Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-919/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HG, [adresa] Heights Close, SW120 OTH, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Heleni Zudenigo, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetniku Dragi Toliću, odvjetniku u Zadru, radi isplate odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru broj P-876/2011 od 4. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P-876/2011 od 4. travnja 2025. u dijelu pod stavkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužiteljice kao djelomično osnovana i ukida rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-876/2011 od 4. travnja 2025. i predmet u tom dijelu vraća na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Usvaja se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 200.000, 00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5.9.2007.g. kao dana isplate na račun tuženika do 1.1.2023.g.po stopi sukladno čl 29 ZOO-a a od 1.1.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope ko ju je Europska središnja banka promijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena prema sukladnoj odredbi čl 29 st 2 ZOO- u roku od 15 dana.

II. Tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu preko dosuđenog odbija se kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za prijeboj potraživanja u ovoj pravnoj stvari."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod stavkom II. izreke te protiv prvostupanjskog rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), i to bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te preinačiti odluku o troškovima postupka na način da prihvati zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice u pogledu glavne stvari nije osnovana, a u pogledu odluke o troškovima postupka je osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pa tako niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužiteljica.

6. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog prava, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i 356. ZPP).

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatom kupoprodajne cijene od 300.000 EUR na ime prodaje nekretnina kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Luka u vlasništvu tužiteljice, koje nekretnine je prodao tuženik tvrtki Bewo d.o.o. na temelju punomoći kojom ga je tužiteljica ovlastila između ostalog i za prodaju nekretnina i za primitak kupoprodajne cijene. Tuženik je tijekom postupka istaknuo da je sa tužiteljicom imao dogovor da njoj isplati 100.000,00 EUR na račun, a za ostatak iznosa ističe prigovor prijeboja uzajamnih potraživanja kojim traži da se prebije potraživanje za radove izvršene na kući u vlasništvu tužiteljice u [adresa] i za poslove nadzora kuće u [adresa], te troškove koje je imao u vezi prodaje nekretnine u vlasništvu tužiteljice u [adresa].

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica bila vlasnica nekretnina u [adresa] oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Luka, te da je tuženiku izdala specijalnu punomoć kojom ga ovlašćuje između ostalog da je zastupa u svim pravnim poslovima pred sudom i svim drugim državnim tijelima, kao i izvan suda radi utvrđenja prava vlasništva i korištenja na predmetnim nekretninama, te da ga ovlašćuje da nakon utvrđenja vlasništva tih nekretnina istima raspolaže u cijelosti i bez ograničenja pa tako i da te nekretnine proda i da primi novac i novčane vrijednosti i o tome izdaje potvrde u vezi raspolaganja nekretninama uključujući i primitak kupoprodajne cijene u slučaju prodaje, a što proizlazi iz priložene specijalne punomoći. Također je utvrđeno da je tužiteljica putem svog punomoćnika, ovdje tuženika sa firmom Bewo d.o.o Banja Luka sklopila kupoprodajni ugovor kojim se predmetne nekretnine prodaju za iznos od 300.000,00 EUR, s tim da je u čl. 2 tog ugovora navedeno da je kupac već isplatio prodavatelju 50.000,00 EUR te da je kupac po tom ugovoru dužan isplatiti prodavateljici preostali iznos od 250.000,00 EUR prilikom potpisivanja tog ugovora, a čl. 3 da će se kupac knjižiti posebnom tabularnom izjavom koju će izdati prodavateljica kad se podmiri cjelokupna kupoprodajna cijena, a što proizlazi iz priloženog kupoprodajnog ugovora. Isto tako je utvrđeno da su punomoćnik tužiteljice, ovdje tuženik i firma "Bewo d.o.o Banja Luka zaključili aneks ugovora o kupoprodaji nekretnina, a iz kojeg aneksa je razvidno da je isplaćena cjelokupna kupoprodajna cijena od 300.000,00 EUR te da je prodavateljica suglasna da se kupac uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina, te je isto tako iz priloženog zk izvatka utvrđeno da se navedena firma uknjižila kao vlasnik predmetnih nekretnina.

9. Prvostupanjski sud smatra u postupku utvrđenim da je tuženik na ime kupoprodajne cijene za nekretnine u [adresa] tužiteljici na njezin račun isplatio iznos od 100.000,00 EUR a što proizlazi kako iz iskaza tuženika isto tako i iz iskaza tužiteljice koja je to potvrdila u svom stranačkom saslušanju. Prvostupanjski sud ne prihvaća navod tužiteljice da ista nije mogla raspolagati tim novcem i da nije znala za navedenu uplatu već da je za istu saznala tek 2011. budući je nedvojbeno što i sama potvrđuje da se radilo o računu kojeg je ona vlasnik pa je mogla po mišljenju prvostupanjskog suda u svakom trenutku raspolagati s iznosom koji je na njezinom računu.

10. Što se tiče istaknutog prijeboja uzajamnih potraživanja od strane tuženika prvostupanjski sud isti smatra neosnovanim. Naime, prvostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao koliko bi točno iznosili troškovi radova na kući u vlasništvu tužiteljice u [adresa] i koliko bi iznosili troškovi za nadzor kuće u [adresa] budući da stranke između sebe prethodno nisu sklapale ugovor što se tiče navedene gradnje, kao i nadzora za kuću u [adresa] što tvrdi tuženik pa tako sud ne može sa sigurnošću izvesti zaključak niti koliko bi iznosili troškovi tih izvršenih radova. Osim toga iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je jedan troškovnik sačinjen po kazivanju tuženika, a drugi prema kazivanju tužiteljice. Stoga sud iako je provedeno financijsko i građevinsko vještačenje ne može sa sigurnošću utvrditi koliko bi iznosili navedeni troškovi, a posebice što iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženiku isplatila u cijelosti materijal, ruke i njegove usluge, te što iz iskaza tuženika proizlazi da nije izdavao račune tužiteljici za obavljene radove.

11. Stoga kako je u postupku utvrđeno da je tuženik isplatio tužiteljici od navedene kupoprodajne cijene na njezin račun 100.000,00 EUR, te kako prvostupanjski sud iz svih dokaza koji su provedeni tijekom postupka ne može sa sigurnošću izvesti zaključak o visini iznosa za koje tuženik traži da se izvrši prijeboj u konkretnom slučaju, to je obzirom na prethodno navedena utvrđenja u postupku odlučeno kao u izreci prvostupanjske presude pozivom na odredbe čl. 20., 29. i 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje ZOO).

12. U žalbi tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud glede odbijajućeg dijela prvostupanjske presude ostvario bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP budući je po mišljenju tužiteljice zaključak suda donesen glede odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva suprotan utvrđenim činjenicama koje slijede iz zapisnika i sadržaja isprava kao i iz samog iskaza tuženika i svjedoka LG. Što se tiče pobijanog rješenja kojim je prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. ZPP. Naime nesporno je da je tužiteljica uspjela sa 2/3 dijela tužbenog zahtjeva, te da se ne radi o neznatnim troškovima i slijedom čega je prvostupanjski sud odlučujući o parničnom trošku trebao tužiteljici priznati trošak razmjerno uspjehu u postupku odnosno dosuditi joj 2/3 dijela zatraženog troška.

13. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tužiteljica ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka te presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima odluke, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

14. U odnosu na apostrofiranje nedostataka u obrazloženju pobijane presude, treba reći da je prvostupanjski sud u ovom predmetu isplate kupoprodajne cijene, postupajući po načelu slobodne ocjene dokaza odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Slobodna ocjena dokaza označava nevezanost sudbene vlasti pri ocjeni dokazne snage nekog dokaza zakonskim ili drugim pravilima o njegovoj dokaznoj vrijednosti. Međutim, sud mora ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o postojanju činjenice koja se utvrđuje. Sustav slobodne ocjene dokaza utemeljen je na shvaćanju da je nemoguće unaprijed pravnim pravilima odrediti vrijednost pojedinih dokaza, jer to uvijek ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Ocjena dokaza prepuštena je osobnom uvjerenju suca, no u skladu sa zakonima logike i pravilima općeg ljudskog iskustva, što je sudac dužan iskazati u obrazloženju presude i tako strankama i višem sudu omogućiti provjeru postupka i njegove ocjene. Već iz osporavane presude razvidno je da je ona utemeljena na sadržaju više različitih dokaznih sredstava (iskazima stranaka, svjedoka, ispravama, dokumentaciji iz katastra i zemljišnih knjiga). Osim toga suprotno žalbenim navodima tužiteljica je na ročištu 9. veljače 2016. potvrdila da je na njen račun uplaćen iznos od 100.000,00 EUR 17. siječnja 2007., ali da ona za tu uplatu nije uopće znala sve do 2011. kada je to vidjela na izlistu svog računa koji je zatražila, a što je ponovila i na saslušanju 27. siječnja 2025., pa kraj takvih tvrdnji same tužiteljice neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud iz ostalih dokaza trebao izvesti drugačiji zaključak. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud o ocjeni izvedenih dokaza dao dostatne i relevantne razloge, te da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

15. Nastavno, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvoga stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu, na koje je pravilno primijenio gore citirane odredbe materijalnog prava.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka osnovano tužiteljica ističe da se ne može primijeniti odredba čl. 154. st. 4. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove, obzirom da je tužiteljica i sa osnovom i sa visinom uspjela u omjeru od 67%, dok je tuženik uspio 33%, pa od postotka tužiteljice treba oduzeti postotak tuženika, te nakon toga utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tužiteljice koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te tužiteljici odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (34%). Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije u skladu s odredbom čl. 155. ZPP utvrdio za koje radnje tužiteljici u postupku treba priznati trošak i u kojim iznosima, kako bi se odluka o trošku mogla ispitati.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom II. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 380. st. 3. ZPP valjalo žalbu tužiteljice djelomično uvažiti i ukinuti prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka i predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi donošenja nove pravilne odluke o troškovima postupka.

U Varaždinu, 25. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer