REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-289/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Gordani Lozančić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠFC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Borak, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Đerek i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Zagreb, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. travnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Hrvoja Borak, odvjetnika i punomoćnika tuženika Damira Metelka, odvjetnika, dana 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 5104290639 sklopljenom između tužitelja ŠF Comisso i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. dana 08.05.2009. ovjerenog po Javnom bilježniku Tomislav Matijević iz Zagrebu broj OV- 1715/09, dana 11.05.2009., u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, a koja odredba je sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, koji glasi: „ Naknada: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita...

..Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ŠFC, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 839,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.05.2009. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 997,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 25. svibnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi koju je podnio ovom sudu dana 17.01.2025. navodi da su tužiteljica i tuženik dana 08. svibnja 2009. sklopili Ugovor o kreditu broj 5104290639, ovjerenog po javnom bilježniku Tomislavu Matijeviću iz Zagreba, broj OV-1715/09 dana 11. svibnja 2009., kojim je ugovoreno da će kreditor (tuženik) isplatiti korisniku kredita (tužitelju) iznos od 86.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, s redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,70 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Namjena kredita je kupovina stana, koji iznos kredita je u cijelosti iskorišten u namijenjenu svrhu, obzirom je istim kreditom tužitelj kupio nekretninu za stanovanje u kojoj i danas stanuje s obitelji. Navedenim Ugovorom o kreditu također je predviđeno da naknade za obradu i zatvaranje kredita, te svi eventualni budući, neodređeni, troškovi padaju na teret potrošača, ali iz ugovornih odredbi nije jasno niti odredivo u kojem iznosu i iz kojih razloga potrošač navedene dodatne neodređene i neodredive troškove i naknade ima snositi. O navedenim odredbama ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor unaprijed sastavio ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja. Na ime naknade za obradu kredita tužitelju je tuženik odmah kod isplate kredita, 20. svibnja 2009. godine, naplatio iznos u visini od 6.325,30 kn. Tužitelj ističe da je tuženik sastavio obrazac ugovora u kojem su već bile navedene citirane odredbe o naknadama i troškovima, a o kojim odredbama se uopće nije pregovaralo. Slijedom navedenoga, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega, slijedom čega tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Slijedom svega navedenog tužitelj ovim putem potražuje kao posljedicu ništetnosti navedene odredbe čl.10. Ugovora o kreditu, iznos od 839,51 € / 6.325,30 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.05.2009. pa do isplate, (fiksni tečaj konverzije 1,00€=7,53450 kn).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj u ovom postupku mora dokazati status potrošača. Nadalje, ističe da je navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te ističe prigovor zastare.

3. Tijekom postupka sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104290639 od 08.05.2009. (list 5-15 spisa), dopis tuženika od 30.12.2024. (list 16 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 01.04.2009. (list 33 spisa), proces obrade kredita od 2004.-2011. (list 39-40 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 63-64 spisa).

4. Time su provedeni svi po strankama predloženi dokazi.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 10. Ugovor o kreditu broj 5104290639 od 08.05.2009. zaključenog između tužitelja ŠFC kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Zagreb, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, koja glasi:

"NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedanposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”.

7. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem, kao korisnikom kredita, sklopio Ugovor o 5104290639 od 08.05.2009. te da je u odredbi čl. 10. Ugovora određeno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita. Također nije sporno da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u iznos ud 6.325,30 kn /839,51 eur dana 20.05.2009.

8. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača, je li odredba čl. 10. Ugovora ništena ili nije, te da li je nastupila zastara .

9. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, odnosno da je na tužitelju teret dokazivanja da je potrošač. Za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba. U samom Ugovoru o kreditu, u članku 3. stoji da je namjena kredita stambeni kredit kojim je tužiteljica financirala kupovinu nekretnine za stanovanje nje i njezine obitelji na adresi [adresa] u [adresa], (a na kojoj nekretnini je zasnovano i založno pravo u korist tuženika radi osiguranja tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu) u kojoj tužiteljica i danas stanuje, a što je razvidno iz njezine adrese prebivališta.

10. Na ročištu 22. travnja 2026. tužiteljica je iskazala da je s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, da se radilo o stambenom kreditu kojim je rješavala stambeno pitanje odnosno putem kredita je kupila stan u kojem i danas živi sa obitelji. Prilikom pregovora u banci bilo je razgovora isključivo o visini kredita, visini kamatne stope, roku otplate kredita i uvjetima odnosno sredstvima osiguranja. Nakon što joj je službenica u banci kojoj se sjeća imena jer se zove jednako kao i ona, ŠFC, predočila odredbu čl. 10 u kojoj je bilo naznačeno da je dužna prije korištenja kredita platiti naknadu od 1% od iznosa kredita, službenica joj je rekla da je to uvjet za odobravanje kredita na što joj je tužiteljica rekla da nema toliko sredstava u tom trenutku, a ona joj odgovorila da se ne mora sekirati jer da će taj iznos biti ustegnut prilikom isplate kredita, i tako je i bilo odnosno banka je prilikom isplate kredita ustegnula navedenu naknadu, a preostali iznos odobrenog kredita uplaćen je direktno prodavatelju stana. Kredit je podigla na iznos od 86.000,00 eur, a iznos plaćene naknade bio je 800 i nešto eura. Kod bilježnika, on ju je upitao je li pročitala ugovor što mu je potvrdila, osim toga upitao ju je što je po zanimanju i on je rekla da je diplomirani pravnik i da radi kao odvjetnički vježbenik, na što je on komentirao da onda sve zna i nakon toga nije čitao ugovor nego ju je samo upozorio, obzirom da se radilo o solemniziranoj ispravi, da u slučaju redovitog neplaćanja kredita, da će joj cijeli iznos dospjeti na naplatu. O predmetnoj ugovornoj odredbi da se npr. ona izbaci iz sadržaja ugovora u banci nije mogla pregovarati i izričito joj je navedeno da je ona uvjet sklapanja ugovora. Nitko joj u banci nije rekao zbog čega banka naplaćuje navedenu naknadu i koje eventualno troškove time pokriva. Prije sklapanja kredita nije vidjela letke banke, predmetna banka joj je bila matična banka u kojoj je imala otvoren svoj račun i kada su suprug i ona pronašli potencijalnu nekretninu koju su željeli kupiti otišla je u poslovnicu banke koja se nalazila u blizini njezinog tadašnjeg mjesta rada i sa službenicom u banci dogovorila sklapanje ugovora o kreditu.

11. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 10. odnose niti je mogao pojedinačno pregovarati u vezi istih te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Također nije mu posebno objašnjeno po kojim parametrima je određena visina naknade.

12. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

17. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 10. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

18. Napominje se i to da se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora.

19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik obzirom da da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu od 08. svibnja 2009. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 839,51 EUR. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena dana 20.05.2009. godine, što među strankama nije sporno, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 20.05.2009. godine u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 ) u skladu s postavljenim zahtjevom te prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 75 bodova (tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 17.04.2025. i 22.10.2025. svaki po 75 bodova (tbr. 8/1), te trošak zastupanja na ročištima 24.02.2026. i 22.04.2026., svako po 75 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 375 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i PDV od 25 % ukupno iznosi 937,50 eur. Navedenom trošku pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eur i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eur, pa ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 997,23 eur.

23. Odluka o kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, a odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Tuženik nema pravo na troškove postupka obzirom da je u cijelosti spor izgubio.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. svibnja 2026.

Sudac:

Gordana Lozančić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika