REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Valpovu

Valpovo, Kralja P. Krešimira IV br. 3.

Poslovni broj: P-779/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Darku Novačić, odvjetniku iz Virovitice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB 02535697732, zastupana po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 8. svibnja 2026., osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB 02535697732 da tužitelju AŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 3.028,14 € (tritisućedvadesetosameuraičetrnaestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. pa do isplate, računajući iste u periodu od 1.10.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14 % godišnje, u periodu od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, u periodu od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, u periodu od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68 % godišnje, u periodu od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, u periodu od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, u periodu od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, a u periodu od 1.1.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11%, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75%, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. (dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05-156/22), sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.950,30 € o d b i j a .

II. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

3.992,82 € (tritisućedevetstodevedesetdvaeuraiosamdesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. 25. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.313,99 € o d b i j a.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 6.12.2006. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 9012146172 na iznos kunske protuvrijednosti za 54.500 CHF te je ugovoren rok vraćanja kredita od 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja.

1.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa je više pute mijenjana na njegovu štetu a početna godišnja kamatna stopa iznosila je 4,55 %. Takva odredba Ugovora o kreditu je nepoštena i ništetna jer prije sklapanja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije njega kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13.6.2014. pod br. Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. pod br. P-1401/12. Ista presuda potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH od 9.4.2015. pod br. Revt- 249/14-2.

1.2. Ugovor je osim s promjenjivom kamatnom stopom koja je ništetna, zaključen i s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja je odredba također nepošten i ništetna jer prije sklapanja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije njega kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je potvrđeno odlukom Ustavnog suda br. U-III-2521/2015 kao i rješenjem pod br. U-I-3685/2015 te je temeljem navedenih tumačenja Ustavnog suda donijeta i odluka Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.2018. pod br. Pž-6632/2017-10 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. pod br. P-1401/12 u dijelu u kojem je između ostalog utvrđeno da su u tom predmetu tužene banke, uključujući i ovdje tuženika, u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time svi odnosni tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) te da su svi tuženici, uključujući ovdje tuženika, u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici u razdoblju od 10.9.2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81, 82, 90, a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to čl. 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Sud je naložio svim tuženicima, uključujući i ovdje tuženika da prekinu s gore opisanim postupanjem te je svim tuženicima naložio da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda (toč. 9. izreke) i zabranio tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.3. Navodi da je odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta podružnice banke. Smatra da je takva odredba ugovora nepoštena sukladno odredbi čl. 49. ZZP budući se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Hrvatski pravni sustav kroz odredbe ZZP preuzeo je odredbe Direktive pa potrošače definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti dok je trgovaca definirao kao bilo koju osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Poziva se na odredbe Uredbe Bruxulles I bis o nadležnosti za određene potrošačke ugovore i Direktivu 93/13 EEZ koja regulira nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkim ugovorima uključujući i prorogacijske i arbitražne klauzule, pa je relevantna i kod određivanja nadležnosti.

1.4. Navodi da je s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012146172 dana 3.12.2015. koji je zaključen u smislu ZZP, no potpisom tog ugovora te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF jer u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14.6.2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. S obzirom da vraća kredit, obračunavajući do konverzije anuitete prema valuti CHF i sukladno odlukama banke o povećanju kamatne stope a nakon toga u EUR-ima, proizlazi da je tuženik od njega primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi pa je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a u svezi s čl. 1111., 1115. i 1046. ZOO-a.

1.5. Kako ne raspolaže potpunom dokumentacijom i potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan iznos koji je tuženik neosnovano primio, podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b. ZPP-a i predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19.7.2019. prvenstveno je istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici navodeći da je temeljem čl. 59. ZPP- a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi.

2.1. Nadalje navodi da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu br. 9012146172 od 17.12.2015. kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. S

matra da se pretplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući je potpisom dodatka ugovoru o kreditu neprijeporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Stoga tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu CHF je neosnovan u cijelosti jer niti navedenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju a niti bilo kojim drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je navedenim zakonom korisnicima kredita kao dužnicima jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

2.2. Tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom zapravo negira valutnu klauzulu kao i gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

2.3. Navodi da se u Ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

2.4. Ako je temeljem čl. 22. ZOO-a, valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Smatra kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

2.5. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika te se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Stoga smatra da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

2.6. Volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tužitelj zahtijeva da se ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije "naknada štete" niti "stjecanje bez osnove" niti "restitucija" već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda na isključivu štetu tuženika.

2.7. Nadalje navodi da su odredbe ugovora razumljive i jasne, da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama i iznosima anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

2.8. Smatra da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi uz napomenu da fiksna kamatna stopa nije bila volja ugovornih strana a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tvrdi da ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.

2.9. Navodi da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima. Na samu cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS) te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta.

2.10. Poziva se i na Opće uvjete poslovanja s građanima po kojima banka može mijenjati kamatne stope uz prethodno obavješćivanje klijenta, a Opći uvjeti su objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

2.11. Između ostalog, zaključno ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Također konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, a nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Isto tako u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenljive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je zakonom izričito dopuštena klauzula. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata uračunatih prilikom konverzije.

2.12. Smatra da je u potpunosti postupao u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope. Osim toga, ističe prigovor zastare potraživanja i predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije.

3. Općinski sud u Virovitici rješenjem pod br. P-421/2019-4 od 12.8.2019. u toč. I. oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u tom predmetu. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je navedeno rješenje te je sukladno uputama Županijskog suda, tužitelj izabrao da mjesno nadležni sud bude Općinski sud u Osijeku. Stoga je Općinski sud u Virovitici proslijedio spis nadležnom sudu u Osijeku, Stalna služba u Valpovu 6. travnja 2020. te je postupak nastavljen pod br. P-181/2020.

4. Tuženik je u podnesku od 27.3.2020. (list spisa 100-103) ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te dodao da potrošači ne mogu osnovano svojim tužbenim zahtjevima tražiti još povoljnije uvjete od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZKP, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR.

4.1. U zaključnom mišljenju navodi da usvajanjem tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZP, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno Europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda.

5. Tužitelj se u podnesku od 20.11.2020. (list spisa 105-107) usprotivio navodima tuženika iz odgovora na tužbu te navodima u podnescima ostajući kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi kako sukladno čl. 326. ZOO-a ništetan ugovor ne postoji valjan nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane. Smatra da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, a takav stav je potvrdio i Vrhovni sud RH u svojoj odluci pod br. Rev-2868/2018. Konverzijom CHF kredita smanjena je preostala glavnica ali nisu vraćene preplaćene kamate kao ni preplaćen tečaj koji je naplaćivan i u otplati glavnice i u naplati kamate.

5.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe kako nema zastare potraživanja preplaćenih kamata u pojedinačnim sporovima koje su bivši dužnici kredita u CHF pokrenuli nakon donošenja kolektivne presude Visokog trgovačkog suda u slučaju "franak". Vrhovni sud RH je u svojoj presudi i rješenju od 20.3.2018. pod br. Rev-2245/17-2 utvrdio da je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova. S obzirom da zastara znači da pravo na sudski zaštitu nije vremenski neograničeno nego da traje pet godina, u odnosu na preplaćene kamate zastara nastupa 14.6.2019., dok u odnosu na preplaćene tečajne razlike nastupa 2023. S obzirom da je tužbe u ovom predmetu predana 12.06.2019. jasno je da zastara u ovom predmetu nije nastupila te da su promašeni navodi tuženika.

6. Nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je 10.5. 2021. (list spisa 221) postavio konačan tužbeni zahtjev predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

7. Sud je presudom od 30. lipnja 2021. pod br. P-181/2020-21 usvojio u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja koju je povodom žalbe tuženika Županijski sud u Šibeniku pod br. Gž-773/2021-2 od 13. svibnja 2025. djelomično preinačio u toč. I. izreke na način da je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 20.914,61 kn s pripadajućim zateznim kamatama te ukinuo presudu u toč. I. za preostali dosuđeni iznos od 22.815,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i u odluci o parničnom trošku i vratio sudu na ponovno odlučivanje.

8. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kojeg je specificirao u podnesku od 9. ožujka 2026. (list spisa 317-318), a tuženik se i dalje protivio tužbi i tako specificiranom tužbenom zahtjevu.

9. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

10. Tužitelj je, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao da je 2006. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu u poslovnici tuženika u Virovitici. U to vrijeme bio je klijent tuženika jer je bio zaposlen u Tehničkoj školi Virovitica. Bio mu je potreban kredit za kupnju prvog stambenog objekta u iznosu od oko 249.000,00 kn. Djelatnica banke mu je ponudila kredit u CHF kao najpovoljniji i nije mu nudila druge kredite. Uvjerila ga je da je kredit u CHF najpovoljniji i zbog kamatne stope. Nije ga upozorila da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Vjerovao joj je jer je u više navrata s njom obavljao razgovore vezano za predmetni kredit. Pribavio je podatke o plaći i popunio zahtjev za kredit. Založni dužnik po navedenom kreditu bio je ĆŽ, prodavatelj kuće. Banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima i kada su ugovori bili sačinjeni dobio je poziv iz banke da preuzme ugovore i odnese ih na ovjeru kod javnog bilježnika. Djelatnica banke mu nije posebno objašnjavala odredbe ugovora o kreditu, a on ga je letimično pogledao i zanimala ga je namjena i visina kredita, rok otplate i visina rate. Ugovore je odnio kod javnog bilježnika na ovjeru zajedno s prodavateljem kuće. Javni bilježnik mu nije tumačio pojedine odredbe iz ugovora već mu je ugovore ovjerio i iste vratio u banku. Nedugo zatim banka mu je odobrila kredit i cijeli iznos kredita je isplaćen prodavatelju. Početne rate kredita iznosile su oko 700,00 kn da bi se nakon nekog vremena rate duplo povećale. Ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata kredita iznosila kao povećana. Dobivao je od banke obavijesti o povećanju rata i nije se u banci raspitivao za razloge povećanja. Plaćao je povećane iznose kredita uredno i to putem trajnog naloga s plaće. Kuću je kupio kao fizička osoba i u njoj živi i danas sa svojom obitelji. Nikada ju nije iznajmljivao niti se u njoj obavljala bila kakva pravna ili trgovačka djelatnost. Naveo je da ga je banka pozvala 2015. i ponudila mu je Aneks ugovoru, na što je pristao tako da je banka po svojim uvjetima sačinila i Aneks ugovoru na način da su utvrdili preostali iznos u eurima i priznali mu iznos preplate oko 4.500,00 €, a koji iznos je uračunat u buduće rate kredita. Nije mogao utjecati niti na jednu odredbu iz glavnog ugovora kao i Aneksa tom ugovoru. U vrijeme zaključenja Aneksa ugovora njegova supruga je prodala svoju obiteljsku kuću i otplatili su predmetni kredit u cijelosti i dobili su brisano očitovanje jer je brisana hipoteka. Nikada ne bi podizao takav kredit da su mu bili objašnjeni rizici vezano za kredit u CHF. Ne razumije se u pojmove promjenjive kamatne stope, tečaje i valutu jer je profesor strojarske grupe predmeta. Zaključenjem Aneksa Ugovoru nije se odrekao prava na povrat više plaćanih iznosa po osnovi ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a što je i razlog da je podnio predmetnu tužbu, a nije mu ni objašnjavan postupak konverzije i što mu ona u konačnosti donosi. Aneksom Ugovora smanjene su mu rate buduće otplate kredita. U postupku konverzije nije mogao utjecati na obračun iznosa konverzije i preplaćenih rata. U trenutku sklapanja konverzije zbog promjene kamatne stope, tečaja i valute ispalo je da je glavnica nakon otplate 8 godina kredita bila veća za 5.000,00 kn nego što je bila prilikom podizanja kredita, a otplatio je 96 rata kredita.

11. Iz pismenog nalaza i mišljenja - zaključka vještakinje Dajane Vuković razvidno je da razlika između više i manje plaćenih kamata iznosi 18.497,32 kn, a izračunati iznos tečajne razlike iznosi 37.537,80 kn kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike.

12. Nakon primljenog nalaza i mišljenja tužitelj je podneskom od 2.4.2021. predložio da vještakinja dopuni nalaz i mišljenje na način da izračuna ukupno preplaćeni iznos u razdoblju od 6.12.2006. do 3.12.2015., izračuna ukupne zakonske zatezne kamate na ukupno preplaćeni iznos od 6.12.2006. do 3.12.2015., naznači točan iznos koji je priznat konverzijom te izračuna ukupnu preplatu nakon umanjenja priznatog konverzijom.

13. Tuženik je u podnesku od 11.4.2021. prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

14. Vještakinja Dajana Vuković u očitovanju na podnesak tužitelja od 13.5.2021. navela je da izračun razlike anuiteta iznosi 20.914,61 kn (56.035,12 kn – 35.120,51 kn iznos priznat kao preplata u konverziji). Zatezna kamata iznosi 22.815,50 kn, a preostali iznos preplate iznosi 43.730,11 kn (20.914,61 kn + 22.815,50 kn).

15. Sukladno uputi Županijskog suda u Šibeniku vještakinja je sačinila dopunu nalaza i mišljenja u kojoj je razvidno da razlika nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi 2.455,02 €, razlika nastala primjenom valutne klauzule iznosi 4.982,12 €, a zatezna kamata iznosi 3.028,14 €. Priznata preplata u konverziji iznosi 4.486,84 €. Tako da kada se od sveukupne razlike (10.465,28 €) odbije priznata preplata u konverziji (4.486,84 €) tada razlika iznosi 5.978,44 € sa zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. Vještakinja je izračunala i zakonsku zateznu kamatu na tzv. konverzijsku preplatu tako da zatezna kamata na iznose razlike nastale pri konverziji iznosi 1.417,64 €.

16. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje te dopune nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković jer su dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu

17. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9012146172 od 6.12.2006. kojim je tužitelju SŽ odobren kredit u iznosu od 54.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,55 % godišnje, na rok otplate 180 mjeseci uz osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ĆŽ upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kčbr. [katastarska čestica] koja se sastoji od kuća i dvor u [adresa] površine 135 hvati, a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dubravke Filipović Kovačić iz Virovitice pod br. OU-1088/06 dana 27.12.2006.;

- da je kredit namijenjen za kupnju stambenog objekta;

- da visinu kamatne stope banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1. a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine, i na dan 1.7. a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene;

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

- da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita;

- da je između stranaka zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012146172 od 3.12.2015., koji je solemniziran po javnom bilježniku Dubravki Filipović-Kovačić iz Virovitice pod br. OV-5241/15 dana 4.12.2015.;

- da su odredbe (osnovnog) Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO-a)

18. Među strankama je prijeporno:

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi a s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak ugovora o kreditu 3.12.2015.;

- da li je osnovan prigovor zastare potraživanja na strani tužitelja.

19. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

20. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu te je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

21. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

22. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

23. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20). Takav stav vidljiv je i iz odluka Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 od 5.11.2024.

24. Kako je Županijski sud u Šibeniku pod br. Gž-773/2021-2 od 13. svibnja 2025. odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 20.914,61 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na razliku po vještaku utvrđene preplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom ugovoru i umanjen za iznos priznat u konverziji, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos 2.950,30 € jer se radi o presuđenoj stvari.

25. Sud i dalje smatra da priznatim iznosom preplate u konverziji nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom i mišljenjem te dopunom nalaza i mišljenja vještakinje. Stoga je sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a djelomično usvojio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao izreci ove presude.

26. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u navedenom predmetu podnesena 12.06.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225 ZOO-a.

27. Odluka o kamatnom potraživanju zasniva se na odredbi čl. 29. st.1 i 2.ZOO.

28. Odluka o troškovima postupka zasniva se na odredbi čl. 154. st.2. i čl. 155.st.1. ZPP-a.

29. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 6.306,81 €, a tuženik u iznosu od 2.962,50 €.

30. Tužitelju su priznati troškovi postupka u iznosu od 6.056,81 €, koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 250,00 € na ime sastava žalbe to Tbr. 10/1 Tarife, šest iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 24.2.2020., 20.11.2020., 1.4.2021., 17.5.2021., 06.03.2026. i 09.03.2026. sve po Tbr.8/1. Tarife, pet iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta održana 24.11.2020., 22.1.2021., 18.05.2021., 20.10.2025. i 19.12.2025. po Tbr. 9/1. Tarife, pet iznosa od po 150,00 € na ime izbivanja pun. izvan pisarnice po Tbr. 39. Tarife, pet iznosa od po 144,00 kn na ime troška prijevoza Virovitica-Valpovo po Tbr. 50/3. Tarife, iznosa od 300,00 € na ime sastava prijedloga za dopuštenje revizije po punomoćniku po Tbr. 10/5. Tarife, iznosa od 1.105,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 4.420,00 €, iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja te iznosa od 200,00 € na ime troškova dopunskog vještačenja.

30.1. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 7. svibnja 2021. u iznosu od 250,00 € (s uključenih 25 % PDV-a) jer po Tbr. 8/1. Tarife ima pravo na četiri takva podneska.

31. Tuženiku su priznati troškovi postupka u iznosu od 2.841,40 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime odgovora na tužbu po punomoćniku po Tbr. 8/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 26.08.2019., 25.03.2020. i 11.04.2021. sve po Tbr. 8/1. Tarife, šest iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 24.11.2020., 22.1.2021., 18.05.2021., 20.10.2025., 19.12.2025. i 8.05.2026. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 250,00 € na ime sastava žalbe po punomoćniku po Tbr. 10/1.Tarife, iznosa od 562,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 2.250,00 € te sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 28,90 €.

31.1. Tuženik zahtijeva troškove na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 €, a s obzirom na dosuđeni iznos tužitelju i omjer uspjeha u parnici od 24,67 % pristojba na odgovor na tužbu iznosi 28,90 €. Stoga je sud tuženika s iznosom od 121,10 € odbio.

32. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi vještačenja u iznosu od 531,81 € jer su isti nastali neovisno o omjeru uspjeha stranaka u postupku.

33. Kako je tužitelj u cijelosti (100 %) uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, a u odnosu na dosuđeni novčani iznos (3.028,14 €) i specificirani tužbeni zahtjev (5978,44 €) uspio s 50,65 % odn. sa 75,33 % (150,65/2) priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 4.693,79 €.

34. Tuženik je u parnici uspio s 24,67 % pa s obzirom na uspjeh u parnici uspio s troškovima postupka u iznosu od 700,97 €.

35. Međusobnim prebijanjem navedenih troškova tuženik je dužan tužitelju isplatiti troškove postupka u iznosu od 3.992,82 € (4.693,79-700,97) pa je sud tužitelja s preostalim dijelom zahtijeva za naknadom troškova u iznosu od 2.313,99 € odbio.

36. Slijedom iznijetoga, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Valpovu 25. svibnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika