REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3104/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška 79, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, z. punomoćnika tužitelja ČG – odvjetničke vježbenice ni z. punomoćnice tuženice Lorene Bakić, odvjetnice u Zagrebu, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3212880313 (kreditna partija: 7104119137) od 15. listopada 2008.g. sklopljenog između tužitelja JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora u dijelu u koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.".

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 158,40 EUR sa zateznom kamatom od 16. listopada 2008. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 1.329,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. travnja 2025. navodi da je s tuženicom, kao kreditorom, sklopio 15. listopada 2008. ugovor br. 3212880313 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.855,48 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate te da je odredbom čl.2. istog obvezan na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (dalje: Odluka), po osnovi koje mu je naplaćeno 158,40 EUR, pa kako mu odredbe troškova naknade obrade kreditnog zahtjeva i visina istih odnosno spomenuta Odluka nisu prezentirani niti mu je objašnjeno na što se ti troškovi odnose, a o spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ista nepoštena odnos ništetna, to tužitelj predlaže, pozivom na čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, odlučiti kao u izrekama.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i navodi da okolnost što su odredbe ugovora unaprijed sastavljene i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo ne znači da su automatski ništetne, da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, da je tužitelj o obvezi plaćanja naknade bio informiran od strane osobnog bankara, dok je u Odluci pod B3.6. propisano plaćanje iste u iznosu 1% od iznosa kredita, da ta odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka, da naknada za obradu kredita ima uporište u slobodi ugovaranja prema Zakonu o obveznim odnosima, a plaćanje naknada banci je uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija i nije zabranjeno te da su tom naknadom pokrivane usluge tipa troškova rada (plaće, naknade plaća i sl.), administrativni troškovi i amortizacija (režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala i sl.), troškovi poreza i drugi administrativnih davanja i sl. T

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, dopis od 17. travnja 2025., Uputu za odobravanje kredita, Opće uvjete poslovanja i dokument "internal use only-ZABA" te saslušao tužitelja.

3.1. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 5. svibnja 2025. u iznosu 1.327,22 EUR jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi:

-da je u Općim uvjetima poslovanja tuženice iz srpnja 1999. propisana obveza klijenta snositi troškove koje nastaju banci u pripremama za sklapanje ugovora, koji se propisuju Odlukom o Tarifi naknade za usluge,

-da je u Uputi za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. opisan postupak radnji koje valja poduzeti,

-da je u dokumentu naziva "internal use only-ZABA" određena pod B.3.6. naknada za obradu ostalih kreditnih zahtjeva u iznosu 1% od iznosa kredita – "najmanje 150,00, a najviše 7.000,00",

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 15. listopada 2008. ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu u kunskoj protuvrijednosti 25.855,48 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl.1.), uz rok otplate 60 mjeseci u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 532,97 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja uz promjenjivu kamatnu stopu koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,70% godišnje (čl.2.- 4.) i obvezu plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl.2.),

-da je tužitelju 15. listopada 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1.193,47 kn.

6. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, u dijelu iz kojeg kao bitno proizlazi da je kredit iz ugovora bio prvi koji je podigao u CHF, nema iskustva u bankarskom sektoru, ne prati kretanje tečaja i sl., da je tražio ugovor u EUR ili KN, ali mu je rečeno da je CHF najsigurnija valuta, da je kredit podigao za privatne svrhe, kako bi napravio ogradu oko svoje kuće, da mu prilikom sklapanja tog ugovora nije dana projekcija tečaja CHF, nisu objašnjeni neki rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, nije mu rečeno kakvi su to troškovi koji su sadržani u spornoj odredbi, od čega se sastoje niti gdje nešto piše o njima, dok je rečeno da ako ne plati cifru po osnovi te odredbe da neće dobiti kredit te da je ugovor bio pripremljen od strane banke, on nije mogao utjecati na odredbe istog niti se cjenkati.

7. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je isti imao pravni položaj potrošača odnosno da je ugovor u kojem je sadržana sporna odredba potrošački.

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženici teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi kojom je regulirana naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama iste.

8.1. Osim toga, iz formulacije sporne odredbe nije bilo moguće steći saznanje o visini obveze, već samo uopćeno saznanje o postojanju izvjesne obveze plaćanja naknada/troškova.

8.2. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženice, kojim bi bila određena visina te naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), već je dano ovlaštenje tuženici da sama, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takve naknade. Naime, u dokumentu naziva "internal use only-ZABA" određena je pod B.3.6. naknada za obradu ostalih kreditnih zahtjeva u iznosu 1% od iznosa kredita – "najmanje 150,00, a najviše 7.000,00". Navedeno upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje bi tuženica eventualno mogla imati jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

8.3. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba, iako ista to nije jer nedostaje jasno naveden iznos koji valja platiti i svrha istog, može se eventualno zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, možda mogao steći uopćeno saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze u vidu postojanja izvjesne novčane obveze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.4. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporni dio odredbe čl.2. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate te usluge / troška, to nema mjesta zaključku da bi tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da značajna neravnoteža ne proizlazi samo iz visine iznosa sporne naknade, već i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena, a u konkretnom slučaju sporni dio odredbe čl.2. ne sadrži pobliže objašnjenje visine i svrhe naknade odnosno relacije odnosa između visine i zauzvrat pruženih usluga.

9.1. S obzirom da sporna odredba ne sadrži gore navedeno, a sud ne nalazi da bi takav trošak ili usluga koja se pruža u zamjenu za spornu naknadu bila sama po sebi razumljiva, to nema mjesta zaključku da je na bilo koji način razmjerna u odnosu na visinu u kojoj je tužitelju naplaćena, slijedom čega je ta okolnost utjecala na njegov pravni položaj i stvorila značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

9.2. Dakle, tuženica, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženice je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je tuženica bila dužna tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbi o naknadi te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

10. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremila tuženica odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženice s tim u svezi i plaćanju te naknade, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. 96. i čl.102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13; dalje: ZZP) u vezi s čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekla temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavu I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

13. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podnesaka od 16. lipnja 2025. i 30. ožujka 2026. te pristup na ročišta 15. listopada 2025. i 9. travnja 2026. po 200,00 EUR uz pdv u iznosu 250,00 EUR te trošak pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EUR i presudu u iznosu 26,54 EUR (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.329,63 EUR s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

13.1. Temeljem čl.155.st.1. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 9. siječnja 2026. kojim obavještava sud o mogućem terminu pristupa na ročište jer je takvom informacijom mogao i morao raspolagati još na pripremnom ročištu, uz napomenu da se u svakom slučaju radi o trošku koji je uzrokovan krivnjom samog tužitelja.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka