REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1096/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lovrić & Klobučar j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: 52634238587) zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola, Stalnoj službi u Pazinu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj: Pn- 203/2015-54 od 14. rujna 2015., u sjednici održanoj 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženičina se žalba prihvaća a tužiteljičina odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj: Pn- 203/2015-54 od 14. rujna 2015.:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke i sudi tako da se odbija tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od ukupno 283.479,00 (dvjestoosamdesettritisućečetristosedamdesetdevet) kuna i zahtjev za plaćanje zateznih kamata

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke (troškovi postupka)

- preinačuje u točki II. izreke (odluci o troškovima) tako da se odbija tužiteljičin zahtjev u iznosu od 30.784,87 kuna.

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici troškove žalbe u iznosu od 829,52 eura u roku od 15 (petnaest) dana a tužiteljičin se zahtjev za naknadu troškova žalbe i troškova revizije odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev nalaganjem tuženici isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 283.479,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 147.295,00 kuna teku od 1. siječnja 2010., na iznos od 128.184,00 kune od 1. siječnja 2011. i na iznos od 8.000,00 kuna (neimovinska šteta) od 5. svibnja 2012. U preostalom je dijelu tužiteljičin zahtjev odbijen a o troškovima parničnog postupka odlučeno na način da je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženici troškove u iznosu od 75.859,53 kune (tuženica tužiteljici 30.784,87 kuna a tužiteljica tuženici 106.644,40 kuna).

2. Pravodobnim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju tuženica i tužiteljica.

2.1. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući i da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, što se posebno odnosi na dosuđenje naknade neimovinske štete u iznosu od 8.000,00 kuna. Nadalje smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer njezina odgovornost za štetu ne može proizlaziti iz same činjenice pogrešne primjene zakonskih propisa zbog pogrešnih pravnih shvaćanja ili različitih pravnih stajališta, već bi se moralo raditi o postupanju protivno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, s voljom da se nekome nanese šteta a to u konkretnom slučaju nije dokazano. Posebno osporava osnovanost i visinu štete za izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti iznajmljivanja jer nitko tužiteljici nije garantirao kada će i hoće li uopće dobiti građevinsku dozvolu bez koje nije ni mogla očekivati ostvarenje dobiti, a ističe i da je pogrešno utvrđena visina te štete. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti a podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 30.487,50 kuna.

2.2. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu također iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvaćajući prigovor zastare ne vodeći računa o odredbi članka 186.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP) budući da se prije podnošenja tužbe, 30. prosinca 2011., obratila nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora pa je tada zastara prestala teći i nije tekla do 20. travnja 2012. Ističe i da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio početak tijeka subjektivnog zastarnog roka koji nije mogao početi teći prije ishođenja pravomoćne građevinske dozvole (potvrde glavnog projekta) jer prije toga nije mogla imati nikakvu predodžbu o obujmu (visini) štete, a to se odnosi i na neopravdane troškove. Potom ističe i da iz provedenih dokaza proizlazi veća imovinska šteta od dosuđene jer je nalaz i mišljenje vještakinje ... korigiran. Smatra kako je građevinsku dozvolu trebala dobiti još po prvom zahtjevu podnesenom 10. listopada 2003. pa da joj pripada cjelokupna zatražena imovinska i neimovinska šteta. Pobija i odluku o parničnim troškovima te predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ili pak ukine i vrati predmet na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 26.437,50 kuna.

3. Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

4. Tuženičina je žalba osnovana a tužiteljičina neosnovana.

5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za naknadu štete, imovinske i neimovinske (u ukupnom iznosu od 1,335.008,32 kune), koju je pretrpjela zbog nepravilnog i nezakonitog rada tijela uprave u postupku izdavanja građevinske dozvole za rekonstrukciju i nadogradnju koji je neopravdano trajao sedam i po godina zbog čega je imala troškove i gubila zaradu zbog nemogućnosti iznajmljivanja apartmana u kući u [adresa] ([adresa]) na koju se odnosila građevinska dozvola te trpjela duševne boli zbog povrede ugleda i dostojanstva.

6. Prvostupanjskom je presudom djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev pa je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici imovinsku štetu (u vidu izmakle koristi) u iznosu od 275.479,00 kuna sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2010. (na iznos od 147.295,00 kuna) odnosno 1. siječnja 2011. (na iznos od 128.184,00 kune) i neimovinsku štetu u iznosu od 8.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 5. svibnja 2012. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev, uz obrazloženje kako tužiteljici pripada pravo na naknadu štete na temelju Zakona o sustavu državne uprave iz razloga što su tijela državne uprave u postupku izdavanja građevinske dozvole postupala neefikasno i protivno odredbama članaka 5. stavka 1., 5.a, 12., 217., 241. stavka 2., 247. stavka 1. i 297. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 103/96, 47/09) uslijed čega je duljina trajanja upravnog postupka nerazumna (tri godine, osam mjeseci i dvadeset pet dana računajući od 24. siječnja 2007. kada je tužiteljica podnijela žalbu do 19. listopada 2010. kada je potvrđen glavni projekt) pa prvostupanjski sud ocjenjuje da se u toj dugotrajnosti postupka koji je u konačnici rezultirao izdavanjem potvrde glavnog projekta sastoji protupravnost kao pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice Republike Hrvatske za rad tijela državne uprave.

7. Dosuđeni iznos imovinske štete u vidu izmakle koristi (275.479,00 kuna) odnosi se na razdoblje od 3. svibnja 2009. do 19. listopada 2010. kada je konačno ishođena potvrda glavnog projekta a sastoji se u izmakloj koristi koju je tužiteljica, po ocjeni prvostupanjskoga suda, opravdano očekivala od iznajmljivanja apartmana u Vili Symphonie za gradnju koje nije uspjela pravodobno ishoditi građevinsku dozvolu.

8. U preostalom dijelu (za iznos od 1,051.529,32 kune) je tužbeni zahtjev odbijen u većemu dijelu zbog zastare jer se radi o šteti nastaloj prije 3. svibnja 2009. (tužba je podnesena 3. svibnja 2012.) a dijelom i zbog toga što se odnosi na troškove koji ili nisu neopravdani ili bi nastali i u slučaju da je o tužiteljičinu zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole odlučeno u razumnom roku (troškovi geodetskih usluga, priključenja na sustav odvodnje otpadnih voda za pet apartmana u iznosu od 23.037,00 kuna i pristojbe u iznosu od 1.090,65 kuna plaćene 15. listopada 2010.) ili pak nije dokazana njihova visina (troškovi rušenja garaže i prepravka parkirališnog prostora u iznosu od 198.000,00 kuna nastali eventualno isključivo uslijed izmjene pozitivnih propisa za vrijeme dugotrajnog trajanja upravnog postupka).

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je tuženičina žalba osnovana a tužiteljičina neosnovana.

10. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP) i prvostupanjska se presuda unatoč nekim nedostacima u obrazloženju može ispitati, ali je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava zbog čega je prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti prihvaćanjem tuženičine žalbe i odbiti tužbeni zahtjev a u preostalom dijelu tu presudu potvrditi odbijanjem tužiteljičine žalbe kao neosnovane.

11. Prvostupanjski je sud uzeo u obzir kao pravno relevantne sljedeće činjenice koje proizlaze iz stanja spisa (isprava i izvedenih dokaza):

- tužiteljica je 7. srpnja 2004. podnijela zahtjev za izdavanje građevinske dozvole radi "dogradnje, adaptacije i promjene tipa obiteljske kuće u višeobiteljsku zgradu na k. č. [katastarska čestica] u [adresa] sve prema glavnoj projektu br. GAP/01-09/2003 iz rujna 2003.;

- postupajući po tom zahtjevu prvostupanjsko je tijelo (Ured državne uprave u Istarskoj županiji - dalje: prvostupanjsko tijelo) 13. veljače 2006. izdalo traženu građevinsku dozvolu protiv koje su žalbu podnijeli (su)vlasnici susjednih nekretnina;

- drugostupanjsko je tijelo (Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva – dalje: drugostupanjsko tijelo) rješenjem od 11. svibnja 2006. poništilo navedenu građevinsku dozvolu i vratilo predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak;

- prvostupanjsko je tijelo novim rješenjem od 3. svibnja 2007. odbilo zahtjev za izdavanje građevinske dozvole protiv kojega je tužiteljica 21. svibnja 2007. podnijela žalbu po kojoj je drugostupanjsko tijelo 20. srpnja 2007. donijelo rješenje kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog tijela i vratilo predmet na ponovni postupak;

- novo je rješenje prvostupanjskog tijela doneseno 26. ožujka 2009. i njime je tužiteljici kao investitoru dopuštena gradnja, uključujući i uklanjanjem građevine "Postojeća garaža" na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u [adresa] u [adresa] koje je ponovno poništeno odnosno poništena je građevinska dozvola i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak – rješenjem drugostupanjskog tijela od 27. srpnja 2009.;

- tužiteljica je protiv navedenog rješenja drugostupanjskog tijela pokrenula upravni spor – tužbom od 15. listopada 2009. podnesenom Upravnom sudu Republike Hrvatske;

- u međuvremenu je, nakon donošenja rješenja drugostupanjskog tijela 27. srpnja 2009. i pokretanja upravnog spora, 15. listopada 2009. tužiteljica podnijela zahtjev za izdavanje glavnog projekta za zahvat u prostoru – građenja građevine "Rekonstrukcija, adaptacija, dogradnja, nadogradnja i promjena tipa Postojeće obiteljske kuće u višeobiteljsku stambenu zgradu, uz uklanjanje dijelova postojećeg stanja – podruma, terase i garaže";

- navedenom je zahtjevu udovoljeno rješenjem prvostupanjskog tijela Klasa:

361-03/10-03/61 Ur. broj: 2167/01-10/01-10-8 od 19. listopada 2010. (listovi 124 do 126 spisa) tako što je utvrđeno da je glavni projekt (zajedničke oznake GP-01-07/2010, glavni projektant DP, dipl.ing. arh.) izgrađen u skladu s Lokacijskom dozvolom od 14. svibnja 2010., ali je prethodno (dopisom od 31. kolovoza 2009. list 123 spisa) prvostupanjsko tijelo obavijestilo tužiteljicu kako je za predmetnu građevinu još aktivan postupak građevinske dozvole jer je pokrenut upravni spor te da je potrebno dostaviti rješenje o obustavi upravnog spora u svrhu izdavanja potvrde glavnog projekta i

- tužiteljici je 11. srpnja 2011. izdana i uporabna dozvola (stranice 127 i 128 spisa) a potom 22. srpnja 2011. doneseno i rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu – smještaja u četiri apartmana svaki s dvije prostorije za spavanje za ukupno 16 gostiju (stranice 129 i 130 spisa) a od 2012. godine tužiteljica ima dozvolu za iznajmljivanje pet apartmana (iskaz tužiteljjice na listu 337 spisa).

12. Prvostupanjski je sud zaključio kako se radilo o dugotrajnom postupku izdavanja građevinske dozvole odnosno potvrde glavnog projekta, kako upravna tijela nisu poštivala rokove za donošenje odluka iz članka 217. stavka 1., 231. stavka 1. i 247. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broje: 53/1991., 103/1996. i 47/2009., dalje: ZUP/91) a ni osnovna načela upravnog postupka (članci 5., 5.a i 12. ZUP/91) kao ni odredbu članka 297. ZUP/91, ali kako duljinu upravnog postupka valja razmatrati od dana kada je nastao "spor" u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori 1-2/06) a to je podnošenje žalbe prema članku 217. stavka 2. ZUP/91 tj. od 24. siječnja 2007. do ishođenja potvrde glavnog projekta 19. listopada 2010., iz čega proizlazi da je upravni postupak u pravnorelevantnom razdoblju trajao tri godine, osam mjeseci i 25 dana.

12.1. Navedeno trajanje upravnog postupka prvostupanjski sud smatra nerazumnim a na što je utjecala činjenica da je drugostupanjsko tijelo više puta vraćalo upravnu stvar na ponovni upravni postupak zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iako se tužiteljica koristila pravnim sredstvom protiv šutnje administracije ali ono u konkretnoj upravnoj stvari nije bilo djelotvorno, te ujedno i nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave.

12.2. Prvostupanjski sud ujedno smatra kako je zbog takvog nepravilnog i nezakonitog rada upravnih tijela tužiteljici nastala šteta i da je tu štetu dužna naknaditi Republika Hrvatska na temelju članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj: 75/1993., 92/1996., 48/1999., 15/2000., 127/2000., 59/2001., 199/2003. – pročišćeni tekst i 79/2007 – dalje: ZSDU/93) te da je tužiteljici nastala šteta u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja apartmana koje bi bila osposobila da je na vrijeme dobila građevinsku dozvolu i to za 2009. i 2010. godinu u ukupnom iznosu od 275.479,00 kuna.

13. U postupku je stoga utvrđeno kako tužiteljica nije imala pravomoćnu građevinsku dozvolu i u tom pravnorelevantnom razdoblju nije mogla graditi pa, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nije moglo doći ni do stvaranja imovine – zgrade (apartmana) koju bi tužiteljica mogla iznajmljivati, slijedom čega tužiteljica nije mogla legitimno očekivati ni ostvarivanje dobitka od iznajmljivanja a na takav se dobitak odnosi tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izmakle koristi u razdoblju od 2004. do 2010. godine.

13.1. Pretpostavka priznanja prava na naknadu izmakle koristi je naime i postojanje dopuštenja za korist, što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćna građevinska dozvola, ali ona nije postojala pa nije mogla postojati ni zgrada kao imovina od koje bi tužiteljica stjecala daljnju imovinu.

