Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1256/24-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Anita Vrkić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić, u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (prije Hypo Alpe – Adria – Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 11. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) dana 25. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 616-048/2008 sklopljenog 03. travnja 2008.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. (sada Addiko bank d.d.) te VC kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:
Iznos od 244,80 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 05. travnja 2008. pa do isplate; po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 Eur zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude , tj. od 25. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi od 6. kolovoza 2024. navodi da je 03. travnja 2008. sklopio s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 616- 048/2008 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina odobrenog kredita iznosila je 26.788,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 122.964,96 kn (16.320,25 EUR) dana 04. travnja 2008. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju motornog vozila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca). Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u v idu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Članak 81. ZZP 1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 3. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Upravo je Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. utvrđeno je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi. Upravo se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, odlučeno je: Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“. „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.““ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita! Za naglasiti je kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Nadalje, ulazna naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnogg Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Zaključno, za napomenuti je kako se između tužitelja i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, stalna služba u Opatiji pod poslovnim brojem: P–889/2019, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.953,17 kuna (524,68 EUR) na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 39.013,91 kuna (5.178,04 EUR) na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Osijeku pod posl.br. Gž – 810/2022 dana 18. svibnja 2023. godine. Konkretno, u sudskom postupku je radi utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa preplate na ime gore navedenih ništetnih odredbi, proveden dokaz financijskim vještačenjem. U Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića od 05. listopada 2021. godine, utvrđeno je na stranici 4. kako je na dan isplate kredita – dana 04. travnja 2008. godine, tečaj CHF iznosio:
4,590300. Slijedom činjenice kako je između tužitelja i tuženika već donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a vezano za sklopljeni ugovor o kreditu koji je obuhvaćen polaznom tužbom, te uvažavajući činjenicu kako je sproveden dokaz financijskog vještačenja u kojem Nalazu i mišljenju su utvrđeni iznosi preplate, na način da je utvrđeno da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,590300, to je tužitelj izračunao iznos koji mu je tuženik naplatio na ime ulazne naknade. Naime, tuženik je tužitelju isplatio 04. travnja 2008.g. iznos u visini od 122.964,96 kn te 1,50 % navedenog iznosa predstavlja iznos u visini od 1.844,47 kn odnosno 244,80 € računajući po fiksnom tečaju za valutu euro. Slijedom naprijed navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva, te potražuje parnični trošak.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je 3. travnja 2008. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 616-048/2008 (dalje: ugovor o kreditu) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada. Tuženik ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovorom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu
– obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023. prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ (presuda Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020). Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Tuženik ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže . Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos 26.788,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Budući da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je zahtjev tužitelja neosnovan. Konačno i podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P - 2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ 2.1. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakv im arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva, te potražuje trošak.
3. Tužitelj se u podnesku od 16. veljače 2026. očitovao na navode iz odgovora na tužbu, te glede prigovora zastare Ističe kako je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g. utvrđeno da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1 ZOO/05 (članak 194. stavak 1 ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U polaznom postupku važno je istaknuti kako tuženik tužitelju nije jasno naveo koji su to objektivni eventualno nastali troškovi koje bi tuženik imao, a koji su izravno povezani s tzv. ulaznom naknadom. Predmetna ugovorne ništetne su budući se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, iako to tuženik osporava, s obzirom na to da se radilo o standardnoj, odnosno tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,50 %. Uz to, takve ugovorne odredbe uzrokovale su neravnotežu obveza na štetu potrošača, odnosno Tužitelja uslijed činjenice kako je ab initio tuženik preplatio kredit u CHF te pored navedenog, naplaćena mu je još i ulazna naknada. Naime, tuženik je morao, kako prije sklapanja ugovora, tako i tijekom sklapanja, informirati tužitelja o naprijed navedenim okolnostima koje utječu na pravo na obračun naknade, odnosno na što se ista odnosi, te je također i prilikom same obrade kredita morao navesti specifikaciju iste. Tuženik, kao pružatelj financijske usluge, imao je obvezu detaljno informirati tužitelja o svim bitnim odredbama ugovora, uključujući objašnjenje parametara na temelju kojih se računa sporna ulazna naknada, kao i naknada na ime premije osiguranja. Nepostojanje jasnog objašnjenja o načinima izračuna tih naknadi ili ukazivanje na sve rizike i troškove koji mogu nastati, čine ugovorne odredbe ništetnima prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U ovakvom kontekstu, tuženik je iskoristio svoj nadređeni položaj i specifična znanja o uvjetima kreditnog aranžmana, čime je povrijedio načelo transparentnosti i informiranosti potrošača. To dodatno ide u prilog tvrdnji tužitelja da nije bio adekvatno informiran o spornoj odredbi, što rezultira ništetnošću ugovorne odredbe u skladu s pozitivnim pravom. Valja istaknuti i da je Sud Europske unije u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorima ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporciona lni. Naposljetku, spomenuti iznos naknade odmah je “uzet” tužitelju od iznosa kredita a na koji iznos tuženik je uredno tužitelju naplatio kamate bez da je isti iznos tužitelj ikada vidio! Činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao naknadu za obradu kredita, a bez da je pritom tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to objektivni troškovi koji ulazi u predmetnu naknadu, odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje takve naknade, čine istu odredbu nepoštenom i time ništetnom. Kako je tužitelj naveo i u tužbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. odbio je reviziju tuženika – Erste bank d.d. u pogledu nepoštenosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita i odlučio da je takva odredba nepoštena, time i ništetna: „To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl.br. Rev-1051/2023 od 03. travnja 2024.g. odbio je reviziju tuženika – Erste bank d.d. kao neosnovanom u pogledu nepoštenosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita i odlučio da je takva odredba nepoštena, time i ništetna obrazlažući pri tome i istaknute prigovore tuženika u pogledu tijeka zateznih kamata. I konačno, Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. travnja 2024.g. pod posl.br. Rev-1601/2024, Vrhovni sud odbio je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije te odbacio Prijedlog tuženika u odnosu na povrede temeljnog ljudskog prava a koji postupak se vodio radi ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. Upravo iz predmetnog ugovora proizlazi da je riječ o nepoštenoj odredbu budući je ista nerazumljiva. Naime, nije dostatna samo gramatička jasnoća sporne odredbe, već je potrebna da ona zaista bude razumljiva na takav način da Tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz predmetnog ugovora. Dakle, tuženik je propustio informirati tužitelja o tome da će mu naplatiti naknadu na ime ulazne naknade, odnosno propustio je istog informirati koji su to objektivni troškovi koji nastaju tuženiku na ime obrade kreditnog zahtjeva. Navodi tuženika da nije zaprimio prigovor tužitelja su neosnovani obzirom se radi o tipskom, unaprijed pripremljenom ugovoru od strane tuženika na kojeg tužitelj nije mogao utjecati pa tako niti na sporne odredbe. Obveza transparentnosti ugovornih odredba koju postavlja Direktiva 93/13/EEZ ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj gramatičkoj razini! Sve je to odraz ustaljenog stajališta Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na Banke i to u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti. Slijedom navedenog, razvidno je da sporne odredbe nisu razumljive, pa tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz predmetnog ugovora. Navodi tuženika da je prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu tužitelju, ne znači da je isti bio i informiran, odnosno da su istom predočene informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je ulazna naknada poznata samo načelno, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Naprijed navedeno upućuje na zaključak da odredba nije razumljiva obzirom da istoj nedostaju naprijed navedeni kriteriji. U primjeni odredbi ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tuženik tvrdi kako u konkretnom slučaju tvrdi kako nema značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača budući su se troškovima na ime ulazne naknade podmirivali troškovi banke. S tim u vezi, tužitelj prilaže recentnu odluku Vrhovnog suda od dana 15. svibnja 2024. godine pod posl.br. Rev – 502/2024, kojom odlukom je revizija tuženice odbijena. Naime, sud je mišljenja kako zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti, kako navodi Sud, ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti. Prema shvaćanju Vrhovnog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Također, prema mišljenju Suda, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Također, valja napomenuti kako je Vrhovni sud utvrdio u naprijed navedenoj presudi, da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala u čemu se taj trošak sastoj, koja je takvu odredbu nametnula tužitelju kao potrošaču, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naprijed navedeni modus operandi, ponovio se i u polaznom postupku. U odnosu na tijek zateznih kamata, pitanje zastare restitucijskog zahtjeva u potpunosti je različito od pitanja tijeka zateznih kamata. Naime, kao što je već i isticano tuženik je taj koji je bio nepošten i na čijoj strani leži uzrok ništetnosti. S druge strane, pravila obveznog prava jasno utvrđuju pitanje vraćanja onoga što je stečeno u slučaju ništetnosti, stjecanja bez osnove i po pitanju nepoštenog stjecatelja. Dakle, navodi tuženika da bi se tijek zateznih kamata preklapao sa pravom na povrat u slučaju ništetnosti ukazuju se kao neosnovani. Isto tako, dospijeće obveze nema nikakav utjecaj na pitanje početka tijeka zastarnog roka za ostvarivanje prava. Upravo je predmetno i shvaćanje Vrhovnog suda budući se prvo utvrđuje ništetnost pa tek potom teče rok za ostvarivanje prava. Dakle, vjerovnik može zahtijevati kamate od trenutka kad je izvršio uplatu onoga što je utvrđeno ništetnim. Ovo poglavito imajući u vidu činjenicu da je tuženik taj na čijoj je strani uzrok ništetnosti. Isto tako, i ispravno to navodi tuženik, da se utvrđenje ništetnosti finalizira pravomoćnom sudskom odlukom. Međutim, upravo u trenutku kad je utvrđena ništetnost Vjerovnik tek onda zna da ima pravo na isplatu onoga što je učinio na temelju ništetne odredbe, pa tek tada i može potraživati konkretan novčani iznos, a sa kamatama od trenutka kada je izvršio uplatu onoga što nije trebao!!! Također, dospijeće je bilo regulirano samim ugovorom, a u kojim rokovima dospijeća su i podmirivani anuiteti, pa je jasno da se dospijeće ne utvrđuje sudskom odlukom. Kao što je navedeno, sudskom odlukom utvrđuju se ništetnost. Kao što je već navedeno, tijek zateznih kamata kod povrata i slučaju da je stjecatelj nepošten detaljno i jasno je regulirano ZOO. Dakle, nema govora o zlouporabi subjektivnih prava kad pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva. Bilo kakvo drugačije shvaćanje značilo bi pogodovanje nepoštenom ugovaratelju. Upravo je Vrhovni sud uvidio koliko su zastarjela shvaćanja po pitanju prava na povrat. Životno je i logično da se uslijed razvoja pravne znanosti i pojave novih instituta razvijaju i nova shvaćanja. Tuženik u svojem očitovanju ističe kako se pregovaračka moć potrošača navodno očituje u njegovoj mogućnosti da bira između različitih ugovornih proizvoda koje tuženik nudi, uspoređuje njihove cijene i samostalno odabire za sebe najpovoljniju opciju. Tužitelj se s takvim tvrdnjama izričito ne slaže, jer se one ne temelje na stvarnom položaju prosječnog potrošača, niti odražavaju stvarnu prirodu odnosa između banke i korisnika kredita. Pravo izbora između unaprijed sastavljenih ugovora ne predstavlja pregovaračku moć u smislu Direktive 93/13/EEZ i Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač ne sudjeluje u izradi ili izmjeni ugovornih odredbi, već se suočava s tzv. “uzmi ili ostavi” ponudom. S obzirom na tipsku prirodu ugovora, potrošač može birati samo između standardiziranih paketa proizvoda, ali nema mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama, što isključuje realnu pregovaračku poziciju. Prosječan potrošač nije stručnjak za pravna i financijska pitanja. Tuženik zanemaruje činjenicu da je potrošač prosječna fizička osoba koja na specijalizirano znanje iz područja financija, prava ili bankarskog poslovanja, niti ima pristup informacijama o strukturi naknada i troškova. Oslanjanje na pretpostavku da je potrošač sposoban samostalno procijeniti što je “najpovoljnije” za njega u pravnom i ekonomskom smislu - bez pomoći ili savjeta - je neosnovano i protivno ciljevima potrošačkog prava. Načelo transparentnosti podrazumijeva obvezu banke da pruži jasne, točne i potpune informacije. Čak i ako bi se prihvatila tvrdnja da potrošač ima mogućnost izbora između više proizvoda, ta mogućnost mora biti popraćena potpunim i transparentnim informacijama koje potrošaču omogućuju da donese informiranu odluku. U konkretnom slučaju, tuženik nije pružio podatke o strukturi ulazne naknade i naknade na ime premije osiguranja, niti su navedeni objektivni kriteriji na temelju kojih su iste određene, čime je povrijeđeno načelo transparentnosti propisano Direktivom 93/13/EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača. Tuženik kao financijska institucija ima znatno nadređeni položaj u odnosu na potrošača. Taj odnos neravnoteže stvara dodatnu obvezu na strani tuženika da potrošaču pruži sve relevantne informacije jasno, razumljivo i potpuno. Nepoštenost ugovornih odredbi ne procjenjuje se prema objektivnim mogućnostima tržišta, već prema stvarnom položaju konkretne ugovorne strane, u ovom slučaju prosječnog potrošača koji nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Zaključno, tvrdnja tuženika da je postojala pregovaračka moć potrošača je pravno neutemeljena i suprotna svrsi potrošačkog prava, koje štiti slabiju stranu u ugovoru – potrošača. Pravo na informirani izbor ne može se ostvariti u uvjetima netransparentnih odredbi, izostanka stvarnog pregovaranja i nepoštenog odnosa moći između ugovornih strana. Tužitelj prvenstveno smatra kako je provođenje dokaza financijskim vještačenjem nepotrebno obzirom iz priložene dokumentacije proizlazi osnovanost kako osnova tako i visine tužbenog zahtjeva a niti sam tuženik decidirano ne osporava visinu.
4. Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu br. 616-048/2008 od 3.4.2008. (list 11 do 17 spisa), u pregled prometa po kreditu (list 21-30 spisa), specifikaciju uplate (list 31-33 spisa), u Nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića dipl. oec. od 5.10. 2021. u ovosudnom predmetu P-889/19 (list 35 - 51 spisa), u Presudu ovoga suda u predmetu posl. br. P-/8892019-31 od 24. ožujka 2022. (list 55- 83 spisa) Presudu Županijskog suda u Osijeku posl. br- Gž- 810/2022-34 (list 85-94 spisa), te je saslušan tužitelj (list 207-271 spisa).
5. U ovom je postupku nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 3.travnja 2008., kao i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naplata jednokratne naknade od 1,50% od iznosa kredita. Nespornim je od tuženika na ročištu održanom dana 11. ožujka 2026. učinjena visina tužbenog zahtjeva i datum naplate naknade.
6. Sporna je označena vrijednost predmeta spora po tužitelju, da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna, te da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je naplaćen na temelju odredbe o naknadi, da li je potraživanje u zastari.
6.1.Na raspravi održanoj dana 11. svibnja 2026. sud je odredio vrijednost predmeta spora u visini od 1.500,00 Eur, tj. u onoj u kojoj je to učinio i tužitelj.
7.Primjenom odredbe članka 8. ZPP-a , sud je prema svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
8. Iz priloženog Ugovora o kreditu razvidno je da je člankom 5 Ugovora pod naslovom Troškovi ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.
9. Ocjena je ovog suda da je u ovom postupku odlučno da li se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da li je bila jasna i uočljiva ili unaprijed formulirana od strane banke, da li je korisnik kredita kao potrošač na nju imao utjecaja i da li je protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da li uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Iz iskaza tužitelja GC, VKV konobara, a kojeg ovaj sud prihvaća i cijeni iskrenim, proizlazi da je kupovao novi osobni automobil marke Opel u auto kući PSC Primorje, trebao je kredit, a banka u kojoj je imao tekući račun ga nije htjela kreditirati. Vidio je na TV reklame Hypo Alpe Adria bank gdje su se nudili krediti koji su vezani za valutu CHF. Otišao se raspitati u tu banku i oni su mu odmah ponudili kredit koji je vezan za CHF, uvjeti kredita bili su već pripremljeni, dobio je na uvid ugovor prije potpisivanja, pročitao je ugovor, a najviše ga je zanimala visina kamatne stope i visina anuiteta. Znao je da je ugovor na sedam godina, rečeno mu je da će se trošak kredita odbiti od iznosa kredita. Nije mogao pregovarati s bankom o uvjetima već je mogao ili prihvatiti ponudu ili odbiti. Ne sjeća se da mu je itko u banci objašnjavao na što se odnose uvjeti kredita. Nitko mu nije objašnjavao pojedine odredbe već je samo dobio na ruke primjerak ugovora. Misli da je u banci povodom ovog ugovora bio samo dva puta tj. kad je išao pitati za kredit i drugi puta kada ga je potpisivao. Sjeća se da su mu odmah rekli da mora automobil osigurati kasko u osiguravajućem društvu Sunce, tamo mu je rečeno da kasko osiguranje za njegovo vozilo košta 6.000,00 kn, išao je pitati i u druga osiguravajuća društva te je tamo bilo znatno jeftinije , nekih 3 ili 4.000,00 kn. Pitao je u banci da li može negdje drugdje osigurati vozilo, a rečeno mu je da mora u Sunce osiguranju. Troškove javnog bilježnika, prijenosa vlasništva vozila je on platio. Na upit da li je pitao da li se može smanjiti trošak obrade ugovora, odgovara da mu je rečeno da može ili prihvatiti ili odbiti ponudu. Ne sjeća se koliko je točno iznosila ta naknada, a zna da je ugovor imao više stranica. Ovo vozilo mu je trebalo i koristio ga je u privatne svrhe.
11. Sukladno odredbi čl.81.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i 46/07, dalje u tekstu: ZZP),koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2 istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
12. Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbe o plaćanju troškova obrade kredita jer je u pitanju odredba koju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, a tuženik u ovom postupku nije na pravno relevantan način dokazao da se ne bi radilo o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru i nije dokazao da je tužitelj mogao utjecati na njegov sadržaj.
13. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
14. Navedena odredba iz čl. 5. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije sročena jasno i razumljivo i o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi troška, pa je sud stajališta da je navedena odredba ugovora ništetna. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
15. Tužitelj je bio informiran u samom ugovoru o obvezi plaćanja predmetnog troška, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tog troška, koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini ulaze u njega. Dakle, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, a tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Istovjetni stav u vezi sa „ulaznim naknadama“- troška obrade kredita, zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).
15.1.Sama činjenica da je trošak određen u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.
16. Slijedom navedenog, sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO-a) poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana.
17. Dodatno se pojašnjava da je nepoštena ugovorna odredba ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takva odredba je unaprijed formulirana od strane trgovca, potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, nije jasno i razumljivo napisana, te nije lako uočljiva. Nepoštena odredba je ništetna, a njezina ništetnost ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez nje. Učinci utvrđenja ništetnosti idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da takva odredba nikad nije bila ugovorena, a potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa.
18. Budući je otpala pravna osnova po kojoj je tuženik od tužitelja primio navedeni iznos, to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja iznosa, tj. od sljedećeg dana plaćanja naknade do isplate sukladno članku 1115., te članku 29. ZOO-a.
19. Prigovor zastare istaknut po tuženiku ne nalazi se osnovanim. Zastara za potraživanje troška obrade počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnom navedena odredba Ugovora o kreditu, a koja ocjena je podudarna sa shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvod iz Zapisnika broj Su-IV—47/2020 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su.- Iv-33/2022 od 31. siječnja 2022., iskazano u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev - 1238/2022 od 11. siječnja 2024.)
20. Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP -a. Tužitelj je vrijednost predmeta spora označio sa iznosom od 1.500,00 eur očito zbrajajući deklaratorni i kondemnatorni zahtjev. Deklaratorni tužbeni zahtjev je bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu obzirom da u konkretnom slučaju riječ je o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već ranije bila utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. O deklaratornom zahtjevu se i više raspravljalo, a kondemnatorni, tj. visina zahtjeva je bila nesporna, pa se zbog osnovanosti i provodio dokaz saslušanjem tužitelja. Deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti može i samostalno egzistirati, pa bi priznavanjem troška prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva bilo povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i teme ljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/97,6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispr.,14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).
20.1.Trošak se odnosi na trošak zastupanja tužitelja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23.). Tužitelju je priznat slijedeći trošak: za sastav tužbe 200,00 Eur (Tbr.7.1.), sastav podneska od 16.2.2026. 200,00 Eur (Tbr.8.1.), za pristup ročištu 11. ožujka 2026. 200,00 Eur, pristup ročištu 11.5.2026. 200,00 Eur (Tbr.9.1.), sve uvećano za PDV od 200,00 Eur. Tužitelj ima i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 Eur i presudu u iznosu od 53,09 Eur. Dakle, ukupan osnovani trošak je 1.079,64 Eur. Trošak podneska od 7.8.2024. nije bio nužan za postupak, odnosno to je trošak koji je nastao samo zbog razloga na strani tužitelja i ne treba ga snositi tuženi, pa je sa zahtjevom za nadoknadu nagrade za isti odbijen. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.
U Opatiji 25. svibnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 Eur
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti sudske pristojbe na odgovor na tužbu
