REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1211/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja MENALO d.o.o., OIB: 20441678911, Đakovo, V. Nazora 31, zastupan po punomoćniku Filip Galić, odvjetnik u OD Pećarević & Relić d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Zagreb, Trg Sv. Marka 6., zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, naknade štete , nakon zaključene glavne rasprave 8. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, Trg Sv. Marka 6, OIB: 52634238587 isplatiti tužitelju MENALO d.o.o., OIB: 20441678911 V. Nazora 31, Đakovo u roku od 15 dana iznos od 7.007,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje čl.29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od 22. svibnja 2026. do isplate.“

II Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 22. svibnja 2026. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjeva za trošak odbija, kao neosnovan.

III Odbije se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.500,00 € kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio dioničar trgovačkog društva Croatia Banka d.d. na dan 23. rujna 1999. godine, i to s ukupno 264 dionica nominalne vrijednosti od 200,00 kn po dionici, što čini udio u temeljnom kapitalu u iznosu od 7.007,76 € te da je Vlada Republike Hrvatske 23. rujna 1999. donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (NN 98/99) – u daljnjem tekstu Odluka Vlade RH i to na temelju članka 11. stavka 1., a u svezi s člankom 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN 44/99), na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999., a predmetnom Odlukom su sve dionice poništene, odnosno prestale su postojati. Ističe kako je Odluka o sanaciji i restrukturiranju bila je predmet postupka pred Ustavnim sudom, ali su postupci, pokrenuti po više pojedinačnih dioničara, odlukom Ustavnog suda dana 30. siječnja 2003. obustavljeni, jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. prestao važiti 31. svibnja 2000., pri čemu je Ustavni sud RH zauzeo stav da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti, te je uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnim postupcima. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođeni brojni parnični postupci, koje su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje: DAB), kojima je traženo da se utvrde da su dioničari s brojem dionica Croatia banke d.d., koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade RH, te da im se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu, međutim svi parnični postupci su završili odbijajućim presudama. Također, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i ustavne tužbe, su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva.

Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLJP) od 19. studenog 2020. u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske broj 1920/2014, dakle u činjenično i pravno identičnim predmetima, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno vlasnička prava podnositelja, a također je utvrđena i povreda na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije, kao i pravo na suđenje u razumnom roku. Vezano za povredu čl. 1. Protokola 1. Konvencije, ESLjP je utvrdio kako Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva, a takvo miješanje, po stavu ESLjP -a, nije ispunilo procesnu pretpostavku zakonitosti. Naime, da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere, dok je Odluka Vlade RH predstavljala podzakonski akt, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Pritom niti jedno pravosudno tijelo nije u tom kontekstu nikada preispitivalo tu odluku, te dioničarima nije dana mogućnost da djelotvorno ospore pobijanu mjeru, odnosno dioničarima nisu dana dovoljno postupovna jamstva od arbitrarnosti te stoga miješanje nije bilo zakonito. U toj presudi ESLjP se dalje nije bavio utvrđivanjem ostalih pretpostavki (svrhovitosti, razmjernosti, itd.) upravo zato jer element zakonitosti u miješanje u pravo vlasništva nije bio ispunjen. Republika Hrvatska je 19. veljače 2021. zatražila da Veliko Vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je odbijen od strane odbora od pet sudaca, 19. travnja 2021. te je presuda u predmetu Project Trade d.o.o. c/a REPUBLIKA HRVATSKA postala konačna.

Tužitelj smatra da je ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Republika Hrvatska učinila 05. studenog 1997., Konvencija postala dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka (čl.141. Ustava Republike Hrvatske), a sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve mjere za izvršenje pojedine presude te osigurati da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti. Tužitelj smatra da je pretrpio materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostao bez svojih dionica, pa samim time, i bez upravljačkih prava nad Croatia Bankom d.d., a štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLjP, te smatra da se element protupravnosti ostvario konačnošću presude broj 1920/2014, koja je nastupila 19. travnja 2021. Tužitelj drži da materijalnu štetu čini sav udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d., kojeg je tužitelj kao dioničar uplatio u cijelosti, pa kako sukladno odredbi iz čl.14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU) štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska, to tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će tuženiku naložiti isplatu iznosa od 7.007,76 € s pripadajućim kamatama od dana donošenja presude, te s troškovima postupka. Prema zahtjevu tužitelja visina štete jest nominalan vrijednost dionice u iznosu od

26,54 € po svakoj dionici

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare jer je od donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. prošlo više od 24 godine. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava i osnovu i visinu zahtjeva tužitelja. Tuženik tvrdi da je postupak sanacije Croatia Banke d.d. proveden nakon prijedloga Savjeta Hrvatske narodne banke, koji je nakon razmatranja izvješća privremenog upravitelja Croatia Banke d.d. Zagreb o zatečenom stanju te banke i procjeni mogućnosti za njeno buduće redovno poslovanje, podnio Vladi Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje sanacije te banke na temelju odredbi Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN, 44/94 – u daljnjem tekstu ZSRB). Takvoj odluci Savjeta HNB-a prethodilo je imenovanje privremenog upravitelja i upućivanje inspekcije kontrole u banku krajem veljače 1999. godine, s ciljem utvrđenja stanja poslovanja banke i pokušaja njene stabilizacije i nastavka redovnog poslovanja, kada je utvrđeno da su ukupni gubici banke 622,3 milijuna kuna, što je 348,9 milijuna kuna više gubitaka od njezina temeljnog kapitala. Dakle, danom objave Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d., kojom je temeljni kapital u potpunosti iskorišten za pokriće dijela gubitaka, poništeno je 405.299 dionica bivših dioničara banke i istovremeno su prestale funkcije Glavne skupštine i Nadzornog odbora banke te ovlaštenja Uprave banke kao i prava dioničara banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica. Nakon toga, a kako ističe tuženik, na Glavnoj skupštini održanoj 13.09.2000. godine Croatia Banka d.d. je izdala nove dionice u iznosu od 204,6 milijuna kuna, koje je u cijelosti uplatila Agencija, čime je Agencija postala 100% vlasnik novih dionica i jedini vlasnik i dioničar banke s 2.046.000 redovnih dionica banke, koje glase na ime, svaka u nominalnom iznosu od 100,00 HRK i iste su uvrštene u depozitariju Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (, a sanacija je završena.

Tuženik navodi da je iz odluka Ustavnog suda jasno da su tužbe odbijene, jer se, kako je to naveo Ustavni sud, postupak sanacije i restrukturiranja banke ne provodi radi zaštite interesa dioničara, već radi zaštite posebnog državnog interesa i radi sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države, čime se konstituira širi društveni interes, zbog čega su i odbijeni prigovori bivših dioničara da su im dionice oduzete suprotno Ustavom zagarantirane zaštite prava vlasništva. Tuženik smatra da dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, a rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili, pa gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu pojedini dioničar sudjelovao s određenim udjelom, odnosno, kako to tvrdi tuženik, dionica predstavlja rizično ulaganje i ne daje ulagaču jamstvo da će mu vrijednost ulaganja ostati ista.

U odnosu na postupak pred ESLJP tuženik navodi da je presudom taj sud utvrdio postupovnu povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva te povredu prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije zbog dugotrajnosti postupka. Međutim, ističe da se predmetna presuda ne temelji niti na jednom financijskom pokazatelju, koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica), već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu. Tuženik smatra da, da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj u kojem dioničari ne bi dobili ništa, slijedom čega nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes, kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države. 2.6. Tuženik smatra da u ovom postupku nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete, jer iste moraju biti kumulativno ispunjene (štetnik, oštećenik, štetna radnja, protupravnost, šteta), pri čemu posebno upire da šteta ne može biti nominalna vrijednost dionice, već bi, uz udovoljenje ostalim pretpostavkama, mogla biti samo tržišna, a ta je u trenutku Odluke Vlade RH iznosila 0,00 kn. 2.7. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u izvod iz knjige dioničara (list 13 spisa), u Odluku Vlade RH (list 14 i 15 spisa), u Odluku Ustavnog suda RH (list 16 do 24, 54 do 59 spisa), u presude ESLJP (list 60 do 129, 448 do 467 spisa), u zahtjev za mirno rješenje spora (list 130 do 135 spisa), u odluku o imenovanju privremenog upravitelja Croatia Banke d.d. (list 151 do 160 spisa), u ideje i prijedloge sanacije (list 219 i 220 spisa), u prijedlog Hrvatske narodne banke Vladi Republike Hrvatske za provođenje postupka sanacije (list 221 i 222 spisa), u prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. (list 337 do 342 spisa), u neovisno revizorsko mišljenje (list 362 do 439 spisa), u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 484 do 578 spisa), u presudu Općeg suda (list 589 do 659 spisa),u dopis HNB-a (list 674 do 677 spisa), u izvješće o pripadajućoj dividendi za 1996. (list 743 spisa), u izvješće o pripadajućoj dividendi za 1995. (list 744 spisa),saslušao svjedoke GR, PR, ŠR, RR i ŽR, a saslušao je i zakonskog zastupnika tužitelja ĐR

Sud je pročitao presude kao i u stručne članke koje su stranke uložile u spis.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a temeljem odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan, jer se radi o sporu koji tužitelj, kao fizička osoba, vodi protiv tuženika Republike Hrvatske, radi naknade štete zbog nezakonitog i nepravilnog obavljanja poslova državne uprave, pa je primjenom odredbe čl. 52. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 2513, 70/19, 80/22 – u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud nadležna za suđenje, jer je štetna radnja, Odluka Vlade RH donesena u Zagrebu, gdje je sjedište Vlade RH.

6. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Ovaj sud smatra da se početak tijeka zastarnog roka ima se vezati za trenutak konačnosti odluke u predmetu Project-Trade d.o.o. c/a RH. Tužitelj je dokazao da je bio imatelj dionica na dan donošenja Odluka Vlade RH, a iz sadržaja presude Project-Trade d.o.o. c/a RH proizlazi da prije nego što je ta odluka ESLJP donesena, tužitelj u ovom parničnom predmetu nije mogao podnijeti odštetni zahtjev s očekivanjem uspjeha uslijed propisanih rokova zastare, tako da bi takva tužba bila nedjelotvorno pravno sredstvo sve dok ESLJP po tužbi Project Trade d.o.o., u činjenično i pravno identičnom predmetu kao što je ovaj parnični predmet, nije utvrdio da su tom Odlukom Vlade RH povrijeđena vlasnička prava dioničara, jer dioničari protiv te Odluke nisu imali djelotvorno pravno sredstvo. Presuda ESLJP postala je konačna 19. travnja 2021. pa tek konačnošću iste počinje teći zastarni rok za naknadu štete tužitelja jer je tek donošenjem te odluke Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu dioničara, među kojima je i ovdje tužitelj, zbog čega, po ocjeni ovog suda, rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja sporne Odluke Vlade RH.

7. Tužitelj je pokrenuo postupak podnošenjem zahtjeva za mirnom rješenjem spora 23. svibnja 2024. čime je prekinuo zastaru, a očitovanje tuženika je primio 29. svibnja 2024. pa primjenom odredbe čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018.,126/21, 114/22, 156/23, 43/24, dalje u tekstu: ZOO) koji se na pitanje zastare primjenjuje u ovom konkretnom slučaju, tužba podnesena 4. lipnja 2024, dakle podnesena je u roku.

8. Tijekom postupka je utvrđeno da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb („Narodne novine“, broj 98/99 - dalje: Odluka Vlade RH) i to na temelju odredaba Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka („Narodne novine“, broj 44/94) i prijedloga Hrvatske narodne banke koja je ocijenila da je postupak sanacije moguć i ekonomski opravdan; da je tužitelj prije Odluke Vlade o sanaciji Croatia banke d.d. Zagreb bio dioničar te banke; da su danom stupanja na snagu predmetne Odluke Vlade poništene i povučene dotadašnje dionice Croatia banke d.d. Zagreb i istovremeno su prestale funkcije Skupštine, Nadzornog odbora Banke, ovlaštenja Uprave Banke i prava dioničara Banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica (članak VIII. Odluke) te da je ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine Croatia banke d.d. preuzeo privremeni upravitelj Odlukom Savjeta HNB-a o imenovanju privremenog upravitelja Croatia banke d.d. br. O-474/99 od 23. veljače 1999. i 23. kolovoza 1999.; da je člankom VII. Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. odlučeno da se danom objave predmetne Odluke povlače i poništavaju dotadašnje dionice Banke, a Banka izdaje zamjenske dionice u ukupnom iznosu koji odgovara visini potrebnog temeljnog kapitala za redovno poslovanje Banke; da su nove (zamjenske) dionice predane Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka u visini izvršene dokapitalizacije banke od strane Agencije; da je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka prestao važiti 31. svibnja 2000. stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka („Narodne novine“, broj 52/00); da je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-II-899 („Narodne novine“, broj 32/03) obustavio postupak u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb.

9. Među strankama nije sporno da je Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. donijela Vlada RH. Isto tako, nije sporno niti da navedena Odluka Vlade RH, prema praksi ESLJP u činjenično identičnom predmetu Project- Trade d.o.o. protiv Hrvatske, za koju praksu je ovaj sud vezan, predstavlja nezakonito miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva prema odredbi čl. 1. Protokola br. 1. EK, jer je ta Odluka Vlade RH bila podzakonski akt kojim su povučene i poništene dionice koje su tužitelju pripadale, a pritom tužitelj nije imao mogućnost djelotvornog pobijanja te mjere. Iz činjenice da se prema odluci ESLJP tuženik nezakonito umiješao u vlasnička prava tužitelja, nedvojbeno proizlazi protupravnost postupanja tuženika jer je Vlada RH donijela Odluku kojom zadire u tužiteljeva imovinska i upravljačka prava koja proizlaze iz vlasništva dionica, bez da je pritom tužitelju na raspolaganje stavila pravna sredstva kojima bi takvo zadiranje tuženika u njegova vlasnička prava mogao osporavati, što znači da je takvo miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva bilo nezakonito, dakle, protupravno, da je tuženik štetnik te da je tužitelj oštećenik.

10. Tužitelj je oštećenik prema praksi ESLJP jer je bio dioničar, a Odluka Vlade RH predstavlja mjeru koja je imala učinak na prava tužitelja kao dioničara, a ne (samo) na Croatia banku d.d. kao trgovačko društvo u kojemu tužitelj ima dionice. Prema praksi ESLJP, da je predmetna Odluka utjecala isključivo na Croatia banku d.d., kao trgovačko društvo, tužitelj se ne bi mogao smatrati oštećenikom (predmet Albert i drugi protiv Mađarske), dakle ispunjeni su elementi postojanja štetnika (tuženik), oštećenika (tužitelj) i protupravnosti koja je utvrđena presudom ESLJP i to zbog činjenice da je tužitelju onemogućen pristup sudu, odnosno tuženik nije tužitelju na raspolaganje stavio pravna sredstva kojima bi takvo zadiranje tuženika u njegova vlasnička prava mogao osporavati, ali presudom ESLJP nije uopće ispitivana zakonitost Odluke Vlade RH, jer to posebno proizlazi iz točke 110. presude, kada sud kaže da ne može nagađati kakav bi konačan ishod bio da se sporna Odluka Vlade RH mogla djelotvorno osporiti. ESLJP to posebno naglašava i u točki 87. presude. Upravo zbog takve odluke iz točke 110. presude sud nastavno u točki 111. odbacuje zahtjev jednog od dioničara Croatia banke d.d. za naknadu štete koja odgovara vrijednosti njegovih dionica i u biti upućuju ga na pokretanje postupka pred domaćim sudom (sudom u RH).

11. Imajući u vidu sadržaj posebno točke 110 i 111 presude ESLJP ovaj sud smatra da citiranom presudom nije odlučeno da je Odluka Vlade RH nezakonita. ESLJP nije ispitivao zakonitost odluke već je utvrdio da dioničari nisu imali pravna sredstava dokazivati da je Odluka nezakonita.

12. Odlukom Vlade RH povučene i poništene dionice, u odnosu na kojeg tužitelj tvrdi da je pretrpio štetu, prema shvaćanju ovog suda, nužno je utvrditi je li Odluka vlade bila zakonita i ako nije koliku je štetu tužitelj pretrpio time što je on ostao bez vlasništva 264 dionice, svake nominalne vrijednosti 26,54 €, odnosno, kako je to navedeno pod točkom 6. Zajedničkog suglasnog mišljenja sudaca Wojtyczeka i Pejchala, u nastavku postupka treba utvrditi je li miješanje u pravo vlasništva bilo razmjerno i op ravdano (tako i Rev-1476/2024).

13. Ne upuštajući se u ocjenu zakonitosti Odluke Vlade RH ovaj sud utvrđuje da nominalna vrijednost dionice jest fiksni, na dionici ispisani iznos koji predstavlja temeljni kapital društva podijeljen s brojem dionica te služi za utvrđivanje minimalnog uloga po dionici i dividendu, ali ne odražava stvarnu tržišnu cijenu dionice, već se stvarna tržišna vrijednost dionice određuje ponudom i potražnjom na burzi, pa nominalni iznos dionica koje je tužitelj imao u vlasništvu do donošenja sporne Odluke Vlade RH ne može poistovjetiti s imovinskom štetom koja je tužitelju donošenjem te Odluke Vlade RH, kojom su njegove dionice ''povučene i poništene'' (točka VII. Odluke), eventualno nastala.

14. Predmet spora je naknada štete u iznosu od 7.007,76 € radi Odluke o sanaciji i restrukturiranju koju je donijela Vlada RH s kojom su povučene dionice Croatia banke d.d. pa tako i dionice tužitelja

15. Radi razjašnjenja spornih činjenica i radi utvrđenja da li, donošenje Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Vlade RH predstavlja miješanje države u mirno uživanje vlasništva, da li je ta mjera bila u općem interesu i ako jest da li je uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zaštite prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva.

16. Iz saslušanja GR utvrđeno je da je Croatia banka d.d. početkom veljače 1999. postala nelikvidna, odnosno zapala je u financijske poteškoće tako da štediše i deponenti nisu mogli podizati svoje novce pa je HNB donio odluku o postavljanju njega kao privremenog upravitelja Croatia banci d.d.

On je zajedno sa svojim timom došao u Croatia banka d.d. 24. veljače 1999. i nakon kontrole poslovanja su utvrdili da banka nije samo nelikvidna nego je insolventna što znači da su njezine obveze po umanjenju za kapital veće od imovine.

Supervizija HNB-a i revizorska kuća Delottetouch su utvrdili da problemi u toj banci datiraju još prije 1998., postojali su veliki problemi između uprave i nadzornog odbora, a i unutar same uprave je dolazilo do nesuglasica, a glavno pitanje je bilo da li banka može nastaviti dalje poslovati. On je napisao izvješće u kojem sam predložio da se banka pokuša sanirati kako bi nastavila s poslovanjem jer je to tada već nekoliko banaka otišlo u stečaj čime se narušilo povjerenje klijenata u bankovni sustav. Navodi da je Vlada RH je donijela odluko o sanaciji Croatia banka d.d. i na to utrošila 553.500.000,00 tadašnjih kuna od čega 336.500.000,00 tadašnjih kuna na pokriće gubitaka, a ostatak od 217.000.000,00 kn je predstavljalo novi kapital banke, tako da je Vlada RH, budući je uložila veliki novac u sanaciju banke postala njezin jedini vlasnik. Croatia banka d.d. je imala 5.724 dioničara i on smatra da su i oni mogli dokapitalizirati Croatia banku d.d. prije dolaska privremenog upravitelja i sanacije Vlade RH, što su i pokušali 1997., ali na način da se jedan dio dioničara zaduživao kod same banke, a onda dio sredstava zadržavao za sebe, a dio ulagao u banku. Sjeća se da je Croatia banka d.d. do 1995., isplaćivala izdašne dividende svojim dioničarima ali nakon toga je prestala isplaćivati dividende što je već bio pokazatelj da banka ne posluje dobro. Navodi da je izradio dokument kojim bi se obeštetili dioničari, ali on nije prošao na Agenciji za sanaciju banaka i osiguranja štetnih uloga . Pojašnjava da ukoliko je gubitak banke veći od njezinog temeljnog kapitala , onda je vrijednost dionica nula.

Istaknuo je da je sanacija bila nužna radi zaštite financijskog tržišta i posebnog javnog interesa, ali i radi zaštite štednih uloga i depozita klijenata.

Smatra da su dioničari morali biti svjesni, a naročito kada im je prestala biti isplaćivana dividenda da s bankom nešto nije u redu.

17. Iz saslušanja svjedoka PR proizlazi da je on prvo bio direktor Croatia banke d.d., a onda predsjednik uprave do veljače 1999. kada je savjet HNB postavio privremenog upravitelja. Navodi da su 1998. počeli problemi za Croatia banku d.d. kao i druge banke i štedionice, jer je tadašnji guverner HNB javno iznosio da su male banke i štedionice nestabilne i to je dovelo do toga da je su privatni štediše i pravne osobe iz Croatia banke d.d. povukli preko 550 miliona tadašnjih kuna. Pojašnjava da on nije znao za odluku HNB tako da nije ni mogao osporavati takvu odluku o sanaciji Croatia banke d.d. Poznato mu je da je Vlada RH svojom odlukom poništila sve dionice i emitirala nove, a jedini novi dioničar je bila Agencija za sanaciju banaka i osiguranje štetnih uloga, a svi dioničari koju su prije imali dionice Croatia banke d.d. su bez njih ostali. Nije mu poznato koliko je vrijednost dionice bila u trenutku kad je banka imala dugovanja preko 330 miliona kuna, jer dionice nisu bile na tržištu, ali smatra da su i tada te dionice imale neku vrijednost.

18. Iz saslušanja svjedoka ŠR proizlazi da je on 1999. radio na radnom mjestu savjetnika za pravne poslove u HNB-u i jedan od poslova kojima se bavio je bilo praćenje problematičnih banka.

Sjeća se da je dobio izvješće o nadzoru Croatia banke d.d. kojim izvješćem je utvrđeno da je banka u velikim problemima i da ima ogromne gubitke u poslovanju pa je HNB imenovao privremenog upravitelja GR koji je nakon dolaska u Croatia banku d.d. zamijenio upravni odbor, nadzorni odbor i skupštinu.

Nakon par mjeseci gosp. GR je predložio da se ide u sanaciju Croatia banke d.d. a ne da se otvara stečajni postupak, a taj njegov prijedlog je potvrdio i savjet HNB-a nakon čega je proslijeđen Vladi RH koja je donijela odluku da Croatia banka d.d. ide u sanaciju i bio je organiziran sastanak s predstavnicima dioničara kojima je objašnjeno da bi Croatia banka d.d. išla u sanaciju a ne u stečaj i oni su to sa zadovoljstvom prihvatili. Navodi kako je vrijednost dionica u trenutku sanacije, bila nula, a mogla je biti i negativna jer su gubici banke bili ogromni.

Ističe da je sanacija banke bila u javnom interesu, jer banke, pa tako i ova uglavnom posluju s tuđim novcem, a neki od klijenata Croatia banke d.d. su bili značajni poslovni subjekti koji su radi sanacije, a ne stečaja banke mogli nastaviti poslovati.

19. Iz saslušanja svjedoka RR proizlazi da ona radi u Hrvatskoj agenciji za osiguranje depozita od 2012. tako da joj ništa neposredno nije poznato o sanaciji Croatia banke d.d. iz 1999. nego samo iz dokumentacija koja se nalazi u Hrvatskoj agenciji za osiguranje depozita, a dokumentaciju je morala pročitati zato što su u jednom trenutku mali dioničari pokrenuli sudske postupke protiv Hrvatske agencije za osiguranje depozita i Republike Hrvatske.

Iz dokumentacije koju je pročitala se sjeća da je Croatia banka d.d. kumulirala gubitke koji su bili više od dvostruko veći od temeljenog kapitala, kako je to utvrdio nadzor HNB-a koji je onda Vladi RH predložio sanaciju Croatia banke d.d. umjesto stečaja kako bi se negativni efekti lošeg poslovanja sveli na minimum i kako bi se pokušali spasiti ostali poslovni subjekti.

Croatia banka d.d. je danas u 100%-tnom vlasništvu Hrvatske agencije za osiguranje depozita upravo zato što je u tom postupku sanacije Hrvatska agencija za osiguranje depozita uplatila novi temeljni kapital kao i pokrila sve tadašnje gubitke i na taj način postala 100%-tni vlasnik, a ne Republika Hrvatska, a Vlada RH je samo donijela odluku o pokretanju postupka sanacije. Odmah nakon uplate temeljenog kapitala i pokrića gubitaka prednik, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka se u registar upisala kao novi vlasnik, a sada je upisana Hrvatske agencije za osiguranje depozita.

Pojašnjava kako je RH vlasnik Hrvatske agencije za osiguranje depozita tako da bi indirektno RH bila vlasnik svih agencija ali u praksi to nije tako, jer se radi o specifičnoj imovini Fonda osiguranja depozita pa time RH ne raspolaže.

Ističe da je vrijednost dionice Croatia banke d.d. bila 0 kn i zato je Vlada RH donijela odluku o poništenju dionica.

20. Sud je poklonio vjeru svim saslušanim svjedocima jer su iskazivali suglasno, logično i uvjerljivo. Svi su svjedoci u svojim iskazima naveli da je Croatia banka d.d. bila nelikvidna i insolventna što znači da su njezine obveze, po umanjenju za kapital, bile veće od imovine te da je vrijednost dionica bila 0 jer se ne može iskazati negativna vrijednost dionice koja je ustvari bila -262,00 tadašnjih kuna. Svi svjedoci su detaljno objasnili da je financijsko stanje Croatia banke d.d. bilo jako loše, da su se gomilali gubici i da je jedino rješenje, radi osiguranja stabilnosti financijskog sustava te osiguranja kontinuiteta banke koja se sanira, bilo donošenje Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d.

21. Iz saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja FR proizlazi da je njegova tvrtka poslovala s Croatia Bankom d.d. dugi niz godina, negdje do 1996. kada je banka zatvorila svoju poslovnicu u Đakovu, a imao je i dionice Croatia banke d.d. koje je kupio nakon sanacije banke jer se tada pričalo da je banka sanirana i da dobro posluje iako malim dioničarima nitko ništa nije govorio, a ne znam da li mu je banka isplaćivala dividendu. Navodi da je kupio dionice Croatia banke d.d. kako bi mogao dobiti povoljniji kredit od Croatia banke d.d. i nije se kao dioničar uopće bavio poslovanjem Croatia banke d.d. nego se pričalo da je banka sanirana i da bi bilo isplativo kupiti dionice , dakle i sam tužitelj je iskazao da se de facto nije koristio svojim pravima dioničara (pravo glasa na glavnoj skupštini društva, pravo na isplatu dijela dobiti društva (dividenda), nego da je kupio dionice isključivo kako bi dobio povoljniji kredit od Croatia banke d.d.

22. Da bi se donijela pravilna odluka u ovom postupku uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u Presudi ESLjP potrebno je utvrditi što je dionica i koja imovinska prava ona nosi svom imaocu, jer ovaj sud smatra da do povrede prava vlasništva može doći tek onda ako neko pravo donosi u trenutku miješanja neke realne koristi ili ako ima neku realno provjerljivu vrijednost ili cijenu.

23. Odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - službeni pročišćeni tekst, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23, 136/24 - dalje: ZTD) dioničko društvo je trgovačko društvo u kojemu članovi (dioničari) sudjeluju s ulozima u temeljnome kapitalu podijeljenom na dionice.

24. Sukladno odredbi čl. 167. ZTD-a, po sadržaju prava koja daju, dionice mogu biti redovne i povlaštene. Redovne dionice su dionice koje imatelju daju pravo glasa na glavnoj skupštini društva, pravo na isplatu dijela dobiti društva (dividenda) i pravo na isplatu dijela ostatka likvidacijske, odnosno stečajne mase društva. Povlaštene dionice su dionice koje imatelju daju neka povlaštena prava, npr. pravo na dividendu u unaprijed utvrđenom novčanom iznosu ili u postotku od nominalnog iznosa dionice, pravo prvenstva pri isplati dividende, isplati ostatka likvidacijske, odnosno stečajne mase i druga prava u skladu sa zakonom i statutom društva.

25. Dakle, dionica je vrijednosni papir koji predstavlja udio u temeljnome kapitalu dioničkog društva. Dionice, a time i prava koja one sadrže ili daju, stječu se ulaganjem imovine koje se sastoji u prijenosu budućem dioničkom društvu imovine koja se ulaže , a ta imovina predstavlja dio temeljnog kapitala, odnosno početne imovine društva koja služi za poslovanje društva i za podmirenje obveza društva prema njegovim vjerovnicima, što vrijedi i za osobe koje su postali dioničari nakon što je društvo osnovano, jer su oni slijednici osnivatelja i stupaju u njihov pravni položaj.

26. Budući se dijelom imovine društva koji odgovara svoti temeljnog kapitala ne može raspolagati u korist dioničara te budući da su i osobe koje su stekle dionice nakon osnivanja slijednici osnivatelja, svi dioničari snose rizik uspješnog poslovanja društva.

27. Dakle iz svega gore navedenog jasno proizlazi da dioničari stječu dionice pravnim poslom i da time stječu imovinske i upravljačke ovlasti u dioničkom društvu , ali da su stjecanjem dionica stekli i prihvatili pravni položaj imatelja dionica kako je to uređeno prije svega ZTD-om.

28. Također, dioničar imajući dionice nije prema dioničkom društvu stekao nikakvu novčanu ili drugu imovinsku tražbinu osim prava na isplatu dividende, a što jasno slijedi iz odredbe čl. 224. st. 1. ZTD-a kojom je propisano da dioničari moraju društvu vratiti isplate koje protivno ZTD-u prime od društva, a ako iznose prime kao dividendu, obveza povratka postoji samo onda ako im društvo dokaže da su znali ili da su morali znati da nisu imali pravo primiti isplatu. Isti zaključak o opsegu prava dioničara slijedi i iz odredbe čl. 217. ZTD-a gdje je određeno da se dioničarima se ne smiju vratiti uplaćeni ulozi. Vraćanjem uplaćenog uloga ne smatra se plaćanje cijene kod dopuštenog stjecanja vlastitih dionica, niti se dioničarima mogu obećati ni platiti kamate na ono što su uložili u društvo.

29. Dionica kao vrijednosni papir ima svoj nominalni iznos, te svoju tržišnu vrijednost, vrijednost koju dionica, koja se nalazi na burzi, postiže na burzi. Imajuću sve gore navedeno imovinska prava, dakle i prava koja se mogu izjednačiti sa imovinom u smislu Protokola 1. uz Konvenciju kada se radi o dionicama svode se na dva prava imaoca dionice, prava na dividendu i prava na cijenu dionice koju dionica može postići na tržištu dionica u nekom trenutku kada i ako se stavlja ili može staviti na tržište što ovdje nije slučaj jer i iz dokumentacije u spisu i iz iskaza svih svjedoka je utvrđeno da je vrijednost dionice bila 0 jer nije mogla biti iskazana negativna vrijednost od -262.00 tadašnje kune, a i dionice nisu bila na burzi, dakle dionice su i prije donošenja Odluke Vlade RH o sanaciji bile bezvrijedne, dakle ovaj sud smatra da Odlukom Vlade RH tužitelju, kao imaocu dionica nisu bila povrijeđena imovinska prava.

30. HNB je 8. lipnja 1998. predložio CB-u obustavu isplate dividendi (dobiti) te iskorištavanje iskazane dobiti u 1997. za povećanje temeljnog kapitala do sljedećeg godišnjeg obračuna. Budući da CB nije izvršio bilo koju od mjera predloženih od strane HNB-a u cilju usklađenja poslovanja s propisima iz nadležnosti HNB-a, 13. srpnja 1998. HNB je rješenjem obustavio isplatu dividende i naložio iskazanu dobit za 1997. iskoristiti za povećanje temeljnog kapitala. Financijski problemi Croatia banke d.d. su kulminirali početkom 1999. tako da više nije bila u mogućnosti platiti svoje dospjele obveze, a nelikvidnost je utvrđena u rješenjima HNB-a te nastavak poslovanja nije bio moguć bez interventnog kredita HNB-a.

31. U okolnostima nesposobnosti za plaćanje Croatia banke d.d., HNB na temelju ovlasti i u skladu s pretpostavkama propisanim u članku 82. Zakona o bankama (NN 84/2002), 23. veljače 1999. imenuje privremenog upravitelja čija je jedna od temeljnih dužnosti (članak 86. ZOB-a) bila je sastaviti i podnijeti HNB-u pisano izvješće o procijenjenom zatečenom stanju poslovanja banke kao i mogućnostima za buduće stabilno i profitabilno poslovanje banke. U konkretnom slučaju, privremeni upravitelj, GR je izvršio detaljnu analizu poslovnih knjiga i druge dokumentacije na temelju čega je izradio Izvješće o procijenjenom zatečenom stanju poslovanja i mogućnostima budućeg stabilnog i profitabilnog poslovanja

32. Iz skraćenog izvješća privremenog upravitelja od 09. srpnja 1999., računa dobiti i gubitka (RDG) proizlazi da je temeljni kapital (uplaćene dionice) Croatia banke d.d. iznosio cca 257.000.000,00 kuna te je bio podijeljen na 1.283.689 dionica nominalnog iznosa 200,00 kuna (koje je držalo 5.724 dioničara).

33. Iz račun dobiti i gubitka (RDG) je vidljivo da je na dan 31. svibnja 1999. ukupni gubitak iznosio 622.200.000,00 kuna, a nakon što bi se taj iznos umanjio za vrijednost jamstvenog kapitala (temeljni kapital, dopunski kapital i rezervacije) od 285.700.000,00 kuna, dolazi se do iznosa konačnog („čistog“) gubitka od 336.500.000,00 kuna pa ako bi se čisti gubitak od 336.500.000,00 kuna podijelili na 1.283.689 dionica, tada bi prava vrijednost jedne dionice iznosila -262,00 kune. Dakle, neovisno o tome što je jedna dionica CB-a imala nominalni iznos od 200 kuna, nakon dodavanja vrijednosti temeljnog kapitala ( zbroja nominalnih iznosa svih dionica) ukupnim gubitcima, i dalje je ostao („čisti“) gubitak uslijed čega je prava vrijednost dionice bila 0 kuna..

34. Dakle, ovaj sud smatra da tužitelju nije nastala nikakva šteta donošenjem Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju jer njegove dionice su i prije te Odluke Vlade RH vrijedile 0 kn, a donošenje navedene odluke je bilo u općem interesu, odnosno na taj je način prvenstveno omogućeno daljnje poslovanje Croatia banke d.d. i stabilizirao se financijski sustav i gospodarstvo države.

35. Naknada štete se ne konstituira utvrđenom postupovnom povredom prava iz čl. 1. Protokola 1. te povredom prava iz čl. 6. st. 1. Konvencije zbog nedostatka pristupa sudu već dokazivanjem svih pretpostavki odgovornosti za štetu, a posebno uzročno - posljedične veze između štetne radnje i štete.

36. Ovaj sud smatra da bi u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad Croatia bankom d.d. Agencija bila u obvezi isplatiti obeštećenje za osigurane depozite deponentima i to za svakog do tadašnjeg zakonskog maksimalnog iznosa od 100.000,00 kn. Takvom isplatom vjerovnicima (deponentima), Agencija bi stekla izrazito veliku tražbinu prema Croatia banci d.d. koja se namiruje prije nižih isplatnih redova odnosno dioničara, ovdje tužitelja.

37. Dakle, tužitelj je morao dokazati da je imovina banke bila takva da bi se on u slučaju otvaranja stečajnog postupka namirio kao vjerovnik nižeg isplatnog reda i to nakon namirenja vjerovnika viših isplatnih redova te obveza stečajne mase a morao je dokazati i uzročnu vezu između nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete.

38. U sanaciji su dioničari također u gubitku jer se pokazalo da su obveze Croatia banke d.d. veće od imovine jer da su obveze bile manje, po Zakonu o sanaciji i restrukturiranju banaka izdale bi se zamjenske dionice s umanjenom vrijednošću.

39. Također, tužitelj nije dokazao postojanje štete koja je nastala tužitelju, niti uzročnu vezu između nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužitelju, pri čemu treba dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tj. da šteta ne bi nastala da njega nije bilo te nije dokazao visinu štete.

40. Sukladno važećem zakonu koji uređuje sanaciju kreditnih institucija osnovno načelo je da dioničari prvi snose gubitke ( čl. 7. Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava), a navedeni pristup propisivao je i ZSRB ( čl. 10. ) po kojem je proveden postupak sanacije obzirom su bili ispunjeni uvjeti predviđeni navedenim zakonom vezano za financijsku situaciju Croatia banke d.d.

42. Tužitelj nije dokazao da mu šteta ne bi nastala da je otvoren stečaj nad Croatia bankom d.d., a upravo to navodi recital Direktive 2014/59/EU pod točkom 50. na koju se poziva sam tužitelj. Znači kako su dionice korištene za pokriće gubitaka, kapital se umanjio isključivo kao posljedica lošeg poslovanja banke , a za što mogu biti krivi i odgovorni isključivo i samo dioničari, dakle tužitelj, a ne tužena. Donošenje Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju bilo je u općem interesu i radi sanacije financijskog sustava države i gospodarstva, dakle Odluka Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke od 27. rujna 1999. ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

43. Sud je utvrdio da nisu postojala imovinska prava tužitelja (vrijednost dionice na tržištu je bila 0 kuna i nije se isplaćivala dividenda) kao dioničara Croatia banke d.d. u vrijeme neposredno prije početka postupka koji je rezultirao donošenjem Odluke Vlade RH, i realno nisu mogla biti ostvarena pa sud smatra da je bilo opravdano donošenja Odluke Vlade RH tako je to miješanje države bilo opravdano sukladno postulatima iz Protokola 1 uz Konvenciju (točka 10. obrazloženja).

44. Isto tako sud je utvrdio da su poslovanjem banke bile ispunjene pretpostavke za postavljanje privremenog upravitelja i donošenja odluke o provođenju postupka sanacije banke određene Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 161/98) i Zakonom o sanaciji i restrukturiranju banaka („Narodne novine“, broj 44/94 i 161/98). jer je zbog vlastitog poslovanja banke jamstveni kapital izvjesno postao nedostatan za podmirenje obveza banke prema njenih trećim osobama kao vjerovnicima, smatra se da je miješanje države u mirno uživanje vlasništva bilo u skladu sa zakonom i legitimnim ciljem i nužno u demokratskom društvu odnosno razmjerno naravi potrebe.

45. Slijedom navedenog, primjenom odredba čl. 219. i 221.a ZPP-a, prema ocjeni ovog suda tužitelj, na kome je teret dokaza je morao dokazati da financijska situacija Croatia banke d.d. nije bila takva da bi se imao provesti sanacijski postupak predložen od strane Hrvatske narodne banke i da mu je donošenjem te odluke nastala šteta pa je temeljem svega iznijetog odlučeno kao u toč. I izreke.

46. Odluka o parničnom trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 2. i 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 dalje u tekstu: OT)

47. Tuženiku, koji je uspio u sporu, je kao nužan i potreban za vođenje ovog spora priznat sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7.1 Tarife), podneska 2. prosinca 2024, 16. siječnja 2025., 7. siječnja 2026. i 20. ožujka 2026 . u iznosu od po 200,00 € (Tbr.8.1.),trošak sastava podneska 25. veljače 2025. i 20. ožujka 2026. u iznosu od po 100,00 € (Tbr.8.3.), za pristupa na ročišta 10. travnja 2025., 25. rujna 2025., 14. siječnja 2026. i 8. travnja 2026. u iznosu od po 200,00 € (Tbr 9.1.), dakle ukupno 2.000,00 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

48. Tužitelj nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.500,00 € temeljem 154. st. 1. ZPP-a odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč III izreke .

U Zagrebu, 22. svibnja 2026.

Sudac

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po ŽDO-u

- kal 30 dana