Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-497/2020-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja, te uz javnu objavu presude, 22. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9010749493, sklopljenog dana 29.09.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 30.09.2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-1106/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,….“
- iz čl.7. st.2. Ugovora o kreditu br. 9010749493, sklopljenog dana 29.09.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 30.09.2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-1106/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju CK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 10.448,50 EUR-a (desettisuća- četristočetrdesetosam-eura-pedesetcenti) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 9.090,25 EUR-a od dana 01. listopada 2015. po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.
- na iznos od 1.358,25 EUR-a od 10. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 1.792,07 EUR-a istaknuta u prigovoru radi prebijanja.
IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju CK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 2.125,00 EUR-a (dvijetisućestodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 22. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška postupka.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva od 10. studenog 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 29. rujna 2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 9010749493, koji je potvrđen 30. rujna 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-1106/05. Nadalje, naveo je da mu je temeljem predmetnog Ugovora tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 57.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke-tuženika važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom, naveo je, ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Međutim, istaknuo je, u oba glavna parametra o cijeni iz Ugovora o kreditu (a cijena su kamate), banka je postupala protivno ZOO-u, navodeći da su ugovorne odredbe sadržane u čl. 4. Ugovora ništetne, ističući da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da su promjene učinjene isključivo voljom i odlukom jedne strane i to tuženika, čime je povrijeđeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a i da banka nije učinila razumljivim prosječnom korisniku (potrošaču) način promjene kamatne stope, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Isto tako, naveo je, tuženik mu prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule CHF. Tužitelj se pozvao i na pravomoćnu presudu VTS RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u toč. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima štetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dodajući da je odlukom VTS RH br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jedinstvenom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, naveo je da mu je tuženik sukladno ZID ZPK-a ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, te je prihvatio takav prijedlog i sa tuženikom je 9. prosinca 2015. zaključio Aneks Ugovora o kreditu, dodajući da unatoč provedenoj konverziji, tuženik mu nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Nadalje, naveo je da u vrijeme zaključenja Aneksa nije bila donesena odluka VTS RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a koja odlučna činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule u kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, naveo je, tuženik mu je od 31. kolovoza 2007. pa do 30. rujna 2015., osim iznosa priznatog u konverziji, i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 49.655,85 kn, dodajući da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi, sve sukladno čl. 323. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, te je potraživao naknadu troškova postupka.
1.1. Tijekom postupka, u podnesku od 27. listopada 2020., tužitelj je naveo da se u cilju razjašnjenja materijlanopravnog aspekta ove stvari poziva na tekst Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to u cilju donošenja izmjene zakona i ciljevima konverzije, te na sadržaj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/05), a čije odredbe de facto i de iure predstavljaju ispravak Ugovoru o kreditu u smislu kako su pojedine odredbe Ugovora o kreditu trebale glasiti, a nisu glasile, pa nisu bile razumljive korisniku. U odnosnu na procesnopravni prigovor nepostojanja pravnog interesa, naveo je, kako prigovor nije osnovan, navodeći da je postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu s kondemnatornim zahtjevom za isplatu onoga što je Banka stekla bez osnova do prosinca 2015., odnosno do dana sklapanja Konverzije (Anexa) pa pravno pitanje na temelju kojega je pokrenut ogledni postupak nema nikakvog učinka na ovaj predmet. U odnosu na prigovor zastare, naveo je da je isti neosnovan, te da nema mjesta primjeni stajališta iz presude VSRH Rev-x 183/11 na koju se poziva tuženik, dodajući da se na ovosudnu stvar ima primijeniti stajalište iz presude VSRH