REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
ZAGREB
Poslovni broj: Us I-1151/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: ZA, državljanka Indije, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenici Nadi Milić, odvjetnici iz Zagreba, Praška 6/II, protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi poništavanja rješenja, 25. svibnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-503-01/25-01/86, URBROJ: 338-01- 06-05-26-02 od 20. siječnja 2026. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-503-01/25-01/2597, URBROJ: 338-21-02-02-25-03 od 31. listopada 2025. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 20. siječnja 2026. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 31. listopada 2025. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim je odbijen njezin zahtjev za utvrđivanje statusa zdravstveno osigurane osobe na obvezno zdravstveno osiguranje, kao supruge nositelja tog osiguranja. Tužiteljica i njezin suprug su državljani Indije, a tužiteljičin suprug je nositelj tzv. plave karte EU, odnosno dozvole za boravak i rad državljaninu treće zemlje kao visokokvalificiranoj radnoj snazi. Tužiteljica u tužbi navodi da nije razmotren cjelokupni kontekst prava EU u smislu spajanja obitelji, jednakog postupanja u odnosu na državljane RH i u smislu primjene načela razmjernosti, jer je svrha Direktive Vijeća 2009/50/EZ, na koju se pozivaju upravna tijela, stabilnost boravka i integracija stranca, što uključuje jedinstvo obitelji. Tužiteljica također smatra da u ovoj pravnoj stvari ne smije biti odlučujuće nepostojanje odgovarajućeg međunarodnog ugovora RH s Indijom.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužiteljica je 02. rujna 2025. godine podnijela zahtjev za utvrđivanje statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao supružnice nositelja osiguranja - nositelja plave karte EU.
Prvostupanjskim rješenjem od 31. listopada 2025. godine je taj zahtjev odbijen (s obrazloženjem koje nije u potpunosti jasno).
Tuženik je drugostupanjskim rješenjem od 20. siječnja 2026. godine odbio tužiteljičinu žalbu, uz obrazloženje da tužiteljica kao supružnica nositelja plave karte EU ima dozvolu za boravak u RH, ali da joj Direktiva Vijeća 2009/50/EZ kao članu obitelji nositelja plave karte EU ne daje prava iz socijalnog osiguranja te da stoga status osiguranika na obvezno zdravstveno osiguranje može ostvariti na temelju općeg propisa, odnosno Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj (NN 80/13, 15/18, 26/21 i 46/22 - ZOZO). Sud prije svega napominje da se i upravna tijela i tužiteljica pogrešno pozivaju na Direktivu Vijeća 2009/50/EZ, s obzirom na to da je ona stavljena izvan snage novom Direktivom (EU) 2021/1883 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2021. godine o uvjetima za ulazak i boravak državljana trećih zemalja u svrhu zapošljavanja visokokvalificiranih radnika (Direktiva).
Ta nova Direktiva je u domaće zakonodavstvo unesena kroz Zakon o strancima (NN 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25 - ZS), ali ni Direktiva ni ZS načelo jednakog postupanja i primjenu prava u području socijalne sigurnosti ne propisuju za članove obitelji, već samo za nositelje plave karte EU, dok se članovima njihovih obitelji samo jamči pravo na zakonit boravak i pravo na rad.
U alineji 46. preambule Direktive je navedeno da se jednako postupanje u vezi s granama socijalne sigurnosti osigurava nositeljima plave karte EU, pri čemu se Direktivom ne usklađuje zakonodavstvo država članica u području socijalne sigurnosti. Načelo jednakog postupanja je u čl. 16. t. 1. Direktive propisano isključivo u odnosu na nositelje plave karte EU (pa i u području socijalne sigurnosti), ali ne i za članove njihovih obitelji.
U čl. 1. t. a) Direktive je propisano da se u pogledu članova obitelji nositelja plave karte EU Direktivom utvrđuju uvjeti za ulazak i boravak dulji od tri mjeseca na državnom području država članica EU, dok je u čl. 17. t. 6. Direktive propisano da države članice ne primjenjuju nikakav rok u pogledu pristupa tržištu rada za članove obitelji nositelja plave karte EU te da ti članovi obitelji imaju pristup svakom zaposlenju i samostalnoj djelatnosti.
Isto tako je u čl. 133. st. 6. ZS-a propisano odobravanje privremenog boravka članu obitelji nositelja plave karte EU, a u čl. 133. st. 7. ZS-a je propisano pravo pristupa tržištu rada članova obitelji nositelja plave karte EU.
Dakle, Direktiva i ZS kao relevantni propisi u odnosu na članove obitelji nositelja plave karte EU propisuju samo pravo na ulazak i boravak dulji od tri mjeseca i pravo na pristup tržištu rada, a ne i prava tih državljana trećih zemalja iz područja socijalne sigurnosti, pa tako niti mogućnost ostvarivanja statusa osigurane osobe na obvezno zdravstveno osiguranje kao članu obitelji nositelja navedenog osiguranja, bez plaćanja doprinosa.
Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica podvrgnuta pravom, ali i obvezom prijave na obvezno zdravstveno osiguranje po odredbama ZOZO-a, dakako uz uvjet plaćanja doprinosa, a do čega može doći i neograničenim pristupom tužiteljice tržištu rada u RH.
Uopće, neprihvatljivo je smatrati i očekivati da bi tužiteljica kao punoljetna državljanka treće zemlje, uz to bez naznaka o postojanju radne nesposobnosti i bez prijave burzi rada, trebala na teret poreznih obveznika bez plaćanja doprinosa ostvarivati pravo na pristup obveznom zdravstvenom osiguranju u RH. Takva prava naime nemaju ni državljani RH.
Tužiteljica se na raspravnom ročištu pozvala i na jednu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, ali taj slučaj nije sličan njezinom slučaju, jer je u navedenoj odluci samo istaknut stav da se odgovarajuća direktiva EU o visokokvalificiranim radnicima kao pravo EU primjenjuje i na državljane trećih zemalja.
U odnosu na ovaj sud takav stav uopće nije sporan, jer se na tužiteljičinog supruga i na tužiteljicu kao državljane treće zemlje, ujedno kao na nositelja plave karte EU i supružnika tog nositelja sasvim nesporno primjenjuje Direktiva, preuzeta u domaće zakonodavstvo odredbom čl. 2. st. 1. al. 21. ZS-a.
Međutim odredbe Direktive i ZS-a ne pružaju članovima obitelji nositelja plave karte EU prava iz sustava socijalne sigurnosti, što znači da tužiteljica u skladu s relevantnim odredbama ZOZO-a status u obveznom zdravstvenom osiguranju može steći isključivo plaćanjem doprinosa, a do toga - između ostalog - može doći i zapošljavanjem ili samozapošljavanjem tužiteljice, s obzirom na njezin neograničen pristup tržištu rada RH.
Zbog toga su osporavana rješenja u svojim izrekama u cijelosti pravilna i zakonita, bez obzira na nejasno obrazloženje prvostupanjskog rješenja, pa je tužbeni zahtjev za njihovim poništavanjem kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS -a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 25. svibnja 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Nada Milić
2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija)