13.2. Okolnost što je za prvu zgradu koju je iznajmljivala tužiteljica dobila građevinsku dozvolu u kratkom roku ne daje legitimnost njezinu očekivanju da će tako biti i u konkretnom slučaju niti se trebala izlagati teretu financijskih obveza prije nego što dobije dozvolu za gradnju a upravo je to učinila – gradila je prije nego što joj je to dopušteno, pa to nije redovan tijek stvari i tužiteljica nema pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi prema odredbama članaka 1046. i 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

13.3. Osim toga, nesporno je da je postojala neusklađenost Provedbenog urbanističkog plana stambenog naselja [adresa] – Jug (plan nižeg reda) i Prostornog plana uređenja Grada [adresa] (plan višega reda) i da se to odrazilo na postupak ishođenja građevinske dozvole, što znači da su objektivno postojale određene zapreke za izdavanje građevinske dozvole prema prvobitnim zahtjevima i da je tužiteljica opravdano pozivana na dopunu glavnog projekta pa ni u tom smislu tužiteljica nije mogla imati legitimno očekivanje u bezuvjetnu mogućnost dobivanja građevinske dozvole u kratkom roku.

13.4. Iako je upravni postupak izdavanja građevinske dozvole trajao dugo, valja naglasiti kako taj postupak nije ni meritorno dovršen, već je tužiteljica u vremenu od 27. srpnja 2009. (kada je doneseno rješenje drugostupanjskog tijela kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog tijela o izdavanju građevinske dozvole) do 15. listopada 2009. (kada je podnijela tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske – pokrenula upravni spor) podnijela novi zahtjev u skladu s tada važećim propisima a to je zahtjev za potvrđivanje glavnog projekta za zahvat u prostoru koji je obuhvaćao i uklanjanje dijelova postojećeg stanja – podruma, terase i garaže (GP-01-07/2010).

14. Sve su to okolnosti iz kojih, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne proizlazi osnovanost tužiteljičina zahtjeva za naknadu štete jer eventualna izmakla korist zbog neiznajmljivanja apartmana za vrijeme kad nije postojalo pravomoćno odobrenje za gradnju ne može biti u uzročnoj vezi s trajanjem upravnog postupka za izdavanje građevinske dozvole čak ni u slučaju da je taj zahtjev bio osnovan, jer nije utvrđeno da je bilo namjernog i šikanoznog postupanja upravnih tijela prema tužiteljici. Upravna tijela naravno trebaju štititi interes stranke ali isto tako i javni (opći) interes koji uvijek postoji kada se radi o zahvatima u prostoru. Iz istog razloga nije osnovan ni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

15. Tužiteljica nadalje nema pravo ni na naknadu troškova koje je imala u vezi s ishođenjem građevinske dozvole (pristojbe za izdavanje građevinske dozvole, naknade za priključenje na sustav odvodnje i pročišćavanje voda za pet stambenih jedinica, trošak geodetskih i projektantskih usluga) ni zato, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, jer se radi o troškovima koji bi nastali u svakom slučaju neovisno o trajanju upravnog postupka.

16. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio kako nije osnovan ni zahtjev za naknadu štete zbog troškova rušenja garaže i prepravka parkirališnog prostora (u iznosu od 198.000,00 kuna) za koje tužiteljica tvrdi da su nastali zbog izmjene pozitivnih propisa za vrijeme trajanja postupka izdavanja građevinske dozvole. Prvostupanjski je sud ocijenio kako tužiteljica nije dokazala visinu tih troškova a iz stanja spisa proizlazi da je propis na temelju kojega je trebalo srušiti postojeću garažu (kako bi se osiguralo još jedno parkirno mjesto) donesen još 2004. godine i takav je zahvat određen u potvrdi glavnog projekta od 19. listopada 2010. i uporabnoj dozvoli od 11. srpnja 2011. a to znači da su troškovi rušenja garaže svakako morali nastati i nisu posljedica trajanja upravnog postupka.

17. Iako je tužiteljica djelomično u pravu što se tiče zastare zato što je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir tromjesečni zastoj zastare prema odredbama članka 186.a stavaka 3. i 5. ZPP te razjasniti početak tijeka, zastarnog roka u smislu saznanja za štetu i za odgovornu osobu, to nije od utjecaja na odluku u ovom postupku jer je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan iz drugih materijalnopravnih razloga.

18. Tužiteljičinu je žalbu stoga valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovanu i potvrditi dio prvostupanjske presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva a tuženičinu prihvatiti pa prvostupanjsku presudu preinačiti odbijanjem i preostalog tužbenog zahtjeva te slijedom toga potvrditi odluku o troškovima prvostupanjskoga postupka u dijelu kojim je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženici troškove u iznosu od 106.644,40 kuna i preinačiti u preostalom dijelu odbijanjem tužiteljičina zahtjeva za naknadu troškova prvostupanjskoga postupka u iznosu od 30.784,87 kuna.

19. Odbijen je i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova žalbe i revizije a njoj naloženo naknaditi tuženici troškove nagrade za sastavljanje žalbe u iznosu od 829,52 eura.

20. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju odredaba članaka 368., 373. točke 3. i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 25. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić