Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-208/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Atili Šilješ, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po pun. Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 12. svibnja 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba u članku 7. o ulaznoj naknadi Ugovora o kreditu broj: 5140030250-62000153988/2007, sklopljenog između tužitelja SP, kao Korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao Kreditora, dana 14.02.2007., a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed.".

II. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 856,18 € (osamstopedesetšesteuraiosamnaestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 25. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopio 14.02.2007. Ugovor o kreditu br. 5140030250-62000153988/2007. Predmetnim Ugovorom, čl. 7. Ugovora, određeno je u bitnome između ostalog naknada za obradu kredita, koja je prema Ugovoru o kreditu u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 1,50% od ukupnog iznosa kredita, a koju je korisnik kredita morao platiti jednokratno unaprijed.

1.1. Ističe da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (teret dokaza pojedinačnog pregovaranja je na tuženiku), a koja ugovorna odredba prebacuje sav teret obrade kredita na korisnika kredita, odnosno ne prikazuje koji bi to bio trošak obrade zahtjeva, a uz to u isti iznosi i trošak za samo odobravanje kredita, i to u iznosu od 1,50% odobrenog iznosa kredita. Takva odredba prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer nije opravdano da korisnik kredita, slabija ugovorna strna, snosi sav teret troška zaključenja ugovora, dok je tuženik kao Davatelj kredita, jača ugovorna strana, koja plasira sredstva sa ciljem naplate cijene kroz kamatu, ne besplatno, nego naplatno i time nije opravdano da nema nikakav teret snošenje troškova zaključenja Ugovora. Uz to nije transparentno i koji bi to bio trošak koji je u fiksnom iznosu od 1,50% naknade za odobreni iznos kredita, a bez transparentnog određivanja što bi taj trošak predstavljalo, postoje posebni troškovi sukladno Ugovoru.

1.2. Poziva se na odluke suda EU br. C-224/2019, C-259/2019, C-698/2018 te pravnog stajališta VSRH, Građanski odjel, broj: Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020.

1.3. Predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare te naznačenoj vrijednosti predmeta spora (1.500,00 €) smatrajući da je suviše visoko naznačen u odnosu na stvarni predmet spora (315,74 € naplaćena ulazna naknada).

2.1. Ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 7. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. – dalje u tekstu: ZZP). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Predmetnu ugovornu odredbu sastavio je u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50 % (ugovorna transparentnost).

2.2. Navodi da, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, a činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Financira se upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

2.3. Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Navodi da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena jer samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste. Ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Osim toga, naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 35.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti) a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

2.4. Smatra da su navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna, neosnovani. I Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

2.5. Poziva se na odluke Županijskog suda u Splitu, Gž-230/2023 od 09.02.2023., Visokog trgovačkog suda RH, Pž-2437/2022 od 24.05.2023., Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5.03.2020. i predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odbije.

3. Tužitelj se u podnesku od 26. ožujka 2026. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Navodi da je nesporno da je predmetni ugovor o kreditu tipski (adhezijski) ugovor koji je tuženik (odnosno njegov pravni prednik) unaprijed sastavio i formulirao. Kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe o naknadi za obradu kredita. Sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Teret dokazivanja da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku (čl. 81. st. 4. ZZP). Tuženik u odgovoru na tužbu ne nudi nikakav konkretan dokaz da je s njim pojedinačno pregovarao o visini ili sadržaju naknade za obradu kredita. Tvrdnje tuženika da se „pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika" (t. 19. odgovora na tužbu) ne predstavljaju pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama u smislu ZZP-a. Mogućnost odabira između različitih standardnih proizvoda banke ne znači da je potrošač imao utjecaj na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi unutar tog proizvoda. Stoga smatra da su svi prigovori tuženika neosnovani.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužitelj, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 2007. zaključio ugovor o kreditu uz depozit s bivšom Slavonskom bankom koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank a tu banka sadašnja Addiko bank u iznosu od 35.000,00 CHF na rok otplate od 10 godina. Pregovarao je s djelatnikom banke koji mu je ponudio isključivo kredit u CHF, a bio mu je potreban za dovršenje kuće. U to vrijeme misli da je radio u poduzeću Vodovod Osijek gdje je ostvarivao redovna primanja i nije imao obrt niti bilo kakvu trgovačku djelatnost. Pristao je na kredit u CHF i banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima i nije mogao utjecati ni na jednu odredbu iz ugovora i to mu je bio prvi kredit koji je podizao. Pročitao je ugovor i zanimao ga je iznos kredita, rok otplate. Pročitao je i odredbu čl. 7. ali nije razumio na što se odnosi ulazna naknada, a djelatnik banke mu nije objasnio koji parametri i troškovi čine upravo naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita. Ne zna koliko mu je naplaćena ulazna naknada. Nije tražio dodatna pojašnjenja vezano za odredbe ulazne naknade i odnio je ugovore na ovjeru kod javnog bilježnika i on mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora. Nije pitao djelatnika banke vezano za smanjenje ili isključenje naknade jer mu je ponuđen ugovor po principu uzmi ili ostavi. Kredit mu je odobren i isplaćen u kunama i cijelog je utrošio u adaptaciju kuće u [adresa] u kojoj živi i sada sa svojom obitelji uz napomenu da kuća nikada nije bila iznajmljivana niti se u njoj za vrijeme otplate kredite ikada obavljala trgovačka ili pravna djelatnost. Početne rate kredita mu je pokrivala plaća, a zbog kamatne stope i tečaja CHF morao je plaćati povećane rate kredita sve do konačne otplate kredita. Nakon otplate kredita brisana mu je hipoteka i izdano brisovno očitovanje. Napominje da mu je banka tu ulaznu naknadu naplatila odmah prilikom isplate kredita, a kasnije je saznao da je ona iznosila 525 CHF.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka zaključili 14.02.2007. Ugovor o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama;

- da je čl. 7. st.1. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed;

- da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 315,74 €.

7. Među strankama je prijeporno da li je ništetna odredba čl. 7.st.1. predmetnog Ugovora, da li je nastupila zastara potraživanja te vrijednost predmeta spora.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 7.st.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za odobrenje kredita i to jednokratno u iznosu od 1,50 % na iznos kredita unaprijed.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Banka je tu naknadu obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

11. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za dovršenje kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

14. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

16. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP- a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

17. Kako je ništetna odredba čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe.

18. Slijedom svega navedenog, sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

19. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu.

20. Na ročištu održanom 12. svibnja 2026., odlučujući o prigovoru tuženika na visinu vrijednosti predmeta spora, sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 € budući da je među strankama spor radi utvrđena ništetnosti pojedine odredbe iz ugovora o kreditu bez naznake konkretnog iznosa, a sukladno čl. 21.st.1. toč. 6. Zakona o sudskim pristojbama.

21. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO)

22. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Tužitelju su priznati zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 856,18 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 27.03.2026. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 12.05.2026., iznosa od 150,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 600,00 € te iznosa od 53,09 € na ime sudske pristojbe na tužbu i iznosa od 53,09 € na ime pristojbe na presudu.

24. Slijedom svega iznijetoga, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 25. svibnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika