, B i RP, PP, ĆP i NP) koji su kao majstori obavljali radove na adaptaciji, uključujući na krovištu, i koji su suglasno potvrdili da ih je tuženik angažirao, davao upute za rad, te nabavljao i plaćao materijal, dok tužiteljica i njen tadašnji suprug (sin tuženika) nisu davali nikakve upute niti aktivno sudjelovali u adaptaciji;

- da je prema evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) tužiteljica u periodu od 2007. do 2015. godine bila tek povremeno zaposlena na određeno vrijeme;

- da su tužiteljica i njen tadašnji suprug (sin tuženika) prije i u tijeku braka živjeli s tuženikom i njegovom suprugom te nisu plaćali režije, pa da se pomoć tužiteljice u kućanskim poslovima (izradi kolača) i povremena pomoć sina tuženika pri izvođenju pojedinih radova imaju smatrati uobičajenim pomaganjem odnosno moralnom ili naravnom obvezom čiji povrat tužiteljica ne može zahtijevati;

- da, s obzirom da je tuženik svoje navode konkretizirao i potkrijepio kako personalnim tako i materijalnim dokazima (računima, fotografijama, podacima o prometu s tekućih računa), dok tužiteljica nije uspjela konkretizirati ni dokazati što i koliko od navodnih zajedničkih sredstava je uloženo u adaptaciju, niti na koji način su ona i njen tadašnji suprug konkretno sudjelovali u radovima, niti je to potkrijepljeno ijednim materijalnim dokazom, to da su ostali nedokazani navodi tužiteljice o ulaganjima u iznosu od 300.000,00 kuna koja bi joj, temeljem bračne stečevine, davala pravo na isplatu polovice tog iznosa.

12. Takva utvrđenja i pravne zaključke prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud budući da su isti rezultat slobodne i sveobuhvatne analize provedenih personalnih i materijalnih dokaza – valjano, uvjerljivo i iscrpno obrazložene u točkama 25. -39. obrazloženja pobijane presude, pri čemu je glede činjenica koje nisu mogle biti sa sigurnošću utvrđene, prvostupanjski sud pravilno usporedio značaj, određenost i uvjerljivost izvedenih dokaza (točke 33. i 37. obrazloženja) te pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) zaključio da tužiteljica nije uspjela u svoju korist dokazati tužbene navode o ulaganjima iz bračne stečevine koja bi joj davala pravo na isplatu.

13. Pravilno je prvostupanjski sud pritom primijenio i materijalno pravo kada je na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja zaključio da pomoć koja je pružena od strane tužiteljice i njenog tadašnjeg supruga njegovim roditeljima u razdoblju izvođenja radova ima, s obzirom na izvjesno dokazani opseg takve pomoći (pečenje kolača i povremena pomoć u pojedinim radovima), značaj ispunjenja moralne i naravne obveze koja, sukladno odredbi članka 1114. ZOO-a, ne može biti predmetom povrata.

14. Tako utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava nisu dovedeni u pitanje ni žalbenim navodima tužiteljice.

15. Naime, zaista u situaciji kada tužiteljica navode o ulaganjima pri adaptaciji nije potkrijepila i dokazala, sa stupnjem izvjesnosti, konkretnim troškovima i radovima u kojima bi aktivno sudjelovali ona i njen tadašnji suprug (sin tuženika) odnosno osobe koje bi oni angažirali i platili, pri čemu u iskazima stranaka i svjedoka nije bilo suglasja ni u pogledu iznosa novčanog dijela vjenčanog dara i načinu njegovog utroška, dok je tuženik svoje navode o radovima i troškovima materijala potkrijepio materijalnim dokazima (računima, fotografijama i podacima o transakcijama), kao i iskazima svjedoka koji su pomagali u radovima, a koji su suglasno potvrdili da tužiteljica ni njen tadašnji suprug (sin tuženika) nisu aktivno sudjelovali u adaptaciji nekretnine, već su radovi poduzimani po zamolbi i uputama tuženika (koji je osiguravao i materijal), iz prijateljske usluge prema njemu - to ni prema ocjeni ovog suda, a primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

15.1. Kraj takvog stanja stvari, kada tužiteljica nije dokazala da bi konkretni adaptacijski radovi bili financirani, i u kojem opsegu, iz navodne zajedničke imovine, niti da bi ona i njen tadašnji suprug sudjelovali u adaptaciji izvan opsega pružene moralne i naravne obveze, nije bilo svrsishodno provoditi ni građevinsko vještačenje radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva.

16. Također, premda joj je omogućen uvid u promet s računa tuženika i njegove supruge, tužiteljica nije tijekom postupka prigovarala da bi se pojedini troškovi odnosili na ulaganja u prizemni dio kuće, pa takve činjenice nije ovlaštena iznositi ni u žalbi, niti su takvi žalbeni navodi uvjerljivi kraj činjenice da je prizemni dio kuće bio uvjetan za stanovanje budući da je tužiteljica tamo stanovala još prije adaptacije gornjeg dijela nekretnine.

16.1. Isto tako, tužiteljica tijekom postupka nije argumentirano osporila da se troškovi nastali prije sklapanja braka 2010. godine, kao i nakon 2011. godine, ne bi trebali uzimati u obzir, a tako obuhvaćeno razdoblje nije u suprotnosti ni s tužbenim navodima i zahtjevom tužiteljice (koji su obuhvaćali ulaganja u razdoblju od 2007. do 2020. godine), kao ni s iskazima svjedoka JP i HP sukladno kojima nije isključeno da su radovi na gornjem dijelu nekretnine započeti još prije sklapanja braka, da bi bili nastavljeni nakon sklapanja braka.

17. Nadalje, kraj činjenice da tužiteljica nije bila u dugotrajnijem radnom odnosu (potvrda HZMO-a na stranicama 92-93 spisa), da stoga nije ostvarivala trajne i značajnije prihode, dok su tuženik i njegova supruga bili zaposleni i ostvarivali dodatne prihode (supruga tuženika je pekla kolače i ostvarila prihode od prodaje nekretnine stečene na temelju doživotnog uzdržavanja svoje tete), a plaća tadašnjeg supruga tužiteljice odnosno sina tuženika HP (prema njegovom iskazu oko 3000 kn), prema ocjeni ovog suda, nije bila dovoljna ni za podmirenje osnovnih životnih troškova mlade obitelji s djetetom - to su navodi tužiteljice da bi ona i njen tadašnji suprug podmirivali troškove za materijal, odnosno vraćali ih tuženiku i supruzi, ocijenjeni paušalnima.

18. Također, u pogledu žalbenih navoda tužiteljice da bi novčani dio svadbenog dara od 60.000,00 kuna, većim dijelom bio utrošen na adaptaciju kuće odnosno refundaciju troškova materijala tuženiku i njegovoj supruzi, a kraj činjenice da iskazi stranaka i saslušanih svjedoka nisu bili suglasni ni sigurni u pogledu iznosa takvog dara te načinu i svoti njegova utroška, bez neposrednih i konkretnijih dokaza o tome, dopuštajući time mogućnost da su ti novci utrošeni na troškove svadbe, životne potrebe mlade obitelji s djetetom (zbog niskih primanja), opremanje stana pokretninama i druge tekuće troškove – to ni prema ocjeni ovog suda, a primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a), takvi navodi tužiteljice nisu mogli biti utvrđeni sa stupnjem izvjesnosti, pa stoga nisu od utjecaja ni na pravilnost prvostupanjske presude.

19. Konačno, cijeneći činjenicu da je tužiteljici i njenom tadašnjem suprugu (svjedoku HP) omogućeno da sa svojim maloljetnim djetetom stanuju u odvojenom (gornjem) dijelu nekretnine u vlasništvu tuženika, da prije toga nisu uopće bili u mogućnosti osigurati si samostalno stanovanje (već su živjeli u višečlanim kućanstvima s roditeljima), a da pritom tijekom višegodišnjeg razdoblja nisu plaćali nikakvu naknadu niti su podmirivali režije tuženiku, to opseg njihove pomoći tijekom adaptacije (pa i pružanjem pomoći supruzi tuženika u pečenju kolača odnosno povremenoj pomoći u određenim radovima pri adaptaciji) ostaje na razini naravne i moralne obveze (na ime doprinosa zajedničkom kućanstvu i zahvalnosti za pruženu pomoć), u odnosu na što je isključena primjena pravila o stjecanju bez osnove (čl. 1114 ZOO-a), kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

20. Što se tiče eventualnih zajedničkih ulaganja u opremanje stana (namještaj, kuhinja, posuđe i sl.), radi se o pokretnoj opremi koja je služila potrebama tužiteljice i njene tadašnje obitelji, a budući da takve pokretnine po svojoj naravi nisu neodvojive od nekretnine tuženika, tužiteljica u pogledu istih niti ne bi imala pravo potraživati naknadu na ime ulaganja od tuženika, već bi joj eventualno, prema tadašnjem bračnom drugu, pripadalo pravo na utvrđenje suvlasništva, predaju u suposjed odnosno razvrgnuće suvlasništva na tim pokretninama.

21. Iz svega navedenog, dakle, proizlazi da je u pobijanoj presudi, koja je rezultat pravilne primjene pravila postupka, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

22. Odlučeno je stoga, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Puli, 25. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić