REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-641/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja AO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa Hrvoje Škalić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. travnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Nine Šuka, na ročištu za objavu presude, dana 22. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se Tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 18.844,93 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Nalaže se Tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. svibnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 3. studenog 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 9010809623 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika.

Nadalje da je dana 4. prosinca 2015. sklopljen Aneks Ugovoru kreditu (u daljnjem tekstu Aneks) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tužitelj pojašnjava da njegov zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u sklopu kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a gdje je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta švicarski franak.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u donosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u citiranom je dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. . Nadalje stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim se kamatne stopa mijenja temeljem jednostrane odluke banke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-I11-2521/215, U-I11- 2536/215, U-I11-2547/215, U-I11- 2565/215, U-I11-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016.

U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: kolektivna presuda).

Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača"), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 3 studenog 2005. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku.

Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje odredeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Nadalje, člankom 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

Prema tome, bitni sastojci svakog Ugovora o kreditu su iznos kredita i ugovorene kamate.

Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora.

Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,30 % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili Tužitelj i Tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

Tužitelj i Tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Tuženika na čiji sadržaj Tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrdena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo Tuženik svojom jednostranom odlukom.

Obzirom da Tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi Tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, Tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude.

Nadalje, a što nije sporno, ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF je utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena.

Imajući u vidu da je Tuženik Tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK.

Naime, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje" i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju Tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna. Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji je Tuženik isplatio Tužitelju te anuiteti koje je Tužitelj plaćao Tuženiku, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku Tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni.

U prilog navedenom primjeru citira se dio odluke Ustavnog suda broj U-I- 392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule.

„na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja."

Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog tvrdnjama Tužitelja jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to Tuženik činio ništetna.

Slijedom navedenog, Tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio Tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

Konačno, budući da je Aneksom Ugovoru o kreditu provedena konverzija, Tužitelj ističe kako je prilikom obračuna konverzije Tuženik uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika kredita, ovdje Tužitelja.

Slijedom navedenih činjenica i dokaza iz kojih se utvrduju navedene činjenice jasno proizlazi:

• da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom Tuženika, pri čemu ne postoji nikakav ugovoreni parametar niti kriterij niti formula niti su odredena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja;

• da je Tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavao redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke Tuženika, bez navođenja ikakvog obrazloženja;

• da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Tuženika na čiji sadržaj Tužitelj nije mogao utjecati;

• da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom kamatnim stopama Tuženika pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne;

• da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kuna u kojoj je i isplaćen kredit Tužitelju;

• da je provedena konverzija u valutu EUR

Dakle, Tuženik je na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti Tužitelju sve iznose koje je Tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

Tužitelj se obratio Tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka.

Tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju. Tužitelj napominje kako je člankom 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku propisano kako u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu Tuženik nije dao, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, Tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da Tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu Tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje.

Nadalje se navodi kako je za Tuženika kao kreditnu instituciju člankom 160. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018) propisano da svu dokumentaciju vezano za ugovor o kreditu (dugoročni posao) mora čuvati najmanje jedanaest godina, a koji rok počinje teći nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Navedeni rok nedvojbeno još nije protekao. Pritom Tužitelj ističe da je za točan izračun iznosa koliko je Tužitelj preplatio Tuženiku potrebno pribaviti knjigovodstvenu karticu odnosno promet po kreditu — dakle evidenciju Tuženika iz koje je vidljivo na koji je način Tuženik uplatu Tužitelja koristio za zatvaranje anuiteta odnosno koliki iznos uplate je označio kao otplatu kamate, a koliki iznos je označio kao otplatu glavnice. Navedeni dokument nikada nije bio dostupan Tužitelju niti mu je isti dostavljen.

Nadalje, za točan izračun iznosa koliko je Tužitelj preplatio Tuženiku potrebno je pribaviti i potvrdu Tuženika o svim promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Naime, činjenica da je Tuženik ponekad poslao dopis da se kamatna stopa mijenja nije dokaz da je o svim promjenama kamatnih stopa ujedno i obavijestio Tužitelja. Kako se ovdje radi o konvertiranom ugovoru, potreban je i Aneks kojim je regulirana konverzija iz valute CHF u valutu EUR kao i obračunsku tablicu takve konverzije.

