Poslovni broj: Us I-732/2026-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužiteljice SD iz [adresa], Ribarske 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Mihovilu Joviću, odvjetniku u Splitu, Put Supavla 1, protiv tuženika Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko-Frankopanska 60,zastupanog po opunomoćenici ĐD, zaposlenici tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2026. godine, u prisutnosti stranaka, 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/11, URBROJ: 513-02-8008/13-26-1 od 17. veljače 2026. godine.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Upravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471- 01/26-07/11, URBROJ: 513-02-8008/13-26-1 od 17. veljače 2026. godine tužiteljica je u bitnom navela: da je osporeno rješenje nezakonito jer se ne temelji na točno utvrđenim činjenicama, a da sadrži netočne navode; da je nejasno kako je utvrđena imovinska korist navedena u rješenju, jer imovinska korist se ne može izjednačavati sa primicima; da je za razdoblje na koje je utvrđivana naknada i ostala davanja tužiteljica imala dobivene minimalno tehničke uvjete za obavljanje djelatnosti u predmetnom objektu, koje je dobila od Šibensko-kninske županije; da tužiteljica nije bila obaviještena na bi navedena čestica zemlje na kojoj se obavljala djelatnost bila proglašena pomorskim dobrom i da bi tužiteljica u vezi s navedenim trebala tražiti koncesiju za obavljanje djelatnosti, čime je dovedena u zabludu; da je nejasno na koji način su predmetne nekretnine proglašene pomorskim dobrom jer ne ispunjavaju uvjete propisane Zakonom o pomorskom dobru, jer nisu morska obala, luka, sprud, hrid, greben, plaža, ušće rijeke koja se izljeva u more, kanal spojen sa morem i sl.:

Naveo je da je predmetno potraživanje utvrđeno rješenjem u zastari. Tužbenim zahtjevom je zatražio poništenje osporenog rješenja tuženika od 17. veljače 2026. godine.

2.Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je odlučujuće u ovoj upravnoj stvari da tužiteljica u razdoblju obuhvaćenom nadzorom nije imala koncesiju za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je protivno članku 12. Zakona o koncesijama, radi čega su tužiteljici utvrđene obveze sukladno članku 89. Zakona o koncesijama. Tuženik je otklonio tužbeni navod da imovinska korist ni u kom slučaju ne može biti isto što i primici. S tim u vezi je naveo da odredba članka 89. Zakona o koncesijama je potpuno jasna i da strogo penalizira subjekte koji obavljaju djelatnost bez koncesije ili prekoračenjem koncesije, na način da u takvim situacijama propisuje naplatu naknade s obilježjem naknade za koncesiju te oduzimanje imovinske koristi; da je svrha članka 89. Zakona o koncesijama da onemogući da subjekt koji nezakonito obavlja djelatnost bez koncesije ostvari bilo kakvu ekonomsku korist iz takvog postupanja; da svako drugačije tumačenje, kojim bi se dopuštalo umanjenje za troškove dovelo bi do situacije u kojoj bi nezakonito postupanje moglo biti ekonomski isplativo, što je protivno svrsi Zakona; da je tužiteljica preuzela rizik obavljanja djelatnosti vez valjane koncesije te snosi sve pravne i ekonomske posljedice takvog postupanja, radi čega se ne mogu priznavati troškovi nastali u nezakonitom obavljanju djelatnosti. Vezano za utvrđivanje imovinske koristi i nepriznavanje troškova, tuženik se pozvao na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1678/23- 2 od 06. prosinca 2023. godine kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci i prihvaćeno stajalište tog suda da imovinska korist u provedbi odredbe članka 89. Zakona o koncesijama predstavlja ukupni prihod. Vezano za tužbeni navod da predmetna čestica ne ispunjava uvjete pomorskog dobra te da je tužiteljica dovedena u zabludu izdavanjem rješenja o minimalno tehničkim uvjetima, tuženik je istakao da pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku i da ono postaje ex lege (po samom zakonu); da izdavanje rješenja o minimalno tehničkim uvjetima ne zamjenjuje koncesiju niti daje pravo na posjed ili korištenje nekretnine; da je dužnost svakog gospodarskog subjekta provjeriti pravni status nekretnine u službenim evidencijama (katastar, zemljišne knjige, očevidnik pomorskog dobra) prije početka obavljanja djelatnosti. Tuženik je otklonio tužbeni navod-prigovor zastare utvrđenih obveza, istaknuvši da je člankom 59. Zakona o koncesijama propisano da pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata, kao i pravo na naplatu tih obveza, zastarijeva u roku od 5 godina, računajući od dana kada je zastara počela teći; da zastara prava na utvrđivanje obveze počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamate (stavak 2. članka 59.); da zastara prava na naplatu počinje teći nakon isteka godine u kojoj je obveznik sam utvrdio obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je nadležno tijelo utvrdilo obvezu (stavak 3. članka 59). Slijedom navedenog da za obveze iz 2022.,2023. i 2024. godinu zakonski rokovi zastare nisu nastupili; da prema članku 61. Zakona o koncesijama apsolutni rok zastare za prava na utvrđivanje i naplatu obveza po osnovi naknade za koncesiju i kamata iznosi 10 godina i da počinje teći od dana kada je zastara prvi put počela teći; da je činjenično stanje u provedenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno i da nisu povrijeđene ni postupovne ni materijalno-pravne odredbe relevantnih propisa na štetu tužiteljice. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije.

3.Osporenim rješenjem tuženika od 17. veljače 2026. godine, u točki I.1.1 do

1.3 izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblja u 2022., 2023. i 2024. godini, a točkom I. 4. do 6.promjenjivi dio, za razdoblja u 2022., 2023. i 2024. godini, te kamate, sve u iznosima kako se navodi u rješenju. Točkom 2. izreke rješenja utvrđuje se i oduzima Imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije za razdoblja utvrđena točkom I. u iznosu kako se navodi u rješenju. Ostalim točkama izreke rješenja naložena je uplata utvrđene naknade i kamata te imovinske koristi, na navedene račune, te je naložen obračun daljnje kamate, uz upozorenje da u slučaju neizvršene uplate po rješenju, da će se naplata izvršiti ovrhom, te je određeno da nakon izvršene uplate tužitelj provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

4.Sud je u predmetu održao glavnu raspravu na koju je pozvao stranke te im omogućio da iznesu svoje stavove i da se očituju o stavovima protivne stranke. Na ročištu od 15.svibnja 2026. godine opunomoćenik tužiteljice je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe, dokaznih prijedloga i tužbenog zahtjeva. Naveo je da je nejasno na koji način je utvrđena imovinska korist te je predložio da se na navedene okolnosti provede financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine imovinske koristi koja bi se oduzela. Popisao je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu, za svaku radnju u iznosu od po 2.670 bodova, uvećano za PDV-a.

Opunomoćenica tuženika je iskazala da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja. U odnosu na navode opunomoćenika vezano za utvrđivanje imovinske koristi navela je da je imovinska korist utvrđena procjenom, budući da tužiteljica u vođenju poslovnih knjiga (knjigovodstvu), nije razdvajala prihode koji su ostvareni na dijelu koji se nalazi na pomorskom dobru (unutrašnjem dijelu objekta), tj. da se nisu odvojeno evidentirali prihodi ostvareni radom na pomorskom dobru, radi čega je bilo nužno izvršiti procjenu, jer se na drugi način nije moglo utvrditi prihode ostvarene na dijelu pomorskog dobra (vanjskom dijelu objekta). Sud je odbio prijedlog za provođenje financijskog vještačenja kako je predloženo, jer je ocijenjeno da je provođenje vještačenja nepotrebno i da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze u spisu može donijeti pravilna i zakonita odluka bez provođenja vještačenja.

5.U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje od 17. veljače 2026.godine, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

6.Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je osporenim rješenjem zakonito tužiteljica obvezana na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ( stalni i promjenjivi dio) u iznosima navedenim u rješenju, te da li je zakonito utvrđena i oduzima se imovinska korist, sve na način i u iznosima navedenim u osporenom rješenju tuženika.

8.Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, podugovora i ugovora s takvim svojstvom koje je sklopljen s koncesionarom, a koji su formalno/sadržajno vezani za ugovor o koncesiji te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije, ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 31.svibnja 2024. godine kod tužitelja, o čemu je sastavljen zapisnik od 11. prosinca 2025. godine, na koji tužiteljica nije izjavila prigovor.

9.Prema stanju spisa proizlazi da tužiteljica u nadziranom razdoblju 2022., 2023. i 2024. godine nije imala koncesiju za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na predmetnom dijelu pomorskog dobra kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je protivno članku 12. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20, dalje: ZoK-a),

10.Člankom 12. stavak 1. ZoK-a, propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dane koncesije.

11.Člankom 89. st. 1. ZK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7.istog Zakona propisano je da ako posebnim propisom nije drugačije propisano, imovinska korist ostvarena nezakoniti obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

12.U postupku nadzora utvrđena je površina pomorskog dobra koja je zauzeta i koristi se za obavlja1nje ugostiteljske djelatnosti, sve kako je navedeno u rješenju tuženika. Člankom 16. stavak 1. točka A.1. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04,10/17) propisani su kriteriji temeljem kojih se određuje početni iznos stalnog i promjenjivog dijela koncesijske naknade.

13.Stoga, zakonito je tužiteljici sukladno članku 12. stavak 1. i članku 89.ZoK- a, utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio), za razdoblja 2022. 2023. i 2024. godine u iznosu navedenim u rješenju tuženika.

14.Isto tako zakonito je tužiteljici utvrđena i oduzima se imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije, na način naveden u predmetnom rješenju tuženika, za gospodarsko korištenje pomorskog dobra bez dodijeljene koncesije.

Tužiteljičin ugostiteljski objekt se nalazi djelom na pomorskom dobru a dijelom van pomorskog dobra, te da poslovanjem (obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru ali u unutrašnjem dijelu koje nije pomorsko dobro je ostvarivalo prihode.

15.Kako tužiteljica nije u svome knjigovodstvu odvojeno vodila prihode ostvarene obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru od prihoda ostvarenih radom na djelu koje nije pomorsko dobro, za utvrđivanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bilo je moguće jedino korištenjem metode procijene, kao legitimne i zakonom dozvoljene, u situaciji kada ne postoje druge mogućnosti za utvrđivanje iznosa prihoda ostvarenog radom na pomorskom dobru, na koji način je carinsko tijelo i postupilo u konkretnom slučaju. Stoga, prigovori tužiteljice nisu osnovani jer je carinsko tijelo u konkretnoj situaciji bilo ovlašteno koristiti metodu procjene kao zakonom dozvoljenu a u konkretnom slučaju jedino moguću, ali je također istaći da metoda procjene nije egzaktna metoda, ali je zakonom dozvoljena i koristi se iznimno kada je ne postoje druge mogućnosti da se iz podataka knjigovodstva nadziranog subjekta utvrdi iznos ostvarenih prihoda.

16.Tužiteljici opravdano i zakoniti nisu priznati nikakvi troškovi nastali u vezi obavljanja ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru, budući da se radi o nezakonitom obavljanju djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije, sve sukladno članku 89. stavak 7. ZoK-a, prema kojoj odredbi je jasno određeno da se kod utvrđivanja imovinske koristi prihodi ostvareni nezakonitim radom neće umanjiti za nikakve troškove u vezi sa takvim radom.

17.Smisao i cilj odredbe članka 89. stavak 7. ZoK-a je da onemogući da subjekt koji nezakonito obavlja djelatnost bez koncesije ostvari bilo kakvu ekonomsku korist iz takvog postupanja. Svako drugačije tumačenje, kojim bi se dopuštalo umanjenje za troškove dovelo bi do situacije u kojoj bi nezakonito postupanje moglo biti ekonomski isplativo, što je protivno svrsi Zakona. Tužiteljica je preuzela rizik obavljanja djelatnosti vez valjane koncesije te snosi sve pravne i ekonomske posljedice takvog postupanja, radi čega joj se ne mogu priznavati troškovi nastali u nezakonitom obavljanju djelatnosti.

18.Tuženik je u odgovoru na tužbu se detaljno očitovao po svim tužbenim navodima, kako po pitanju zastare, pravnom statusu pomorskog dobra, dobivenih MTU i ostalom, koje navode tuženika sud u potpunosti prihvaća, te radi ekonomičnosti ne nalazi potrebu da iste ponavlja u presudi.

19.Istaći je da je u sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, vezano za primjenu odredbi Zakona o koncesijama (čl. 12. i 89.) ovaj sud već donio više presuda u kojima je iznesen istovjetan stav vezano za obvezu plaćanja koncesijske naknade i da su u postupku po žalbi tužitelja te presude potvrđene presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

20.Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

21.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

U Splitu 22. svibnja 2026.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice, Mihovilu Joviću, odvjetniku u Splitu, Put Supavla 1,

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko-Frankopanska 60,

- u spis.