REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 4159/25-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Srđanu Kaleboti, odvj. u Splitu protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. RIJEKA, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, zastupanog po pun. iz odvj. društva Hanžeković i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 9. travnja 2026. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužiteljice i zamjenice pun. tuženika, dana 25. svibnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320,, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.772,97 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 56,98 EUR teče od 4. svibnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 55,93 EUR teče od 8. lipnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 55,80 EUR teče od 7. srpnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 55,52 EUR teče od 3. kolovoza 2009. g. do isplate,

-na iznos od 56,06 EUR teče od 3. rujna 2009. g. do isplate,

-na iznos od 55,45 EUR teče od 7. listopada 2009. g. do isplate,

-na iznos od 55,39 EUR teče od 4. studenog 2009. g. do isplate,

-na iznos od 55,94 EUR teče od 4. prosinca 2009. g. do isplate,

-na iznos od 56,96 EUR teče od 14. siječnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 57,31 EUR teče od 3. veljače 2010. g. do isplate,

-na iznos od 57,41 EUR teče od 4. ožujka 2010. g. do isplate,

-na iznos od 58,57 EUR teče od 8. travnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 58,39 EUR teče od 3. svibnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 59,15 EUR teče od 4. lipnja 2010. g. do isplate,

P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

-na iznos od 61,78 EUR teče od 5. srpnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 61,61 EUR teče od 2. kolovoza 2010. g. do isplate,

-na iznos od 63,15 EUR teče od 1. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 63,13 EUR teče od 19. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 62,26 EUR teče od 8. studenog 2010. g. do isplate,

-na iznos od 64,77 EUR teče od 7. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 65,16 EUR teče od 24. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 65,70 EUR teče od 15. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 65,64 EUR teče od 15. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 69,67 EUR teče od 24. lipnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 73,50 EUR teče od 18. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 53,00 EUR teče od 28. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 56,68 EUR teče od 9. kolovoza 2011. g. do isplate,

-na iznos od 51,65 EUR teče od 30. kolovoza 2011. g. do isplate,

-na iznos od 50,66 EUR teče od 4. studenog 2011. g. do isplate,

-na iznos od 49,75 EUR teče od 6. prosinca 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 4. svibnja 2009. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 7. ožujka 2023. g. u kojem je tužiteljica zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu čl. 8. u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II.Ne dopušta se isticanje prigovora radi prebijanja iz podneska tuženika od 25. travnja 2023. g.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.697,40 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 25. svibnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 29. ožujka 2019. g. ustala tužbom pred ovim sudom, koja je evidentirana pod brojem P 1416/19, u kojoj je navela da je dana 5. srpnja 2006. g., kao korisnik kredita, uz sudjelovanje RĐ kao sudužnika i t.d. Habitat d.o.o. kao založnog dužnika, s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 51400607-5103051277 temeljem kojeg je tuženik odobrio namjenski stambeni kredit i isplatio iznos od 311.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan isplate, a početak korištenja kredita da je bio 13. srpnja 2006. g. U t. 7. Ugovora da je uglavljen rok otplate od 300 mjesečnih obroka s tim da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu te je u t. 1. Ugovora podrobnije elaboriran način vraćanja. U t. 8. Ugovora pod nazivom ''kamata'' da je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja da je iznosila 4,55% godišnje. U st. 2. da je navedeno da su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. Navedene odredbe Ugovora da su u cijelosti ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje su nerazumljive i sastavljene u korist samo jedne ugovorne strane-tuženika. Pravni osnov ništetnosti da je odredio Visoki trgovačkog suda RH u presudi broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koju je potvrdio Vrhovni sud RH u presudi Revt-249/14 od 9. svibnja 2015. g. Kako tuženik nije dobrovoljno izvršio povrat više preplaćenih kamata te s obzirom da je kredit u cijelosti zatvoren 23. svibnja 2013. g. i da je kamatna stopa u više navrata izmijenjena u odnosu na početnu kamatnu stopu (od 4,5% do 4,9%) tužiteljica da je uz pomoć vještaka odgovarajuće struke utvrdila da razlika isplaćenog po kamatnoj stopi koja je prvotno ugovorena i povećane kamatne stope tijekom otplatnog perioda iznosi 2.227,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća svakog anuiteta odnosno 11.712,27 kn. U periodu od 1. travnja 2009. g. do 1. listopada 2011. g., u kojem je došlo do povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu, da se stvorila razlika od 2.454,00 CHF odnosno 13.121,06 kn. Kako tužiteljica priznaje da je u otplatnom periodu došlo i do smanjenja kamatne stope ispod prvotno ugovorene i to za iznos od 226,47 CHF odnosno 1.408,76 kn, da taj iznos tužiteljica priznaje tuženiku i to na način da ga uračunava odnosno odbija od dospjelih preplaćenih iznosa. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 2.227,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama. Tužiteljica je postavila i podredni tužbeni zahtjev kojim je zatražila isplatu iznosa od 11.712,27 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare. Nadalje, da su sve promjene kamatne stope izvršene sukladno tada važećim pozitivnim propisima jer je tuženik bio u obvezi samo prethodno obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ta stopa počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem. Tužiteljici da se kamatna stopa nije značajno povećavala tijekom otplate kredita. Osporena ugovorna odredba da nije prouzročila P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, deklaratorna zaštita koju tužiteljica traži da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Tuženik smatra da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su strane ugovora izričito predvidjele kao promjenjivu intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa. Sporna odredba čl. 8. Ugovora da nije ni neodređena odnosno neodrediva ni nerazumljiva. Ugovor da sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva. Tuženik je osporio da je na strani tužiteljice nastupila šteta kao i da je tuženik svojim postupanjem prouzročio bilo kakvu štetu tužiteljici. Potrošač je i prema presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba kojoj nije moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljicu da nitko nije silio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom već je to rezultat njene slobodne volje. Tužiteljica je u prvoj mogućoj prilici kad je obaviještena o izmjeni kamatne stope imala mogućnost raskida Ugovora, radi čega treba uzeti u obzir i doprinos tužiteljice nastanku štete, sve da je do te štete i došlo. Zakon o zaštiti potrošača da jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva osoba koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova da je jasna jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su predmet zahtjeva za isplatu tužiteljice nije otpala nego i dalje egzistira.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 7. ožujka 2023. g. te je tužiteljica, osim isplate iznosa od 1.772,97 EUR s pripadajućim kamatama, kao jedino postavljenog zahtjeva za isplatu, zatražila i utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu čl. 8. u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 51400607- 5103051277 od 5. srpnja 2006. g., z.k. izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovora o kupoprodaji nekretnine ''U Splitu, 1. srpnja 2006. g.'' s Prilogom I., pregleda prometa po partiji kredita, otplatnog plana, dopisa od 1. ožujka 2019. g., obavijesti o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. g. s otplatnim planom, od 1. travnja 2009. g. s otplatnim planom, od 3. svibnja 2011. g. s otplatnim planom, izračunom vještaka Ante Beusa od 11. ožujka 2019. g. s računom, izvatka iz sudskog registra za t.d. Media d.o.o. Zagreb, Ugovora o prodaji potraživanja od 22. svibnja 2013. g. i obavijesti o prodaji potraživanja od 17. lipnja 2013. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 31. svibnja 2022. g. i saslušanjem tužiteljice.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 1416/19 od 4. ožujka 2024. g. kojom je prihvaćen u cijelosti tužbeni zahtjev i rješenje kojim nije dopuštena preinaka tužbe ni isticanje prigovora radi prebijanja. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-616/24 od 1. listopada 2025. g. ukinuo presudu i rješenje prvostupanjskog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 4159/25.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze. P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

Tuženik je na ročištu od 9. travnja 2026. g. izjavio kako ''odustaje od prigovora mjesne nenadležnosti'' radi ekonomičnosti postupka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Presuda i rješenje broj P 1416/19 od 4. ožujka 2024. g. ukinuti su rješenjem drugostupanjskog suda jer ovaj sud nije izradio pisani otpravak rješenja koje je doneseno na pripremnom ročištu od 16. lipnja 2021. g., a kojim je odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti koji je istaknuo tuženik. Kako je tuženik ''odustao'' od ovog prigovora i to jasno naveo na ročištu od 9. travnja 2026. g. trebalo je u cijelosti ponoviti raniju presudu:

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.772,97 EUR s pripadajućim kamatama, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed, po mišljenju tužiteljice, protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa i početno ugovorene nominalne kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 4,55% godišnje.

Predmet postupka nije utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu jer je tužiteljica taj zahtjev postavila u podnesku od 7. ožujka 2023. g., odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka, pri čemu je trebalo primijeniti odredbu čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Kako je tužiteljica preinačila tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka na način da je po prvi put postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, ocjena je suda da se radi o preinaci tužbe koja nije dopuštena radi čega je trebalo je donijeti rješenje iz točke I. izreke.

Predmet postupka nije ni ocjena osnovanosti prigovora radi prebijanja kojeg je tuženik po prvi put istakao u podnesku od 25. travnja 2023. g., isto nakon zaključenja prethodnog postupka. Prema odredbi čl. 288. a st. 6. ZPP-a prigovor radi prebijanja može se istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, radi čega je trebalo odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom II.

Među strankama, nadalje, nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 5. srpnja 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 311.000,00 CHF s rokom otplate u 300 mjesečnih obroka te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF (mjesečno 1.514,17 CHF) obračunatih po srednjem tečaju Banke za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 4,55% te da je u toj odredbi određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da su strane Ugovora suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 23. svibnja 2013. g. u cijelosti prijevremeno otplatila kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 23. svibnja 2013. g. kada je tužiteljica uplatila zadnji anuitet).

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 3) Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostalog je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit o kojem se vodi postupak zaključila radi kupnje vlastitog stana, da je, kao klijent tuženika, otišla u tu banku vidjeti kakva je ponuda i da joj je odmah ponuđen kredit u CHF kojeg je prihvatila jer joj je rečeno da je to najpovoljniji kredit. O kamati da se tada nije raspravljalo jer joj je osobna bankarica tu vrstu kredita ponudila kao trenutno najbolji proizvod na tržištu. Odredbe kredita u pogledu visine i načina promjene kamatne da nije mogla mijenjati. Kredit da je otplatila u cijelosti i to prijevremeno na način da je prodala stan i zatvorila kredit.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je određeno da je korisnik kredita obvezan plaćati kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke ništava jer se radi P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

o nepoštenoj ugovornoj odredbi te da ne proizvodi pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 4,55%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koja je ništetna.

Pri tome je neosnovana tvrdnja tuženika kako tužiteljica temeljem odredbi ZZP- a ima pravo na naknadu štete, a ne na povrat stečenog bez osnove.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužiteljica može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je ništetna po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja joj je nastupila.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, koji je tuženik istaknuo na pripremnom ročištu dostavljajući Ugovor o prodaji potraživanja zaključen 22. svibnja 2013. g. s t.d. Media d.o.o. Zagreb, kojim je tuženik potraživanje iz predmetnog Ugovora o kreditu ustupio tom t.d., o čemu je tužiteljica obaviještena dopisom od 17. lipnja 2013. g. treba navesti da je tužiteljica sve rate kredita u kojima je sadržana razlika radi primjene nepoštene i time ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplatila tuženiku, koji ih je stoga neosnovano stekao, a ne t.d. Media d.o.o. Zagreb, pa je ovaj prigovor u cijelosti neosnovan.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić

U pisanom nalazu i mišljenju od 31. svibnja 2022. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2006. g. na iznos od 311.000,00 CHF uz rok otplate od 300 mjeseci (25 godina), ugovorenu kamatnu stopu od 4,55% i iznos anuiteta od 1.514,17 CHF. Vještakinja je dodala je otplata kredita bila ugovorena u 300 jednakih mjesečnih anuiteta te jednom posljednjem iznosu koji predstavlja odgođeni dio glavnice. Iznos kredita koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima da je iznosio 186.600,00 CHF, a ostatak glavnice kredita da je iznosio 124.400,00 CHF koji je dospijevao na naplatu jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Anuiteti da su dospijevali na naplatu svakog prvog u mjesecu, počevši od 1. rujna 2006. g. Početni iznos anuiteta da je iznosio 1.514,17 CHF što je, primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita, iznosilo 6.990,01 kn. Dana 23. svibnja 2013. g. tužiteljica je kredit prijevremeno otplatila u cijelosti.

Vještakinja je, nadalje, utvrdila da su se u promatranom razdoblju promjene i primjene kamatnih stopa kretale:

P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

-4,55% godišnje do 1. travnja 2009. g.,

-4,90% godišnje do 1. svibnja 2011. g.,

-4,80% godišnje do 1. listopada 2011. g.,

-4,50% godišnje do kraja utuženog razdoblja.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužiteljice da se mijenjao od 1.514,17 CHF početno do 1.584,75 CHF kao najveći iznos anuiteta odnosno kod smanjenja kamatne stope u konačnici je anuitet iznosio 1.507,51 CHF, pri čemu je tužiteljici počevši od 1. studenog 2011. g. pa do dana konačne otplate kredita bila obračunava niža kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu iz Ugovora.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope na više i niže u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu da je ukupno preplaćen iznos kamate u anuitetu u visini od 12.157,40 kn (1.613,56 EUR), od kojeg iznosa je zbog porasta kamatne stope ukupno više plaćeno 13.358,47 kn (1.772,97 EUR), te zbog smanjenja kamatne stope iznos od 1.201,07 kn (157,41 EUR). U zaključku je vještakinja ponovila da ukupan iznos više plaćene kamate u anuitetu, uzevši u obzir rast kamatne stope iznad početno ugovorene kamatne stope, iznosi 13.358,47 kn (1.772,97 EUR).

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 29. ožujka 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnoj visini od 1.772,97 EUR (ekvivalent iznosa od 13.358,47 kn) te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope i primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. g. obračunava u visini od 15%, do 31. srpnja 2015. g. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima i što je sud u cijelosti prihvatio.

P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 28. svibnja 2021. g. i zastupanja na ročištima od 25. listopada 2023. g. i 8. travnja 2026. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 16. lipnja 2021. g. i sastava podneska od 7. ožujka 2023. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 15. ožujka 2023. g. od 25 bodova.

Ukupan broj bodova od 525 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.050,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, za zatraženu pristojbu tužbe (53,09 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (331,81 EUR) te tako dobiti iznos od 1.697,40 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke rješenja.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 16. listopada 2023. g. i trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a po ocjeni ovog suda (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude od 4. ožujka 2024. g. jer tužiteljica neće biti pozvana na plaćanja te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužiteljica u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 25. svibnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

P 4 1 5 9 /

2 5 - 5

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).