Republika Hrvatska

Trgovački sud u

Splitu

Poslovni broj: P-691/2022-16

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja TESLENKO d.o.o., OIB: 04557670357, Split, Ruđera Boškovića 7, kojeg zastupa punomoćnik Vlaho Duplančić, odvjetnik u Splitu, Ivana Gundulića 18, protiv tuženika ASTAREA d.o.o., OIB: 92329731442, Split, Ruđera Boškovića 7, kojeg zastupa punomoćnik Ana Jurić, odvjetnica u Splitu, Put Plokita 40, radi polaganja računa i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 16. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja VA, zastupnika po zakonu tuženika i zamjenika punomoćnika tuženika ĆA, **.**.2026.

p r e s u d i o  je

I Odbija se zahtjev tužitelja da sud naloži tuženiku da u spis dostavi sve račune, obračune, specifikacije, platne naloge i drugu dokumentaciju temeljem koje je tuženik u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2019. pa do 1. listopada 2017. izvršio plaćanja trećim osobama na ime troškova luke ili marine, troškova godišnjeg i tekućeg održavanja broda i njegove opreme, troškova osiguranja, plovidbene dozvole i svih odobrenja i dozvola potrebnih za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila, troškova materijala kod tekućeg održavanja, troškova kvara koji nisu pokriveni osiguranjem broda te troškova putovanja kod intervencija u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i po prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 250.000,00 kuna / 33.180,70 EUR, a sve sa zajedno sa zateznom kamatnom koja na navedeni iznos teče od utuženja pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III Nalaže se tužitelju TESLENKO d.o.o.u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku ASTAREA d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 3.875,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 27. rujna 2018. podnio tužbu ovom sudu navodeći da su stranke u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 1. listopada 2017. sklopile više ugovora o poslovnoj suradnji, na temelju kojih je tužitelj iznajmio tuženiku dva plovila i to baš plovilo Nautitech 40 "RAPIDO" reg. br. [registarska oznaka] te plovilo Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO", a sve u svrhu bookinga i organizacije smještaj turista. Točkom 6. ugovora, tužitelj da se obvezao u ovom razdoblju snositi troškove luke i marine, godišnjeg i tekućeg održavanja broda i njegove opreme, troškove osiguranja itd. i to na način da će citirane troškove podmiriti tuženik, a koji će potom pripadajući dio troškova koje je dužan podmiriti tužitelj, istom prefakturirati, a sve sukladno toč. 5 ugovora. Tužitelj da je podmirio sve račune koje mu je u utuženom razdoblju za ove troškove izdao tuženik. No, uz ispostavljene račune tuženik da tužitelju nije dostavio potrebne specifikacije, da nije dostavio dokaz o tome da je te troškove tuženik uopće i podmirio, a kamoli da ih je podmirio za potrebe baš ova dva plovila, da nije nikad dostavio dokaz o izdanim radnim nalozima itd. Zbog svega navedenog među strankama je nastao prijepor oko iznosa tako ispostavljenih, a plaćenih računa.

2. Radi mirnog rješenja tog spora tužitelj da je tuženiku predložio sklapanje ugovora o razrješenju imovinskopravnih odnosa, u kojem je tužitelj predlagao da se angažira ovlaštena osoba (sudski vještak ili revizor) radi pregleda sve potrebne dokumentacije i utvrđenja točnog knjigovodstvenog stanja i mogućeg postojanja nepodmirenih obveza, a sklapanje kojeg ugovora je tuženik odbio. Budući da je tuženik odbio suradnju te odbio tužitelju predati na uvid obračun navodnih troškova koje je sve ove godine podmirivao tužitelj, a radi se o računima, obračunima, specifikacijama, nalozima i drugoj dokumentaciji koja je u isključivom posjedu tuženika te koja se može smatrati zajedničkom, predložio je tužitelj sudu, da sukladno članku 186.b. Zakona o parničnom postupku naloži tuženiku da dostavi sve račune, obračune, specifikacije, platne naloge i drugu dokumentaciju temeljem koje je tuženik, u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2019. pa do 1. listopada 2017., izvršio plaćanja trećim osobama, a na ime troškova luke ili marine, troškova godišnjeg i tekućeg održavanja broda i njegove opreme, troškova osiguranja, plovidbene dozvole i svih odobrenja i dozvola potrebnih za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila, troškova materijala kod tekućeg održavanja, troškova kvara koji nisu pokriveni osiguranjem broda te troškova putovanja kod intervencija, da bi nakon toga mogao utvrditi iznos kojeg zahtijeva da mu tuženik plati ovom tužbom.

3. Istaknuo je tužitelj i to se da je tuženik u posjedu pokretnina, pripadaka plovila koji su predmet ovog spora (rezervni dijelovi, neispravni dijelovi, stari brodski motori, pasarele, gumenjaci, itd.), a specifikaciju kojih predmeta tužitelj nema prije nego tuženik po nalogu suda dostavi svu potrebnu dokumentaciju, pa je naveo da pridržava pravo naknadno, a nakon što tuženik temeljem gore predloženog dostavi sve račune, obračune, specifikacije i dr., proširiti svoj tužbeni zahtjev na predaju takvih predme ta u posjed tužitelju.

4. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe predložio je tužitelj sudu da izvede dokaze čitanjem isprava ugovora o poslovnoj suradnji (Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO") za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009., ugovora o poslovnoj suradnji (Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO") za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010., ugovora o poslovnoj suradnji (Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO") od 21. ožujka 2011. za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011., ugovora o poslovnoj suradnji od 1. lipnja 2012. (Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO") za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 1. siječnja 2015. , ugovora o zakupu i poslovnoj suradnji (Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO") od 19. travnja 2016. za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 1. studenog 2016., ugovora o zakupu i poslovnoj suradnji (Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO") od 1. ožujka 2017. za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 1. listopada 2017., ugovora o poslovnoj suradnji (Nautitech 40 "RAPIDO") za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009., ugovora o poslovnoj suradnji (Nautitech 40 "RAPIDO") za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010., ugovora o poslovnoj suradnji (Nautitech 40 "RAPIDO") od 21. veljače 2011. za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011., ugovora o poslovnoj suradnji (Nautitech 40 "RAPIDO") od 21. veljače 2012. za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 1. svibnja 2013., ugovora o poslovnoj suradnji (Nautitech 40 "RAPIDO" i Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO") od 19. veljače 2015. za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 1. listopada 2015., ugovora o zakupu i poslovnoj suradnji ((Nautitech 40 "RAPIDO") od 19. travnja 2016. za razdoblje od 1. svibnja 2016. do 1. studenoga 2016., ugovora o zakupu i poslovnoj suradnji (Nautitech 40 "RAPIDO") od 1. ožujka 2017. za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 1. listopada 2017., dopis punomoćnika tužitelja tuženiku od 30. travnja 2018. te ugovora o razrješenju imovinskopravnih odnosa.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio da se protivi i osporava tužbu, predloženo rješenje i tužbeni zahtjev u cijelosti. Potvrdio je navode tužitelja da su stranke zaključivale ugovore o poslovnoj suradnji i zakupu u razdoblju od 1. siječnja 2009. pa do 1. listopada 2017. Ugovori o poslovnoj suradnji i zakupu stranaka da su ugovarani za točno određeno vremensko razdoblje, pa se upravo po proteku ugovorenog roka i podmirivanju svih obveza po prethodnom ugovoru pristupalo potpisu novog ugovora. Ugovori da su se sklapali za svako plovilo posebno za točno određeno vremensko razdoblje budući ni jedan od predmetnih ugovora nije sadržavao mogućnost produžavanja ugovornog odnosa. Za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa ni jedan od predmetnih ugovora nikada nije raskinut, iako je mogućnost raskida ugovornog odnosa precizno određena čl. 11. Ugovora. Tužitelj da nikad nije raskinuo poslovnu suradnju, već je zadovoljan uslugom tuženika svake godine produžavao poslovnu suradnju potpisom novog ugovora o poslovnoj suradnji, te na taj način produžavao poslovnu suradnju punih devet godina. Po isteku svakog ugovora, odgovorne osobe tužitelja - direktor FA i tuženika – direktor ŠA detaljno bi pregledali sve pojedinosti vezane uz poslovni odnos tužitelja i tuženika, pregledali sve troškove i prihode koje je tužitelj imao temeljem ugovora o poslovnoj suradnji te bi nakon svega zaključili prethodnu poslovnu godinu. Djelatnik tuženika AA da je u više navrata putovao u Moskvu na sastanke s tužiteljem, te sudjelovao na sastancima gdje su se pregledavale sve pojedinosti vezane uz ugovore o poslovnoj suradnji tužitelja i tuženika. Po završetku pregledavanja i kontrole poslovnog odnosa temeljem ugovora o poslovnoj suradnji isti bi zaključili novi ugovor o poslovnoj suradnji za dogovoreni period (naredna kalendarska sezona/godina). Svake godine svi računi, specifikacije i druga dokumentacija da su dostavljeni tužitelju, koji je nakon detaljnog proučavanja svega dostavljenog, ispostavljene račune tužen ika prihvatio i platio, a zatim potpisao novi ugovor o poslovnoj suradnji u dogovorenom trajanju. Svu dokumentaciju koju tužitelj od tuženika traži u ovom postupku tužitelj da ima, jer mu je ista na koncu svake poslovne godine uz račune predana. Baš da je tužitelj u tužbi naveo kako je sve račune tužitelja uredno podmirio, dakle račune je uredno prihvatio, knjižio ih te koristio PDV kao odbitak pretporez u svojim poslovnim knjigama. Slijedom svega da je nejasna tvrdnja tužitelja da je među strankama nastao prijepor oko iznosa plaćenih računa kada je tužitelj sve račune uredno platio i ugovorni odnos sustavno produžavao godinama. Istaknuo je tuženik i prigovor zastare navodeći da su sva potraživanja, ma kako neosnovana bila, do 27. rujna 2015. bila u zastari.

6. Tužitelj je, očitujući se o navodima tuženika iz odgovora na tužbu izjavio da je točno da su se po proteku jednog ugovornog roka potpisivali ugovori za naredno razdoblje, kao i da su se sklapali za svako plovilo za sebe, kao i da je točno da je u ugovorima bila predviđena mogućnost raskida ugovora te da zaključeni ugovori nisu raskinuti niti od jedne ugovorne strane. Međutim da su stranke surađivale, no tuženik da nije nikad tužitelju dostavio dokaze kojim opravdava visinu računa, a niti je dao odgovore na mnoga od postavljenih pitanja tužitelja. Neistinito da tuženik navodi u svom odgovoru na tužbu da bi stranke na kraju svake godine detaljno pregledale sve pojedinosti vezane uz poslovni odnos jer da n ikada između stranka nije napravljena analiza stvarnih izdataka koje bi nastali radi održavanja plovila, te koje bi tuženik zaračunao tužitelju. Naveo je da je plaćanjem računa spriječio nastup mogućeg plaćanja zakonskih zateznih kamata koje bi tuženik sigurno potraživao da računi nisu plaćeni u roku dospijeća tražbine.

7. Također da nije istinito da bi tužitelj i AA pregledavali sve pojedinosti vezane uz ugovore koje su zaključivale stranke. Naime, direktor tužitelja i AA da su zaista bili nekoliko puta zajedno na putovanju (na odmoru i sl.), ali da nisu razgovarali o spornim pitanjima.

8. U pretežitom broju zaključenih ugovora da je bilo predviđeno da će tužitelj snositi troškove luke ili marine, troškovi godišnjeg i tekućeg održavanja broda i njegove opreme, troškovi osiguranja, plovidbene dozvole, te svih odobrenja i dozvola potrebnih za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila, troškovi materijala kod tekućeg održavanja (ulje, filteri, impeferi…), troškovi kvara koji nisu pokriveni osiguranjem broda, troškovi putovanja kod intervencija (bez rezervnih dijelova i sl.). Za te troškove (prema toč. 6. Uvjeti suradnje) tuženik da bi ispostavio tužitelju posebne račune, a koje račune bi tužitelj platio, no u tim računima tuženik da nije specificirao o čemu se točno radi te da nije priložio dokaz koji bi opravdao izdavanje svakog pojedinog računa i njegove visine. Dakle, iz tih računa koje je tuženik ispostavljao tužitelju da nije bilo vidljivo koliko je tuženik stvarno platio popravak broda, troškove luke ili marine, tekućeg održavanja i sl. Tužitelj da je više puta zahtijevao da tuženik dokumentira visinu računa koje bi ispostavljao tužitelju, ali da je to bilo bezuspješno.

9. Naveo je da je tuženik, prema informacijama kojima raspolaže , na opisani način zaračunao tužitelju 7 do 15% više nego što je trebao prema stvarno izvršenim uslugama i računima trećih osoba. Prema izračunu tužitelja isti da je po računu 11/01/3 od 1. srpnja 2016. na iznos od 101.338,83 kuna, računu 14/01/03 od 1. kolovoza 2016. na iznos od 135.300,45 kuna, računu 22/01/3 od 30. rujna 2016. u iznosu od 77.510,70, računu 01/01/3 od 1. veljače 2017. u ukupnom iznosu od 38.659,58 kuna te računu 02/01 od 1. listopada 2017. u ukupnom iznosu od 77.431,50 kuna godišnje platio tuženiku cca 30.000,00 kuna više nego što je trebalo. Navedeni aproksimativni iznos od cca 30.000,00 kuna godišnje da se sastoji od plaćanja usluga koje su stvarno plaćene u manjem iznosu od onih koje je tuženik naplatio od tužitelja, odnosno od plaćanja opreme koje je tužitelj platio tuženiku po većim iznosima od one koje je tuženik platio trećim osobama. Stoga da bi njegova tražbina u posljednjih pet godina iznosila 150.000,00 kuna.

10. U točki 8. st.3. zaključenih ugovora da je bilo predviđeno da u održavanje plovila ne spada materijal te da će tuženik za nabavu materijala obavijestiti tužitelja te mu ispostaviti račun za materijal uvećan za PDV. Tuženik da je poslao tužitelju i te račune, ali također bez specifikacije i popratnih dokaza o visini tih izdataka. Tuženik uz račune koje je slao tužitelju da nije uopće prilagao dokaze da je on zaista platio određene troškove, a koje bi svojim računom potraživao od tužitelja.

11. Ocijenio je neosnovanim prigovor zastare navodeći da navodi da rok zastare ne može početi teći dok mu tuženik ne dostavi svu potrebnu dokumentaciju, a nakon što zastara počne teći da se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, budući se ovdje radi o određenoj vrsti neosnovanog obogaćenja tuženika na račun tužitelja. Pored dokaza predloženih u tužbi, predložio je izvesti dokaze čitanjem i isprava računa 11/01/3 od 1. srpnja 2016., računa 14/01/03 od 1. kolovoza 2016., računa 22/01/3 od 30. rujna 2016. u iznosu od 77.510,70, računa 01/01/3 od 1. veljače 2017., računa 02/01 od 1. listopada 2017. u ukupnom iznosu od 77.431,50 kuna, saslušanjem svjedoka CA te vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke.

12. Tuženik je izjavio da svi računi tuženika sadrže specifikaciju, a što da je razvidno iz računa koje je baš tužitelj dostavio.

13. Tužitelj je u ovoj parnici podnio stupnjevitu tužbu, prvenstveno tražeći da sud naloži tuženiku da dostavi sve račune, obračune, specifikacije, platne naloge i drugu dokumentaciju temeljem koje je tuženik, u tužbom obuhvaćenom razdoblju od 1. siječnja 2009. do 1. listopada 2017., izvršio plaćanja trećim osobama, troškova luke ili marine, troškova godišnjeg i tekućeg održavanja broda i njegove opreme, troškova osiguranja, plovidbene dozvole i svih odobrenja i dozvola potrebnih za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila, troškova materijala kod tekućeg održavanja, troškova kvara koji nisu pokriveni osiguranjem broda te troškova putovanja kod intervencija, dakle da položi račun, odnosno preda pregled obveza, a potom da naloži tuženiku platiti mu iznos koji bi odredio nakon što tuženik položi račun te preda pregled obveza.

14. Pravozaštitni cilj ovakve tužbe je omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili drugi sadržaj tužitelju nije sasvim poznat zbog toga što mu tuženik, kojemu su ti podaci poznati ili dostupni, odbija priopćiti ili mu onemogućuje uvid u iste.

15. Stoga je u ovoj parnici prvenstveno trebalo odlučiti o manifestacijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik položi tražene račune, odnosno obračune troškova, a potom o zahtjevu tužitelja da mu tuženik plati iznos koji je neosnovano stekao.

16.Dakle trebalo je u okviru tog zadatka provjeriti istinitost navoda tužitelja o tome da mu tuženik nije priopćio i da mu ne omogućava uvid u račune na temelju kojih je sastavio račune za troškove koje je tužitelj platio tuženiku, a potom provjeriti istinitost navoda o neosnovanom stjecanju imovine tužitelja na strani tuženika.

17. Kod donošenja te odluke trebalo je uzeti u obzir činjenice o kojima među strankama nije bilo spora, dakle činjenicu da su u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 1. listopada 2017. bile u ugovornim odnosima na temelju više ugovora i to devet ugovora o poslovnoj suradnji ( najam plovila i smještaj gostiju na plovilima) te četiri ugovora o zakupu i poslovnoj suradnji sklopljenih u odnosu na plovila Jeanneau Sun Odyssey 45 "SPALATO" i Nautitech 40 "RAPIDO". Pored toga nije bilo spora niti o tome da su višekratno, nakon isteka prethodno sklopljenih ugovora, stranke sklapale ugovore za iduće razdoblje. Nije bilo spora niti o tome da je tužitelj, sukladno ugovorenom imao obvezu platiti troškove luke ili marine, troškova godišnjeg i tekućeg održavanja broda i njegove opreme, troškova osiguranja, plovidbene dozvole i svih odobrenja i dozvola potrebnih za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila, troškova materijala kod tekućeg održavanja, troškova kvara koji nisu pokriveni osiguranjem broda te troškova putovanja kod intervencija i to na način da ih plati tuženiku koji ih je prethodno platio za tužitelja. Nije bilo spora niti o tome da je tužitelj ispunio svoju obvezu, odnosno da je platio račune koje mu je izdao tuženik, a u kojima je tuženik obračunao troškove koje je platio umjesto i za tužitelja.

18. Međutim, trebalo je utvrditi je li tužitelj imao uvid u račune, odnosno obračune troškova koje je trećima platio tuženik, a koje je prema stranačkim ugovorima imao obvezu snositi tužitelj.

19.Stoga je sud provjeravajući navode tužitelja o tome da mu tuženik nije pružio na uvid dokumentaciju, koja bi bila zajednička za obje stranke, dakle račune i obračune troškova, kao i radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje stranačkog spora, izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka i svjedoka AA, a ovo stoga što se tuženik protivio manifestacijskom zahtjevu tužitelja u bitnom navodeći da je tužitelj imao na raspolaganju isprave iz sadržaja kojih je onda mogao utvrdi ti točnost obračuna troškova sačinjen od tuženika te postaviti određeni tužbeni zahtjev. Pored toga sud je izveo dokaze i čitanjem isprava sadržanih u spisu

20. No i prije iznošenja zaključaka stvorenih iz sadržaja iskaza saslušanih zastupnika po zakonu stranaka, treba naglasiti bitnu okolnost, dakle okolnost da je tužitelj počevši od 1. siječnja 2009., pa sve do 1. listopada 2017., nakon isteka prethodnog ugovora s tuženikom, nastavljao ugovorni odnos tako što bi sklapao ugovor gotovo istovjetnog sadržaja, a istovjetnog sadržaja u pogledu načina plaćanja troškova koje je imao obvezu snositi tužitelj. Već ta činjenica upućuje sud na zaključak o tome da je točnost računa tuženika bila provjeravana i potvrđena, kao i na to da su tužitelju bili dostupni podaci na temelju kojih bi mogao utvrditi točnost obračuna troškova koje je za njega plaćao tuženik. Taj zaključak je u svom iskazu dodatno potvrdio zastupnik po zakonu tužitelja FA, koji je izjavio da je tuženik račune i obračune slao društvu koje vodi računovodstvo tužitelja MGS d.o.o., odnosno gđi CA iz tog društva. Računovodstvo u MGS d.o.o. je provjeravalo račune tužitelja i knjižilo ih, a kad je bilo kakvih problema, da bi gđa CA iz MGS d.o.o. njega obavijestila o tome elektroničkom poštom. Probleme s nedostatnošću dokumentacije kojom bi se opravdao obračun troškova ponekad bi riješili, a ponekad i ne bi. Prilikom pregledavanja računa koje je tuženik plaćao trećima da je vidio da se kupovala oprema za plovila i to pasarela, mezzo marinero - čaklja, vanjski motori, elektronika, konopi, a što je potrošna oprema plovila, kao i da je kad je bio na brodu vidio novu opremu ugrađenu umjesto stare opreme, međutim da nije vidio račune trećih osoba koje su tuženiku prodale opremu, pa da onda može vidjeti po kojoj cijeni je tuženik platio opremu. Međutim, naveo je i to da je izjavio tuženiku da će napraviti reviziju poslovanja, nakon čega da mu je tuženik dao kutiju, veličinu koje je sud procijenio u visini od 50 cm, a nakon što je slikovito prikazao veličinu kutije sa sadržajem A4 papira u kojoj su bili računi, odnosno kopije računa za troškove koje je tuženik plaćao trećima. Tuženik da mu je ostavio tu dokumentaciju da je pregledava što je on i pokušao, ali kako nije knjigovođa da nije mogao provjeriti sadržaj dokumentacije. Ovu dokumentaciju tuženik je ostavio tužitelju i nije je tražio natrag, a u konačnici je dokumentacija ostala u kući koju je tužitelj kasnije prodao. I svjedok AA potvrdio je da zastupnik po zakonu tužitelja nikada nije izrazio nezadovoljstvo obračunima troškova koje je sastavio tuženik.

21. Uzimajući dakle u obzir sadržaj iskaza zastupnika po zakonu tužitelja nedvojbeno je zaključiti o neosnovanosti manifestacijskog zahtjeva, kojim je tužitelj pokušao ishoditi uvid u dokumentaciju nastalu u okviru stranačkog ugovornog odnosa, a ovo stoga što je prema izričitoj izjavi zastupnika po zakonu tužitelja dokumentacija čiju je predaju tražio manifestacijskim zahtjevom, već prethodno i prije ove parnice bila predana od strane tuženika tužitelju, koja je tužitelju sada nedostupna jer je ostavio isprave u kući koju je prodao trećemu. No tu valja navesti i to da je tužitelj imao računovođu kojem je mogao povjeriti provjeru dokumentacije ukoliko u tome sam nije uspio. I zastupnik po zakonu tuženika ŠA je u svom iskazu izjavio da je sa zastupnikom po zakonu tužitelja svake godine činio obračun i analizu troškova nastalih u prethodnom razdoblju poslovanja, da bi dao kopije računa dobavljača jer je original računa morao biti u knjigovodstvu tuženika te da je zajedno sa zastupnikom po zakonu tužitelja obilazio trgovine, pa da je zastupnik po zakonu tužitelja bio upoznat s cijenama opreme.

22. Osim toga iz računa 11/01/3 od 1. srpnja 2016., 14/01/3 od 1. kolovoza 2016., 22/01/3 od 30. rujna 2016., 01/01/3 od 1. veljače 2017. i 02/01/3 od 1. veljače 2017. vidjeti je da je uz svaki račun priložena specifikacija obračunatih troškova u tim računima, a baš je tužitelj prezentirao ove isprave.

23. Utoliko je bez daljnjeg obrazlaganja trebalo tužiteljev manifestacijski zahtjev ocijeniti neosnovanim te je potom sud sukladno č lanku 325.a ZPP-a u vezi s člankom 186.b. stavkom 4. ZPP-a rješenjem poslovnog broja 3P- 535/2018 pozvao tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev.

24. Naime, nakon što je utvrđeno da manifestacijski zahtjev nije osnovan, sud nije donio posebno rješenje kojim odbija taj zahtjev, već je odredio tužitelju rok za postavljanje određenog zahtjeva kojim će nadomjestiti nekvalificirani odnosno uopćeni kondemnatorni zahtjev sadržan u stupnjevitoj tužbi (čl. 186.b st. 4. i čl. 325.a st. 2. ZPP-a). To rješenje u tom slučaju ima značenje rješenja o rukovođenju postupkom (čl. 311. st. 4. ZPP-a).

25. Postupajući prema nalogu suda iz prethodno spomenutog rješenja, tužitelj je istaknuo zahtjev da mu tuženik plati 250.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate.

26. Odlučujući o tužiteljevu zahtjevu sud je presudom poslovnog broja P - 535/2018-21 od 13. prosinca 2019. odbio tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati 250.000,00 kuna sa zateznim kamatama te je odlučeno o troškovima parničnog postupka, tako da je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.125,00 kuna, dok je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kuna odbijen.

27. Protiv presude ovog suda poslovnog broja P-535/2018-21 od 13. prosinca 2018. tužitelj je podnio žalbu.

28. Odlučujući o žalbi tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovnog broja Pž-930/2020-2 od 15. studenoga 2022. ukinuo presudu ovog suda poslovnog broja P-535/2018-21 od 13. prosinca 2019. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 250.000,00 kuna sa zateznim kamatama te u dijelu kojim je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 13.125,00 kuna te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukazao je ovom sudu na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je sud propustio presudom odlučiti i o postavljenom manifestacijskom zahtjevu te je uputio sud da u ponovnom postupku nakon ocjene izvedenih dokaza, donese novu, na zakonu zasnovanu odluku o zahtjevima stranaka (o manifestacijskom zahtjevu i o naknadno postavljenom preciziranom (drugom) zahtjevu za novčanu isplatu).

29. U ponovnom postupku sud je ponovno ocijenio izvedene dokaze, iskaze svjedoka AA, zastupnika po zakonu tužitelja FA i zastupnika po zakonu tuženika ŠA. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka OA smatrajući da su bitne činjenice za rješenje stranačkog odnosa utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza. Sud je odustao od izvođenja dokaza vještačenjem temeljem članka 153. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., dalje:ZPP) Naime, propisano je člankom 153. stavkom 1. ZPP-a da je stranka dužna kad predloži izvođenje dokaza, po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Člankom 153. stavkom 3. ZPP-a je propisano da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. Sud je rješenjem od 2. travnja 2024. naložio uplatu predujma za izvođenje dokaza u roku od 8 dana od primitka rješenja. Uputa za plaćanje u tom rješenju identična je uputama u svim drugim predmetima u kojima sud postupa i uplate temeljem takve upute budu provedene. No tužitelj je tvrdio da mu nedostaju podaci za plaćanje i tražio je dodatne upute. Sud je rješenjem od 27. listopada 2025. dao dodatnu uputu i ostavio dodatni rok za plaćanje. Tužitelj niti nakon toga nije platio predujam. Nakon što je sud poslao poziv za ročište 10. ožujka 2026., tužitelj je podneskom 13. travnja 2026., dakle neposredno pred održavanje ročišta iznio razloge neplaćanja predujma, pravdajući se neažuriranim podacima u banci i geopolitičkom situacijom. Međutim tužitelj je imao iznimno dugačak rok za plaćanje predujma od gotovo dvije godine i predujam nije platio. Stoga je sud sukladno članku 153. stavku 3. ZPP -a odustao od izvođenja dokaza vještačenjem.

30. Na temelju prethodno izloženog obrazloženja odluke o manifestacijskom zahtjevu, trebalo je prvenstveno presudom odbiti zahtjev tužitelja da sud naloži tuženiku da u spis dostavi sve račune, obračune, specifikacije, platne naloge i drugu dokumentaciju temeljem koje je tuženik u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2019. pa do 1. listopada 2017. izvršio plaćanja trećim osobama na ime troškova luke ili marine, troškova godišnjeg i tekućeg održavanja broda i njegove opreme, troškova osiguranja, plovidbene dozvole i svih odobrenja i dozvola potrebnih za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila, troškova materijala kod tekućeg održavanja, troškova kvara koji nisu pokriveni osiguranjem broda te troškova putovanja kod intervencija u roku od 15 dana.

31. Tužitelj je predmetni postupak pokrenuo protiv tuženika smatrajući da mu je platio iznos od 250.000,00 kuna/ 33.180,70 EUR bez osnove. Dakle tražio je tužitelj u ovoj parnici da sud naloži tuženiku da mu plati 250.000,00 kuna / 33.180,70 EUR koje je ovaj stekao bez osnove i to tako što je plaćajući trećima iznose troškova koje je prema stranačkom ugovoru trebao platiti tužitelj bez osnove obračunao tužitelju.

32. Propisano je člankom 1111. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, da je stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

33. Propisano je člankom 1112. ZOO-a da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da je izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja nekog uvjeta.

34. Tužitelj je svoju tvrdnju o neosnovanom stjecanju iznosa od 250.000,00 kuna/ 33.180,70 EUR od strane tuženika zapravo tijekom cijelog postupka iznosio kao pretpostavku, navodeći da iz specifikacije troškova koje je tuženik obračunao tužitelju proizlazi da su treće osobe obavile popravke i servise plovila, da su nabavljeni novi dijelovi, ali da to nije opravdano računima trećih osoba. Pored toga da iz specifikacija proizlazi plaćanje troškova kombiniranog veza, kao i osiguranja plovila, međutim da nisu dostavljene police osiguranja. No kako je već prethodno utvrđeno kod odluke o manifestacijskom zahtjevu, tuženik je imao na raspolaganju svu potrebnu dokumentaciju iz sadržaja koje je mogao provjeriti istinitost računa tuženika. Pored toga iz sadržaja iskaza saslušanih zastupnika po zakonu stranaka utvrditi je, a poglavito zbog činjenice da se stranački ugovorni odnos u istom sadržaju višekratno nastavljao kroz razdoblje od 8 godina, da su navodi tužitelja o neosnovanom stjecanju označenog iznosa od strane tuženika netočni. Ovo stoga što je baš zastupnik po zakonu tužitelja potvrdio da je primio relevantnu dokumentaciju od tuženika te da su računi provjeravani prije plaćanja od strane osobe koja je vodila računovodstvo tužitelja. Pored toga zastupnik po zakonu tužitelja izjavio je i to da su stranke probleme s nedostatnošću dokumentacije kojom bi se opravdao obračun troškova ponekad riješili, a ponekad i ne bi, a koja izjava potvrđuje izjavu zastupnika po zakonu tuženika, da su zastupnici po zakonu stranaka za jednički pregledavali i analizirali obračune troškova nastalih u okviru njihova odnosa prije sklapanja slijedećeg ugovora. S obzirom na to da se stranački odnos sukladno volji stranaka, pa tako i tužiteljevoj, nastavljao nakon svakog obračuna troškova koji je prethodio slijedećem ugovoru zaključiti je da je time sam tužitelj otklonio zaključak o postojanju kakve povrede od strane tuženika. Naime, nema niti logičke niti iskustvene podloge opstojnosti tvrdnje jedne ugovorne strane da druga strana umanjuje njezinu imovinu kroz razdoblje od osam godina, ali da usprkos tome nastavlja ugovorni odnos kroz cijelo to razdoblje. Pored toga, zastupnik po zakonu tužitelja je u svom iskazu, iznio i jednu činjenicu koja je kontradiktorna njegovu ponašanju u tijeku trajanja stranačkog odnosa. Naveo je naime da je imao sumnju u to je li kupljena oprema ugrađena u plovilo, ali da je nastavljao stranački ugovorni odnos "jer je sve išlo svojim putem".

35. Iz navedenog je zaključiti da je tužitelj plaćao tuženiku obračunate iznose troškova temeljem ugovora, pa bi njegov zahtjev ovakav kakav je iznesen zapravo bio zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze.

36. Propisano je člankom 342. ZOO-a da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

37. Prema izjavi zastupnika po zakonu tužitelja tijekom trajanja stranačkog odnosa stranke su svake godine "imale problem" s nedostatnošću dokumentacije kojom bi se opravdavao obračun troškova, pa su probleme nekad rješavale, a nekad nisu, no usprkos tome i dalje su nastavljale suradnju.

38. Prema članku 230. stavku 3. ZOO-a tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Tužiteljeva tražbina naknade štete za 2009.,2010., 2011., 2012., 2013., 2014. i veći dio 2015. zastarjela je u vrijeme podnošenja tužbe, dakle 27. rujna 2018. s obzirom na protek trogodišnjeg roka od saznanja tužitelja koje je uslijedilo na kraju svakog ugovornog odnosa. U odnosu na preostalo razdoblje tužiteljev zahtjev za naknadu štete nije osnovan jer iz svega naprijed navedenog ne proizlazi zaključak o postojanju štetne radnje, povrede ugovora naplatom većih iznosa troškova od nastalih. Naime, o tome su stranke tijekom odnosa raspravljale, za svako sljedeće razdoblje sklapale ugovore, a tužitelj k tome nije uspio dokazati vještačenjem naplatu većeg iznosa od iznosa stvarno nastalih troškova jer kroz dugo razdoblje nije platio predujam za izvođenje dokaza vještačenjem.

39. Stoga je tužiteljev zahtjev kao neosnovan trebalo odbiti.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 154. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 250.000,00 kuna/ 33.180,70 EUR te okolnost da je tuženik u cijelosti uspio u parnici. Naime, iako je tužitelj kao vrijednost predmeta spora naznačio 150.000,00 kuna, uzimajući u obzir sadržaj tužbenog zahtjeva i članak 35. ZPP-a vrijednost predmeta ovog spora iznosi 250.000,00 kuna/ 33.180,70 EUR.

41. Sukladno Tbr. 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023., 107/2025., dalje: Tarifa), sud je prihvatio kao osnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak sastava odgovora na tužbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 20. svibnja 2019. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9. t.5. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 17. lipnja 2019. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9. t.1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 24. srpnja 2019. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9. t.1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 30. listopada 2019. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9. t.1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 19. veljače 2024. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9. t.1. Tarife) i trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 16. travnja 2026. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9. t.1. Tarife), dakle u ukupnom iznosu od 3.875,00 EUR.

42. Slijedom navedenog o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Splitu 25. svibnja 2026.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvjetnik Vlaho Duplančić,

- Odvjetnica Ana Jurić,

- u spis