REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3586/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužiteljice BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Alanu Klakočeru, odvjetniku u u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetnika u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 14. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012510955 od 17. svibnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika koja u čl. 11.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 1.091,29 eura te zatezne kamate koje teku na iznos od 401,39 eura od 27. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za zatezne kamate na iznos od 689,90 eura koje bi tekle od presuđenja do isplate.

i

r i j e š i o  j e

I. Tužba je povučena za iznos od 21,40 eura.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.231,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2026. eura do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sklopio s tuženikom ugovor o kreditu naveden u izreci presude. Odredbom čl. 11.3. predmetnog ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Kao dokaze je predložio ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja. Predložio je usvojiti tužbeni zahtjev kako i glasi u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu, istaknuo prigovor zastare. Tvrdi da navedene ugovorne odredbe nisu niti nepoštene niti ništetne, da su troškovi opravdani, da nije bilo neravnoteže između stranaka, a ugovorne su odredbe bile jasne. Osporava točke IV i V tužbenog zahtjeva. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev i traži trošak postupka.

3. Podneskom od 27. listopada 2025. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev s obzirom da je smanjio glavnicu u odnosu na zahtjev postavljen u, čemu tuženik nije prigovorio prije upuštanja u raspravljanje. Prema čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25

- dalje: ZPP) stoga se smatra da je tužbeni zahtjev povučen za navedeni iznos kamatama, što je razlika između prvo postavljenog i zadnje postavljenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju te je saslušao tužitelja. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke su navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni, odnosno, da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu opisan u izreci presude, kao ni da su ugovorene odredbe kako su navedene u točki I. izreke ove presude. Nije sporna ni visina specifiriranog tužbenog zahtjeva.

6. Sporno je pitanje je li riječ o nepoštenim, a time i ništetnima odredbama, status potrošača tužitelja, je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa te pravo na uglavničene kamate.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

9. U svom je iskazu tužiteljica navela da vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica radila u firmi Markotel d.o.o., u banci nikad nije radila. Obrt „ [obrt]“ ima od 2010. godine. Kredit je uzela radi kupnje automobila za osobne svrhe, automobil nikad nije korišten u poslovne svrhe. Tu banku je izabrala vjerojatno zato što je imala najpovoljnije uvjete, više se ne sjeća. Na sadržaj ugovora o kreditu nije mogla utjecati

— bilo je potpiši i uzmi ili odustani. Pročitala je ugovor, koji je bio nečitak, ali bila je upoznata da će se naplatiti ulazna naknada i trošak osiguranja. Nije imala dojam da je moguće uzeti kredit bez plaćanja ulazne naknade i troška osiguranja. Smatra da joj banka nije objašnjavala na što se stvarno odnose troškovi ulazne naknade. Za osiguranje smatra da je bilo životno, ali nije sigurna — to se moralo uzeti. Za banku je imala pitanja vezana samo uz anuitete i opća pitanja o kreditu. Kredit je otplaćen. Po struci je ekonomistica, ali nikad nije radila na poslovima vezanim uz bankarski sektor. Na pitanje je li joj bilo jasno što predstavljaju postoci od 1,50% za ulaznu naknadu i 2% za osiguranje, tužiteljica je odgovorila da joj to ni sada nije baš jasno.

10. Navedenom iskazu sud vjeruje jer je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji osobe koje nisu ekonomske struke pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Obrt je otvorila tek kasnije iz čega proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

13. Predmetni ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

14. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Odredbe takvih ugovora su ništetne ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Također, i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao, odnosno nije dokazao da je imao bilo kakve troškove za troškove osiguranja kredita, odnosno da je takva odredba bila nužna ili da je tužitelj mogao utjecati na njeno postojanje ili sadržaj.

15. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika. Sporna ugovorna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva te stoga i ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a. Imajući na umu da ugovorna odredba o plaćanju naknade za osiguranje kredita ne sadrži nikakve podatake o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznose naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Što se tiče odredbe o osiguranju, tuženik osim što nije omogućio pregovaranje o toj odredbi nije dao ni mogućnost da se ugovor sklopi bez te odredbe. Npr, nije ponudio alternativu da se kredit osigura zalogom, jamstvom ili na neki drugi način koji bi bio prihvatljiviji tužiteljici.

16. Slijedom naprijed navedenog sud je u cijelosti utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, te da je predmetna odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita ništetna.

17. Stoga je sud odlučio kao u točki I izreke.

18. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa plaćene ulazne naknade zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos.

19. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju.

21. Potraživanje tužitelja nije u zastari jer zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je utvrđena ništetnost tek ovom presudom navedene ugovorne odredbe, zastara još nije istekla.

22. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II izreke pri čemu su iznosi koji pripadaju tužiteljici zbrojeni.

23. Zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate. Stoga je tužbeni zahtjev kojim se traži plaćanje kamata na uglavničene kamate odbijen.

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife) i trošak podneska od 27. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) kao i trošak pristupa na ročišta 25. rujna 2025. i 14. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (br. 9/1 Tarife). Ukupno je riječ o 800,00 eura što s PDV-om iznosi 1.000,00 eura. Pripadaju joj i pristojbe za tužbu i presudu, po 53,09 eura svaka, što iznosi 1.106,18 eura. Tome treba pridodati trošak pristupa na objavu na ročište u iznosu od 125,00 eura (br. 9/5 Tarife).

25. Tužitelju ne pripada trošak sastavljanja preostalih podnesaka jer je tužitelj sve potrebno za donijeti odluku u ovom postupku mogao istaknuti u tužbi, jednom podnesku i na dva ročišta koliko mu je i priznato u ovom postupku, s obzirom na to da je riječ o postupku u kojem je sudska praksa ustaljena, a ishod predvidiv.

26. Stoga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 25. svibnja 2026.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana

- od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na ročište i pristupila, odnosno

- od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku, uz pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćnici