Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-459/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice EĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 18. svibnja 2026. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja DĐ, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tužitelja te z. punomoćnika tuženika JĐ, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika, 22. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206347109 sklopljenog 17. ožujka 2006. između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 i tužiteljice EĐ r. E OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koji je dana 20. ožujka 2006. solemniziran kod javne bilježnice Zvjezdane Rauš-Klier izVaraždina pod brojem OU-245/06-2, u dijelu koji glasi: „Članak 2.
......Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”,
kao i da je ništetna odredba članka 23., točka H) u dijelu koji glasi : „...kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru...”
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici EĐ r. E OIB: [osobni identifikacijski broj] izVaraždina, [adresa] isplati iznos od 262,23 EUR (slovima: dvijestotinešezdesetdva eura i dvadesettri centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 22. ožujka 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici EĐ r. E OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 301,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 22. svibnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu pobliže navedene u izreci, te radi isplate iznosa od 262,23 EUR. U bitnome navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 60.330,35 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan isplate kredita, da se radilo o stambenom potrošačkom kreditu čija je namjena bila kupnja stana i da je s tuženikom 18. siječnja 2016. sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik da joj je 21.3.2006. obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u jednokratnom utuženom iznosu od 262,23 EUR odnosno tadašnjih 1.975,79 HRK. Odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu da je tipska odredba koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst Ugovora i o kojoj odredbi tužiteljica nije mogla pregovarati, niti je određena svrha naknade, a niti ima podlogu u stvarnim troškovima tuženika, slijedom čega je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporna odredba ugovora da je nepoštena temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da osporena odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena niti ništetna. To iz razloga što je ta odredba o plaćanju naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita tako je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a ujedno da joj je stavio na raspolaganje Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora unutar koje je jasno i razumljivo propisano da naknada za obradu kredita iznosi 0,70% od iznosa traženog kredita. Također da je tužiteljicu informirao i tijekom pregovora o kreditu na način da su službenici banke jasno iskomunicirali da postoji takva njezina obveza. Spomenuta naknada da je pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Također da ova ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka te ističe i prigovor zastare.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 17.3.2006., Dodatak Ugovoru o kreditu od 18.1.2016., dopis tuženika od 20.8.2025., promete po kreditu, te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.
4. Temeljem provedenih dokaza sud ocjenjuje tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.
5. Činjenično nije sporno između stranaka da su 17.3.2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 60.330,35 CHF, a u svrhu kupnje stana. Nije sporno ni to da je tuženik tužiteljici naplatio 21.3.2006. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.975,79 HRK, a što je vidljivo i iz dopisa tuženika od 20.8.2025. (list 21 spisa), nije sporna ni činjenica sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju 18.1.2016.
6. Sporno je da li tužiteljica ima svojstvo potrošača, da li je nastupila zastara predmetne tražbine te da li je osporena odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu ništetna.
7. Tuženiku je kao kreditoru dopušteno dokazivati i na njemu je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu sklopljen u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koje svojstvo tuženik tijekom postupka ničime nije osporio, odnosno dokazao da bi tužiteljica Ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sredstva kredita utrošila za kupnju stana u [adresa] koji joj isključivo služni za stanovan je i koji nikada nije služio za obavljanje trgovačke ili obrtne djelatnosti. Prema tome, tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP.
8. Tuženik nije dokazao koji troškovi su obuhvaćeni plaćenom naknadom, a okolnost što je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana, povezanih regulatornih troškova, a tuženik pri tome ne specificira niti daje egzaktan odgovor koji od navedenih troškova su naplaćeni i u kojim iznosima. Isto tako, tuženik nije dokazao opravdanost takve naknade za obradu kredita niti u fiksnom postupku koje spominje u odgovoru na tužbu pa je jasno da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača slijedom čega je sukladno člancima 81 82 ZZP(03) nepoštena i ništetna i tuženik je dužan vratiti ono što je primio temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe.
9. Upravo je tuženik nametnuo tužiteljici takvu nepoštenu i ništetnu odredbu o kojoj tužiteljici nije dana mogućnosti da pregovara. Naime, okolnost što su djelatnici tuženika primili Upute za odobravanje kredita građanima, ne znači da je ta informacija prenijeta i tužiteljici , a osim toga ako je i dobila informaciju da mora platiti takvu naknadu, ne znači da je o toj ugovornoj odredbi imala bilo kakve mogućnost pregovarati i utjecati na takvu odredbu. Naprotiv, tužiteljica navodi u stranačkom iskazu, da je Ugovor o kreditu tuženik unaprijed pripremio te je mogla pristati na uvjete kreditiranja ili odustati i ni o jednoj ugovornoj odredbi nije imala mogućnost pregovaranja. Suprotno tvrdnji tuženika, nije dobila nikakvu informaciju što plaća ugovorenom naknadom niti na šta se odnosi. Kako je tuženik nametnuo tužiteljici nepoštenu i ništetnu odredbu, zbog toga je nepošten od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je nesporno dan ustezanja naknade od ugovorenog kredita i to 21.3.2006., zbog čega je tijek zateznih kamata određen temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) od prvog dana nakon dana stjecanja odnosno dana nakon izvršene uplate .
10. Iskaz tužiteljice sud prihvaća kao vjerodostojan, ista je iskazivala uvjerljivo, a tuženik takav iskaz tužiteljice ničime nije doveo u sumnju. Sud je na temelju takvog iskaza ocijenio da predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti predstavlja tipski ugovor i da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl. 2. st. 4., kao i da tuženik nije tužiteljicu obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava sporna jednokratna naknada za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi. Valja ukazati da je sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: "3. Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba Ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri". Primjenjujući isto na konkretni slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji su troškovi obuhvaćeni ugovorenom ulaznom naknadom, odnosno naknadnom za obradu kredita, sud je utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici ustegnuti iznos od 262,23 EUR odnosno 1.975,79 HRK.
11. U odnosu na prigovor zastare, valja reći da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. Dakle, prigovor zastare je neosnovan jer zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela ni teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.
12. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
13. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 262,23 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 8.9.2025., zastupanja na ročištima 9.4. i 18.5.2026. u iznosima od po 50,00 EUR, zastupanja na ročištu za objavu presude 25,00 EUR, PDV 56,25 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu 6,64 EUR i pristojbe na presudu 13,27 EUR ili ukupno 301,16 EUR.
Varaždin, 22. svibnja 2026.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnik tužitelja – Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, Stanka Vraza 15 2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Lopašićeva 6,
Zagreb