Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-201/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŽC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po pun. Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 12. svibnja 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba čl. 12. t.3. Ugovora o kreditu br. 9013566485 sklopljenog 06.05.2008. između tužiteljice ŽC i tuženika:

Privredne banke Zagreb d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000.00 HRK…“

II. N a l a ž e s e tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici ŽC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 150,00 € (stopedeseteura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

238,67 € (dvjestotridesetosameuraišezdesetsedamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 25. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica o d b i j a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 6,64 €.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 9013566485, a prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 30.000,00 EUR.

1.1. Ističe da je tuženik u čl. 12.t.3 predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 HRK. Takvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te ni danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sama. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Ističe da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet potrošaču oko kojeg nije mogla pregovarati, niti na isti utjecati. Iz Ugovora o kreditu br. 9013566485 proizlazi da joj je tuženik naplatio navedenu naknadu, u visini od 1.087,50 HRK odnosno 150.00 EUR (1,00 % od ukupnog iznosa kredita ).

1.2. Uzimajući u obzir odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO) i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ i sukladno stavu Vrhovnog suda RH, smatra da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time ju, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Sukladno pravnom shvaćanju donesenog na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, smatra da joj je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov, ističe prigovor zastare i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan

2.1. Ističe kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora.

2.2. Predmetni kredit je tužiteljici odobren na njezin zahtjev uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očito nije tražio da se mijenjaju. Ugovor je sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužiteljici. Upućuje na činjenicu da visina naknade u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Budući je prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužiteljice na restituciju. Stoga predlaže da sud tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovnim odbije.

3. Tužiteljica se u podnesku od 20. ožujka 2026. očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika. U svezi tuženikovog osporavanja statusa potrošača, ističe da je u čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ugovor o kreditu zaključila je kao fizička osoba, a ukoliko je tuženik u trenutku zaključenja ugovora o kreditu smatrao da se ista planira baviti nekakvom djelatnošću, odnosno da bi sredstva dobivena putem kredita utrošila u obavljanje profesionalne djelatnosti, obrta, OPG-a i dr., tada u tom slučaju tuženik joj nije niti trebao odobriti kredit kao fizičkoj osobi, već inzistirati da otvori obrt, tvrtku ili sl. i u tom statusu da zaključi ugovor.

3.1. Vezano za istaknuti prigovor zastare navodi da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020., zastarni rok za tražbinu povrata temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći od trenutka isplate, već tek od dana pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena. Stoga je prigovor zastare koji polazi od trenutka plaćanja, a ne od pravomoćne odluke o ništetnosti pravno neutemeljen.

3.2. Navodi da činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njezin teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao prilikom otplate kredita. Prije sklapanja ugovora nije imala pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imala saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj nije mogla niti pregovarati s tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njezinu štetu kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Sumnja da joj je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je na bilo koji način uopće mogla individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa nije imala niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj.

3.3. Slijedom svega iznijetoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Na ročištu održanom 12. svibnja 2026. tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva dok tuženik ne prijepori visinu nego osnov tužbenog zahtjeva.

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

6. Tužiteljica ŽC, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je 2008. zaključila ugovor o kreditu s tuženikom u njegovoj poslovnici u [adresa] u visini od 30.000,00 € u protuvrijednosti u kunama. Radilo se o stambenom kreditu za kupnju stana u [adresa] u kojem sada živi sa suprugom i troje djece. Pregovarala je s djelatnicom banke i zahtijevala je kredit u eurima. Djelatnica banke joj nije objašnjavala ugovor u odnosu na visinu ulazne naknade odn. da ona iznosi 0.50 % niti koji parametri čine upravo tu naknadu. Banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima nakon što je popunila zahtjev za kredit. Pogledala je ugovore ali nije obraćala pažnju na ulaznu naknadu jer ju je zanimala visina kredita i rok otplate. Nakon ovjere ugovora po javnom bilježniku koji joj također nije tumačio pojedine odredbe ugovora, vratila je ugovore o banku i novac od kredita je isplaćen prodavatelju stana Ž i JC. Nije obraćala pažnju da li joj je i kada obračunata ulazna naknada, a poslije je doznala da se radi o iznosu od 150,00 €. U stanu koji je kupila živi i dan danas i stan nije nikome iznajmljivan niti se u njemu obavlja bilo kakav obrt niti trgovačka djelatnost. Kredit i dalje otplaćuje uz mjesečnu ratu od 190,00 € i mora ga otplaćivati oko 7 godina. Bila je u potrebi za podizanjem kredita i morala je prihvatiti uvjete banke ili odustati od sklapanja ugovora. Navela je da u to vrijeme nije bila niti je sada vlasnik obrta ili nekakvog trgovačkog društva.

7. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužiteljica sklopili 06. svibnja 2008. Ugovor o kreditu br. 9013566485;

- da je čl. 12.3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita;

- da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.087,50 kn / 150,00 €.

8. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetna odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu vezana za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva;

- da li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata te vrijednost predmeta spora.

9. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

10. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 12.3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita unaprijed.

11. Sud smatra utvrđenim da je tužiteljica bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 0,50 % iznosa kredita. Međutim, tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bila informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogla pregovarati.

11.1. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bila je ovisna o novcu potrebnom za kupnju stana pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 0,50 % iznosa kredita.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 12.3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini 150,00 €, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Kako je ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 150,00 €. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

19. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužiteljice da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužiteljica osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita od dana plaćanja.

20. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 12.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

21. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Tužiteljica, koja je ovaj spor dobila u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 245,31 €, a priznati su joj troškovi postupka u iznosu od 238,67 € koji se sastoje i to: iznosa od 50,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 50,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 20.03.2026. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 12.05.2026. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 25,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 43,75 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 175,00 € te iznosa od 6,64 € na ime plaćene pristojbe na tužbu i iznosa od 13,28 € na ime pristojbe na presudu.

25. Sud je odbio tužiteljicu s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 6,64 € na ime sudske pristojbe na tužbu jer je tužiteljica sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama platila pristojbu u iznosu od 6,64 €.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 25. svibnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika