REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2622/2024-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda mr. sc. Leonu Širić, na temelju pisanog prijedloga sudske savjetnice Matee Orešković, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.778,08 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamama koje teku:

- na iznos od 20,43 eur od 01. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 28,36 eur od 01. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 21,75 eur od 01. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 21,65 eur od 01. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,99 eur od 01. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 15,18 eur od 01. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 16,52 eur od 01. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 18,41 eur od 01. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 16,33 eur od 01. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 16,52 eur od 01. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 18,37 eur od 01. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 21,79 eur od 01. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 24,38 eur od 01. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,43 eur od 01. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,86 eur od 01. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,45 eur od 01. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,09 eur od 01. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 74,52 eur od 01. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 39,65 eur od 01. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 53,53 eur od 01. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 45,43 eur od 01. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 41,69 eur od 01. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,38 eur od 01. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 58,71 eur od 01. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 59,31 eur od 01. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 59,54 eur od 01. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,31 eur od 01. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 73,09 eur od 01. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 74,51 eur od 01. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 77,15 eur od 01. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 1.393,91 eur od 21. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 6,62 eur od 01. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 11,42 eur od 01. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 11,35 eur od 01. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 10,76 eur od 01. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,55 eur od 01. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 12,24 eur od 01. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 12,20 eur od 01. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,88 eur od 01. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,03 eur od 01. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 12,34 eur od 01. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,86 eur od 01. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 11,96 eur od 01. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 11,57 eur od 01. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 11,63 eur od 01. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 11,91 eur od 01. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 11,96 eur od 01. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 12,00 eur od 01. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 11,36 eur od 01. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 11,58 eur od 01. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 11,93 eur od 01. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 11,69 eur od 01. lipnja 2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središn je banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.511,36 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su DC i tuženik, tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. zaključili 04. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 016-465/2007 (dalje u tekstu – Ugovor) kojim je odobren kredit u iznosu od 20.466,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita koji je otplaćen u cijelosti. Nadalje navodi da je tužitelj sklopio 22. travnja 2021. Ugovor o ustupu tražbine sa SC kojim je isti izvršio ustup svoje tražbine tužitelju prema dužniku tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora temeljem čega je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje prednika tužitelja. Obzirom je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, temeljem kojih je stekla novčani iznos koji je prednik tužitelja preplatio, a s obzirom da je potrebno utvrditi o kojem se točno iznosu radi, predlaže provođenje financijskog vještačenja.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu 07. travnja 2022. u kojem osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, obzirom da tužbu nije podnio potrošač- korisnik kredita, već pravna osoba koja se bavi naplatom potraživanja, te da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike zbog povećanja tečaja valute CHF po osnovi Ugovora o kreditu jer je prijenos takve tražbine nedopušten, pa je Ugovor o ustupu ništetan. Navodi da svi elementi na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zah tjev predstavljaju prava koja su dana i koja pripadaju isključivo potrošačima, što tužitelj nije, kao i da se tražbina s osnove potrošačkog ugovora ne može prenijeti ustupom na drugu osobu. Ističe da je predmet ustupa neodređena tražbina i da se na tužitelja ne proteže zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nadalje navodi da se tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, pa da bi samo ustupitelj iz Ugovora o cesiji DC imao pravo postaviti zahtjev iz tužbenog zahtjeva. Glede odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, prvo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača, da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor te da je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju, kao i da je potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju korisnika kredita, te da je korisnik kredita u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu . Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora, te da je upravo korisnik kredita DC tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi iz zahtjeva za kredit. Stoga, budući da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti i posljedično ništetnosti ugovorne odredbe, te da ništetnost ne proizlazi iz nekog drugog osnova, navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan, te da ukoliko su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što spori, da bi se na ugovor o kreditu trebala primijeniti kamatna stopa koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK pa s tim u skladu predlaže provođenje financijskog vještačenja. Tuženik ističe prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, pa kako bi se radilo o stjecanju bez osnove, tuženik navodi kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Posebno ističe kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

3. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao podneskom od 14. travnja 2022. kojim je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošaču, niti on tvrdi da je potrošač, već da je na njega preneseno potraživanje potrošača korisnika kredita DC, te da su sva potrošačka prava konzumirana u kolektivnom sporu nakon kojega je za tuženika preostala obveza isplatiti određeni novčani iznos koj i je stekao bez valjane pravne osnove od prednika tužitelja, a kako se radi o prijenosu dospjele novčane obveze DC na tužitelja, da se u konkretnom slučaju primjenjuju sva utvrđenja iz kolektivnog spora. Izričito napominje da se radi o otplaćenom nekonvertiranom kreditu te tužitelj potražuje samo i isključivo preplatu nastalu zbog ugovaranja ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF. Navodi da je sukladno presudi suda EU posl. br.: C-383/18 od 11. rujna 2019. prijenos potraživanja s potrošača na pravnu osobu dopušten, kao i da je o svemu već pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 i gdje je 04. srpnja 2013. donesena presuda koju je Visoki trgovački sud RH i potvrdio presudom Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

4. U ovom predmetu Trgovački sud u Zagrebu, donio je 28. prosinca 2023. presudu poslovni broj P-212/2022, koju presudu je u točkama I., II., i IV., ukinuo Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-566/2024-2 od 27. studenog 2024., te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, navodeći da je u ovom konkretnom slučaju tuženica na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu tuženice PC upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača. Predloženo je i saslušanje javnog bilježnika te korisnika kredita DC no, sud je prijedlog odbio pozivom na čl. 492.a ZPP-a, navodeći da se u postupku pred trgovačkim sudovima odlučne činjenice utvrđuju na temelju isprava u spisu te pozivom na odluku suda u postupku kolektivne zaštite koja obvezuje i ostale sudove. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske se prilikom donošenja navedene odluke pozvao na pravna shvaćanja sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike, primjerice poslovni broj Rev 692/2023-3 od 4. siječnja 2024. gdje je ukazao kako je protivan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi. Jednako tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio i u odluci poslovni broj Rev 120/2023 od 28. veljače 2023.

5. Tijekom ponovljenog postupka sud je proveo dokaz čitanjem sadržaja isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o kreditu broj: 016-465/2007 od 04. svibnja 2007. (list 6.-10. spisa), obavijest tuženika od 07. travnja 2021. (list 11. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 22. travnja 2021. (list 12.-13. spisa), otplatni plan od 07. travnja 2021. (list 14.-16. spisa), specifikacija uplata od 07. travnja 2021. (list 17.-19. spisa), isječci iz novinskih članaka i portala (list 349.-377. spisa), zahtjev za kredit za kupovinu motornog vozila (list 378. spisa), izjava svjedoka DCT od 24. kolovoza 2020. (list 379.-383. spisa), Tablica G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 384.-387. spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Darka Prpića od 20. ožujka2023. (list 527. -546. spisa), te je saslušan svjedok DC i javna bilježnica SCT na ročištu 10. ožujka 2026. sukladno uputi Visokog trgovačkog suda (list 680.-684. spisa).

6. Tijekom ponovljenog postupka, na ročištu održanom 10. ožujka 2026., tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje PC.

7. Sukladno čl. 8. ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025– dalje: ZPP), temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.778,08 eur na temelju ugovora o ustupu tražbine od 22. travnja 2021. (list 12.-13. spisa), koja tražbina je nastala na temelju stjecanja bez osnove po ugovoru o kreditu od 04. svibnja 2007. na ime preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

9. Između stranaka nije sporna činjenica da je ugovorom o kreditu prednik tuženika odobrio DC potrošački kredit u iznosu od 20.466,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od šest godina, kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Nije niti sporno da je korisnik kredita 22. travnja 2021. s tužiteljem sklopio ugovor o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da su stranke navedenog ugovora ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine.

10. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija tužitelja, osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li u odnosu na utuženo potraživanje nastupila zastara. Sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice.

11. U prethodnom postupku ovaj sud je proveo dokaz na prijedlog tužitelja i to financijskim vještačenjem na okolnost kolike je iznose izražene u eurima po mjesecima prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF u odnosu na kunu na dan isplate kredita, te na okolnost negativne razlike zbog promjene tečaja i to po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i računovodstvo Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.. U svom nalazu i mišljenju od 20. ožujka 2023. vještak je naveo da je ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 21.375,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost da iznosi 2.837,06 EUR. Vještak je također utvrdio da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anutiete za koje je nalazom utvrđen maje plaćeni iznos iznosi -96,02 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -12,75 EUR.

12. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, no tuženik je iznio svoje primjedbe i to podneskom od 31. svibnja 2023. u kojem je naveo da se istome protivi jer smatra da je izračun iz nalaza pogrešno uzet kao dokaz visine tražbine jer je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF, smatra da ako bi sud našao da je valutna klauzula ništetna, što tuženik spori, na ugovor o kreditu je trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 7,87%, pa u tom smislu predlaže dopunu nalaza i mišljenja, da nije osnovano uzeti u obzir samo više plaćene iznose nastale s osnove valutne klauzule i propustiti cijeniti manjak koji je tijekom otplate spornog ugovora o kreditu nastao tuženiku, da je tuženikova korist bila umanjena upravo zbog negativnih razlika nastalih kada je kamatna stopa bila ispod početno ugovorenog, smatra da tužitelju ne pripadaju zatražene zakonske zatezne kamate, da je potrebno procijeniti duguje li stjecatelj zakonske zatezne kamate od dana stjecanja ili od dana postavljanja zahtjeva, a odluka o tomu bi trebala ovisiti o poštenju stjecatelja, da nema osnove da se tužitelju zakonske zatezne kamate priznaju prije podnošenja tužbe, da nema osnove da se tužitelju zakonske zatezne kamate dosude prije pravomoćnosti u navedenom sporu jer da nema ni zakašnjenja pa ne može nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata, ističe zastaru na potraživanja zakonskih kamata na pojedine preplaćene iznose.

13. Na ročištu za glavnu raspravu 10. ožujka 2026. saslušan je svjedok DC. Iz iskaza svjedoka DC, proizlazi da je 2007. sklopio ugovor o kreditu za motorno vozilo u Toyota centru. Navodi da kada su mu davali ponudu preporučili su sklapanje ugovora o kreditu preko Hypo banke jer su imali sa njima dogovor. U Hypo banci je podignuo kredit u švicarskim francima. Navodi da je iznos kredita bio oko 20.000 CHF i to je bilo na pet godina, dok je kamata bila varijabilna. Svjedok dalje u svom iskazu navodi kako su oni imali gotovu ponudu i nisu pregovarali. Njega je zanimalo zašto baš u CHF, međutim nitko nije nudio kunske kredite, iako je on to želio. Navodi da mu je rečeno da je u CHF najpovoljniji kredit sa najmanjom kamatnom stopom i da taj kredit preporučuju svim klijentima. Navodi da je kupnja motornog vozila bila za privatne potrebe, te da mu valutna klauzula nije objašnjena, kao i da je pročitao tekst ugovora prije potpisivanja, međutim ističe da je pogledao opće stvari, odnosno koji je iznos kredita, na koliko godina je kredit i koja je stopa. Nadalje navodi da mu nije bila jasna valutna klauzula vezana za kredit, međutim nije tražio posebno pojašnjenje jer su papiri već bili spremni i pitao je samo da li su ti papiri vezani za ono što su prethodno dogovorili. Dodatno je istaknuo da nije bilo nikakvog savjetovanja niti dodatnog pojašnjavanja ugovora.

