REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3721/19-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Petri Dulčić Kardum, odvj. u Splitu protiv tuženika RED IRIS RESOLUTION d.o.o. ZAGREB, OIB: 07073891287, Radnička cesta 48, zastupanog po pun. Ivanu Stakoriću, odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 9. travnja 2026. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog pun. tuženika, dana 25. svibnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 7. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020100673 od 11. listopada 2007. g., sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika koja glasi: Primatelj leasinga se obvezuje davatelju leasinga isplatiti ugovoreni obrok za leasing na slijedeći način: 52 mjesečna obroka, svaki obrok u iznosu od 256,10 CHF uvećan za PDV tako da je ukupni bruto obrok 312,44 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

II.Dužan je tuženik Red Iris Resolution d.o.o. Zagreb, OIB: 87064273078, isplatiti tužitelju EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 35,98 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,24 EUR teče od 3. svibnja 2008. g. do isplate,

-0,24 EUR teče od 3. lipnja 2008. g. do isplate,

-1,36 EUR teče od 2. listopada 2008. g. do isplate,

-1,41 EUR teče od 4. studenog 2008. g. do isplate,

-1,36 EUR teče od 2. prosinca 2008. g. do isplate,

-0,62 EUR teče od 3. siječnja 2009. g. do isplate,

-0,62 EUR teče od 3. veljače 2009. g. do isplate,

P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

-0,64 EUR teče od 3. ožujka 2009. g. do isplate,

-1,16 EUR teče od 2. travnja 2009. g. do isplate,

-1,17 EUR teče od 5. svibnja 2009. g. do isplate,

-1,15 EUR teče od 2. lipnja 2009. g. do isplate,

-1,13 EUR teče od 2. srpnja 2009. g. do isplate,

-1,12 EUR teče od 4. kolovoza 2009. g. do isplate,

-1,14 EUR teče od 2. rujna 2009. g. do isplate,

-0,87 EUR teče od 2. listopada 2009. g. do isplate,

-0,88 EUR teče od 3. studenog 2009. g. do isplate,

-0,87 EUR teče od 2. prosinca 2009. g. do isplate,

-0,82 EUR teče od 5. siječnja 2010. g. do isplate,

-0,83 EUR teče od 2. veljače 2010. g. do isplate,

-0,82 EUR teče od 2. ožujka 2010. g. do isplate,

-0,83 EUR teče od 2. travnja 2010. g. do isplate,

-0,84 EUR teče od 4. svibnja 2010. g. do isplate,

-0,85 EUR teče od 2. lipnja 2010. g. do isplate,

-0,61 EUR teče od 2. srpnja 2010. g. do isplate,

-0,61 EUR teče od 3. kolovoza 2010. g. do isplate,

-0,64 EUR teče od 2. rujna 2010. g. do isplate,

-0,74 EUR teče od 2. listopada 2010. g. do isplate,

-0,75 EUR teče od 3. studenog 2010. g. do isplate,

-0,77 EUR teče od 2. prosinca 2010. g. do isplate,

-0,77 EUR teče od 4. siječnja 2011. g. do isplate,

-0,76 EUR teče od 2. veljače 2011. g. do isplate,

-0,76 EUR teče od 2. ožujka 2011. g. do isplate,

-0,75 EUR teče od 2. travnja 2011. g. do isplate,

-0,78 EUR teče od 3. svibnja 2011. g. do isplate,

-0,83 EUR teče od 2. lipnja 2011. g. do isplate,

-0,85 EUR teče od 2. srpnja 2011. g. do isplate,

-0,92 EUR teče od 2. kolovoza 2011. g. do isplate,

-0,83 EUR teče od 4. rujna 2011. g. do isplate,

-0,72 EUR teče od 4. listopada 2011. g. do isplate,

-0,72 EUR teče od 3. studenog 2011. g. do isplate,

-0,72 EUR teče od 2. prosinca 2011. g. do isplate,

-0,74 EUR teče od 3. siječnja 2012. g. do isplate,

-0,74 EUR teče od 2. veljače 2012. g. do isplate,

i to po stopi:

-koja se u periodu od 3. svibnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e :

I.Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od 15. siječnja 2024. g. izjavljen u odgovoru na tužbu kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 701,54 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 25. svibnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom dana 12. lipnja 2019. g. pred ovim sudom protiv tuženika Heta Asset Resolution Hrvatska d.o.o. Zagreb u kojoj je naveo da je s tuženikom dana 11. listopada 2007. g. sklopio Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020100673 na iznos od 21.417,20 CHF koji će se otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 312,44 CHF u razdoblju od 52 mjeseci. Tužitelj je naveo dijelove presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. u kojima je objašnjeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena odnosno ništetna. Navedene odluke da su potvrđene presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. g. Tuženik da je u više navrata neopravdano mijenjao kamatnu stopu radi čega da je tužitelj platio tuženiku veći iznos novca nego što tuženiku pripada, a prema ništetnim odredbama. Tužitelj da je zatražio cjelokupnu dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020100673 koju nije zaprimio. Stoga je tužitelj, sukladno odredbi čl. 186. b Zakona o parničnom postupku o stupnjevitoj tužbi, predložio donošenje rješenja kojom će se naložiti tuženiku dostava podataka koji su pobliže navedeni te donošenje presude kojom će se utvrditi da je odredba Ugovora iz čl. 7. u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva te u dijelu kojim nije određena ni odrediva visina mjesečnog obroka te tuženiku naložiti isplata iznosa s pripadajućim kamatama koji će biti specificiran nakon što tuženik dostavi podatke i nakon provođenja vještačenja sukladno dostavljenoj dokumentaciji.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti suda, a budući da je sjedište tuženika u Zagrebu. U odnosu na pozivanje tužitelja na kolektivnu presudu ukazano je sudu da tuženik nije banka, da nije mogao sklapati ugovore o kreditu i da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka i u kojem se nije ispitivala poštenost ugovora o P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

leasingu tako da se pravna utvrđenja i odluke iz tog postupka ne mogu primijeniti na tuženika. Navedeno je da niti jedna odredba Ugovora koji su sklopile stranke nije ništetna niti protivna načelu savjesnosti i poštenja. U odredbi čl. 7. Ugovora da se ne spominje da je kamatna stopa promjenjiva već je mjesečni obrok određen te je navedeno da je vezan uz tromjesečni Libor, tako da postoji i parametar kojim se obrok može odrediti. U odnosu na kondemnatorni zahtjev istaknut je prigovor zastare.

Na pripremnom ročištu od 8. svibnja 2023. g. tužitelj je označio tuženika kao Blue Iris Resolution d.o.o. Zagreb, OIB: 87064273078, a prema navodima samog tuženika iz podneska od 21. lipnja 2023. g.

Tužbeni zahtjev tužitelj je konačno postavio nakon provedenog dokaza vještačenjem po vještakinji za financije i računovodstvo te je zatražio, osim utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora, isplatu iznosa od 35,98 EUR s pripadajućim kamatama.

Na ročištu od 9. travnja 2026. g. tužitelj je označio tuženika kao Red Iris Resolution d.o.o. Zagreb, OIB: 07073891287, a prema navodima tuženika iz podneska od 1. travnja 2026. g.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020100673 od 11. listopada 2007. g., ponude broj IQ0109382 od 11. listopada 2007. g., dopisa od 12. siječnja 2012. g., Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine od 5. veljače 2007. g., inicijalnog otplatnog plana, kartice kupca/prometa, otplatnog plana s prikazom kamatnih stopa i otplatnog plana nakon otplate Ugovora. Sud je izveo dokaz vještačenjem po vještakinji za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 13. siječnja 2025. g. te saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Prije ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno ocijeniti osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda koji je u odgovoru na tužbu istakao tuženik navodeći da je nadležan sud prema sjedištu tuženika.

U odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a u ovom slučaju Općinski sud u Splitu gdje se nalazila poslovnica pravnog prednika tuženika (Podružnica Split) u kojoj je Ugovor sklopljen. Stoga je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda trebalo ocijeniti neosnovanim i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 7. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/020100673 od 11. listopada 2007. g. koja glasi: Primatelj leasinga se obvezuje davatelju leasinga isplatiti P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

ugovoreni obrok za leasing na slijedeći način: 52 mjesečna obroka, svaki obrok u iznosu od 256,10 CHF (obrok bez PDV-a), uvećan za PDV, tako da je ukupni bruto obrok 312,44 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja., a u kojoj se odredbi, prema mišljenju tužitelja, nalazi i jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te radi toga predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu te zahtjev za isplatu iznosa od 35,98 EUR s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim mijenjanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 11. listopada 2007. g. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu s valutnom klauzulom na iznos od 21.417,20 CHF s trajanjem leasinga od 52 mjeseca, da je ugovoreno plaćanje obroka za leasing od 312,44 CHF prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja. Vještakinja Ines Lozić je u nalazu i mišljenju navela da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 7,49997% godišnje.

Među strankama je sporno da li je odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 7,49997% godišnje. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da su tuženici, a radi se o točno određenim bankama u RH, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o operativnom leasingu i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

Prema odredbi čl. 97. ZZP nepoštenom odredbom može se, između ostalog, smatrati primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, dok je odredbom čl. 98. tog Zakona određeno da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna, dok prema st. 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostalog je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

U navedenoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, utvrđeno je da su tuženici postupali suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao iskren i uvjerljiv, proizlazi da mu je kredit trebao radi kupnje auta, da se išao informirati u Hypo leasing o ponudi za realizaciju kupnje, da je bio i kod drugih leasing kuća gdje su uvjeti bili lošiji, pa da je došlo do zaključenja spornog Ugovora. Rata da je počela nekontrolirano rasti i to ne samo radi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već i zato što je ugovorio leasing u CHF. Kredit da je otplatio u cijelosti i u roku. U Hypo leasingu da mu nisu ponudili drugu opciju nego samo leasing u CHF, a kamata i stopa da se uopće nisu spominjali. Naveo je da je prije potpisivanja pročitao Ugovor, da u vrijeme kad je zaključio Ugovor nije imao nikakav obrt niti poslovni udjel u nekom t.d. i da je auto kupio za osobne potrebe odnosno za svog sina.

Ugovor o operativnom leasingu koji su stranke zaključile treba ocijeniti kao unaprijed sastavljen standardni ugovor tuženika, što znači da je tuženik bio dužan dokazati da se o spornoj ugovornoj odredbi kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope pojedinačno pregovaralo, a što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati jer upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja. Treba istaknuti da u Ugovoru o leasingu nema nikakvih pobližih odredbi o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, jer su P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

sve navedene okolnosti radi kojih je tuženiku bilo dopušteno promijeniti kamatnu stopu općenite (mjesečni iznos obroka vezan je za Hypo Libor 3 month) te ukazuju na to da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane-tuženika. Tužitelju su u Ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz Ugovora mogu proizaći, pa nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva. Stoga odredba Ugovora koja sadrži pravilo o promjenjivosti kamatne stope predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelju koju on ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

Iako tuženik nije bio stranka odnosno jedan od tuženika u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, po ocjeni ovog suda presude i pravna shvaćanja iz tog postupka trebaju se primijeniti i u ovom postupku, a budući da se radi o istom osnovu te istim prigovorima tuženika kao i tuženika u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, o kojima su sudovi u tom postupku donijeli zaključke koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Konačni je zaključak suda da se s tužiteljem prilikom sklapanja Ugovora o leasingu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve okolnosti koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 7. Ugovora o leasingu sklopljenog između stranaka u dijelu temeljem kojeg je tuženik mijenjao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu na način da ovisi o ''Hypo Libor 3 month'' ništetna jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), pa je, u smislu odredbe 102. st. 1. ZZP-a, ta ugovorna odredba ništetna.

Temeljem odredbe čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio sporni dio odredbe iz čl. 7. Ugovora ocjena je suda da Ugovor o leasingu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 7,49997%.

S obzirom da je odredba Ugovora o leasingu, sadržana u čl. 7. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-

P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 7,49997%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o leasingu koju je sud utvrdio ništetnom.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i stvarno isplaćenih iznosa obroka za leasing uz promijenjenu kamatnu stopu.

Vještakinja je početno navela da je tužitelj dana 11. listopada 2007. g. sklopio Ugovor o leasingu na iznos financiranja od 11.410,80 CHF na rok otplate od 52 mjeseca, da je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,49997%, da je obrok za leasing prilikom ugovaranja iznosio 256,10 CHF uvećano za PDV, da je dospijeće prvog obroka prema otplatnom planu bilo 5. studenog 2007. g., a slijedećih svakog prvog radnog dana u mjesecu te da je ugovoreno plaćanje mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja.

Na temelju dostupne dokumentacije, odnosno uvidom u dostavljeni Otplatni plan s prikazom kamatnih stopa vještakinja je utvrdila da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale na slijedeći način: 7,49997% godišnje do 3. prosinca 2007. g., 7,44830% godišnje do 1. travnja 2008. g., 7,57330% godišnje do 2. lipnja 2008. g., 7,47663% godišnje do 1. rujna 2008. g., 7,93000% godišnje do 1. prosinca 2008., 7,66667% godišnje do 2. ožujka 2009. g., 7,85333% godišnje do 1. lipnja 2009. g., 7,84500% godišnje do 1. rujna 2009. g., 7,73833% godišnje do 1. prosinca 2009. g., 7,70167% godišnje do 1. ožujka 2010. g., 7,69667% godišnje do 1. lipnja 2010. g., 7,56000% godišnje do 1. rujna 2010. g., 7,62833% godišnje do 1. prosinca 2010. g., 7,62000% godišnje do 1. ožujka 2011. g., 7,63000% godišnje do 1. lipnja 2011. g., 7,62500% godišnje do 1. rujna 2011. i 7,46833% godišnje do kraja otplate leasinga.

Radi promjena kamatne stope leasing obrok tužitelja da se mijenjao od 256,10 CHF početno do 257,93 CHF, kao najveći iznos obroka, uvećano za PDV.

Vještakinja je navela da se od dana 1. siječnja 2010. g. više nije obračunavao PDV na kamatu pa da je iskazano smanjenje kamatne stope stvarno proizašlo iz oslobođenja od plaćanja PDV-a na kamate, a ne zbog same kamatne stope koja je primijenjena za otplatu.

Vještakinja je objasnila da se svaka promjena kamatne stope odražava na promjenu ukupnog leasing obroka, a s obzirom da se leasing obrok sastoji od glavnice i kamate te se radi promjene kamatne stope mijenja iznos kamate u leasing obroku, iznos glavnice u leasing obroku i ukupni iznos leasing obroka. Prilikom promjene kamatne stope na više da se mijenja cjelokupni leasing obrok na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se radi toga cijeli iznos leasing obroka mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da radi promjene kamatne stope dolazi do promjene ukupnog leasing obroka prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope.

P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

Vještakinja je, nadalje, izradila usporedne otplatne planove, iskazujući obroke obračunate sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate leasinga i obroke obračunate primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu.

U završnom mišljenju vještakinja je navela da je zbog rasta kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, u razdoblju otplate ukupno preplaćeno 270,88 kn, što da iznosi 35,98 EUR.

Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 31. listopada 2025. g. na način da je, osim utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o leasingu, zatražio i isplatu razlike od 35,98 EUR s pripadajućim kamatama.

Što se tiče prigovora zastare koji je istaknuo tuženik, a s obzirom da tuženik nije bio stranka parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da se na potraživanje tužitelja ne mogu primijeniti pravni stavovi o početku tijeka zastarnih rokova od pravomoćnosti odluka u tom predmetu jer ništetnost nije ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, u primjeni je pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje glasi:

''Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.'',

koje na adekvatan način treba primijeniti i kod djelomične ništetnosti ugovora.

Kako je u ovoj pravnoj stvari sud u izreci presude pod t. I. prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o leasingu, proizlazi da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan, jer zastarni rok počinje teći tek od pravomoćnosti ove presude.

U odnosu na navod tuženika iz podneska od 4. prosinca 2025. g. da je tužitelj, uređujući tužbeni zahtjev u podnesku od 30. listopada 2025. g., smanjio tužbeni zahtjev odnosno izvršio djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik protivi treba navesti da to nije točno jer je tužitelj postavio zahtjev na način iz odredbe čl. 186. b ZPP-a, odnosno ustao je stupnjevitom tužbom te je u podnesku od 30. listopada 2025. g. po prvi put postavio određeni tužbeni zahtjev, tako da nije bilo nikakvog povlačenja tužbe.

Sud je prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih obroka uz kamatne stope koje su veće od početno ugovorene od 35,98 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja pojedinog obroka Ugovora o leasingu koji je sadržavao i više isplaćeni P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

iznos radi obračuna kamate koja je vrijedila na dan obračuna, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose obroka leasinga iz Ugovora o leasingu koristeći višu stopu kamate od ugovorene znajući da se radi o primjeni nepoštene ugovorne odredbe i stoga ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene promjenjive kamatne stope pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama odnosno odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, radi čega je sud u izreci presude stopu zatezne kamate koja pripada tužitelju odredio na izneseni način.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koji je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 31. listopada 2025. g. i zastupanja na ročištima od 27. rujna 2023. g., 26. rujna 2024. g. i 9. travnja 2026. g. po 25 bodova (ukupno125 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 8. svibnja 2024. g. od 12,5 bodova.

Ukupan broj bodova od 137,5 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (275,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženu pristojbu tužbe (u plaćenom iznosu od 13,27 EUR) i presude (13,27 EUR) i za trošak vještačenja koji je podmirio tužitelj (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 701,54 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer sud smatra da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

P 3 7 2 1 /

1 9 - 3 3

Treba navesti da je tužitelju priznat popisani trošak sudske pristojbe presude jer će tužitelj biti pozvan na plaćanje pristojbe za presude, a budući da se na njega ne odnosi novela Zakona o sudskim pristojbama (iz Narodnih novina broj 51/23) odnosno odredba čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23), prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni tužitelji u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, jer tužitelj ovaj postupak nije pokrenuo temeljem odluke koju ima u vidu ova odredba.

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Splitu, 25. svibnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).