REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-7617/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Frano Bazina, odvj. u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa pun. Tomislav Bulić, odvj. u OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. travnja 2026. u prisutnosti pun. tužitelja, tužitelja osobno i punomoćnika tuženika, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 27691 od dana 30.10.2007. godine sklopljenog između tužitelja TG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 koja glasi: u čl. 20.1.: „Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izrečene u CHF (švicarskim francima), ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.“.

II Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 da tužitelju TG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.131,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 2,90 EUR od 10.2.2008. godine do isplate

na iznos od 1,10 EUR od 7.3.2008. godine do isplate

na iznos od 7,85 EUR od 12.4.2008. godine do isplate

na iznos od 2,93 EUR od 10.6.2008. godine do isplate

na iznos od 0,24 EUR od 17.8.2008. godine do isplate

na iznos od 1,11 EUR od 30.9.2008. godine do isplate

na iznos od 1,40 EUR od 29.10.2008. godine do isplate

na iznos od 8,68 EUR od 22.11.2008. godine do isplate

na iznos od 12,12 EUR od 14.1.2009. godine do isplate

na iznos od 4,21 EUR od 17.2.2009. godine do isplate

na iznos od 24,01 EUR od 14.3.2009. godine do isplate

na iznos od 25,54 EUR od 17.4.2009. godine do isplate

na iznos od 17,20 EUR od 19.5.2009. godine do isplate

na iznos od 19,59 EUR od 28.5.2009. godine do isplate

na iznos od 20,37 EUR od 14.7.2009. godine do isplate

na iznos od 16,58 EUR od 12.8.2009. godine do isplate

na iznos od 17,17 EUR od 13.9.2009. godine do isplate

na iznos od 15,51 EUR od 16.10.2009. godine do isplate

na iznos od 16,00 EUR od 13.11.2009. godine do isplate

na iznos od 14,01 EUR od 14.11.2009. godine do isplate

na iznos od 18,02 EUR od 16.12.2009. godine do isplate

na iznos od 16,32 EUR od 16.1.2010. godine do isplate

na iznos od 22,00 EUR od 16.2.2010. godine do isplate

na iznos od 23,66 EUR od 18.3.2010. godine do isplate

na iznos od 25,01 EUR od 17.4.2010. godine do isplate

na iznos od 27,64 EUR od 16.6.2010. godine do isplate

na iznos od 32,52 EUR od 13.7.2010. godine do isplate

na iznos od 35,84 EUR od 13.8.2010. godine do isplate

na iznos od 41,07 EUR od 15.9.2010. godine do isplate

na iznos od 44,06 EUR od 16.10.2010. godine do isplate

na iznos od 48,18 EUR od 5.11.2010. godine do isplate

na iznos od 46,65 EUR od 21.11.2010. godine do isplate

na iznos od 48,93 EUR od 28.12.2010. godine do isplate

na iznos od 60,03 EUR od 28.12.2010. godine do isplate

na iznos od 59,54 EUR od 16.2.2011. godine do isplate

na iznos od 58,33 EUR od 1.3.2011. godine do isplate

na iznos od 64,47 EUR od 14.4.2011. godine do isplate

na iznos od 57,68 EUR od 14.5.2011. godine do isplate

na iznos od 64,22 EUR od 14.6.2011. godine do isplate

na iznos od 74,99 EUR od 14.7.2011. godine do isplate

na iznos od 90,80 EUR od 17.8.2011. godine do isplate

na iznos od 101,40 EUR od 14.9.2011. godine do isplate

na iznos od 81,70 EUR od 13.10.2011. godine do isplate

na iznos od 74,58 EUR od 6.12.2011. godine do isplate

na iznos od 74,67 EUR od 14.1.2012. godine do isplate

na iznos od 79,96 EUR od 24.2.2012. godine do isplate

na iznos od 84,75 EUR od 24.2.2012. godine do isplate

na iznos od 87,12 EUR od 18.3.2012. godine do isplate

na iznos od 85,00 EUR od 15.5.2012. godine do isplate

na iznos od 84,76 EUR od 13.6.2012. godine do isplate

na iznos od 86,96 EUR od 12.7.2012. godine do isplate

na iznos od 87,19 EUR od 14.8.2012. godine do isplate

na iznos od 85,05 EUR od 15.9.2012. godine do isplate

na iznos od 83,71 EUR od 13.10.2012. godine do isplate

na iznos od 79,44 EUR od 15.11.2012. godine do isplate

na iznos od 84,87 EUR od 24.11.2012. godine do isplate

na iznos od 1.682,08 EUR od 7.12.2012. godine do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.901,00 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 22. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 30.10.2007. sklopio Ugovor o operativnom leasingu broj 27691, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.495,62 CHF prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, uz ugovoreni ostatak vrijednosti vozila leasinga po isteku ugovorenog trajanja Ugovora u iznosu od 5.423,64 CHF prema gore navedenom prodajnom tečaju. Tužitelj se sukladno predmetnom Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima plativo u kunskoj prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica leasinga i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Slijedom navedenog predlaže sudu utvrditi ništetnim predmetnu odredbu ugovora te naložiti tuženiku isplatiti tužtelju iznos s osnove valutne klauzule, kao i troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama. Kao dokaz svojim navodima prilaže predmetni ugovor, knjigovodstvenu karticu, početni otplatni plan, fin. vještačenje vještaka Lidije Jurković, račun vještaka, predlaže fin, vještačenje i saslušanje tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare i nedostatak aktivne legitimacije. U cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik prvenstveno ističe kako je s tužiteljem sklopio Ugovor o operativnom leasingu, što je posve drugačija vrsta ugovora, normirana drugim zakonskim odredbama od ugovora o kreditu. Tužitelj na taj način, a i kroz spominjanje odredbi o potrošačkom kreditiranju, u tužbi izjednačuje pojam odobravanja kredita i davanja leasinga. To nikako nisu isti, a ni slični pravni pojmovi, stoga se na njih ne mogu primjenjivati ni iste odredbe. Ugovor o operativnom leasingu je drugačiji ugovor, normiran Zakonom o leasingu, za razliku od Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji izrijekom iz svoje primjene isključuje ugovore o operativnom leasingu, a kakav je i predmetni Ugovor. Tuženik u bitnome ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova. Kao dokaz svojim navodima predlaže Izjavu managera OG, ugovore u valuti EUR.

3. Podneskom od 16. siječnja 2026. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, odnosno smanjio na način da umjesto iznosa od 4.157,05 EUR potražuje iznos od 4.131,72 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose.

3.1. Tuženik se protivio smanjenju tužbenog zahtjeva te je sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 11720/03., 55/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. , 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) sud morao o tužbenom zahtjevu odlučiti onako kako je postavljen u tužbi, odnosno do iznosa od 4.157,05 EUR.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu br. 27691 sklopljenog između tužitelja i tuženika od 30. listopada 2007. (list 10-13), plan otplate (list 14-19), promet po kreditu (list 20-31), (list 32-36), Ugovore u valuti EUR (list 62- 73), proveo financijsko vještačenje po sud.vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 102- 108), te saslušao tužitelja (list 129).

4.1. Ostale dokaze nije izveo s obzirom nisu bili relevantni za utvrđivanje bitnih činjenica. Isto tako nije pročitao izjavu ZG s obzirom se tužitelj nije usuglasio s provođenjem navedenog dokaza. Nije niti pročitao fin. vještačenje vještaka Lidije Jurković s obzirom se tuženik nije usuglasio s provođenjem navedenog dokaza.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelj za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o operativnom leasingu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja.

6.1. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o operativnom leasingu broj: 27691 te da je na temelju tog Ugovora tuženik odobrio i isplatio kredit za kupnju novog vozila u iznosu 17.495,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja.

6.2. Sporna je aktivna legitimacija, valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, kao i visina tužbenog zahtjeva.

7. Na predmetni spor ne mogu se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a (tako i Vrhovni sud u odluci Revd 2379/21 od 1. lipnja 2021.).

8. Za ocjenu (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

9. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovorne odredbe sud je saslušao tužitelja.

10. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je uzeo leasing kod tuženika jer su ga tako u auto kući Porsche na Jankomiru uputili. U vezi leasinga bio je samo u auto kući, trebao mu je za kupnju auta. U trenutku uzimanja leasinga nije imao obrti niti poslovne udjele u trgovačkim društvima. Ugovor je prije potpisivanja pročitao i laički razumio. Nije ništa pitao niti su mu u auti kući išta objašnjavali u vezi rizika koji su vezani uz valutnu klauzulu. Nije postojala mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora odnosno da se pojedine odredbe izmjene jer su mu dali ugovor na potpis, bilo je uzmi ili ostavi. On osobno je plaćao obroke leasinga. Zadnjom uplatom morao je podmiriti sve novčane obveze o leasingu da bi mogao tuženiku vratiti auto. Poslije je otkupio vozilo. U cijelosti je platio cijenu vozila. Nije dobio nikakav rok u kojem tuženiku mora vratiti potpisani ugovor. Pitao je da li može uzeti leasing uzeti u nekoj drugoj valuti, odgovorili su mu da je to samo tako. Nije pitao zašto rade samo sa chf. Dva puta je reprogramirao s obzirom da mu je bilo teško plaćati obroke svaku prvu opomenu koja mu je dolazi pet dana nakon dospijeća su mu naplaćivali 100 kuna a svaku drugi nakon 15-ak dana nakon dospijeća naplaćivali su mu 300 kuna a sve je to ulazilo u glavnicu. Prilikom potpisivanja ugovora nitko nije garantirao da neće doći do promjene tečaja. Nije mu bilo poznato da se tečaj može mijenjati. Naime on je laik, a euro se nije mijenjao.

10.1 Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je iskazivao jasno i uvjerljivo, a istinitost njegovog iskaza nije doveden u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, a tuženik nije niti predlagao saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju spornog ugovora o kreditu.

11. Uvidom u predmetni Ugovor o operativnom leasingu proizlazi da sklopljeni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se kod određivanja promjene valutne klauzule tuženik nije konzultirao s korisnicima kredita te također nije bilo niti ikakvih pregovora s korisnicima kredita, te da je i inače takva poslovna praksa.

12. Dovodeći u vezu iskaz tužitelj, način formulacije sporne odredbe ugovora i sadržaj samog Ugovora o operativnom leasingu sud utvrđuje da u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnik operativnog leasinga nije s tuženikom mogao pojedinačno pregovarati o ugovornoj odredbi kojom je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu švicarski franak.

12.1. Tuženik kao profesionalac, nije sukladno načelu savjesnosti i poštenja, informirao tužitelja kao potrošača o svim rizicima koje on sklapanjem predmetnog ugovora prihvaća te je također propustio iste te informacije uklopiti u sadržaj ugovora, a sve kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna ugovorna odredba i kako bi o tome mogao donijeti informiranu odluku. Naime, odredba čl. 20.1. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu kojom se isplata anuiteta čini ovisnom o prodajnom tečaju za CHF za devize koji vrijedi na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. je u potpunosti neodređena za tuženika.

12.2. U odnosu na valutnu klauzulu kao pružanje cjelovite informacije tužitelju, mogla se smatrati samo situacija da je tužitelj od tuženika izričito, jasno i razumljivo upoznat sa specifičnim rizicima valutne klauzule u švicarskim francima pa da bi tužitelj kao potrošač, imajući u vidu to saznanje mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao.

12.3. Stoga je ugovaranje predmetne odredbe, protivno načelu savjesnosti i poštenja, izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Naime, u konkretnom slučaju je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu između stranaka u svrhu definiranja načina otplate, ugovorena valutna klauzula s valutom švicarski franak, a koja je u vrijeme sklapanja tog ugovora predstavljala povećani rizik za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, a koji rizik se ubrzo i realizirao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni.

12.4. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je načelno moglo biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

12.5. Treba reći da navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

12.6. Ovo zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

13. Pri tome, tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao razumjeti ekonomske posljedice sporne ugovorne odredbe za njegove financijske obveze.

13.1. Nadalje, iz iskaza tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao istinitog, proizlazi da je novcem kojeg je dobio predmetnim Ugovorom o kreditu kupio automobil koji je koristio za osobne potrebe.

13.2. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

13.3. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja te sadržaj spisa iz kojeg ne proizlazi nikakva naznaka da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se uopće bavio takvim djelatnostima, sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14.1. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14.2. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14.3. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je iste bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, koje je sukladno odredbi čl. 87. ZZP ništetna.

14.4. S obzirom među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o operativnom leasingu, broj: 27691 te da je na temelju tog Ugovora tuženik odobrio i isplatio kredit za kupnju novog vozila u iznosu 17.495,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti neosnovan je prigovor aktivne legitimacije.

15. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan izdavanja računa i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.

16. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.

16.1. U svom nalazu i mišljenju od 25. studenog 2025. vještak Darko Prpić naveo je da razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan odobrenja iznosi 18.456,82 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.449,64 EUR, dok bi razlika ostatka vrijednosti s osnove promjene tečaja ona bi iznosila 1.682,08 EUR., odnosno sveukupno razlika iznosi 4.131,72 EUR.

16.2. Niti jedna od stranaka nisu prigovarale matematičkom izračunu u nalazu i mišljenju vještaka.

16.3. S obzirom je tuženik prigovarao izračunu koji se odnosi na prodajnu vrijednost vozila po prestanku Ugovora sud je na ročištu od 10. travnja 2026. saslušao vještaka. Isti je naveo da u cijelosti ostaje kod danog pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na podnesak tuženika se očituje da je u točki II zaključka iskazao izračun preostale vrijednosti predmetnog ugovora o operativnom leasingu koliko bi o računu koji je tuženik izdao Porsche Interauto d.o.o. iznosila razlika valutne klauzule da se primjenjivala. Tečaj na dan 27.11.2007. godine u odnosu na tečaj 06.12.2012.

16.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a stranke na isti nisu prigovarale matematičkom izračunu.

17. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

17.1. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17.2. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem prodajnog tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati sa egzaktnim parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamate stope i ekonomskim posljedicama takve odredbe, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

17.3. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I, II i III izreke.

20. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023. i 107/2025., dalje u tekstu: OT) vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

20.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (4.157,05 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 02. srpnja 2025. i 10. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) po 100 bodova, ukupno 200 bodova, trošak sastava podneska od 29. svibnja 2025. i 16. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) 100 bodova, ukupno 200 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife) 50 bodova, sveukupno 550 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 1.100,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.375,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 88,00 EUR, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 EUR pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 1.901,00 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

20.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV izreke rješenja.

21. Tužitelju nije priznat trošak računa za predvještačenje s obzirom se ne radi o trošku potrebnom za vođenje ovog postupka (čl. -155. ZPP-a).

U Zagrebu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.