Nakon pribave navedenih podataka potrebno je provesti financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji je Tužitelj uplatio Tuženiku pa se slijedom navedenog predlaže naslovnom sudu da na temelju odredbi članka 186.b., u vezi s člankom 325.a. Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim će naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, a potom da se provede financijsko vještačenje temeljem koje bi tužitelj mogao postaviti točno određen zahtjev za isplatu.

2. Podneskom od idućeg dana tj. 14. lipnja 2023. tužitelj je obavijestio sud kako mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju pa je putem sudskog vještaka napravio obračun potraživanja.

Tako je vještak izračunao kako je u predmetnoj pravnoj stvari na dan 30.9.2015. Tuženik obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 615.135,77 HRK. Međutim, da nisu ugovorene ništetne ugovorne odredbe, Tužiteljeva glavnica na dan 30.9.2015. iznosila bi 409.677,69HRK.

Dakle razlika u obračunu Tuženika i obračuna bez ništetnih parametara iznosi 205.458,08 HRK.

Međutim, Tuženik je prilikom obračuna konverzije otpisao iznos glavnice od 169.151,90 HRK, ali pritom i dalje nije potrošač doveden u situaciju kao da navedena odredba nije postojala budući da je i dalje preostao iznos od 36.306,18 HRK Nadalje, vještak je obračunao kako je s osnova ništetnih promjena kamatnih stopa Tužitelj preplatio iznos od 47.528,20 HRK, a s osnova ništetnog tečaja iznos od 48.050,60 HRK.

Zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove ništetnih promjena kamatnih stopa, od dana svakog preplaćenog anuiteta pa do 30.9.2015. iznose 29.738,11 HRK. Zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove ništetnog CHF tečaja, od dana svakog preplaćenog anuiteta pa do 30.9.2015. iznose 14.301,08 HRK.

Tuženik je prilikom obračuna konverzije također obračunavao iznose preplate i potplate na način da je ukupan iznos preplate označio u kunskom iznosu dok je iznos potplate obračunao s predznakom minusa. Tako je Tuženik obračunao iznos od 13.080,50 HRK.

Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje u tekstu: „ZOO“) u člancima 171. i 172. propisano je kako će se obveze namirivati na način da se prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Redoslijed uračunavanja određuje dužnik, odnosno ako dužnik nije odredio redoslijed tada se prvo namiruju prema dospijeću, osiguranju, težini obveze, redu nastanka ili na jednake dijelove.

Budući da Tuženik prilikom obračuna konverzije nije naveo na što se odnosi preplata niti na koji način bi bila obračunata, primjenom pravila o redoslijedu uračunavanja, prvo se namiruju kamate, a potom glavnica. Iz navedenog se u obračunu sudskog vještaka predmetni iznosi svih preplata kao i iznosi otpisa glavnice te eventualne potplate međusobno zbrajaju.

Tako je iznos preplate od 13.080,50 HRK oduzet od iznosa zateznih kamata na preplatu zbog ništetnih kamatnih stopa.

Preostali iznos zateznih kamata na preplatu zbog ništetnih kamatnih stopa kao i samu preplatu po osnovi ništetnih odredbi promjena kamatnih stopa Tužitelj ne potražuje.

Slijedom navedenog Tužitelj u točci I tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 13.094,15 EUR / 98.657,85 HRK s kamatama od dana obračuna (30.9.2015.) pa do isplate, a prema specifikaciji u nastavku.

Predmetni iznos sastoji se, a kao što je vidljivo iz dostavljenog obračuna, od zbroja preplaćenih iznosa uvećanih za zakonske zatezne kamate te sve umanjeno za iznos otpisa glavnice i priznate preplate od strane Tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

Prije svega, tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP);

Odredbom članka 1. t. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) propisano je da je svrha Direktive 93/13 uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

Odredba članka 2.(b) propisuje da „potrošač” znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije;

Odredbom članka 17. t. 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima propisano je sljedeće: „U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7.,…“.

Sukladno članku 5. st. 1. t. 15. ZZP-a, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Također, odredbe ZZP-a iz 2003. i 2007. godine daju jednake definicije potrošača, uz eventualno i isključivo terminološku razliku.

Međutim, nesporno je da se Direktiva 93/13 primjenjuje jedino prema potrošačima, a također je nesporno da status potrošača nema svaka fizička osoba. U svakom konkretnom slučaju nužno je utvrđivati vezu između ugovora o namjenskom kreditu s profesionalnom aktivnošću osobe koja ga je sklopila radi određene namjene. Ako bi Naslovni sud utvrdio da je tužitelj djelovao u svojstvu potrošača, tada se tuženik dalje očituje kako slijedi;

Tuženik u nastavku iznosi i obrazlaže argumente i činjenice vezano za provedenu konverziju, odnosno iznosi razloge zbog kojih su tvrdnje tužitelja u gornjoj pravnoj stvari neosnovane jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom;

A/ CHF konverzija nije protivna pravu EU

Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno je i potvrđeno sljedeće: ➢ sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK

➢ odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu ➢ ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca

➢ na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK

B/ CHF konverzija je provedena u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom RH

ZID ZPK je Ustavni sud RH ocijenio usklađenim sa Ustavom RH u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. godine te je u svojoj odluci istaknuo sljedeće: ➢ tim zakonom su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita

➢ navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize

➢ konverzija je razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, odnosno

C/ CHF konverzija je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4.3.2020. iz oglednog postupka

Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. godine riješio, odnosno zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: ➢ sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Tuženik napominje da je odredbom članka 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka, pa navodi i ostale bitne zaključke u predmetu Gos-1/2019:

➢ ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača

➢ kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete

➢ ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. ➢ uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK

➢ pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke)

➢ utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. D/ Konačno, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog

ZID ZPK te ističe sljedeće;

➢ sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR

➢ pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom

➢ tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate

➢ svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona koji je u Prijedlogu ZID ZPK istaknuo da se vodi „načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR“ te da „uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima.“.

Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije.

S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF.

Sukladno svemu prethodno navedenom, tuženik predlaže da Sud ne provodi daljnje dokaze, zaključi glavnu

raspravu i odbije tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi;

Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11- 2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012) Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja

iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

Odredbom članka 226. ZOO-a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“

Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja.

Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik.

Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku.

Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17.

Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje.

Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata.

Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu.

Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako slijedi;

.A/ Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika.

Međutim, ako bi Naslovni sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće;

B/ Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a.

VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK.

Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju.

Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.,

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“.

Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“

Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

4. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj 9010809623 kojeg su stranke sklopile dana 3. studenog 2005. godine, plan otplate, otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope od istog dana, obavijesti tuženika o promjenama kamatne stope sa otplatnim planom od 13. listopada 2010., od 22. siječnja 2013., od 24. prosinca 2013., Obavijest tuženika od 11. studenog 2015. sa izračunom konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., pregledom stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvodom otvorenih stavaka i prijedlogom dodatka ugovora o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010809623 sklopljen dana 4. prosinca 2015. godine, plan otplate, knjigovodstvena kartica za tužitelja kao korisnika kredita od 5. lipnja 2023., provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. TO. Saslušan je tužitelj.

5. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. prosinca 2025. godine specificirao tužbeni zahtjev potražujući razliku obračunate preostale glavnice kredita u iznosu do 4.818,51 EUR, iznos preplate zbog ništenosti odredbe ugovora o kamatnoj stopi u iznosu od 4.284,17 EUR, te s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 6.698,78 EUR, kao i iznos zateznih kamata na svaku pojedinačnu preplatu od 961,75 EUR i 2.081,72, EUR, tražeći da mu tužitelj ukupno isplati iznos od 18.844,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate.

Ovo unatoč ranijem navodu iz tužbe da "Preostali iznos zateznih kamata na preplatu zbog ništetnih kamatnih stopa kao i samu preplatu po osnovi ništetnih odredbi promjena kamatnih stopa Tužitelj ne potražuje".

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Nije sporno, da tuženik kao banka sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu br. 9010809623 dana 3. studenog 2005. godine kojim se obvezao tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 108.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke vežeće na dan korištenja kredita, a namjena kredita bila je kupnja stambenog objekta.

Prema članku 4. tužitelj se obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30 % godišnje.

Rok otplate iznosi 360 mjeseci, te se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

8. Isto tako nije sporno da je tuženik tužitelju dostavio Obavijest od 11. studenog 2015. sa izračunom konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., pregledom stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvodom otvorenih stavaka i prijedlogom dodatka ugovora o kreditu, nakon čega su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010809623, dana 4. prosinca 2015. godine

9. U tom Dodatku, članak drugi, ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz članka prvog, stavak prvi ovog Dodatka, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, izračunatim sukladno članku 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu iz člana prvog ovog Dodatka koji je predmet konverzija na dan 30. rujna 2015. godine.

