Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-254/2026-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Vanje Petrović, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČĐ, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ), odlučujući o žalbi optuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kv-142/2026-7 od 11. svibnja 2026., u sjednici održanoj 25. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba optuženog ČĐ.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Varaždinu je na temelju čl. 131. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.
– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP) po zakonskoj osnovi iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a protiv optuženog ČĐ produljio istražni zatvor u koji mu se uračunava vrijeme lišenja slobode od 27. siječnja 2026. pa nadalje.
2. Protiv tog rješenja je optuženi NĐ putem branitelja Mihaela Bačanija, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Županijski sud u Varaždinu pobijano rješenje preinači na način da optuženiku ukine istražni zatvor i odmah ga pusti na slobodu , a podredno da mu istražni zatvor zamijeni mjerama opreza iz čl. 98. st. 2. t. 1., 3. i 7. ZKP-a ili jamstvom sukladno čl. 102. ZKP-a.
3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-303/2026 od 22. svibnja 2026. vraćen ovom sudu drugog stupnja.
4. Žalba nije osnovana.
5. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a jer iz zapisnika sa sjednice izvanraspravnog vijeća poslovni broj: 30 Kv-142/2026-5 od 11. svibnja 2026. proizlazi da je vijeće pobijano rješenje donijelo na temelju čl. 131. st. 1. ZKP -a, dok u pisanom pobijanom rješenju stoji da je ono doneseno na temelju čl. 131. st. 3. ZKP-a.
6. Suprotno stavu žalitelja ovdje se ne radi o nesuglasju o odlučnoj činjenici i ostvarenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP -a. To poradi toga što su bitni sastojci izreke rješenja o određivanju i produljenju istražnog zatvora propisani u čl. 124. st. 2. ZKP-a, a osporeno rješenje te sve bitne elemente vezane uz dispozitiv takvog rješenja i sadrži, te je u tom smislu podobno za meritorno ispitivanje.
7. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz iste zakonske osnove optuženik nalazi u stereotipnosti obrazloženja pobijanog rješenja bez ikakve konkretizacije vezano uz obrazloženje istražno-zatvorske osnove iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a jer, kako apostrofira u žalbi, pobijano rješenje u točkama 8.1. – 8.4. obrazloženja ne sadrži niti jednu novu okolnost koja bi opravdavala daljnju primjenu mjere istražnog zatvora, zbog čega drži da je ono nejasno, nepotpuno i stoga nepodobno za ispitivanje. Isto tako žalitelj smatra da sud prvog stupnja nije proveo stvarnu ocjenu načela razmjernosti i supsidijarnosti iz čl. 122. ZKP-a te da suprotno odredbi čl. 124. st. 2. t. 5. ZKP-a nije odredio visinu jamstva, čime pak je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-a.
8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim primjedbama sud prvog stupnja je iznio u dovoljnoj mjeri jasne, određene i konkretne razloge vezano uz zaključak o postojanju istražno-zatvorske osnove iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a (opasnost od bijega), koji razlozi se nipošto ne mogu ocijeniti paušalnima, kako to tvrdi žalitelj, a također je u točki 9. obrazloženja osporenog rješenja argumentirao svoj stav glede gore spomenutih načela iz čl. 95. i čl. 122. st. 2. ZKP-a. Što pak se tiče visine jamstva, ona se u izreci rješenja o određivanju ili produljenju istražnog zatvora izrijekom navodi samo u slučaju kada sud utvrdi da se svrha istražnog zatvora može ostvariti primjenom instituta jamstva iz čl. 102. ZKP-a. S obzirom da je prvostupanjski sud ocijenio da jamstvo, kao supstitut za istražni zatvor, u konkretnom slučaju ne dolazi u obzir, nije ni bio dužan u dispozitivu tog rješenja unositi visinu jamstva u smislu čl. 124. st. 2. t. 5. ZKP -a. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije prihvaćena.
9. U sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnome ističe da je prvostupanjski sud prejudicirao njegovu krivnju i povrijedio načelo presumpcije nevinosti, te osporava zaključak toga suda o postojanju istražno- zatvorske osnove iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a uz konstatacije da on ima uređen status azilanta u Republici Italiji, da nije osuđivani i protiv njega se ne vodi nijedan drugi kazneni postupak, da mu je oduzeta putovnica i da se do sada korektno odazivao svim pozivima suda.
10. Valja odgovoriti optuženiku da je posve promašena žalbena teza o prejudiciranju njegove krivnje i povredi načela presumpcije nedužnosti iz čl. 3. st. 1. ZKP-a, jer je sud prvog stupnja u pobijanom rješenju utvrdio da je on osnovano sumnjiv za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, što treba razlikovati od tvrdnje da je kazneno odgovoran za taj delikt. Drugim riječima, izraženi stav da postoji relevantni stupanj vjerojatnosti da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo ne treba miješati s tvrdnjom da je on izvjesno kriv za njegovo počinjenje.
10.1. S druge pak strane, sud prvog stupnja je u točkama 8.2. i 8.3. obrazloženja osporenog rješenja sustavno, opsežno, konkretno i posve određeno obrazložio svoj zaključak o egzistiranju objektivne i razumno predvidive opasnosti od optuženikova bijega, koju je argumentaciju u cijelosti prihvatio i ovaj žalbeni sud i koja predmetnom žalbom nije dovedena u razboritu sumnju.
11. Isto vrijedi i za argumentaciju prvostupanjskog suda koja se tiče njegova zaključka o nužnosti daljnje primjene istražnog zatvora protiv optuženika, koja je izložena u točki 8.4. obrazloženja osporenog rješenja. Ocjena je ovog suda drugog stupnja da uz navedenu argumentaciju sud prvog stupnja ispravno rezonira kada ustvrđuje da predložene blaže zakonske mjere ne pružaju dovoljno sigurnu i pouzdanu garanciju u prevenciji istražno-zatvorske osnove iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a. Posebno što se tiče mjera opreza iz čl. 98. st. 2. t. 1. i 3. ZKP-a (zabrana napuštanja boravišta i obveza optuženika da se javlja određenoj osobi ili državnom tijelu) treba reći da je preduvjet za njihovu primjenu da optuženik ima prebivalište, boravište ili barem osiguran smještaj u Republici Hrvatskoj, što konkretno nije slučaj, a vezano za mjeru opreza iz čl. 98. st. 2. t. 7. ZKP-a (privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice) valja uzeti u obzir narav kaznenog djela za koje se optuženik osnovano sumnjiči, koje se faktički svodi na krijumčarenje ljudi, jer priroda tog djela osnovano upućuje na zaključak da su optuženiku poznati načini ilegalnog prelaska državne granice.
12. Naposlijetku, sud prvog stupnja je u pravu kada ustvrđuje da u ovom času nije povrijeđeno načelo razmjernosti iz čl. 122. st. 2. ZKP-a, budući da se optuženik nalazi u istražnom zatvoru od 27. siječnja 2026., dakle, sada gotovo četiri mjeseca, a osnovano se sumnjiči za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina.
13. Slijedom navedenog žalba optuženika nije osnovana, a budući da oficijelnim ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP -a, nije utvrđeno da su počinjene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP -a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Varaždinu 25. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Igor Pavlic
