REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3, Zagreb

Poslovni broj: P-247/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa opunomoćenica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 13. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i opunomoćenice tužitelja Irene Blauhorn, odvjetnice te opunomoćenika tuženika Jasminke Houške, odvjetnice, dana 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 13.3. Ugovora o stambenom kreditu, od dana 22. srpnja 2010.g., broj 9015200596, solemniziran kod javnog bilježnika Štefice Brozović Škrinjarić iz Zagreba dana 18.08.2010, pod brojem OV-8023/10broj 9012503505, , sklopljenog između tužitelja CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:

„korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70 % (slovima: nula cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 700,00 eura (slovima: sedamsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. kolovoza 2010.g. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 696,06 eur (slovima: šesto devedeset šest eura i šest centi) s zateznom kamatom koja teče od 22. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 22. srpnja 2010.g. s tuženom sklopio Ugovor o stambenom kreditu, broj ugovora 9015200596, solemniziran kod javnog bilježnika Štefice Brozović Škrinjarić iz Zagreba dana 18.08.2010, pod brojem OV - 8023/10, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 100.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Odredbom članka 13.3. predmetnog Ugovora o stambenom kreditu određeno je da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70 % (slovima: nula cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 25. kolovoza 2010.g.. naplatila iznos od 5.092,50 HRK na ime troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je vidljivo iz e-maila tužene od 23. veljače 2026.g. Tužena je predmetnu odredbu čl. 13.3 ugovora o stambenom kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP- a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 13.3. predmetnog ugovora o stambenom kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70 % (slovima: nula cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz e-maila tužene od 23. veljače 2026.g. vidljivo je da je tužena dana 25. kolovoza 2010.g., naplatila iznos od 5.092,50 HRK na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 13.3. predmetnog Ugovora o stambenom kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravama stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 13.3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da osporava osnovanost tužbe ističe da nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno, sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna, naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana, tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe , je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom , da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama, tužitelj nije dokazao da je bio potrošač; nema stjecanja bez osnove, da je tužitelj ostvario određene koristi, protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima nema neravnoteže u pravima i obvezama strana nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl.13.3. Ugovora o stambenom kreditu, od dana 22. srpnja 2010.g., broj 9015200596, solemniziran kod javnog bilježnika Štefice Brozović Škrinjarić iz Zagreba dana 18.08.2010, pod brojem OV-8023/10broj 9012503505.

3.1.Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik naplatio tužitelju iznos 700.00 eur, dakle tuženik visinu kao i datum uplate naknade za obradu kredita nije osoprio.

3.2.Sporno je da li je ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan tuženiku platiti lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je i da li je o njoj tužitelj mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženikom davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj te je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 700, 00 eur tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Nadalje sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača.

3.3. U tijeku postupka sud je pročitao Ugovora o stambenom kreditu, od dana 22. srpnja 2010.g., broj 9015200596, solemniziran kod javnog bilježnika Štefice Brozović Škrinjarić iz Zagreba dana 18.08.2010, pod brojem OV-8023/10broj 9012503505, zk izvadak, izvadak iz posjedovnog lista, Uvjerenje gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, email od 23. veljače 2026. te je izveo je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25.; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi:

- iz ugovora Ugovora o stambenom kreditu, od dana 22. srpnja 2010.g., broj 9015200596, solemniziran kod javnog bilježnika Štefice Brozović Škrinjarić iz Zagreba dana 18.08.2010, pod brojem OV-8023/10broj 9012503505proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u iznosu od 100.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom – kupnja stambene nekretnine (čl.2.),

-da je čl. 13.3. ugovoreno da korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70 % od iznosa kredita.

-da je iz prepiske tužitelja s tuženikom putem e maila dana 23. veljače 2026. tuženik potvrdio da je tužitelju naplaćena ulazna naknada za obradu kredita u iznosu od 700,00 eur dana 25. kolovoza 2010.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj podigao kredit kod tuženika radi kupnje kuće i rješavanja stambenog pitanja. Kuću nikada nije iznajmljivao niti je bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva, a niti je na predmetnoj kući bilo registrirano sjedište trgovačkog društva. Zatražio je kredit u iznosu od sto tisuća eura donio kompletnu dokumentaciju te mu je tuženik odobrio kredit. Djelatnici tuženika su mu rekli da je kamata 6,5 posto, da mora platiti ulaznu naknadu i osiguranje kredita. Kad je tuženik pripremio ugovor on je došao na potpis. Djelatnici tuženika mu nisu objasnili što znači ulazna naknada niti što to plaća. Nikakvo pregovaranje sa bankom mu nije bio ponuđeno već je ugovor bio po principu uzmi ili ostavi. Navodi da je pročitalo ugovor prije potpisivanja te da su mu djelatnici tuženika rekli da ako želi dobiti kredit da mora platiti sve te stavke i to obradu kredita, osiguranje kredita i troškove javnog bilježnika. Navodi da ulazna naknada od 0,7 posto nije spacijalana naknada za djelatnike policije jer je kredit zatražio kao građanin, a ne kao policajac. U vrijeme podizanja kredita do isplate bio je u braku i sam je otplaćivao kredit.

6.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

6.2. Sukladno odredbi čl. 5. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007.,125/2007.,79/2009.,89/2009.,75/2009., 133/2009., dalje: ZZP), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa s obzirom da je tužitelj ugovor sklopilo kao fizička osoba radi kupnje kuće koja nikada nije bila predmetom najma, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

7. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22. i 155/23 dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

7.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.2. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, te je stavkom 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik nije dokazao, naime tužitelj je imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% iznosa kredita. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takvih naknada, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita, kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

9. Iako je odredba čl.13.3 Ugovora transparenta jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora zna visinu te naknade, ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.1. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1., ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 99. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1., odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti informativni leci ni sama ugovorna odredba članka 13.3. Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.4. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora stoga je očito da je tuženik na tužitelja člankom 13.3. Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima što utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku, ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

9.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu p roizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača.

9.6. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9.7. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 13.3. Ugovora naplaćena naknada u iznosu od 700,00 eur, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 13. stavak 3. Ugovora, temeljem članka 96. i čl. 102. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) te je sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 13. st.3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 0,70 %.

9.8. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

10. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

11. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP - a i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to;

-trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eur,

-trošak podnesak od 9.4.2026. u iznosu od 150,00 eur,

-trošak zastupanje na ročištu dana 13.5.2026. u iznosu od 150,00 eur,

-trošak zastupanje na ročištu za objavu presude dana 22.5.2026. u iznosu od 75,00 eur,

sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 656,25,75 eur.

11.1. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 eur.

12. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 696,06 eur. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Paulina Buča

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira je li stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 eur

2. Tuženik po pun.