10. U članku trećem utvrdile su da preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 58.393,96 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke, te u članku petom da ukupni iznos preplate iznosi 1.7727,43 EUIR koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka.

11. Nesporno je da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je između ostalog odbijena žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije o tome pojedinačno pregovaralo.

12. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik d.d. „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

13. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

14. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023,146/2025; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi kako mu je kredit trebao da bi riješio svoje stambeno pitanje. Naime, supruga je bila trudna, dakle, očekivao je prinovu u obitelji te im je trebao veći stan. U Privrednoj banci Zagreb, kao najpovoljniji oblik kreditiranja ponudili su mu ugovor koji je vezan uz valutu CHF. Nije mu nuđen kredit vezan u EUR, a u to vrijeme ugovori u švicarcima su bili reklamirani i bili su najpopularniji. Imao je puno povjerenje u banku time da mu nitko nije posebno objašnjavao kakve posljedice može imati ugovaranje te valutne klauzule, a isto tako mu nitko nije govorio niti objašnjavao na koji način i po kojim kriterijima će se mijenjati kamatna stopa za taj kredit.

U to vrijeme ja sam bio vlasnik manje firme koja se bavila projektiranjem elektroinstalacija. Njegova je obitelj stan koristila za stanovanje te u tom stanu još i dan danas žive.

Kako je tijekom vremena rata otplate kredita enormno narasla, više nego duplo, prihvatio je savjet i ponudu banke da svoju obvezu konvertira u euro jer jednostavno nije vidio nikakav drugi način da riješi taj problem, odnosno da se izvuče iz tzv. „dužničkog ropstva“.

16. Dakle, s obzirom na naprijed navedeno što se tiče namjene i svrhe u koju je kredit utrošen, sud zaključuje kako je riječ o potrošačkom ugovoru, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o načinu promjene kamatne stope.

17. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te sukladno prijedlogu tužitelja, financijski je vještak u u svom nalazu naveo slijedeće:

Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 3. studenoga 2005. Ugovor o kreditu broj 9010809623 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 108.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci, (otplata u jednakima anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30 % godišnje,

- dospijeće prve obveze bilo je 31. prosinca 2005., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 30. studenoga 2005., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,775136 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 108.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 515.714,69 kn, odnosno 68.447,10 EUR.

Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 4. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010809623 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 58.393,96 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnica je uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR za iznos 13.008,50 kn.

Uvidom u primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatnih stopa, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

4,30 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2007.,

4,25 % godišnje za anuitet s dospijećem 31. srpnja 2007.,

5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008.,

6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2008.,

6,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2010.,

5,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2011.,

5,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011.,

5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2011.,

5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2012. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2012.,

5,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2012. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2012.,

5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2013. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2013.,

5,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2013. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013.,

3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015.

Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (30. studenoga 2005.) do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

glavnica u iznosu od 108.000,00 CHF,

fiksna kamatna stopa od 4,30 % godišnje do 31.12.2013., te 3,23 % godišnje od 31.1.2014. do 30.9.2015.

te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza, i to:

- prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

- zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1),

- potom, iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.

18. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja je vještaka kako slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.11.2005.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.759,88 CHF, odnosno 4.284,28 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza

(u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.11.2005.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.698,87 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 14.026,44 EUR (10.983,15 EUR glavnice i 3.043,29 dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa od 4,30 % godišnje do 31.12.2013., a od 31.1.2014. zakonski određena kamatna stopa od 3,23 % godišnje, iznosi 4.818,51 EUR,

- tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik prigovarao istom iz razloga što uslijed provedene konverzije taj nalaz i mišljenje nije prmjenjiv u ovom slučaju, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojeg bi sud usvojio tužbeni zahtjev.

20. Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, no iz pravnih razloga koji se daju u nastavku, taj nalaz i mišljenje nije bio relevantan za odluku o tužbenom zahtjevu. .

21. Naime, Tužitelj ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

122. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

23. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

24. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj.

25. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

26. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

27. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

29. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

30. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR.

31. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

32. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

33. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

34. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

35. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužitelja, je bespredmetan.

36. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

37. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

38. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 20. kolovoza 2025. u visini od 250 bodova, zastupanja te zastupanja na ročištima dana 413. veljače 2025. i 21. travnja 2026., po Tbr. 9. t. 1. citirane Tarife, svako u visini od 250 bodova. Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 2.000,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 500,00 EUR.

U Zlataru dana 22. svibnja 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika