Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: Pr-36/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja VE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Golubiću i Matiji Šikiću odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić j.t.d., Čakovec, Ruđera Boškovića 33, protiv tuženika Centrometal d.o.o. za proizvodnju energetskih uređaja i alata, OIB 78657836300, Glavna ulica 12, Macinec, zastupanog po punomoćniku Marku Benčiću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić d.o.o., Varaždin, Kolodvorska 12, radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 16. travnja 2026., u prisutnosti pun. tužitelja Matije Šikića odvj. iz Čakovca, te pun. tuženika Marka Benčića odvj. iz Varaždina, dana 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je „ODLUKA O REDOVITOM OTKAZU UGOVORA O RADU ZBOG SKRIVLJENOG PONAŠANJA RADNIKA" od 2. listopada 2025. kojom je tuženik CENTROMETAL d.o.o., Macinec, Glavna ulica 12, OIB 78657836300, otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme tužitelju VE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nedopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika na temelju te odluke nije prestao.

II. Određuje se sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između tužitelja VE i tuženika CENTROMETAL d.o.o. dana 30. prosinca 2013., s tim da se kao dan prestanka radnog odnosa određuje dan 23. studeni 2025. godine, a ne dan 22. svibnja 2026. kao dan objave presude.

III. Nalaže se tuženiku CENTROMETAL d.o.o., Macinec, Glavna ulica 12, OIB 78657836300, da tužitelju VE isplati naknadu štete u iznosu od 11.094,90 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u tom bruto iznosu, teče od 22. svibnja 2026. kao dana donošenja ove prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR koja na taj iznos teče od 22. svibnja 2026. kao dana donošenja ove prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 3. studenoga 2025. podnio tužbu kojom je zatražio utvrđenje da je „ODLUKA O REDOVITOM OTKAZU UGOVORA O RADU ZBOG SKRIVLJENOG PONAŠANJA RADNIKA" od 2. listopada 2025. nedopuštena, vraćanje na posao i priznanje svih prava iz radnog odnosa. Tužbu je potkrijepio navodima da je u radnom odnosu kod tuženika neprekidno od 1. rujna 2003. te da za to cijelo vrijeme nije povrijedio obveze iz radnog odnosa i da je postupao lojalno prema poslodavcu. Naveo je da su tvrdnje iz otkaza o nemarnom odnosu prema radu, neispunjavanju norme i korištenju mobitela u privatne svrhe netočne. Istaknuo je da mu upozorenje od 23. svibnja 2025. nije uručeno, da su navodi iz zapisnika od tog dana neistiniti te da mu tuženik nije omogućio iznošenje obrane prije donošenja odluke o otkazu, a što je zakonska obveza poslodavca temeljem čl. 119. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' br. 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022.; dalje: ZR). Istaknuo je i da mu je norma bila neobjašnjena i neformalizirana. Od tuženika je dana 13. listopada 2025. podnesenim zahtjevom za zaštitu prava zatražio povlačenje odluke o otkazu i povratak na posao, a tuženik je dopisom od 21. listopada 2025. ostao kod odluke o otkazu.

2. Na pripremnom ročištu od 23. veljače 2026. tužitelj je preinačio tužbu u skladu s čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 53/1991. i izmjene; dalje: ZPP) na način da je, umjesto točke 2. izvorno postavljenog tužbenog zahtjeva (povratak na posao), postavio zahtjev za sudski raskid ugovora o radu te zahtjev za isplatu naknade štete, navodeći da mu nastavak radnog odnosa s tuženikom nije prihvatljiv. Podneskom od 2. travnja 2026. tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev na iznos naknade štete od 11.094,90 EUR, što odgovara šest bruto plaća tužitelja za listopad 2025. u iznosu od 1.849,15 EUR bruto, zadržavajući sve ostale elemente zahtjeva, dok je zahtjev za dan raskida specificirao s danom donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je da je prije donošenja odluke o redovitom otkazu tužitelju upućen Zapisnik o povredi obveze iz radnog odnosa od 23. svibnja 2025. koji je tužitelj osobno potpisao i čiji primitak je potvrdio, da je tužitelju dana mogućnost pisanog očitovanja koju nije iskoristio, te da je naknadno, dana 23. rujna 2025., tužitelju uručen drugi zapisnik o povredi obveza kojeg je tužitelj odbio potpisati i napustio prostoriju direktora. Tuženik je osporio da tužitelju nije omogućena obrana, ističući da nije bilo opravdano očekivati da bi radnikova obrana odvratila poslodavca od otkaza s obzirom na kontinuirano višemjesečno kršenje obveza iz radnog odnosa i izgubljeno povjerenje poslodavca. Podneskom od 9. ožujka 2026. tuženik se formalno izjasnio da se ne protivi preinaci tužbe u dijelu koji se odnosi na sudski raskid umjesto vraćanja na rad, jer i sam smatra da nastavak radnog odnosa nije moguć, ali ostaje kod prijedloga za odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. U slučaju određivanja sudskog raskida, tuženik je predložio kao dan raskida 23. studenoga 2025., a visinu naknade štete osporio iznad iznosa koji odgovara 3 prosječne bruto plaće u visini od 1.605,04 EUR mjesečno.

4. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu — Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2013., Aneks br. 1. ugovora o radu od 1. prosinca 2016., Aneks br. 2. ugovora o radu od 2. rujna 2024., Odluku o redovitom otkazu od 2. listopada 2025., zahtjev za zaštitu prava s potvrdom primitka, dopis tuženika od 21. listopada 2025., Zapisnik o povredi obveze iz radnog odnosa od 23. svibnja 2025., Zapisnik o povredi obveza od 23. rujna 2025., Zapisnik o nemogućnosti dostave dokumenta od 26. rujna 2025., uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti radnika od 27. veljače 2023., 4. rujna 2023., 3. rujna 2024. i 2. rujna 2025., obrasce IP1 za razdoblje od 1. svibnja do 23. studenoga 2025., suglasnost za dostavu obračunskih isprava o plaći, dokumentaciju o odjavi tužitelja s HZMO s danom 23. studenoga 2025. i dokumentaciju o prijavi tužitelja kod poslodavca Gregorinčić d.o.o. s danom 19. studenoga 2025., Zapisnik ZNR-101/24-G o obavljenom pregledu i ispitivanju radne opreme, uvjerenja o osposobljenosti za rad na siguran način za radno mjesto operatera na laseru i montera, evidencijski karton, zapisnik o ocjeni osposobljenosti radnika za rad na siguran način, potvrdu o upisu u Program obrazovanja za stjecanje mikrokvalifikacije rukovanje kružnim pilama u sekundarnoj obradi drva Ustanove za obrazovanje odraslih „Vizor" iz Varaždina, radni list br. 48 izdan temeljem radnog naloga br. 8028/2025 od 15. svibnja 2025. te sastavnicu s operacijama i normativima za izradu akumulacijskih spremnika CAS-1503 — te saslušao tužitelja kao stranku i tuženika putem direktora TE i ČE, kao i svjedoke RE, IE i KE. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu određenja dana prestanka radnog odnosa.

5. Nesporno je između stranaka da je tužitelj od 1. rujna 2003. bio u radnom odnosu kod tuženika neprekidno, dakle dulje od 22 godine, da je dugi niz godina radio kao operater na laseru, da mu je Aneksom br. 2. od 2. rujna 2024. radno mjesto promijenjeno s operatera na laseru na radno mjesto montera, da mu je tuženik dana 2. listopada 2025. uručio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, te da je tuženik odbio zahtjev za zaštitu prava. Nesporno je i da je tužitelju u rujnu 2025. bila upućena opomena pred otkaz (Zapisnik od 23. rujna 2025.) i da tuženik nije tužitelju, prije donošenja odluke o redovitom otkazu, formalno omogućio iznošenje obrane u smislu čl. 119. st. 2. ZR-a.

6. Posebno sporno pitanje u ovom predmetu, koje nije razjašnjeno u okviru raspravljanja o valjanosti upozorenja od 23. svibnja 2025., jest je li tuženik u vrijeme kada je tužitelju uputio to prvo pisano upozorenje — a i u cjelokupnom razdoblju koje je prethodilo otkazu — postupao u skladu s imperativnim normama zaštite na radu koje uređuju dopuštenost rada radnika na radnom mjestu za koje nije u potpunosti osposobljen. Iz iskaza stranaka i svjedoka u dokaznom postupku utvrđeno je sljedeće. Tužitelj je pri saslušanju izrijekom izjavio da nije bio osposobljen za posao montera na koji je naknadno raspoređen i da nije bio osposobljen za rad na kružnoj pili, dodavši da mu je u sklopu promjene radnog mjesta obećan uskoro drugi posao zbog zdravstvenih tegoba s kralježnicom.

7. Direktor TE pri saslušanju je izjavio da ne zna je li tužitelj radio na kružnoj pili, ali da se u glavnini posao tužitelja kao montera sastojao od rezanja vune, rezanja i sastavljanja paleta. Direktor ČE izjavio je da tužitelj jest bio osposobljen za rad na kružnoj pili, ali nije mogao navesti od kada, te da bi to trebao znati specijalist zaštite na radu AE. Poslovođa ŽE pri saslušanju je izjavio da je tužitelj radio na njegovu odjelu godinu i pol i to odmah i posao koji je obuhvaćao i rad sa kružnom pilom, te da je kružna pila kod tuženika prisutna od 2021. ili 2022. Svjedok je nadalje izjavio da su on i tužitelj pisani dio osposobljavanja za rad na kružnoj pili položili zajedno, i to u vrijeme kada je tužitelj neko vrijeme radio na odjelu s kružnom pilom. Svjedok KE izjavio je da je tužitelj sam radio na kružnoj pili kada je radio na poslovima montaže 2025. i da ne zna je li bio osposobljen za to.

8. Ključni iskaz o ovom pitanju dao je specijalist zaštite na radu AE. On je pri saslušanju izrijekom potvrdio: kružna pila nabavljena je početkom 2025., pri čemu je zapisnik o osposobljenosti radnika za rad na siguran način na radnom mjestu montera (list spisa 77) sačinjen u vrijeme kada se još nije radilo na kružnoj pili jer ona tada nije ni bila uvedena. Teorijsko osposobljavanje za rad na kružnoj pili tužitelj je pohađao kada je već radi na kružnoj pili. Svjedok je pri saslušanju izrijekom na pitanje: „da li je poslodavac smio dozvoliti tužitelju rad na kružnoj pili bez da je položio praktični dio osposobljavanja" odgovorio da je on to smio, ali samo uz stalni nadzor, a radnik nije imao stalni nadzor. Nadalje, svjedok je potvrdio da je tužitelj bio osposobljen za rad na kružnoj pili samo u teorijskom dijelu, a ne u praktičnom dijelu. Svjedok ŽE potvrdio je da je on zajedno s tužiteljem položio pismeni dio osposobljavanja za kružnu pilu, a to je bilo u vrijeme kada je tužitelj već radio na odjelu s kružnom pilom.

9. Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno slijedi da je tuženik dopustio tužitelju samostalan rad na kružnoj pili bez završenog cjelokupnog osposobljavanja — konkretno bez položenog praktičnog dijela — i bez stalnog nadzora, što je izravno suprotno imperativnim normama Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18.; dalje: ZZR) i provedbenih propisa.

10. Prema čl. 28. st. 1. ZZR-a: „Poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radniku koji prethodno nije osposobljen za rad na siguran način." ZZR 28. st. 2. istoga članka dopušta iznimno da radnik koji nije u cijelosti osposobljen radi pod neposrednim nadzorom osposobljenog radnika, ali ne dulje od 60 dana. Prema čl. 27. st. 1. ZZR-a, poslodavac je obvezan osposobiti radnika za rad na siguran način kod promjena u radnom postupku, kod uvođenja nove radne opreme i kod upućivanja radnika na novi posao, odnosno na novo mjesto rada. Sukladno čl. 17. st. 4. ZZR-a, poslodavac je u organizaciji radnog procesa i povjeravanju poslova radniku obvezan voditi računa o sposobnostima radnika koje mogu utjecati na zaštitu na radu.

11. Provedbeni Pravilnik o osposobljavanju i usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita (''Narodne novine'' br. 112/2014. i 84/2015.) u čl. 4. st. 3. izrijekom propisuje da se program osposobljavanja radnika sastoji od teorijskog dijela te praćenja sigurnog načina rada i ocjene praktične osposobljenosti na mjestu rada, a st. 7. istog članka propisuje da se s programom osposobljavanja u dijelu praćenja sigurnog načina rada i praktične osposobljenosti može započeti tek nakon završetka teorijskog dijela. Dakle, teorijsko i praktično osposobljavanje su nužni i kumulativni uvjeti za stjecanje pune osposobljenosti — ni jedan od tih dijelova zasebno nije dostatan za samostalan rad na opasnom stroju.

12. Kružna pila stroj je na mehanizirani pogon koji se uvrštava u skupinu strojeva s povećanim opasnostima prema Pravilniku o listi strojeva i uređaja s povećanim opasnostima (''Narodne novine'' br. 47/2002.), a rad na njoj predstavlja posao s posebnim uvjetima rada u smislu čl. 13. st. 2. ZZR-a.

13. Ova okolnost ima izravni pravni učinak na ocjenu valjanosti prvog upozorenja od 23. svibnja 2025. Iz iskaza specijalista zaštite na radu AE nesporno je da se u vrijeme sastavljanja prvog upozorenja od 23. svibnja 2025. tužitelju stavljala na teret, između ostalog, povreda obveze korištenja propisanih osobnih zaštitnih sredstava pri radu na kružnoj pili — konkretno naočala, rukavica i antifonskih čepića. Međutim, isti svjedok potvrdio je da se tužitelju, u vrijeme tog prvog upozorenja, na teret stavljaju povrede vezane uz rad na kružnoj pili, i to u situaciji u kojoj tuženik još nije dovršio praktično osposobljavanje, a niti teoretsko budući da je teoretsko osposobljavanje obavljao kada je već počeo raditi sa kružnom pilom i od tada svjedok primjećuje da on ne koristi osobna zaštitna sredstva propisana kod upotrebe kružne pile.

14. Tuženik dakle u trenutku kada je tužitelju uputio prvo pisano upozorenje zbog nekorištenja propisane osobne zaštitne opreme pri radu na kružnoj pili sam nije ispunio svoju prethodnu i priorniju zakonsku obvezu — a to je obvezu propisanog osposobljavanja radnika za rad na novoj radnoj opremi prije samostalnog početka rada na njoj. Zakonska obveza iz čl. 27. st. 1. ZZR-a obavezuje poslodavca da osposobljenost osigura kod uvođenja nove radne opreme i kod upućivanja radnika na novi posao, dakle temporalno prethodi svakom samostalnom radu radnika na toj opremi (u vezi s čl. 28. ZZR-a). Tek potpuno osposobljeni radnik — po teorijskom i praktičnom dijelu — može biti u situaciji u kojoj mu se valjano stavlja na teret povreda obveze korištenja osobnih zaštitnih sredstava za taj konkretni stroj.

15. Sukladno čl. 28. st. 1. ZZR-a, tuženik nije smio dopustiti tužitelju samostalan rad na kružnoj pili bez završenog osposobljavanja. Sukladno čl. 28. st. 2. ZZR-a, bio mu je dužan za to radno mjesto osigurati rad pod neposrednim nadzorom osposobljenog radnika, ali ne dulje od 60 dana. Svjedok ŽE i svjedok AE potvrdili su da tužitelj nije imao stalni nadzor te da je sam radio na kružnoj pili. ŽE je izrijekom potvrdio: „imali smo jednog radnika koji je radio na kružnoj pili i to upravo njega", misleći na tužitelja — bez navoda o sustavnom nadzoru. Svjedok AE je potvrdio: „radnik nije imao stalni nadzor".

16. Iz navedenog sud zaključuje da je tuženik, ne ispunivši svoju prethodnu zakonsku obvezu iz čl. 27. i čl. 28. ZZR-a, tužitelju dodijelio rad na stroju s povećanim opasnostima bez prethodnog cjelovitog osposobljavanja i bez stalnog nadzora, a potom mu stavio na teret kao povredu radne obveze nedostatke u primjeni zaštitnih mjera koji su izravna posljedica upravo neprovedenog osposobljavanja. Takav preuranjeni prigovor — koji se temelji na neispunjenju obveza iz radnog odnosa u situaciji u kojoj je tuženik prethodno sam stvorio uvjete za nemogućnost pravilnog postupanja radnika — pravno ne može biti valjana osnova za pisano upozorenje predviđeno čl. 119. st. 1. ZR-a, jer to upozorenje mora biti utemeljeno na objektivno dokazanoj povredi radnikove obveze, a ne na povredi koja je uzrokovana propustom samog poslodavca.

17. Osim toga, u pogledu zaštitnih sredstava specifičnih za kružnu pilu (kožne rukavice, antifone, zaštitne naočale), svjedok AE je potvrdio da ih on nije utvrdio kao nekorištene sve dok kružna pila nije uvedena početkom 2025. te da se samo za radno mjesto montera (bez kružne pile) tužitelj do tada koristio odgovarajućim tanjim rukavicama. Dakle, prigovori vezani uz nekorištenje osobnih zaštitnih sredstava specifičnih za kružnu pilu postaju relevantni tek od trenutka uvođenja kružne pile početkom 2025. — ali ni u tom trenutku nije bio ispunjen preduvjet u vidu cjelovitog osposobljavanja.

18. Slijedeće sporno pitanje jest je li tuženik tužitelju pravilno uručio pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa s ukazivanjem na mogućnost otkaza, što je zakonska pretpostavka za redoviti otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika sukladno čl. 119. st. 1. ZR-a. Sporna je autentičnost potpisa na Zapisniku od 23. svibnja 2025., pri čemu je tužitelj pri saslušanju izrijekom iskazao da potpis na navedenoj ispravi nije njegov i da nije potpisao nikakav zapisnik toga dana.

19. Direktor ČE iskazao je da je tužitelj zapisnik potpisao i uzeo primjerak. Svjedok KE iskazao je da je tužitelja odveo u montažu deset minuta nakon što je napustio prostoriju direktora te da ga je tužitelj potpisao na paletama, u nazočnosti njega i IE. Svjedok ŽE iskazao je da ne zna je li tužitelj potpisao na istoj stranici kao i on, te da je zapisnik dobio bez ikakvih potpisa na njemu — što znači da ŽE nije vidio tužiteljev potpis u trenutku potpisivanja Zapisnika, već je za navodni tužiteljev potpis saznao tek iz kopije.

20. Ovi iskazi u međusobnoj su proturječnosti. KE tvrdi da je bio nazočan potpisivanju na paletama zajedno s ŽE, dok ŽE nije potvrdio da je potpisivanje vidio neposredno, nego da je iz kopije zaključio da je potpisano. ČE nije bio nazočan navodnom potpisivanju na paletama, a AE pri saslušanju nije mogao potvrditi je li tužitelj potpisao Zapisnik. Zapisnik nema numeriranih stranica, nema naznake na kojoj je stranici tužiteljev potpis, a svjedok ČE sam je izjavio da ne zna tko je sastavljao zapisnik i da bi ubuduće trebalo numerirati stranice.

21. Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu. Budući da tuženik nije predložio grafološko vještačenje potpisa niti drugu odgovarajuću mjeru kojom bi autentičnost potpisa učinio nespornom, a iskazi svjedoka o okolnostima potpisivanja su nekonzistentni i ne uklanjaju postojeću sumnju, sud zaključuje da tuženik nije dokazao da je tužitelju valjano uručeno pisano upozorenje s ukazivanjem na mogućnost otkaza.

22. Ovaj zaključak sud temelji uz napomenu da bi — čak i kada bi se prihvatilo da je tužiteljev potpis autentičan — sadržajna valjanost Zapisnika od 23. svibnja 2025. bila upitna iz razloga navedenih prethodnim točkama ove presude u kojima je utvrđeno da se tužitelju stavlja na teret neispunjavanje obveza vezanih uz rad na kružnoj pili u situaciji u kojoj tuženik tada sam nije bio ispunio prethodnu zakonsku obvezu cjelovitog osposobljavanja radnika za taj stroj.

23. Nadalje, ključno je pitanje je li tuženik prije donošenja odluke o otkazu, tužitelju omogućio iznošenje obrane u skladu s čl. 119. st. 2. ZR-a, koji propisuje da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Sam tuženik u odgovoru na tužbu izričito je potvrdio da tužitelju nije omogućio iznošenje obrane, pozivajući se na zakonski izuzetak.

24. U pogledu okolnosti od 26. rujna 2025. direktor ČE iskazao je da je tužitelju toga dana bio predočen Zapisnik od 23. rujna 2025. koji je tužitelj odbio potpisati, što je saznao od svog oca TE. Direktor TE iskazao je da je tužitelju u rujnu 2025. napravljena opomena za otkaz, o čemu zapisnik on nije želio potpisati te je nakon toga otišao iz njegovog ureda i dobio otkaz, a tužitelju nije omogućio da iznese svoju obranu prije otkazivanja ugovora o radu iz razloga jer je bilo puno primjedaba na tužitelja. Tužitelj je pri saslušanju iskazao da je prostoriju napustio jer se nije slagao sa sadržajem Zapisnika od 23. rujna 2025. Svjedoci KE i ŽE nisu bili nazočni tom razgovoru.

25. Ovaj sud ne prihvaća tuženikov argument da su postojale okolnosti koje su opravdavale uskratu prava na obranu. Zakonski izuzetak iz čl. 119. st. 2. ZR-a je restriktivnog karaktera i primjenjuje se samo u iznimnim situacijama u kojima je obrana objektivno bespredmetna ili nemoguća, a ne u situacijama u kojima poslodavac unaprijed subjektivno zaključuje da obrana neće biti uvjerljiva. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-781/2022-2 od 24. siječnja 2023. izrijekom je potvrdio da pravo na obranu nije puka formalnost, već suštinska zaštitna mjera čija uskrata čini otkaz nedopuštenim čak i kada je povreda radnih obveza nesporna, osobito pak ako radnik ranije nije bio valjano opominjan, a što je utvrđeno u toč. 22. i prethodnim točkama obrazloženja presude.

26. Napuštanje prostorije direktora od strane tužitelja dana 26. rujna 2025. u okolnostima u kojima tužitelju nije bio jasno naznačen pravni karakter toga razgovora kao prilike za iznošenje obrane, a ni pisana obavijest o pravu na obranu i roku za njezino iznošenje nije mu bila dostavljena, ne može se tumačiti kao okolnost koja bi objektivno opravdala uskratu prava na obranu, pogotovo pak i u situaciji u kojoj tuženik nije dokazao da je prethodno pisano upozorio tužitelja na obvezu iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, niti pak je tvrdio da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. U konkretnom predmetu tužitelju se stavlja na teret neispunjavanje norme, korištenje mobitela u privatne svrhe i nepoštivanje uputa poslovođe — to su tvrdnje za koje je objektivno razumno očekivati da radnik može iznijeti svoja opravdanja i okolnosti koje ih relativiziraju, posebice imajući u vidu dugotrajan radni odnos od više od 22 godine i zdravstvene poteškoće tužitelja koje su i tuženiku bile poznate te su rezultirale izmjenom radnog mjesta Aneksom br. 2. od 2. rujna 2024. Budući da tuženik nije ispunio zakonsku obvezu iz čl. 119. st. 2. ZR-a bez valjane osnove za primjenu zakonskog izuzetka, posebice uzimajući u obzir da tužitelju nije niti uručena opomena iz svibnja 2025. (pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a), predmetna odluka o otkazu je zbog toga nedopuštena.

27. Osim toga, sud uzima u obzir da tvrdnje navedene u obrazloženju odluke o otkazu, naime da tužitelj ne ispunjava normu, stoje u proturječju s iskazima direktora tuženika. Direktor TE pri saslušanju izrijekom je naveo: „mi nemamo normu", dok je direktor ČE potvrdio da se norma ne stavlja radnicima „pod nos" te da poslovođa usmeno kaže koliko treba napraviti. Poslovođa ŽE, nasuprot tome, iskazao je da norma postoji i da je postavljena od 2021. kao rezultat mjerenja njegova osobnog rada, te da radnici znaju za normu. Tuženik je dostavio radni list br. 48 i sastavnicu s normativima za izradu ambalaže, uz navod da je tužiteljev učinak bio više nego dvostruko manji od norme. Sud je ove isprave ocijenio uzimajući u obzir da ih tuženik nije predao tužitelju, te da iz iskaza direktora ČE i poslovođe ŽE proizlazi da monteri radne naloge ne dobivaju na ekran nego im poslovođa usmeno kaže što treba raditi. Štoviše, koordinator KE iskazao je da se učinak na montaži mjeri po radu cijele grupe, pa se radnici mogu „šlepati" — što ukazuje da individualni učinak nije bio jasno definiran ni mjerljiv za svakog pojedinog radnika. U okolnostima u kojima direktor tvrtke izrijekom tvrdi da norme nema, a norma nije bila predočena ni formalizirana na način koji bi tužitelju bio poznat i obvezujući, tužitelju se ne može staviti na teret neispunjavanje norme kao valjana povreda radnih obveza. Takav neodređen i neformaliziran razlog za otkaz ne zadovoljava standard konkretnog i preciznog obrazloženja koji zahtijeva čl. 115. u svezi s čl. 119. ZR-a.

28. Slijedom navedenog, odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 2. listopada 2025. je nedopuštena iz tri međusobno neovisna razloga: (a) tuženik nije dokazao da je tužitelju valjano uručeno pisano upozorenje iz čl. 119. st. 1. ZR-a, a i sadržajno ono nije moglo biti valjana osnova za otkaz jer je bilo utemeljeno na navodnim povredama koje su neposredna posljedica tuženikova propusta u osposobljavanju radnika; (b) tuženik nije tužitelju prije otkaza omogućio iznošenje obrane bez valjane pravne osnove za iznimku iz čl. 119. st. 2. ZR-a; (c) razlog otkaza vezan uz neispunjavanje norme nije bio formaliziran na način koji bi zadovoljio standard konkretnog obrazloženja iz čl. 115. ZR-a. Radni odnos tužitelja kod tuženika na temelju te odluke nije prestao, o čemu je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

29. Konačno, sud je dužan osvrnuti se i na sveukupni sadržaj razloga navedenih u obrazloženju Odluke o redovitom otkazu od 2. listopada 2025., budući da tuženik nedopuštenost otkaza osporava u cijelosti, tvrdeći da su razlozi za otkaz stvarni i opravdani. Obrazloženje odluke o otkazu kao razloge navodi: da tužitelj već dulje vremena, a osobito cijelu 2025. godinu, ima nemaran i nedostatan odnos prema radu, da dobar dio radnog vremena efektivno ne obavlja radne zadatke, da ne ispunjava normu, da za radnog vremena koristi mobitel u privatne svrhe, da radi bez propisane osobne zaštitne opreme, da ne sluša upute poslovođe te da takvim ponašanjem negativno utječe na ostale radnike i narušava radno okruženje.

30. Sud je ove razloge ocijenio u cjelini — ne samo kroz prizmu nedostatka valjane procedure koja je utvrđena u prethodnim točkama obrazloženja, već i sa stajališta njihove materijalne osnovanosti kao opravdanog razloga za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika u smislu čl. 115. st. 1. t. 3. ZR-a.

31. Sukladno čl. 135. st. 3. ZR-a, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz je na poslodavcu. U pogledu svakog pojedinog razloga navedenog u odluci o otkazu, taj teret tuženik nije ispunio, a razlozi su, promatrani u kontekstu cjelokupnih okolnosti utvrđenih u postupku, u znatnoj mjeri materijalno neodrživi, iz razloga koji se u bitnome tiču same naravi radnog mjesta na koje je tužitelj bio raspoređen.

32. Iz utvrđenog činjeničnog stanja — ponajprije iz iskaza specijalista zaštite na radu RE koji je pri saslušanju potvrdio da je kružna pila nabavljena početkom 2025. godine, te da je tužitelju omogućen samostalan rad na njoj bez položenog praktičnog dijela osposobljavanja kao i to da radnik nije imao stalni nadzor — nedvojbeno proizlazi da je tuženik tužitelja rasporedio na radno mjesto na kojemu je samostalan rad bio zakonom zabranjen.

33. Sukladno čl. 24. st. 1. t. 1. i 2. ZZR-a, ovlaštenik poslodavca za zaštitu na radu ima izrijekom propisanu obvezu da radniku koji nije osposobljen ne dopusti rad bez nadzora te da radniku za kojeg nije na propisani način utvrđeno da ispunjava uvjete ne dopusti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada. Konačno, prema čl. 28. st. 1. i 3. Zakona o radu, poslodavac je dužan organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika te osposobiti radnika za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika i sprječava nastanak nesreća.

34. U ovom predmetu nije sporno da nijedna od ovih obveza nije bila ispunjena — tužitelju je bila dopuštena i nalagana samostalna upotreba kružne pile bez položenog praktičnog dijela osposobljavanja i bez stalnog nadzora, suprotno izričitim imperativnim propisima.

35. U takvoj situaciji ocjena opravdanosti razloga za otkaz sadržanih u odluci od 2. listopada 2025. — koji se svode na tvrdnju da tužitelj nije dovoljno radio, da nije slušao upute i da nije pravilno koristio zaštitna sredstva — mora se sagledati u jednom naizgled paradoksnom, ali pravno bitnom svjetlu: ponašanje koje tuženik tretira kao osnovu za otkaz zapravo je ponašanje radnika koji je bio raspoređen na poslove na kojima prema zakonu uopće nije smio raditi. Tuženik je, ne ispunivši svoje prethodne obveze iz ZZR-a, tužitelju povjerio rad na opasnom stroju s povećanim opasnostima, a potom mu zamjerao da taj rad ne obavlja dovoljno marljivo i predano.

36. S pravnog stajališta, a u svjetlu načela pravičnosti i svrhe propisa o zaštiti na radu, nužno je ukazati da intenzitet i predanost rada radnika na stroju kojim prema zakonu nije smio samostalno rukovati nisu i ne mogu biti temelj za negativne ocjene radnikova ponašanja kojima bi se opravdalo otkazivanje ugovora o radu. Pravilno provedeno osposobljavanje, uz kontinuirani nadzor predviđen čl. 28. st. 2. ZZR-a, ne samo da je bila zakonska obveza tuženika, nego je bila i preduvjet koji jedini može pravilno vrednovati radnikov rad i odnos prema radnom zadatku. Bez ispunjenja te prethodne obveze, sve ocjene radnikovog učinka na kružnoj pili, pa i ostalo njegovo ponašanje opisano u Odluci o otkazu, ostaju bez valjane pravne podloge.

37. Štoviše, sud primjećuje, imajući u vidu imperativne norme zaštite na radu i opasnosti koje su inherentne radu na kružnoj pili kao stroju s povećanim opasnostima, da "eventualna" (nije ustanovljeno) smanjena predanost tužitelja radu na tom konkretnom stroju, u okolnostima u kojima nije bio cjelovito osposobljen ni nadziran, objektivno nije prouzročila štetu ni ozljedu ni tužitelju ni trećim osobama. Dapače, "eventualna" smanjena aktivnost (nije ustanovljeno) nedovoljno osposobljenog radnika na opasnom stroju je zapravo faktični zaštitni čimbenik koji je umanjio rizike kakvi bi inače bili prisutni. Da je tužitelj u tim okolnostima bio maksimalno angažiran na radu s kružnom pilom (a što tuženik tvrdi da nije bio) bez položenog praktičnog ispita i bez nadzora, rizik od ozljede na radu i posljedična odgovornost tuženika kao poslodavca bili bi znatno viši.

38. O sudskom raskidu odlučeno je temeljem čl. 125. ZR-a, jer je sud prethodno utvrdio da otkaz nije dopušten. Glede dana prestanka radnog odnosa, tuženik je podneskom od 9. ožujka 2026. dostavio dokumentaciju iz HZMO-a iz koje je razvidno da je tužitelj bio prijavljen kao zaposlen u punom radnom vremenu kod novog poslodavca Gregorinčić d.o.o. s danom 19. studenoga 2025. Do navedene prijave je došlo dok tuženik još nije bio proveo odjavu tužitelja, a HZMO je naknadno naložio Gregorinčić d.o.o. da provede odjavu s istim danom prijave, 19. studenoga 2025., nakon čega je tuženik formalnu odjavu proveo s danom 23. studenoga 2025. Tuženik je predložio taj dan kao dan raskida. Tužitelj je pak u podnesku od 2. travnja 2026. zahtijevao da se raskid odredi s danom donošenja prvostupanjske presude, protiveći se retroaktivnom određivanju.

39. Sukladno ustaljenom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (predmeti Revr-672/2012-3 od 6. veljače 2013., Revr-797/2015-2 od 13. siječnja 2016. i Revr- 419/2011-2 od 6. srpnja 2011.), sud je dužan kao dan sudskog raskida odrediti dan koji prethodi zasnivanju novog radnog odnosa radnika, jer bi određivanjem kasnijeg datuma nastala pravno neprihvatljiva situacija istovremenog trajanja dvaju radnih odnosa s punim radnim vremenom kod dvaju različitih poslodavaca. U predmetnom slučaju iz dokumentacije HZMO-a nesporno je da je tužitelj faktično zasnovao radni odnos kod Gregorinčić d.o.o. s danom 19. studenoga 2025. Formalna odjava s danom 23. studenoga 2025. je administrativna posljedica tehničkog propusta u sustavu HZMO i ne odražava trenutak stvarnog zasnivanja novog radnog odnosa, međutim ne ide na štetu tužitelja u smislu spomenute pravno neprihvatljive situacije. O sudskom raskidu odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

40. Sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR-a, naknada štete dosudi se u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tužitelja, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Tuženik je podneskom od 9. ožujka 2026. dostavio obrasce IP1 iz kojih proizlazi da je tužiteljeva ukupno ostvarena bruto plaća za šestomjesečno razdoblje od 1. svibnja do 31. listopada 2025. iznosila 9.630,24 EUR, što daje prosječnu bruto plaću od 1.605,04 EUR. Tužitelj je podneskom od 2. travnja 2026. osporio taj metodološki pristup, navevši da su u navedenom šestomjesečnom razdoblju većina mjeseci obilježena bolovanjem i godišnjim odmorom te da jedino listopad 2025. sadrži bruto plaću za puni radni mjesec u iznosu od 1.849,15 EUR.

41. Sud prihvaća tužiteljev stav o mjerodavnoj plaći. Odredba čl. 125. st. 1. ZR-a govori o „propisanim ili ugovorenim mjesečnim plaćama toga radnika", što upućuje na plaću za obavljeni rad, a ne na naknade plaće za bolovanje ili godišnji odmor koje su po svojoj naravi naknade za odsutnost s rada. Iz dostavljenih obrazaca IP1 razvidno je da su u određenim mjesecima obuhvaćenog šestomjesečnog razdoblja (lipanj 2025.

— isključivo bolovanje, srpanj 2025. — djelomično bolovanje i godišnji odmor, rujan 2025. — djelomično bolovanje) ukupni bruto iznosi bili niži od pune plaće upravo zbog toga što tužitelj tada nije radio puni radni fond. Primjena prosjeka koji uključuje te naknade dovela bi do umanjenja mjerodavne plaće ispod njezine stvarne visine, što je suprotno zaštitnoj svrsi čl. 125. ZR-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revr-1010/2013-2 od 16. travnja 2014. potvrdio je da se naknada štete kod sudskog raskida obračunava u bruto iznosu. Sud stoga uzima kao mjerodavnu bruto plaću tužitelja iznos od 1.849,15 EUR — koji odgovara plaći za puni radni mjesec listopad 2025., jedini u relevantnom razdoblju u kojemu je tužitelju obračunata puna bruto plaća.

42. Sud je pri odmjeravanju vodio računa o svim kriterijima propisanim čl. 125. st. 1. ZR-a: tužiteljev radni odnos kod tuženika trajao je neprekidno od 1. rujna 2003. do 23. studenoga 2025., dakle više od 22 godine, tužitelj je rođen **.**.1984. i u trenutku prestanka radnog odnosa imao je 41 godinu, uzdržava dvoje djece mlađe od 18 godina. Uzimajući u obzir iznimnu dugotrajnost radnog odnosa od više od 22 godine, dob tužitelja od 41 godine i obveze uzdržavanja dvoje djece, sud ocjenjuje primjerenom naknadu u visini 6 prosječnih bruto plaća. Stoga je valjalo tuženiku naložiti isplatu naknade štete u iznosu od 6 × 1.849,15 EUR = 11.094,90 EUR, kao što je odlučeno pod točkom III. izreke. Sukladno ustaljenom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, naknada štete iz čl. 125. st. 1. ZR-a jest konstitutivna tražbina čiji nastanak ovisi o donošenju presude kojom se utvrđuje nedopuštenost otkaza i određuje raskid. Stoga zakonska zatezna kamata na naknadu štete teče od dana donošenja ove prvostupanjske presude, a ne od retroaktivnog dana raskida, a naknadi štete je odlučeno pod toč. III. izreke.

43. O trošku je sud odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojemu je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu u pogledu osnove — utvrđenje nedopuštenosti otkaza i određivanje sudskog raskida — dužan je tužitelju naknaditi parnične troškove. Tužbeni zahtjev u pogledu visine naknade štete preciziran je i sređen podneskom od 2. travnja 2026. i tužiteljev tužbeni zahtjev u konačnici je u cijelosti usvojen što se tiče njegovog procjenjivog dijela.

44. Pritom je sud vodio računa o odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a prema kojoj će sud stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/2023. i 107/2025.; dalje: Tarifa), pri čemu je u radnim sporovima mjerodavna Tbr. 7. t. 1. Tarife, prema kojoj odvjetniku pripada nagrada sukladno vrijednosti predmeta spora. Prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2,00 EUR, a sukladno Tbr. 46. Tarife na sve nagrade obračunava se porez na dodanu vrijednost po stopi od 25%. Tužiteljev trošak odnosi se na trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 02. travnja 2026. (Tbr. 8. t. 1. Tarife), te trošak zastupanja na dva ročišta, i to 23. veljače 2026. i 16. travnja 2026. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za svaku od navedenih radnji u iznosu od 200,00 eura, te konačno na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno sa pripadajućim PDV-om, trošak tužitelja iznosi 1.125,00 eura te mu ga je dužan naknaditi tuženik kako je određeno toč. IV. izreke presude.

U Čakovcu 22. svibnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka presude, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, nadležnom Županijskom sudusukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (''Narodne novine'' RH br. 67/18. i 21/22.). Žalbu je moguće predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku