Republika Hrvatska
Općinski sud Varaždinu
Trg slobode 9 Varaždin
Poslovni broj: P-771/2019-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja CB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Bojana Marčelan, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 8. travnja 2026. u prisutnosti osobno tužitelja i punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika te objave presude 22. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 318-50- 3252209 sklopljen 2. veljače 2006. između tužitelja TB kao korisnika kredita, tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb kao kreditora i Sambolec Marije, kao založnog dužnika koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu CBA **.**.2006. pod brojem OU-90/06-2 i to:
- dio t.2.st.1. koji glasi: ..." u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."
- dio t.7.st.1. koji glasi:... „ po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”
- t.3. u kojem je ugovoreno: 0,50% (nula zarez pedeset posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
- dio t. 10 st.1.t.5. u kojoj je ugovoreno: „podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine, ...„
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju CB isplati iznos od 5.857,19 eura (pet tisuća osamsto pedeset sedam eura i devetnaest centi) sa zateznom kamatom na iznos od:
- 0,18 eura od 30. rujna 2009.
- 30,84 eura od 31. listopada 2009.
- 35,76 eura od 30. studenoga 2009.
- 39,69 eura od 31. prosinca 2009.
- 45,30 eura od 31. siječnja 2010.
- 44,01 eura od 28. veljače 2010.
- 51,62 eura od 31. ožujka 2010.
- 50,18 eura od 30. travnja 2010.
- 52,99 eura od 31. svibnja 2010.
- 77,32 eura od 30. lipnja 2010.
- 72,31 eura od 31. srpnja 2010.
- 62,40 eura od 31. kolovoza 2010.
- 57,44 eura od 30. rujna 2010.
- 49,46 eura od 4. studenoga 2010.
- 66,43 eura od 30. studenoga 2010.
- 87,72 eura od 31. prosinca 2010.
- 72,55 eura od 31. siječnja 2011.
- 77,74 eura od 5. ožujka 2011.
- 71,46 eura od 31. ožujka 2011.
- 72,32 eura od 30. travnja 2011.
- 100,68 eura od 31. svibnja 2011.
- 96,98 eura od 4. srpnja 2011.
- 120,87 eura od 31. srpnja 2011.
- 108,47 eura od 5. rujna 2011.
- 95,27 eura od 3. listopada 2011.
- 93,96 eura od 3. studenoga 2011.
- 92,62 eura od 2. prosinca 2011.
- 98,95 eura od 7. siječnja 2012.
- 104,63 eura od 2. veljače 2012.
- 105,12 eura od 3. ožujka 2012.
- 101,56 eura od 31. ožujka 2012.
- 103,96 eura od 2. svibnja 2012.
- 106,04 eura od 31. svibnja 2012.
- 102,62 eura od 30. lipnja 2012.
- 103,67 eura od 31. srpnja 2012.
- 101,44 eura od 31. kolovoza 2012.
- 96,64 eura od 30. rujna 2012.
- 101,76 eura od 31. listopada 2012.
- 104,22 eura od 30. studenoga 2012.
- 102,50 eura od 31. prosinca 2012.
- 92,83 eura od 31. siječnja 2013.
- 101,05 eura od 5. ožujka 2013.
- 103,94 eura od 6. travnja 2013.
- 96,53 eura od 6. svibnja 2013.
- 88,38 eura od 19. lipnja 2013.
- 88,27 eura od 23. srpnja 2013.
- 90,83 eura od 16. kolovoza 2013.
- 94,57 eura od 17. rujna 2013.
- 98,83 eura od 17. listopada 2013.
- 98,62 eura od 21. studenoga 2013.
- 99,31 eura od 21. prosinca 2013.
- 101,57 eura od 22. siječnja 2014.
- 68,31 eura od 18. veljače 2014.
- 71,04 eura od 20. ožujka 2014.
- 68,57 eura od 18. travnja 2014.
- 68,69 eura od 17. svibnja 2014.
- 66,17 eura od 17. lipnja 2014.
- 66,59 eura od 17. srpnja 2014.
- 70,02 eura od 16. kolovoza 2014.
- 71,39 eura od 23. rujna 2014.
- 73,89 eura od 17. listopada 2014.
- 74,75 eura od 18. studenoga 2014.
- 76,45 eura od 18. prosinca 2014.
- 75,25 eura od 15. siječnja 2015.
- 76,27 eura od 26. veljače 2015.
- 78,13 eura od 26. ožujka 2015.
- 76,10 eura od 21. travnja 2015.
- 76,86 eura od 30. travnja 2015.
- 76,86 eura od 31. svibnja 2015.
- 76,86 eura od 30. lipnja 2015.
- 76,86 eura od 3. kolovoza 2015.
- 76,86 eura od 19. rujna 2015.
- 76,86 eura od 30. rujna 2015.
do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 215,93 eura za zateznom kamatom odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju CB isplati iznos od 1.031,46 eura (negativne tečajne razlike i negativne razlike kamata) u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju CB isplati iznos od 502,62 eura (ulazna naknada i troškovi solemnizacije) sa zateznom kamatom od 4. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 663,61 eura (razlika glavnice) sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate kao neosnovan.
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 200,00 eura (preplata kreditnih obveza nakon 30. rujna 2015.) sa zateznom kamatom kao neosnovan.
VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 82,95 eura (troškovi vještačenja) sa zateznom kamatom od 23. kolovoza 2019. do isplate kao neosnovan.
r i j e š i o je
I. Prihvaća se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa 6.847,22 eura na iznos od 8.470,81 eura.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju CB nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.953,09 eura (tisuću devetsto pedeset tri eura i devet centi) sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a za koji iznos je preplatio rate kredita temeljem Ugovora o kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF do koje je došlo za vrijeme otplate kredita. Smatra da su predmetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope te odredbe kojima je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu, a temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ništetne budući da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a kako je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa. Pri tome se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom pravnom sporu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu Vrhovnog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojima su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Ističe kako je tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata jednostrano, bez ikakvih pregovora s tužite ljem mijenjao kamatnu stopu po kreditu. Poziva se na relevantne odredbe članka 81. stavak 1. do stavak 3. te članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), kao i na odredbe članka 322. stavak 1., članka 270. stavak 1., članka 324. stavak 1., članka 323. stavak 1. te članka 1111. stavak 1. i stavak 3. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako mu je tuženik ponudio sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke što je ništetno jer je protivno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima, naime banka je potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu (kamatu) kao jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu te nije utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača te je rizik prebačen potpuno na teret tužitelja kao gospodarski slabije strane.
2. Što se tiče ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj smatra da je nepošten odnosno ništetan dio odredbe čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu, pri čemu se također poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojima su ovakve odredbe također utvrđene ništetnima. Tužitelj navodi da u vrijeme ugovaranja kredita nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat. Navodi da u tako složenim ekonomskim poslovima, u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, koji su tuženiku kao financijskom stručnjaku bili poznati, samo saznanje tužitelja da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koje bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Stranke o ovim ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tuženik je tužitelja propustio informirati i upozoriti na rizike ugovaranja ovakve valutne klauzule. Uslijed toga tužitelj je pristao sklopiti ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate znatno porastao. U konkretnom pravnom poslu tuženik nije preuzeo nikakav rizik, budući da je osim ugovorenim sredstvima osiguranja, svoju tražbinu dodatno zaštitio i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu prebačen na tužitelja, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka koje nisu gospodarski jednako jake.
3. Tužitelj navodi da mu tuženik na njegov zahtjev za dostavu dokumentacije od 28. svibnja 2019. do podnošenja tužbe nije dostavio dokumentaciju neophodnu za izračun visine zahtjeva zbog čega sukladno čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku postavlja manifestacijski zahtjev kojim predlaže da se tuženiku naloži dostava financijske dokumentacije nakon čega će se provesti financijsko -knjigovodstveno vještačenje, a istovremeno tužbenim zahtjevom predlaže da se utvrde djelomično ništetnima ugovorne odredbe u toč. 2. st. 1. i toč. 7. st. 1. predmetnog Ugovora na način kako je to navedeno u točki I. izreke presude te da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i razlike anuiteta zbog promjene tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu i to za razdoblje od 8. veljače 2006. do otplate kredita, a koji će iznos i tijek kamata tužitelj pobliže odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
4. Podneskom od 28. kolovoza 2019. tužitelj je obavijestio sud da mu je tuženik dostavio dokumentaciju po kreditu od 2. veljače 2006. nakon čega je tužitelj od sudskog vještaka za računovodstvo i financije Natalije Jambrečić zatražio izračun preplate, a na temelju istog precizira utuženi iznos tako da potražuje 50.965,39 kuna s osnova preplate razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i razlike anuiteta zbog promjene tečaja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose te tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da nedospjela glavnica po Ugovoru o namjenskom kreditu od 2. veljače 2006. godine na dan 30. lipnja 2019. iznosi 164.345,27 kuna te da mu ju je tužitelj dužan otplatiti prema otplatnom planu. Istim tužbenim zahtjevom traži i isplatu troškova vještačenja u iznosu od 625,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. kolovoza 2019. do isplate, kao i troškove ovog postupka.
5. Tužitelj je tijekom postupka tri puta povećao tužbeni zahtjev. Tužbeni zahtjev od 28. kolovoza 2019. tužitelj je dopunio podneskom od 3. rujna 2020. kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku i javnobilježnički troškovi te isplatu iznosa od 3.874,27 kuna sa zateznom kamatom od 3. veljače 2006. do isplate s osnova obrade kredita i solemnizacije ugovora o kreditu.
5.1. Podneskom od 14. lipnja 2023. tužitelj dopunjuje tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu razlike konvertirane i stvarne glavnice u iznosu od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate slijedom čega ukupan iznos koji potražuje iznosi 7.427,88 eura (55.965,39 kuna).
5.2. U podnesku od 12. lipnja 2023. i na ročištu održanom 3. prosinca 2024. tuženik je izjavio da se protivi preinaci tužbe.
5.3. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 5. prosinca 2025. (strana 705-708 spisa) sukladno nalazu i mišljenju vještaka povećao tužbeni zahtjev na način da istim potražuje iznos od 8.470,81 eura sa zateznom kamatom te je sud odlučivao upravo o tom tužbenom zahtjevu umjesto prvotno zatraženog iznosa od 6.847,22 eura (51.590,39 kuna).
5.4. U podnesku od 17. studenoga 2025. tuženik je izjavio da se protivi i ovoj preinaci tužbe.
6. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014.; dalje: ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, čl. 191 st. 1. ZPP- a je propisano da je preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom drugim istoga članka je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
7. U konkretnom slučaju preinaka tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi te je izvršena nakon provedenog vještačenja kojim je utvrđena visina tražbine tužitelja. Stoga je sud uvažavajući odredbu čl. 190. st. 1. u s svezi sa čl. 191. st. 2. ZPP-a donio rješenje kojim se prihvaća preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa 6.847,22 eura na iznos od 8.470,81 eura i to unatoč protivljenju tuženika budući da sud nalazi da je preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.
8. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako u osnovi tako i u visini. U bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da se utvrđenja iz spomenute presude VTS RH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju tj. na predmetni ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, kako to proizlazi iz navoda presude VTS RH. Ako bi se zauzeo suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
9. Tuženik smatra da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti jer u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isto isključuju. Smatra da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, u bitnome tuženik navodi da je VTSRH u spomenutoj presudi zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj je zaključak utemeljio isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu VTSRH smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti te ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te je podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a tužitelju je prilikom zaključenja kredita uručen okvirni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.
10. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.
11. Navodi da je pojam „prosječnog potrošača“ nastao kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.
12. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju.
13. Nadalje tuženik navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Osim toga, a o što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a niti je za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz.
14. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u toč. 2. st. 1. ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s tekstom ovih općih akata upoznat. I kod toga tuženik ističe da je ugovor solemniziran i obrazložen od strane javnog bilježnika iz čega također smatra da proizlazi razumljivost ove ugovorne odredbe, pa slijedom navedenog nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da bi bile ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope pa da bi se tužiteljev kredit trebao smatra ti kreditom s fiksnom kamatom, već su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a sporan je samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane te da nisu učinjene sukladno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta. Tuženik navodi da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pri čemu detaljno obrazlaže parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a koje smatra objektivnim i opravdanim razlozima za te promjene, navodeći i da se pri tome vodio načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, sukladno Direktivi 93/13 EEZ. Kod toga ističe i da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza banaka da ugovaraju egzaktne parametre i metodu njihova izračuna, a o kojima je ovisila promjena ugovorne kamate, no da je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik ističe i da je tužitelj sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom dao svoju suglasnost da se ista tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga isto trebao i očekivati. Tuženik navodi da su njegovi djelatnici potrošačima ukazali na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj na taj rizik prilikom sklapanja ugovora upozoren i nije mogao ostati nepoznat. Budući da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom što tužitelj ne spori, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa je i u tom smislu potrebno ispitati savjesnost i pažnju tužitelja kao potrošača. Smatra da činjenica kako se odredbe ZIDZPK o konverziji kredita ne odnose na ugovore koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona govori o tome da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača za ugovore o kreditu koji su otplaćen. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se sukladno članku 326.
ZOO ništetnost ne može isticati.
15. Ističe prigovor zastare te prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Protivi se i tužiteljevom zahtjevu za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta navodeći da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO jer je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
16. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu predlagao da se tužba odbaci jer za postavljanje stupnjevite tužbe nisu bile ispunjene pretpostavke, valja reći da to nije razlog da sud donese takvu odluku, a to budući da bi, u slučaju kada bi tuženikov manifestacijski zahtjev bio neosnovan, sud najprije rješenjem pozvao tužitelja na dopunu tužbe naznačavanjem točnog tužbenog zahtjeva u smislu članka 109. ZPP-a te bi tek u slučaju da tužbeni zahtjev u roku koji bi sud odredio sudu ne bi bio vraćen ispravljen, postojali uvjeti za donošenje rješenja o tome da se tužba smatra povučenom u smislu članka 109. stavak 4. ZPP-a. Međutim, kako je tužitelj i prije no što je odlučeno o njegovom manifestacijskom zahtjevu podneskom od 28. kolovoza 2019. odredio svoj tužbeni zahtjev radi isplate, to nije osnovan prijedlog tuženika za donošenje rješenja o odbacivanju tužbe.
17. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu koji je odbijen kao neosnovan ovosudnim rješenjem od 12. lipnja 2020., a navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2373/2025 od 2. studenog 2021.
18. U dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 10-80, 142-221, 278-304, 355-511, 533-663 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 89-131, 241-263, 316-339 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (strana 667- 698 spisa) te iskaz tužitelja koji je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja (strana 144 i 242). Sud je izvršio uvid u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju sporne činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale ili su tijekom postupka odustale od ranije predloženih svjedoka (tuženik je odustao od saslušanja predložene svjedokinje SB i javnog bilježnika), a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.
19. Tužbeni zahtjev je u pretežnom dijelu osnovan.
20. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi, ugovorenoj valutnoj klauzuli te odredbi kojim su ugovorene naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku i javnobilježnički troškovi, kao i zahtjev za isplatu iznosa po osnovi primjene ovih ništetnih odredbi.
21. Između stranaka nije sporna činjenica da su 8. veljače 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 318-50-3252209 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da se navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 78.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate, da je rok otplate kredita 240 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu u visini od 4,95 %. godišnje. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu radi izgradnje kuće (članak 6. Ugovora), a nesporno je i da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Nije sporno ni da su stranke sklopile Dodataka Ugovoru o kreditu s učinkom od 30. rujna 2015. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015; dalje: ZID ZPK/15).
22. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe ništetne te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje je sporan status potrošača tužitelja, jesu li sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora te je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora upotrijebio dužnu pažnju. Konačno, sporna je visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
23. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
24. Odredbom članka 22. st. 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti . Odredbom iz članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim sporno je između stranaka je su li te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.
25. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
26. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima (bankama) da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
28. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno sporne ugovorne odredbe o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima.
29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
31. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
32. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
33. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.
34. Isto tako u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
35. U odnosu na prigovore tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti te da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
36. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.
37. Na ovu spornu okolnost sud je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivao objektivno i uvjerljivo, a njegovi navodi proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. U svojem iskazu tužitelj je u bitnome naveo da od strane djelatnika tuženika nije bio obaviješten o specifičnim rizicima vezanim uz kreditiranje u CHF, a koji iskaz sud prihvaća, a s obzirom da nije proturječan dokumentaciji predanoj u spis, niti je tuženik kakvim dokazom pobio iskaz tužitelja, a slijedom čega je sud stava da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Pri tome nedvojbeno je da je predmetni ugovor tipski ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika te ga je korisnik kredita ili kao takvog mogao prihvatiti i potpisati (uključujući i ovdje navedenu odredbu) ili od njegovog sklapanja odustati, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva radi kojih mu je kredit bio potreban. S druge strane, kako tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara na okolnost jesu li i na koji način djelatnici banke doista prilikom sklapanja ugovora tužitelja informirali o rizicima i posljedicama promjene tečaja CHF, ostali su nedokazani navodi tuženika o načinu informiranja tužitelja od strane njegovih djelatnika u konkretnom slučaju.
38. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, koja s obzirom na svoju struku i zanimanje (instalater grijanja i klimatizacije) očigledno nema potrebna stručna znanja te ga stoga sud smatra prosječnim potrošačem, od strane tuženika uopće nije bi informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF i parametrima promjene kamatne stope koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene ni metoda obračuna kamatne stope kao ni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
39. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.
40. Vezano za navode tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača ističe se da u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a tužitelj ima status potrošača, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a u Ugovoru o kreditu, koji je zaključio tužitelj kao fizička osoba kao namjena ugovora o kreditu navedena je izgradnja kuće te iz iskaza tužitelja proizlazi da je svrha kredita bila rješavanje stambenog pitanja, pa se zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru. Imajući u vidu zanimanje tužitelja (instalater grijanja i klimatizacije) te namjenu kredita (izgradnja kuće) zaključuje se da je kredit korišten isključivo za osobne potrebe tužitelja i to u svrhu rješavanja stambenog pitanja. Slijedom navedenog, sud prigovor tuženika nalazi neosnovanim.
41. Stoga sud ocjenjuje kako su u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
42. Vezano za prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima kao i tvrdnje tužitelja kojima ističe da je Dodatak ugovora o konverziji ništetan valja reći da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventua lno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK -a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
43. Ukazuje se na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela) kojim je u odredbi čl. 19.b. propisano načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u eura i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eura podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eura, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eura.
44. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
- na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eura i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eura, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eura i u kunama s valutnom klauzulom u eura, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
- umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eura i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eura na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eura i u kunama s valutnom klauzulom u eura na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
45. Učinak prihvata konverzije propisan je između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.
46. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eura i u kunama s valutnom klauzulom u eura na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
47. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2 Dodatka mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.
48. Dodatak Ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. nije ništetan kako tvrdi tužitelj, a takav zaključak proizlazi iz istovjetnog stava Vrhovnog suda u odluci C1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
49. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
50. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
51. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz eura-e.
52. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
53. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele odnosno da je izračun tuženika točan.
54. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
55. U spisu se nalazi velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.
56. Što se tiče tuženikovih navoda kako se ne može utvrđivati ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen te da se radi o zabrani manjeg značaja, valja ukazati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO-a), da prema članku 327. stavak 1. ZOO-a sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt – 150/07 od 30. siječnja 2008.), zbog čega sud ocjenjuje neosnovanima ove tuženikove navode. Neosnovanima sud smatra i tvrdnje tuženika da se radi o zabrani manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.
57. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača na čija se utvrđenja poziva tužiteljica (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate kako zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
58. U odnosu na prigovor zastare novopostavljenog tužbenog zahtjeva ukazuje se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., a koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Stoga je i takav prigovor tuženika neosnovan.
59. Vezano za zahtjev tužitelja za naknadu troškova s osnova ulazne naknade, valja reći da iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji su podmireni tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 673/2023 od13. veljače 2024.).
60. Jednako tako nepoštena je i ugovorna odredba koja se odnosi na troškove solemnizacije Ugovora i koje troškove snosi korisnik kredita obzirom da stjecanje bez osnove se odnosi na korist koja je ostvarena, a tuženikova je korist to što nije imao trošak koji je imao tužitelj. Istovremeno, taj trošak nastao je u interesu tuženika i ugovorna odredba je sastavljena na isti način odnosno pod istim pretpostavkama kao i ostatak Ugovora. Valja navesti da solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika služi za osiguranje tuženika pri naplati kredita, a tuženik je sastavio ugovor te teret solemnizacije prebacio na tužitelja kao potrošača ne ostavljajući mu mogućnost da o tome pregovara. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koji se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno te ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a ta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita. Zbog toga je i ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a sve sukladno čl. 81. st. 1. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača.
61. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu te je odlučio kao u točki I. izreke presude.
62. S obzirom na navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama sukladno čl. 323. ZOO-a svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi.
63. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec.
64. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa uplatio ukupno više 181,12 eura (1.364,68 kuna), a s osnova promjene tečaja da je uplatio ukupno više 5.892,00 eura (44.393,23 kuna) odnosno da je tužitelj ukupno s osnova promjene kamatnih stopa i s osnova promjene tečaja uplatio više 6.073,12 eura (45.757,91 kuna) uključujući i anuitete s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a kamata niža od početno ugovorene, pri čemu je vještak naznačio točne pojedinačne preplaćene iznose i datume izvršenih plaćanja odnosno preplate.
65. Također je navela da se preplata preostala nakon uračunavanja konverzije iznos i od 5.857,19 eura (44.131,02 kuna).
66. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je dostavio očitovanje iz kojeg proizlazi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje, ali da ostaje kod prijedloga za dopunu vještačenja , dok je tuženik na glavnoj raspravi održanoj 8. travnja 2026. izjavio prigovore pravne prirode, dok nije imao prigovore na matematički izračun vještaka.
67. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec sud isti prihvaća u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke.
68. Obzirom je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, a stranke nisu iskazale potrebu da se vještak usmeno sasluša, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te sukladno istome utvrdio visinu preplaćenih tj. bez osnove od strane tuženika stečenih iznosa.
69. Tužitelj je podneskom od 5. prosinca 2025. prema nalazu i mišljenju odredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 6.073,12 eura, a koji iznos predstavlja pretplatu s osnova promjene kamatnih stopa i promjene tečaja prije prebijanja s preplatom iz konverzije.
70. Imajući u vidu da tražbina tužitelja nakon uračunavanja pretplate obračunate konverzijom kredita sukladno Dodatku Ugovora o kreditu iznosi 5.857,19 eura, dok tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 6.073,12 eura, sud nalazi osnovanim zahtjev za isplatu iznosa u visini od 5.857,19 eura, dok dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 215,93 eura je neosnovan. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. II. izreke presude.
71. Zakonske zatezne kamate tužitelju je dosuđena po njegovom zahtjevu i sukladno nalazu vještaka od datuma preplate koje navodi vještak, prema odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.
72. U odnosu na prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka, valja reći da se radi o prigovorima pravne naravi koji se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP-a daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, što se ističe s obzirom i na navode tuženika tijekom postupka kako bi spornu ništetnu odredbu o kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi kreditora valjalo zamijeniti odnosno smatrati da glasi "u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima". Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,95% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju isplaćen odobreni iznos kredita.
73. Tuženik je u podnesku od 23. lipnja 2020. istaknuo prigovor radi prebijanja iznosa od 11.992,67 eura. Predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 90.358,77 kuna sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Pojašnjava da iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (2.897,83 kuna) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (11.459,65 eura) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za eura na 30. rujna 2015. (87.460,94 kn).
74. Vezano za tražbinu tuženika s osnova preplate iz konverzije u iznosu od 384,61 eura (2.897,83 kuna), kako je gore već navedeno, vještak je istu već uračunao te je utvrdio preplatu preostalu nakon uračunavanja konverzije u iznosu od 5.857,19 eura (44.131,02 kuna).
75. Kako je vještak već uračunao pretplatu iz konverzije, a koju pretplatu je i tuženik predložio obračunati kod utvrđivanja visine pretplate, to sud nalazi da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 384,61 eura za pripadajućom zateznom kamatom.
76. Ovaj sud smatra da prigovor radi prebijanja iznosa od 11.459,65 eura također nije osnovan jer je tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati isplatu bilo kakvog iznosa s osnove potplaćenih povlaštenih anuiteta i s osnove iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica.
77. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju u iznosu od 11.992,67 eura slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.
78. Vezano za potplaćene iznose valja navesti da tuženik tijekom postupka osporava visinu potraživanja tužitelja predlažući da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamati nižoj od početno ugovorene za cijelo razdoblje do konverzije kredita, međutim tuženik nije podnio protutužbu, procesnopravni prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor prijeboja u odnosu na tzv. potplaćene iznose. Stoga nema ni procesnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF niti je sud ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Osim toga, sa manje plaćenim iznosima zbog razine tečaja ispod onog na dan isplate kredita, a jednako tako i zbog eventualno manje kamatne stope u odnosu na isto razdoblje isplate kredita tužitelj nije ništa stekao bez osnove pa da bi taj iznos morao vraćati tuženiku. Dakle, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a.
79. Slijedom navedenog, sud prilikom utvrđivanja visine tražbine tužitelja nalazi osnovanim samo razlike koje predstavljaju stvarno povećanje obveze tužitelja nastalo primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dok za tzv. negativne razlike i razdoblja s nižom kamatnom stopom i nižim tečajem nema osnove za umanjenje tužiteljevog potraživanja.
80. Obzirom da iznos preplate zbog promjene kamatne stope s osnove razlike kada je kamata bila niža od početno ugovorene (negativne razlike kamata) iznose 4.649,86 kuna, a iznos preplate zbog promjene tečaja s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži o početnog (negativne tečajne razlike) iznosi 3.121,68 kuna, odnosno ukupno 7.771,54 kuna (1.031,46 eura) sud nalazi osnovanim dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.031,46 eura s osnova tzv. potplaćenih iznosa. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom IV.
81. Vezano za visinu ulazne naknade i javnobilježničkih troškova valja navesti da tuženik nije izričito osporio visinu naknade za obradu kredita od 1.838,17 kuna niti visinu javnobilježničkih troškova u iznosu od 2.036,10 kuna (1.836,10 kuna javnobilježnička nagrada + 200,00 kuna javnobilježnička pristojba) što ukupno iznosi 3.874,27 kuna odnosno 514,20 eura, kao niti činjenicu da su navedeni troškovi zaista plaćeni. Upravo suprotno, u podnesku od 12. lipnja 2023. tuženik potvrđuje da je tužitelj naknadu platio , dok je iz ugovora o kreditu vidljivo da je tužitelj prilikom solemnizacije kredita 3. veljače 2006. platio javnobilježničku nagradu u iznosu od 1.505,00 kn što uvećano za PDV iznosi 1.836,10 kuna kao i javnobilježničku pristojbu u iznosu od 200,00 kuna. Slijedom navedenog, sud je u granicama postavljenog zahtjeva ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 502,62 eura s osnova ulazne naknade i troškova solemnizacije. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke rješenja.
82. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene sukladno odredbi članka 1115. ZOO - a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata i to po zahtjevu tužitelja od dana naplate javnobilježničke nagrade 4. veljače 2006., a životno je logično da je i sama naknada za obradu kredita naplaćena svakako najkasnije do trenutka solemnizacije ugovora o kredita.
83. Vezano za zahtjev tužitelja kojim traži isplatu razlike glavnice u visini od 663,61 eura tj. razlike iznosa ostatka glavnice na dan 30. rujna 2015. i iznosa ostatka glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita jer je iznos ostatka glavnice utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu posljedica sporazuma stranaka, a tužitelj nije dokazao da su te odredbe ništetne niti je sud našao da postoje neki od razloga ništetnosti. Visinu glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Dodatka ugovorne strane su međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača pa ona ni nije obuhvaćena razlogom ništetnosti niti je to tužitelj tijekom postupka dokazala. Valja navesti da je i vještak jasno u nalazu naveo da je tuženik konverziju s financijsko-računovodstvenog gledišta izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015) da je utvrđen novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, da su sve uplate tužitelja preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR te je u poslovnim knjigama banka provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. Prema tome, kako je obračun konverzije izvršen sukladno rečenom Zakonu ZIDZPK/15, a tužitelju je dosuđen preplaćeni iznos uslijed ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutne klauzule do dana stupanja na snagu Zakona ZIDZPK/15, a nakon toga je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita i utvrđen novi otplatni plan, to tužitelj nema pravo tražiti isplatu uslijed više utvrđene glavnice.
84. Kao neosnovan sud nalazi i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 200,00 eura s osnove preplata kreditnih obveza za razdoblje nakon 30. rujna 2015. jer su stranke sklopile valjani Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izmijenjene ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu i koji nije ništetan, pa se na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a u tom dijelu tužbeni zahtjev ukazuje neosnovan. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VI. izreke presude.
85. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj podneskom od 28. kolovoza 2019. potražuje isplatu iznosa od 82,95 eura (625,00 kuna) s osnova troškova vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe, valja reći da je odredbom članka 151. stavak 1. ZPP-a propisano da izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka čine parnične troškove, pa kako se u konkretnom slučaju radi o izdatku koji je učinjen u povodu postupka, o njemu se ne donosi odluka kao o glavnom zahtjevu, već kao o sporednom traženju s osnova parničnih troškova. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen te je o naknadi troškova odlučeno u okviru zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom V II.
86. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP -a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
87. Kako je tužitelj u parnici u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio sa 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva (koji čini ukupan zbroj njegovih potraživanja od 6.073,12 eura + 1.031,46 eura + 663,61 eura + 200,00 eura + 502,62 eura) sa 87%, to proizlazi da je tužitelj uspio u postupku sa 94% ((100+87):2), dok preostalih 6% predstavlja uspjeh tuženika u postupku.
88. Prilikom odmjeravanja troškova tužitelja valja ukazati da je odredbom članka 10. stavak 1. ZPP-a propisano da sud i stranke moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova te da sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci sud određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice o čemu sud odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
89. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove:
- sastavljanja tužbe u iznosu od 250,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa),
- sastavljanja podneska od 14. travnja 2020. kojim se očituje na odgovor na tužbu i podneska od 5. prosinca 2025. kojim se očitovala nakon nalaza i mišljenja vještaka odnosno dopune nalaza u iznosu od 250,00 eura za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife,
- zastupanja na 3 ročišta (3. prosinca 2024. pripremno ročište na kojem je zaključen prethodni postupak) te ročištima za glavnu raspravu održanim 27. veljače 2025. i 8.. travnja 2026.) u iznosu od 250,00 eura za svako ročište sukladno br. 9. toč. 1. i Tbr. 46.Tarife,
- sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, sukladno Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023, dalje: Uredba)
- financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura
90.Kao nepotrebne za vođenje parnice sud je ocijenio te stoga nije priznao troškove :
- sastavljanja podnesaka od podneska od 28. kolovoza 2019. kojim određuje tužbeni zahtjev prema prvobitnom nalazu i mišljenju vještaka koji je dao izraditi privatno tužitelj nakon što mu je tuženik dostavio financijsku dokumentaciju od 2. lipnja 2019. koju je tužitelj zatražio zahtjevom od 3. lipnja 2019., a tužbu je podnio 7. lipnja 2019. zbog čega sud smatra kako je tužitelj ovu dokumentaciju mogao zatražiti i ranije kako bi je ishodio pravodobno prije podnošenja tužbe,
- sastavljanje podneska od 3. rujna 2020., 14. lipnja 2023. i 31. srpnja 2023. kojima se tužitelj očitovao na dostavljene podneske tuženika te dopunio tužbeni zahtjev budući da su mu isti dostavljeni samo radi znanja, a ne pisanog očitovanja, te je bitna nova očitovanja iz ovih svojih podnesaka tužitelj mogao iznijeti na slijedećim ročištima za koja su mu troškovi u cijelosti priznati, kao i jer je tužitelj podneskom od 5. prosinca 2025. odredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja za koji mu je trošak u iznosu također priznat u cijelosti
- sastavljanja podneska kojim požuruju postupanje suda od 27. kolovoza 2025. jer sud poduzima radnje prema redoslijedu zaprimljenih premeta i objektivnoj opterećenosti
- sastavljanja podneska od 22. listopada 2025. kojim predlaže dopunu naloga o vještačenju jer sud rukovodi postupkom i daje nalog vještaku oko predmeta vještačenja
- zastupanja na ročištu za objavu presude obzirom da stranka koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, može u sudskoj zgradi preuzeti ovjereni prijepis presude, a sud će u tom slučaju presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova.
91.Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.953,09 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. st. 3. ZPP-a.
92. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a na temelju Tbr. 52. stavak 3. Tarife i to u granicama postavljenog zahtjeva (troškovnikom tužitelja zatraženih iznosa pojedinih troškova).
93. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.
U Varaždinu 22. svibnja 2026.
Sudac:
Helena Đud
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku Bojani Marčelan, odvjetniku u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu
3. spis