Rev-2245/17, po kojoj zastara nastupa za isplatu razlike s osnova kamata 13. lipnja 2019., a za isplatu razlike s osnova valute 13. lipnja 2023., pa kako tužba datira od 11. lipnja 2020., istaknuo je, nije nastupila zastara. O prigovoru da je došlo do potpune restitucije potrošača, naveo je, da je bitak tužbe u tome što potrošač nije u potpunosti restituiran unatoč valjanoj konverziji, nego ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Nadalje, naveo je da za meritono rješenje ove stvari nije odlučno pitanje jesu li preplaćenim iznosima banke zatvarale konvertiranu glavnicu već jesu li zatvarale ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu, a s obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc. Isto tako, naveo je, sporan je prekomjerni rast tečaja CHF koji je za vrijeme trajanja kredita za 10 godina skočio sa 4.686,00 kn (u vrijeme podizanja kredita, tečaj od 02/2006, kao najbliži) na 7.051,00 kn (na dan konverzije 10.12.2015), istaknuvši da je prema tome tečaj porastao za 50%. Nadalje, naveo je, da nije mogao razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, jer mu tuženik nije objasnio rizike takvog ugovaranja i moguće poskupljenje (ukupni trošak) kredita, navodeći da mu je tuženik bio dužan predočiti kako će moguće promjene tečaja utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu, istaknuvši da bi takva ugovorna odredba morala je biti jasno i razumljivo sastavljena kako bi, kao korisnik, bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. U odnosu da na prigovor tuženika da nije potrošač, naveo je, da je navedeni prigovor u kontradikciji s ranije iznesenim stajalištima tuženika u kojima se isti poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ne dovodeći u sumnju primjenu tog propisa, kao i da isti ne obrazlaže u čemu se sastoji njegova obveza (tužiteljeva) prema tuženiku, a čime bi se eventualno moglo raspravljati o prijeboju. Nadalje, a nakon što je uredio tužbeni zahtjev, tužitelj se u podnesku od 21. studenog 2025. očitovao na tuženikove navode iz podneska od 11. studenog 2025., navodeći da ukazuje na irelevantnost tuženikovih navoda u kontekstu izrađenoga nalaza vještaka, budući da se isti ne odnose na nalaz kao takav, nego se svode isključivo na polemiziranje o pravnim pitanjima koja ne pripadaju u domenu vještaka niti su stoga ista bila predmet njegove ocjene. Nadalje, naveo je da u odnosu tezu tuženika kako radi utvrđenja ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba tužitelj ne bi imao pravo potraživati razliku preplaćenoga iznosa nastalog na temelju takvih odredbi, stiče kako svatko tko je godinama i kontinuirano poslovao na način suprotan temeljnim postulatima postupanja u dobroj vjeri te načelima savjesnosti i poštenja, mora biti spreman snositi posljedice takvoga postupanja i odgovarati za isto. Nadalje, naveo je da ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, upravo radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Isto tako, naveo je, analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je kako je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (njemu) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora, istaknuvši da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o predmetnim ugovornim odredbama, te budući da su bile unaprijed forumulirane od strane tuženika na nije niti imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj. Stoga mu je, istaknuo je, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obavezama, na njegovu štetu, te su takve odredbe imaju smatrati nepoštenima i ništetnima. Dakle, istaknuo je, tuženik ga je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, kao i da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, a posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Nadalje, tužitelj je ukazao i na recentnu revizijsku odluku VSRH-a Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., navodeći da imajući u vidu da je tuženik propustio istaknuti prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno gore navedenoj odluci VSRH-a, odnosno isti nije na nesumnjiv način istaknuo niti određeno naveo koju tražbinu stavlja u prijeboj, niti je takovu eventualnu tražbina kvantitativno odredio, tužitelj se nema potrebu dalje očitovati o osnovanosti visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, naveo je, u odnosu na tuženikovo potraživanje u pogledu uplata izvršenih po nižem tečaju/manje plaćene kamate, navodi tuženika ne mogu se smatrati prigovorom radi prebijanja i iz razloga što tuženik i nadalje osporava njegovu tražbinu, a što potvrđuje i recentna presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž- 4673/2022- 3 od 14.11.2023., no opreza radi, tužitelj je naveo da ističe prigovor zastare u odnosu na tuženikovo potraživanje. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te izrade Nalaza i mišljenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 10. studenog 2025.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te se protivi izračunu visine kako to predlaže tužitelj. Nadalje, naveo je da tužitelj nema pravni interes u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći da je tužitelj sklopio osim Ugovora o kreditu i Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija i to za kredit broj 9010749493, kao i da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 zauzeto pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ističući da su prema tome odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010749493 valjane i imaju pravne učinke među strankama ovog postupka. Isto tako, naveo je da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužitelja (prihvatio je izračun konverzije, čl.2 Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010749493 sukladno čl. 19c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka) i to ponude kojom je bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije, dodavši da je tužitelj imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odlukama o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svim relevantnim elemenata kako bi bio u potpunosti informiran, čime je doveden u potpuno ravnopravni položaj, te je imao i dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren. Nadalje, tuženik je naveo da budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Prema tome, naveo je, za zaključiti je da Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a s obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZID ZPK, cjelokupna tužba je potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena, ističući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakovo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, te da je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakovih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Nadalje, naveo je da Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, a kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, tuženik je naveo kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj te da se samo "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane, a ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja, ističući da je odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi jasna i razumljiva za korisnike kredita. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, istaknuo je, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Opreza radi tuženik je prigovarao ima li tužitelj status potrošača, te je istaknuo i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period, a sukladno čl. 241 ZOO-a zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv njega pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine. Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač, istaknuo je opreza radi i prigovor radi prebijanja. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja te je potraživao naknadu troškova postupka.
2.1. Tijekom postupka, u podnesku od 30. listopada 2020. tuženik je naveo da ostaje u cijelosti kod svih dosadašnjih navoda i prigovora, nadalje navodeći da je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio kredi sa s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom koji je kasnije konvertirao i koja konverzija je provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, sukladno čemu tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, naveo je da je sud, a s obzirom da je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru i sporazumio se o konverziji, vezan zauzetim pravnim shvaćanjem iz odluke VSRH Gos-1/2019, kao i da se u konkretnoj pravnoj stvari ima postupati sukladno odredbi čl. 502 n ZPP-a. Isto tako, naveo je kako Dodatak ugovoru predstavlja novu pravnu osnovu koju u potpunosti zamjenjuje raniju osnovu i to s retroaktivnim učinkom od dana zaključenja samog Ugovora, prema čemu tužitelj nema osnove za potraživanje bilo kakve isplate, dodajući da s obzirom nat od a je ništetnost preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, a kako tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, tada niti kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. Tuženik je naveo da je način izračuna konverzije kredita propisan čl. 19. .c ZID ZPK, a da je odredbom čl. 19. d. ZID ZPK određen postupak informiranja, te da se može zaključiti da su banke bile obvezne postupiti po navedenom zakonu, dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom i CHF. Nadalje, naveo je da je tužitelj u potpunosti restituiran, a iznosi koji se potražuju su neosnovani i neutemeljeni. Isto tako, naveo je, na ovaj predmet primjenjuje se presuda suda EU broj C-81/19 u kojoj je odlučeno da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovorne odnose koji su odraz prisilnih propisa jer se podrazumijeva da je zakonodavac upravo uvođenjem zakonske odredbe uspostavio ravnotežu između prava i obveza strana ugovora. Nadalje, tuženik je naveo da u konkretnom slučaju tužitelj zanemaruje da je donošenjem ZID ZPK-a došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije, ističući još jednom kako je intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c ZID ZPK. Prihvaćanjem i sklapanjem te konzumiranjem Dodatka ugovora o kreditu, istaknuo je, uklonjeni su prigovori vezani uz neodredivosti kamatne stope kao i prigovori vezano uz valutu u CHF. Budući da je Dodatkom ugovora predmet ugovora o kreditu dogovoren sporazumno na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, naveo je, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora. Tuženik je još jednom istakao prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, kao i prigovor radi prebijanja. Tuženik je sve prethodno navedeno ponovio i u podnesku od 18. veljače 2021., dodajući da vještačenje može biti provedeno samo na okolnosti ispravnosti i točnosti provedbe konverzije, jer su stranke konverzijom provele zakonitu restituciju, osim u slučaju da je između stranaka nesporno da je konverzija provedena u skladu sa zakonom, pri tome navodeći da se u osnovi protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost kako je to predložio tužitelj jer je provedena konverzija i došlo je do pune restitucije, te jedini predmet vještačenja može biti točnost provedene konverzije. Nadalje, u podnesku od 23. ožujka 2021. tuženik je ponovno istakao prigovor zastare, ukazujući na stajalište suda EU te na nacionalno zakonodavstvo u odnosu na različitu prirodu i svrhu kolektivnih tužbi u odnosu na individualne tužbe, pri tome ukazujući na odredbu čl. 241., 225., 226. i 1111. ZOO-a. Istakao je i da zakon ne predviđa da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, pa prema tome nije došlo do prekida zastare potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari. Dakle, naveo je, zastara za svaki pojedinačni novčani iznos specificiran počela je teći u trenutku kada je primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu te je evidentno da je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na povremena potraživanja. Taj rok, naveo je, nije prekinut niti je i hipotetski mogao biti prekinut tužbom u kolektivnom sporu jer je prije tog spora u većem dijelu nastupila zastara. Nadalje, istaknuo je, nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se moglo smatrati da je došlo do prekida zastare za podnošenje tužbe na temelju instituta stjecanja bez osnove. Nadalje, naveo da sukladno provedenoj konverziji, sve uplate su korištene u interesu potrošača radi otplate njegova kredita u EUR, dok se pretplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s naslova kredita u EUR uvijek vraćala potrošaču – dakle uvijek u korist potrošača. Istaknuo je i da klijenti koji su konvertirali kredite se više ne mogu pozivati na isplate temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz izvornog ugovora sa valutom CHF, jer su po toj osnovi tražili dodatno obeštećenje i osigurali ga provedbom konverzije i nemaju pravo na daljnje obeštećenje kako su isti nakon konverzije stavljeni u položaj kao da su uzeli kredit u EUR od samog početka. Nadalje, u podnesku od 17. srpnja 2023. tuženik je uz dosadašnje navode naveo i nadalje ističe prigovor prebijanja te da utvrđuje svoju tražbinu prema tužitelju u visini od 1.792,07 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. kolovoza 2015. do namirenja. U podnesku od 19. veljače 2025. tuženik je naveo da odustaje od saslušanja svjedokinje AK, te da ostaje kod istaknutog prigovora prijeboja/radi prebijanja to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, te za iznos priznat Dodatkom ugovora o kreditu u iznosu od 1.792,07 EUR-a sa pripadajućim kamatama tekućim od 1. prosinca 2015. pa do namirenja. Naveo je i da se prigovor prijeboja i radi prebijanja ističe i za sve negativne razlike koje će se specificirati po vještačenju, navodeći da u odnosu na prihvaćenje tzv. negativnih razlika je sudska praksa ustanovljena u smjeru da se iste svakako trebaju uzeti u obzir, pri tome ukazujući na odluku VSRH br. Rev-1277/2022 od 8.3.2023. Nadalje, u podnesku od 12. lipnja 2025. tuženik je naveo da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnih bankara, navodeći nadalje da ostaje kod istaknutih prigovora zastare, prijeboja/radi prebijanja, prigovora aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužitelj nije potrošač što je dužan u svakom pojedinačnom slučaju i dokazati i ostalih iznesenih prigovora te je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da mu naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te izrade Nalaza i mišljenja, tuženik je u podnesku od 11. studenog 2025. tuženik je nadalje istaknuo da predmetni Ugovor o kreditu nije otplaćen, odnosno zatvoren, nego se radi o Ugovoru o kreditu koji je u otplati, pa s obzirom na navedenu činjenicu, naveo je, nalaz i mišljenje vještaka u potpunosti je neutemeljen. Isto tak, naveo je, da vještak u svom nalazu računa iznos nedospjele glavnice, iako tužitelj navedeno još nije platio tuženiku, pa tako navedene svote nisu niti ušle u imovinu tuženika, da bi ih tuženik imao osnove vraćati, te da je navedeni izračun neosnovan. Nadalje, tuženik je naveo da vještak u nalazu uračunava zatezne kamate koje su suprotno primjenjivim propisima u konkretnom slučaju, navodeći da je Zakon o potrošačkom kreditiranju jasno odredio da se prilikom konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Efekti konverzije, naveo je, nisu samo utvrđivanje razlike, već su i ekonomska ravnoteža koju zakon ističe, potpuna restitucija u koju svrhu je klijent potpisivao i prihvaćao potpuno novi plan otplate koji se retroaktivno primjenjuje. Tuženik je nadalje naveo i da se protivi bilo kakovoj promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva te da ističe prigovor zastare te da opreza radi, ukoliko sud ne uzme u obzir negativne razlike, ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na sve negativne razlike, odnosno u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, te za iznos priznat Dodatkom ugovora o kreditu u iznosu od 1.792,07 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1.12.2015. do namirenja. U podnesku od 21. travnja 2026. tuženik je naveo da ostaje u cijelosti kod svih dosadašnjih navoda, prigovara i prijedloga, kod istaknutih prigovora zastare, prigovora aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužitelj nije potrošač te kod prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 7-9), Plan otplate (list spisa 10-12), Dodatak ugovoru o kreditu (list spisa 13-15), Knjigovodstvena kartica (list spisa 16-37), Tablica kamatne stope i tečajne razlike (list spisa 38-42), Pregled uplata po kreditu (list spisa 242-250), Plan otplate (list spisa 251- 255), dopis – konverzija kredita po ugovoru o kreditu (list spisa 256-258), Izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. (list spisa 259-269), Izvadak otvorenih stavaka na dan 30.9.2015. po Ugovoru o kreditu (list spisa 270), Dodatak ugovoru o kreditu (list spisa 271-275), Obrazac obavijesti korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije (list spisa 276), Ugovor o kreditu (list spisa 277-282), Otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (list spisa 283-287), Knjigovodstvena kartica (list spisa 288- 341), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 344-419), te je saslušao tužitelja i vještaka.
3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje AK i osobnih bankara jer je tuženik odustao od tih dokaznih prijedloga.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
4.1. Prigovor radi prebijanja nije osnovan, jer je sud utvrdio nepostojanje tražbine tuženika istaknute prigovorom radi prebijanja.
5. Predmet spora je. zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa koji je tuženik stekao bez pravne osnove, odnosno na temelju odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF i promjenjiva kamatna stopa, a koja odredba Ugovora o kreditu je ništetna, te se zahtjev odnosi i na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.
6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 29. rujna 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010749493 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 57.500,00 CHF-a odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Nadalje, nije sporno da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi 4,75%, promjenjivu, te da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i vezanu za određenu valutnu klauzulu, a da je ugovoren rok vraćanja 240 mjeseci. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima. Promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s odlukama. Nadalje, nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovora o kreditu 9. prosinca 2015. kojim je kredit konvertiran.
1 0
6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa Ugovora o kreditu.
7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te ima li tužitelj pravo na povrat pretplaćenih iznosa kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, je li tuženik nepošteni stjecatelj.
8. Neosnovan je prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak Ugovora o kreditu samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka Ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Potrebno je istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
9. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.
9.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena
1 1
odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO),
- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.
10. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
1 2
11. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
11.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Dakle, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.).
11.2 Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).
11.3. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, prema utvrđenju ovog suda sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan je u ovom postupku.
11.4. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
12. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv
1 3
banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
12.1. Odredbom članka 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.
13. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na predložene okolnosti, odnosno jesu li tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali, te je li tužitelj obaviješten i jesu li mu pojašnjene sporne odredbe ugovora o kreditu, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li mu objašnjeno značenje istih.
