REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-4062/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenici Anji Juršetić Šepčević, odvjetnici iz Zagreba, Lovinčićeva ulica 3, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 22. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev te se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23- 01/91, URBROJ: 513-04-23-2 od 30. lipnja 2023. godine i rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, KLASA: UP/I-471-02/22-01/97, URBROJ: 513-07-06-23- 22 od 06. veljače 2023. godine poništavaju u dijelu u kojem se odnose na sve tužiteljičine obveze izvan i iznad iznosa razlike poreza i prireza na dohodak za uplatu od 36.805,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23- 01/91, URBROJ: 513-04-23-2 od 30. lipnja 2023. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, KLASA: UP/I-471-02/22-01/97, URBROJ: 513-07-06-23- 22 od 06. veljače 2023. godine u dijelu koji se odnosi na razliku poreza i prireza na dohodak za uplatu od 36.805,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati trošak od 1.850,00 €, sa zateznom kamatom koja u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teče od dana donošenja ove presude.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 30. lipnja 2023. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 06. veljače 2023. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim joj je po provedenom poreznom nadzoru utvrđena obveza razlike poreza i prireza na dohodak za uplatu za 2019. godinu i obveza razlike PDV-a za uplatu za razdoblje od 01. travnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, s pripadajućim zateznim kamatama , kao i obveze uplate i knjiženja tih novoutvrđenih zaduženja.

Tužiteljica u tužbi iznosi više prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavana rješenja su u pretežnom dijelu nezakonita, a u preostalom dijelu je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje neosnovan.

Tužiteljica je vlasnica kamenoklesarskog obrta, kojeg je nakon četverodnevnog zajedničkog obrta 15. travnja 2019. godine preuzela od ŽO.

Porezni nadzor poreza i prireza na dohodak za 2019. godinu je otvoren 21. srpnja 2022. godine, a proširen je 09. prosinca 2022. godine na nadzor PDV-a za razdoblje od 01. travnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine. Zapisnik o poreznom nadzoru je sastavljen 23. prosinca 2022. godine, a tužiteljica je na njega izjavila prigovor. Potom je 03. veljače 2023. godine donesen dopunski zapisnik, a 06. veljače 2023. godine i osporavano prvostupanjsko porezno rješenje, u odnosu na koje je žalba tužiteljice odbijena osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 30. lipnja 2023. godine.

U prvostupanjskom poreznom rješenju je tužiteljici - uz već ranije prijavljenu plaću iz inozemstva, uz već prijavljen dohodak od samostalne djelatnosti (od svega 6.094,40 kn) i uz već prijavljen dohodak (gubitak) od zajedničke djelatnosti za četiri dana zajedničkog obrta - za 2019. godinu (a realno zapravo za razdoblje od 15. travnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine) utvrđen i dodatni dohodak od samostalne djelatnosti od 343.435,53 kn te razlika poreza i prireza na dohodak za uplatu od 105.997,49 kn, s pripadajućim zateznim kamatama.

Iznos dodatnog dohotka od samostalne djelatnosti od 343.435,53 kn se sastoji od 249.664,94 kn utvrđenih povećanih primitaka te od 93.770,59 kn utvrđenih smanjenih izdataka.

Iznos utvrđenih povećanih primitaka od 249.664,94 kn je dobiven tako što je utvrđenim povećanim primicima u gotovini od 304.670,00 kn pribrojen iznos od 7.411,18 kn utvrđenih povećanih realnih primitaka na žiro račun po izdanim računima (u odnosu na ono što je tužiteljica sâma bila navela u prijavi poreza na dohodak), a od čega je onda oduzet iznos od 62.416,24 kn PDV-a u dodatnim primicima. Iznos utvrđenih smanjenih izdataka od 93.770,59 kn se pak sastoji od 7,90 kn utvrđenih smanjenih izdataka u gotovini, od 54.885,27 kn utvrđenih smanjenih izdataka sa žiro računa, od 900,90 kn utvrđenih smanjenih izdataka u naravi i od 37.976,52 kn PDV-a u izdacima.

Tužiteljici je nadalje za razdoblje od 01. travnja 2019. godine (a realno zapravo za razdoblje od 15. travnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine ) utvrđena nova obveza PDV-a od 33.608,72 kn (s pripadajućim zateznim kamatama), na osnovicu od 134.434,92 kn.

Iznos od 33.608,72 kn je dobiven zbrajanjem iznosa 2.279,60 kn razlike PDV-a po izdanim računima i iznosa 60.934,00 kn, što je iznos PDV-a u iznosu nefiskalizirane realizirane razlike primitaka od 304.670,00 kn; od toga je onda oduzet iznos 28.494,00 kn PDV-a u iznosu oduzete i plaćene imovinske koristi po rješenju Carinske uprave i iznos 1.110,88 kn više priznatog pretporeza za odbitak.

Kao što će se vidjeti iz tužbenih navoda, tužiteljica se koncentrira na suštinsko osporavanje iznosa utvrđenih povećanih primitaka u gotovini od 304.670,00 kn. Porezno tijelo je u poreznom nadzoru prije svega utvrdilo potpunu neusklađenost podataka o primicima, izdacima i PDV-u u tužiteljičinoj prijavi poreza na dohodak za 2019. godinu (obrazac P-PPI), u Knjizi primitaka i izdataka (KPI) i u prometima po računima.

Tužiteljica se u tom pogledu očitovala da joj se hard disk na računalu pokvario tokom 2019. godine i da je nemoguće doći do podataka na njemu, ali je porezno tijelo zaključilo da je tužiteljica na temelju čl. 66. st. 9. Općeg poreznog zakona (NN 115/16 i 106/18 - OPZ) bila dužna pri vođenju poslovnih knjiga i drugih evidencija u elektroničkom obliku osigurati da podaci u roku čuvanja budu raspoloživi i da se u svako doba unutar primjerenog roka mogu učiniti čitljivima.

Porezno tijelo je nadalje utvrdilo da je tužiteljica primitke u gotovini u prijavi poreza na dohodak i u Knjizi primitaka i izdataka po fiskaliziranim računima prikazala u iznosu od 347.120,20 kn, iako je na žiro račun kao „polog utrška“ uplatila 618.000,00 kn. To bi značilo da bi nefiskalizirana realizirana razlika primitaka iznosila 270.879,80 kn; u osporavanim rješenjima se sasvim nerazumljivo i neobrazloženo navodi razlika od 300.879,80 kn, ali je na koncu na temelju pisanih izjavâ naručitelja (klijenata tužiteljice - fizičkih osoba) ionako ta razlika utvrđena u iznosu od 304.670,00 kn, što bi zapravo značilo da tužiteljica dio utrška ne samo da nije fiskalizirala, nego da ga nije ni uplatila na račun.

Unutar ovog spornog iznosa od 304.670,00 kn bi osnovica PDV-a bila 243.736,00 kn, a sâm PDV 60.934,00 kn.

Tužiteljica u tužbi navodi da s obzirom na svoje kapacitete, nabavu, utrošak materijala i na broj zaposlenih nije mogla izvršiti količinu usluga koju navodi porezno tijelo. Stoga je predložila provedbu strojarskog, građevinskog i financijskog vještačenja.

Međutim, s obzirom na prikupljene pisane izjave niza njezinih klijenata sud ocjenjuje da predloženo vještačenje nije potrebno, jer tužiteljica nije uspjela dovesti u pitanje opću vjerodostojnost tih izjavâ, s obzirom na to da uopće nije predložila saslušanja naručitelja od kojih su te pisane izjave bile prikupljene.

U vezi s tim sud ne prihvaća niti navod tužiteljice da joj nije bilo omogućeno neposredno sudjelovanje u saslušanju tih naručitelja te da joj njihove izjave nikada nisu bile dostavljene na očitovanje, a sve to (kako navodi tužiteljica) u svrhu utvrđenja da je svakom naručitelju izvršila samo jednu uslugu i izdala jedan račun, pa da bi se time onda utvrdilo da se sve uplate mogu povezati s izdanim računima

Naime, i porezno i carinsko tijelo su u posebnim postupcima tužiteljičinim naručiteljima posebno slali pisane pozive za dostavu podataka o poslovanju s tužiteljicom. Ti naručitelji su pisano odgovorili i te odgovore vratili poreznom i carinskom tijelu, što znači da uopće nije bilo njihovog saslušavanja. Uvid u dostavljene pisane izjave je pak tužiteljica uvijek mogla ostvariti, a one kao takve predstavljaju valjan dokaz u upravnom postupku (čl. 77. t. 1. OPZ-a). Sud ponavlja da je tužiteljica i u upravnom sporu mogla tražiti saslušanja naručitelja, a ne provedbu vještačenja , ali ona to nije učinila.

Osim toga, sud utvrđuje da se ionako nijedan tužiteljičin fiskalizirani račun (sa str. 32-33 zapisnika o poreznom nadzoru) po iznosu i datumu ne može povezati s evidentiranim i izjavama naručitelja utvrđenim gotovinskim uplatama po tablici sa str. 13 zapisnika.

U odnosu na navod tužiteljice da je nejasno koji su konkretni računi sporni jer u osporavanom drugostupanjskom rješenju stoji da je „na većini računa“ bilo navedeno „kupci, krajnji potrošač“, sud napominje da nisu sporni računi, nego gotovinske naplate koje nisu bile popraćene fiskaliziranim računima.

Nadalje, tužiteljica smatra da bi se od utvrđenih nefiskaliziranih uplata trebalo oduzeti 142.470,00 kn novčane kazne za utvrđeni carinski prekršaj u vezi tih neizdavanja računa, kao što bi trebalo oduzeti i druge nužne troškove, npr. energenata ili radne snage.

Drugi nužni troškovi koje spominje tužiteljica podrazumijevaju ulazne račune za koje se odbija pretporez. Njima tužiteljica u ovom upravnom sporu ne raspolaže pa to nije relevantno za donošenje odluke.

Međutim, iznos oduzete i još prije donošenja ovdje osporavanog prvostupanjskog rješenja naplaćene imovinske koristi (a ne prekršajne kazne) u vezi počinjenog prekršaja (po rješenju carinskog tijela od 20. rujna 2021. godine), zaista treba oduzeti od novoutvrđenih tužiteljičinih obveza po ovdje osporavanim rješenjima. Iako se tužiteljica poziva na iznos od 142.700,00 kn oduzete imovinske koristi po rješenju carinskog tijela od 20. rujna 2021. godine, od toga se samo iznos od 131.295,00 kn odnosi na dio utvrđenih nefiskaliziranih primitaka sa str. 13 zapisnika o poreznom nadzoru. Radi se zbroju ostvarenih primitaka u ovdje relevantnom razdoblju od BO od 27.500,00 kn, od SO od 43.300,00 kn, od TO od 2.325,00 kn, od NO od 12.000,00 kn, od ZO od 6.970,00 kn, od LO od 9.000,00 kn, od DO od 18.500,00 kn i od VO od 11.700,00 kn.

U vezi DO je na str. 12 osporavanog prvostupanjskog rješenja pogrešno navedena akontacija od 9.000,00 kn, jer je DO izjavila da je dala akontaciju od 11.000,00 kn, ali je ovaj drugi iznos pravilno ušao u obračun, što je vidljivo iz tablice na str. 13 zapisnika o poreznom nadzoru. Također, za BO i NO su na str. 11-12 osporavanog prvostupanjskog rješenja navedeni pogrešni datumi provjere tužiteljičinog izdavanja fiskaliziranih računa, ali se bez obzira na to njihove uplate (po njihovim izjavama) ne mogu ni po iznosu niti po datumu povezati ni s jednim evidentiranim izdanim tužiteljičinim fiskaliziranim računom s l. 32- 33 zapisnika o poreznom nadzoru.

Prema tome, tužiteljici je od novoutvrđenih obveza trebalo oduzeti iznos oduzete i naplaćene imovinske koristi od 131.295,00 kn, dok je osporavanim rješenjima njoj od toga oduzet samo iznos od 28.494,00 kn (u stavci priznatog, odnosno naplaćenog PDV-a).

Nepravilno i nezakonito nepriznata razlika tužiteljici dakle iznosi 102.801,00 kn. Zaključno, utvrđivanje novih tužiteljičinih obveza je načelno i općenito (i uz nekoliko netočnosti) provedeno pravilno i zakonito. Naime, na temelju čl. 62. st. 1. OPZ-a porezni obveznici su dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza. Na temelju čl. 62. st. 4. OPZ-a porezni obveznici koji isporuku dobara ili obavljanje usluga naplaćuju u gotovini obvezni su promet iskazivati potpuno, točno, pravodobno i uredno putem naplatnih uređaja ili na drugi odgovarajući način. Na temelju čl. 65. OPZ-a knjigovodstvo se mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja. Na temelju čl. 66. st. 1. OPZ-a knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno , a primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno, pri čemu se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (čl. 66. st. 2. OPZ-a). Na temelju čl. 66. st. 4. OPZ-a se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena; vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj. Na temelju čl. 66. st. 6. OPZ-a evidencije o dnevnom gotovinskom prometu se moraju voditi na mjestu na kojem se ti primici ostvaruju i u svakom trenutku moraju biti dostupne poreznom tijelu u postupku poreznog nadzora.

Tužiteljica je načinom svog poslovanja postupala u suprotnosti s navedenim odredbama jer nije bila u stanju predočiti usklađenu, potpunu i vjerodostojnu dokumentaciju o svojim poslovnim događajima.

Na temelju čl. 18. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16 i 106/18 - ZPD) godišnju osnovicu poreza na dohodak čini i ukupan iznos dohotka od samostalne djelatnosti. Na temelju čl. 30. st. 1. ZPD-a dohodak od samostalnih djelatnosti je razlika između poslovnih primitaka i poslovnih izdataka nastalih u poreznom razdoblju , a na temelju čl. 31. st. 1. ZPD-a primici po osnovi samostalnih djelatnosti su sva dobra (novac, stvari, materijalna prava, usluge i drugo) koja su poreznom obvezniku u okviru njegove samostalne djelatnosti pritekla u poreznom razdoblju. Na temelju čl. 34. st. 4. ZPD-a porezni obveznik za svaku prodaju, odnosno obavljenu uslugu, mora izdati račun, osim ako je zakonom propisano drukčije.

Na temelju čl. 85. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 153/13, 148/13, 143/14, 115/16 i 106/18) porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.

Imajući u vidu navedene odredbe, tužiteljičine obveze su načelno pravilno i zakonito utvrđene, ali je propušteno od njih oduzeti spomenuti dodatni iznos oduzete imovinske koristi u carinskom postupku (u vezi istih poslovnih događaja) od 102.801,00 kn.

Oduzimanjem tog iznosa od 102.801,00 kn tužiteljičine obveze PDV-a više uopće ne bi bilo, dok bi se obveza poreza i prireza na dohodak svela na iznos od 36.805,21 kn.

Stoga je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev djelomično usvojen te su osporavana rješenja poništena u dijelu u kojem se odnose na sve tužiteljičine obveze izvan i iznad iznosa razlike poreza i prireza na dohodak za uplatu od 36.805,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Na temelju čl. 116. st. 2. ZUS-a je tužbeni zahtjev za poništavanje tih rješenja odbijen u dijelu koji se odnosi na razliku poreza i prireza na dohodak za uplatu od 36.805,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama, bez obzira na određene nedostatke u tim rješenjima (koji u konačnici nisu utjecali na njihovu pravilnost i zakonitost u ovom dijelu).

S obzirom na to da je tužbeni zahtjev djelomično usvojen (u dijelu od 74% ukupnog zaduženja po glavnicama iz osporavanih rješenja), tužiteljica na temelju čl. 147. st. 2. ZUS-a ima pravo na naknadu razmjernog dijela (74%) opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnoj opunomoćenici - odvjetnici, u vezi čega tužiteljici na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €. Razmjerni dio (74%) tog opravdanog troška iznosi 1.850,00 €, na što zatražene zatezne kamate u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove odluke (čl. 144. st. 4. ZUS - a).

Tužiteljici uopće nije priznat trošak sastava podneska od 28. travnja 2025. godine, jer taj podnesak nije bio potreban za vođenje ovog upravnog spora.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Anja Juršetić Šepčević

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak