REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-3822/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Davor Pavičić, odvj. u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa pun. Petra Vatavuk, odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012296787 od 22.02.2007.god. sklopljenog između tužitelja NP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, a koja: u dijelu čl. 12. st. 3. glasi „…Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju NP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 80,46 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 24.02.2007. godine pa do isplate, i to do 31.12.2007. godine po stopi utvrđenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.204,64 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 22. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 22.02.2007. godine, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao Kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 9012296787, temeljem kojeg je tuženik istome odobrio kredit za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 13.440,67 CHF (slovima: trinaesttisućačetristočetrdeset CHF i šezdesetsedam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 12. st. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita. O predmetnoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik, prethodno ili naknadno, tužitelju jasno i nedvosmisleno razjasnio koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, tim više što je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Nastavno, predmetna odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača) i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, s obzirom da isti nije mogao utjecati na navedenu odredbu, jer je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Slijedom navedenog, a u skladu s čl. 81., 83., 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP) ugovorena odredba iz čl. 11. st. 3. predmetnog ugovora je nepoštena i time ništetna. Razvidno je kako je tuženik odobreni iznos kredita tužitelju u stvarnosti umanjivao za proizvoljno utvrđene troškove obrade kredita zbog čega mu je u stvarnosti isplaćivan drugi iznos kredita. Iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 322. ZOO/05. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 323., čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) tužitelj potražuje isplatu iznosa od 80,46 EUR, a koji je tuženik primio s osnova ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 24.02.2007. godine do isplate. Kao dokaz svojim navodima prilaže predmetni Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu, predlaže saslušanje tužitelja i fin.vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Prije svega ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tako je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke, te je tužitelj mogao prije sklapanja ugovora o kreditu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz predmetnu odredbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Stranke su na ročištu od 10. travnja 2026. učinile nespornim da je naknada za obradu kredita iznosila 80,46 EUR, te je naplaćena 23. veljače 2007., te je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga financijskog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor o kreditu (list 6-11), knjigovodstvenu karticu (list 12-22), te saslušao tužitelja na ročištu od 23. ožujka 2026. (list 52).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012296787 od 22. veljače 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika koja glasi: „…Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…“, te isplatu plaćene naknade.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 9012296787 dana 22. veljače 2007., te da odredba 12.3. Ugovora glasi: „…Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…“ . Jednako tako, nije sporna da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 80,46 EUR, dana 23. veljače 2007.

9. Sporno je je li navedena odredba Ugovora ništena ili nije, te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

10. Na ročištu od 23. ožujka 2026. tužitelj navodi da je digao kredit u PBZ s obzirom je bio korisnik banke, Kredit mu je bio potreban za kupnju auta kojeg je koristio samo za osobne potrebe. Ugovor je pročitao prije potpisivanja i laički ga razumio. Nije pitao ništa o odredbi o ulaznoj naknadi niti su mu išta objašnjavali u vezi navedene odredbe, nisu mu rekli što točno plaća samo su mu rekli da treba to platiti. Nije postojala mogućnost utjecaja na sam sadržaj ugovora odnosno da se pojedine odredbe izmjene.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

13. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

15. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 23. veljače 2007. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

16. Plaćanje navedenog troška kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,00% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

18. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

19. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

20. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takvih naknada, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

21. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 80,46 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

23.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.407,69 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 23. ožujka 2026. i 10. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) po 100 bodova, ukupno 200 bodova, trošak sastava podneska od 04. rujna 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 100 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu od 22. svibnja 2026. (Tbr. 9.3. Tarife) 50 bodova, sveukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 900,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR (navedeni iznos platio) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR (Tar.br. 1.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/2023.)), pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

26. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući da sukladno čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018. i 51/2023.) isti je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, te iste nije niti platio.

27. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.