14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je sklopio predmetni ugovor o kreditu, kojim je zatvorio svoj raniji kredit. Predmetni ugovor o kreditu sklopio je jer je imao bolju kamatnu stopu i bolje uvjete otplate od ranijeg kredita, kojega je ovim zatvorio. Odlučio se za ovaj kredit jer mu je djelatnik banke predočio da bi mu tako kredit bio povoljniji i na taj mu je način to objašnjeno. Djelatnik banke mu je rekao da je CHF stabilna valuta i vjerovao je u to što su mu rekli. Ugovor je sastavila banka, on ga je pročitao, razumio ga je onoliko koliko je mogao kao laik, a djelatnik banke mu jedino objasnio da je CHF stabilan kao valuta i to mu je zbog toga bilo prihvatljivo. Rata mu je narasla sa nekih 1.600,00/1.700,00 kn do 3.000,00 kn. Da mu je djelatnik banke prilikom sklapanja ugovora objasnio da bi mu rata mogla toliko narasti, taj ugovor ne bi sklopio. Nije tražio dodatna objašnjenja jer je mislio da je razumio koliko je mogao, kredit mu se činio prihvatljivim. Namjena kredita je bila zatvaranje ranijeg kredita i za adaptaciju stambenog objekta. Taj stambeni objekt za adaptaciju je bio stan u kojem je živio i u kojem još uvijek živi, te ga nije iznajmljivao niti dao u zakup, nego je živio u njemu i živi u njemu. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu, bio je zaposlen. Ugovor o kreditu je konvertirao. Izračun konverzije sačinila je banka, a on je pristao iz financijskih razloga, jer mu je jedno vrijeme rata kredita bila preko 3.000,00 kn te mu se konverzijom rata smanjila nekih godinu dana. Po zanimanju je bio, prije umirovljenja, automehaničar, a radio je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate u Opel servisu u Osijeku. Sam je otplaćivao kredit, a skidao mu se mjesečni anuitet s plaće trajnim nalogom. U razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate bio je u braku, te je još uvijek u tom braku.
14.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, te je životno i uvjerljivo iskazivao svim odlučnim činjenicama.
1 4
15. S obzirom na iskaz tužitelja, prema ocjeni ovoga suda tuženik nije dokazao da su ugovorne strane Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti kredita. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, te da mu djelatnik banke nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa, kao ni valuta, niti se uvjerio je li razumio navedene odredbe. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita.
16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopila radi zatvaranja ranijeg kredita i adaptacije stambenog objekta u kojem stanuje. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).
17. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.
17.1. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 29. rujna 2005. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
18. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te sukladno čl. čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. U Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje je sud utvrdio ništetnim sadržane su u čl. 4. st.1. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: „…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,….“ te u čl.7. st.2. Ugovora kreditu u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“ Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke.
1 5
18.1. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).
19. Dakle, budući su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Matiji Balogu, dipl. ing. oecc. iz kojeg proizlazi:
- da je tužitelj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 2.095,39 EUR-a (odnosno da pozitivne stavke nastale zbog promjene kamatnih stopa iznose 2.733,01 EUR-a, dok negativne stavke iznose -637,62 EUR-a),
- da je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule, uključujući i negativne tečajne razlike, platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 4.290,58 EUR-a (pozitivne tečajne stavke iznose 4.691,53 EUR-a, a negativne tečajne stavke iznose -400,95 EUR-a),
- da je zatezna kamata na preplaćene iznose iznosi ukupno 3.150,32 EUR-a do 30. rujna 2015.,
- da razlika nedospjele glavnice iznosi 1.665,71 EUR-a,
- da je konverzija kredita u EUR provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) i računski je točna. Konverzija je provedena na dan 19. 12. 2015.,
- u konverziji je je utvrđena pretplata u iznosu od 1.972,07 EUR-a, u periodu nakon konverzije tužitelj je dospjele anuitete plaćao u manjem iznosu od do iskorištenja ukupno konverzijom priznate pretplate, nakon čega je nastavio plaćati dospjele anuitete u punom iznosu,
- uračunavanjem tužiteljeve tražbine s preplatom priznatom u konverziji a sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, i to imajući na umu izračunatu zateznu kamata u ukupnom iznosu od 3.150,32 EUR-a, ista nije namirena u cijelosti, već u iznosu od 1.792,07 EUR-a te je na dan provedene konverzije 30.09.2015. preostao dug prema tužitelju temeljem izračunate zatezne kamate u iznosu od 1.358,25 EUR-a, izračunate preplate temeljem promjene kamatne stope i tečajne razlike (Tablica 6 kolona 7) na dan provedene konverzije 30.09.2015. ostaju nepodmirene u cijelosti, u ukupnom iznosu od 7.424,54 EUR-a, a iznos nedospjele glavnice s kojim je tužitelj pristupio
1 6
konverziji veći je od nedospjele glavnice prema realiziranom otplatnom planu za iznosi 1.665,71 EUR-a.
20.1. Iz iskaza vještaka Matije Baloga danog na ročištu 22. svibnja 2026. proizlazi da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja. U vezi prigovora tuženika na njegov Nalaz i mišljenje očitovao se na način da je prigovor pravne prirode i da se na isto ne može očitovati, odnosno da tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještačenja.
20.2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, detaljan je i jasan, bez proturječnosti, a stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun. U vezi navoda tuženika, potrebno je reći da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.
21. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 10. studenog 2025.
22. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
22.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.
22.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
1 7
22.3. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22.4. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu utvrđenu konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
23. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 10.488,50 EUR-a, i to sa zateznim kamatama koje na iznos od 9.090,25 EUR-a teku od 1. listopada 2015. do isplate (navedeni iznos čini zbroj utvrđene pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike, kao i razlike nedospjele glavnice), te na iznos od 1.358,25 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2025. pa do isplate.
23.1. Tužitelju su na navedeni iznos od 9.090,25 EUR-a dosuđene zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, a na iznos od 1.358,25 EUR-a a koji iznos čine zatezne kamate na pretplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja, tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja takvog zahtjeva odnosno od 10. studenog 2026. pa do isplate sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a. Potrebno je reći da tužitelju pripada pravo zahtijevati zatezne kamate na navedeni iznos od 9.090,25 EUR-a, iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji
1 8
pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.
23.2. Dakle, kao što je već prethodno obrazloženo, tužitelju su priznate zatezne kamate na ukupan pretplaćeni iznos od 9.090,25 EUR-a tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate, te na iznos od 1.358,25 EUR-a od 10. studenog 2025. pa do isplate sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a.
23.3. Budući da je tuženik prilikom konverzije tužitelju priznao pretplatu u iznosu od 1.792,07 EUR-a, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je bilo potrebno sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a (odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica) iznos pretplate umanjiti od ukupnog iznosa zateznih kamata na pretplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
23.4. U konkretnom slučaju, vještak je, kao što je to već prethodno obrazloženo, izvršio uračunavanje potraživanja tužitelja za pretplaćene iznose sa kamatama, te nakon izvršenog uračunavanja, i dalje postoji potraživanje tužitelja za pretplaćene iznose (tužitelj je potraživao iznos pretplate umanjen za tzv. negativne razlike) u iznosu od 10.488,50 EUR-a (a u kojem je sadržan i iznos razlike nedospjele glavnice).
24. U odnosu na razliku nove nedospjele glavnice u iznosu 1.665,71 EUR-a, sud je utvrdio da je ista zapravo posljedica ništene odredbe o valutnoj klauzuli što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji navodi da je razlika u novoj nedospjeloj glavnici kredita nastala kao posljedica toga što je tuženik na dan 30. rujna 2015. novu nedospjelu glavnicu nakon konverzije računao prema tečaju na dan 30. rujna 2015. umjesto prema realiziranom otplatnom planu, dakle prema tečaju koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita. Stoga je sud tužitelju dosudio i preplaćenu razliku glavnice u navedenom iznosu.
25. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.
26. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:
- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13
1 9
- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.
27. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 11. lipnja 2019. a što proizlazi iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska), odnosno nije nastupila zastara utuženih iznosa, jer je tužitelj svoje potraživanje potraživao unutar zastarnog roka od 5 godina (od početka tijeka zastranih rokova za pretplaćene iznose po osnovi valute).
28. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja i to na način da je naveo da ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na sve negativne razlike, odnosno u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, te za iznos priznat Dodatkom ugovora o kreditu u iznosu od 1.792,07 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1.12.2015. do namirenja. Ovaj sud je utvrdio da tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja ne postoji. Prije svega potrebno je reći da je vještačenjem utvrđeno razdoblje kada je tečaj bio niži tijekom otplate. Međutim, tužitelj je svoje potraživanje temeljem pretplate umanjio za iznos tzv. negativnih razlika, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Osim toga, tužiteljevo potraživanje je umanjeno i iznosom priznatim u konverziji, te je vještak sukladno čl. 172 ZOO-a izvršio iznosa priznatog u konverziji s pretplaćenim iznosima. Isto tako, tuženik nije istaknuo određeni zahtjev odnosno određeno naveo iznos tzv. negativnih razlika za koje ističe prigovor radi prebijanja. Ovaj sud smatra potrebnim i navesti da ništetnost kao posljedica nepoštenja predmetne ugovorne odredbe proizlazi iz činjenice da je zakonom pripisano kako se nepoštenom smatra ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa po shvaćanju ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti da bi se predmetna ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom i stoga ništetnom i sa strane trgovca i da bi on mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu (stečeno bez osnove ili ispunjenje ugovorne obveze). Dakle, riječ je o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao
2 0
sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž- 1127/2025 od 08.10.2025.). Slijedom svega navedenoga, a osobito jer je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao iznos umanjen za tzv. negativne razlike i za iznos umanjen za priznat konverzijom (u vezi kojega je vještak proveo uračunavanje) ovaj sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja, pa je odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.
29. Tuženik je u podnesku od 11. studenog 2025. naveo da se protiv promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva (na navodi na kakvu promjenu misli, na preinaku ili na nešto drugo), te da ističe prigovor zastare. Budući da je tužbeni zahtjev preinačen nakon nalaza i mišljenja vještaka, ovaj sud je zaključio da je tuženik se navedenim "protivi svakoj promjeni tužbe" zapravo protivio preinaci. Sud je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio preinaku jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a i tužitelj kao neuka stranka u vrijeme podnošenja tužbe nije imao dovoljno znanja da odredi visinu pretplate koju je platio tuženiku. Ovaj sud smatra potrebnim navesti da nije nastupila zastara za preinačeni dio jer ako je preinaka, odnosno uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., Su-IV- 123/2024-5). Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci rješenja.
30. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka. Tužitelju je priznata naknada troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., u nastavku: Tarifa), te trošak sastava obrazloženog podneska od 27. listopada 2020., 11. studenog 2025., 24. studenog 2025. za svaki podnesak iznos od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč.1 Tarife, te trošak zastupanja na ročištu 13. lipnja 2025. i 22. travnja 2025. za svako ročište 200,00 EUR- a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.200,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.500,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 125,00 EUR-a, a što sveukupno iznosi 1.625,00 EUR-a sa, te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 2.125,00 EUR-a zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. IV. izreke.
30.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 14. srpnja 2021. i 25. lipnja 2025. jer nisu bili potrebni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužitelju nije priznat niti trošak sudske pristojbe na tužbu jer istu nije niti platio.
2 1
31. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, stoga je odlučeno kao pod toč. V. izreke.
Osijek, 22. svibnja 2026.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