14. Na ročištu za glavnu raspravu 10. ožujka 2026. saslušan je svjedok SCT. Iz iskaza svjedoka SCT proizlazi da nakon uvida pečata odnosno potpisa na dokumentu ističe da je taj isti dokument potpisao odnosno, ovjerio prisjednik iz njezinog javnobilježničkog ureda, a ne ona. Međutim, navodi da su ona i prisjednik imali isti princip rada pa je iznijela ukratko koji je to bio princip rada. Navodi da se cijeli ugovor čitao stranci i to ili ona osobno kao javni bilježnik ili prisjednik, ali nikako službenik iz ureda. Stranka je mogla postavljati pitanja i najčešća su pitanja bila vezana za kamatu i uz ovršnu klauzulu. Međutim, ona kao javni bilježnik im je mogla objasniti samo ono što je bilo navedeno u tom ugovoru u pogledu kama ta i promjenjivosti kamatne stope. Ako je stranka imala dodatna pitanja prekidali su postupak i stranku su upućivali u banku na dodatne informacije. Ističe da u toku svih godina njezinoga rada to se dogodilo možda par puta , da su stranke išle po dodatne informacije u samu banku.

15. Navedene iskaze svjedoka sud prihvaća u cijelosti, jer su svjedoci iskazivali objektivno, životno i logično. Iskazi svjedoka se preklapaju u odnosu na bitne činjenice u ovom postupku stoga sud ne vidi razloga posumnjati u istinitost i objektivnost istih. Iz navedenih razloga iskazi su prihvaćeni u cijelosti.

16. Iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da je DC sklopio ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila te da je da prilikom sklapanja ugovora sudjelovao prisjednik iz javnobilježničkog ureda. Utvrđeno je i kako korisniku kredita nisu posebno pojašnjavali način ugovaranja, valutne klauzule, niti su mu nudili druga alternativna rješenja, dakle utvrđeno je da se nije po navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) a kojim je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja istaknuti da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i protiv ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

18. S time u vezi, valja istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

19. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

20. Stoga, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 02. veljače 2022., a da je zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela teći od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle od 14. lipnja 2018., to proizlazi da petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a nije protekao pa je taj prigovor tuženika ocijenjen kao neosnovan.

21. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud iznosi sljedeća utvrđenja.

22. Odredbom članka 80. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

23. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem, kao i da sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), ima i tužitelj kao primatelj tražbine.

24. Dakle, promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu stoga ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

25. Pritom je potrebno uputiti da je tražbina iz članka 2. predmetnog ugovora o ustupu novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, napominje se da je tražbina koja je predmet ustupa odrediva, premda ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Naime, predmetni ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj.

26. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Zaključno, iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

27. Imajući u vidu izneseno, proizlazi da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine s DC, kao potrošača, na ovdje tužitelja. Pravomoćnom odlukom ovog suda, poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Predmetnim presudama već je deklarirana ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe. Slijedom navedenog, tužitelj nije bio dužan u okviru ovog postupka dokazivati da su predmetne odredbe iz konkretnog ugovora o kreditu n ištetne. Ništetnost nastupa ex lege i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a na nju sud pazi i po službenoj dužnosti. Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koju je on ustupio tužitelju.

28. Stoga, s obzirom da je utvrđeno da predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud je zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, slijedom čega je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenio kao neosnovan. Za uputiti je da navedeno proizlazi i iz mišljenja nezavisnog odvjetnika Suda Europske unije pod brojem C-383/2018 od 23. svibnja 2019., izraženo u točkama

21., 24. i 25. predmetnog mišljenja.

29. Kao što je ranije izneseno, sukladno odredbi članka 502.c ZPP -a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

30. Naime, ovaj sud je na temelju odredbe članka 502.c ZPP -a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

31. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred ovim sudom te je pravomoćnom presudom, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik (kao V.-tuženik), u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07. i 79/07.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

32. Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

33. S time u vezi, odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

34. Iz uvida u Ugovoru o kreditu broj 016-465/2007 (list 6.-10. spisa), utvrđeno je da je prednik tuženika DC odobrio potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila u iznosu od 20.466,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 2. ugovora), kao i da je ugovoreno da se da se otplata kredita vrši u 72 mjesečna anuiteta u razdoblju od šest godina (članak 4. ugovora).

35. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka, proizlazi da se te odredbe između tuženika i korisnika kredita ne mogu primijeniti, slijedom čega tuženik nema pravo naplate na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga, sukladno odredbi članka 84. stavka 1. i članka 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezanja glavnice za tečaj švicarskog franka.

36. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darfin d.o.o. utvrdio da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.837,06 eur, a kako proizlazi iz tablice vještaka s lista 532. - 533. spisa.

37. Kao što je već ranije navedeno, podneskom od 24. travnja 2023. tužitelj je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uskladio tijek zakonskih zateznih kamata i pojedinačne mjesečne iznose preplata s provedenim vještačenjem, s time da je ostao kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.778,08 eur. Napominje se da u u konkretnom slučaju tužitelj nije izvršio preinaku tužbe budući da navedenim podneskom nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva (na način da bi tužitelj umjesto postojećeg tužbenog zahtjeva istaknuo neki drugi), kao niti do povećanja postojećeg zahtjeva ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP-a, budući da izmjena tijeka zatezne kamate ne čini tužbeni zahtjev većim s obzirom da je zatezna kamata sporedno potraživanje, a povećanje tužbenog zahtjeva iz članka 191. stavak 1. ZPP -a odnosi se samo na povećanje iznosa glavne tražbine (što u konkretnom predmetu nije slučaj jer je visina tužbenog zahtjeva ostala neizmijenjena).

38. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocijenivši ga jasnim, objektivnim, detaljno argumentiranim te sačinjenim u skladu s pravilima struke i u granicama postavljenog zadataka.

39. U odnosu na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka za navesti je da je tuženik u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule mogao zahtijevati njihovo ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Međutim, do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi članka 196. stavak 1. ZOO- a, dok tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta sud nije oduzimao iznose u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju.

40. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, sud je zaključio da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 2.837,06 eur, a budući da je tužitelj potraživao iznos od 2.778,08 eur, sud je prema odredbi članka 2. stavak 1. ZPP-a i na temelju odredbe članka 80. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a, a u vezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.778,08 eur.

41. U odnosu na zakonske zatezne kamate, prema odredbi članka 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/2012, utvrđeno je da je prednik tuženika sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je isti morao znati da su takve odredbe nepoštene. Uslijed navedenog, a suprotno navodima tuženika, zakonske zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

42. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

43. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 151., članka 154. stavka 1., članka 155. te članka 164. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 2. stavak 1. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023, dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18, 51/23, dalje: ZSP), Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 3/19, 92/21, 37/23, dalje: Uredba o tarifi) i troškovniku tužitelja za naknadu troška postupka (list 685. spisa).

44. Tužitelju je priznat zahtjev za naknadu troška za zastupanja po odvjetniku sukladno Tarife i to za sastav tužbe od 02. veljače 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), za sastav podneska od 14. travnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 31. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za sastav podneska od 24. travnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 01. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. tarife), za sastav podneska od 15. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za sastav podneska od 07. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 10. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 1.600,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 400,00 EUR, trošak izrade nalaza i mišljenja vještaka u iznosu od 400,00 , trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,12 EUR, i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 74,24 EUR prema odredbi članka 1. stavka 1. ZSP-a u vezi s Tar. br. 1. stavak 1. i Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi, pa ukupni priznati troškovi iznose 2.511,36 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 22. svibnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Mr. sc. Leon Širić

Nacrt odluke izradila

sudska savjetnica:

Matea Orešković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).