REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-6781/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Maja Masnec, odvj. u Jastrebarskom, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa pun. Krešimir Ćurković, odvj. u OD Ćurković i Šenjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tužitelja osobno, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 016-2860/2006 od dana 14.12.2006. godine, koji je dana 15.12.2006. g., solemniziran kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OU-2920/06, sklopljenog između HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, kao kreditora i pravnog prednika tuženika - ADDIKO BANK d.d iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 i tužitelja CA iz [adresa], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 5 ugovora o kreditu koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznos kredita".

II Utvrđuje da su ništetne odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu br. 646-53086378 od dana 22.09.2016. godine, koji je dana 27.09.2016. g., solemniziran kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OV-11473/2016, sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 i tužitelja CA iz [adresa], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 5 koji glasi:

"Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 HRK (devetsto kuna)",

a u čl. 8 glasi:

"U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu."

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 803,10 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 22. svibnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 14.12.2006. godine, tužitelj i pravni prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIABANK d.d. sklopili su Ugovor o kreditu broj 016- 2860/2006, koji je dana 15.12.2006. g., solemniziran kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OU-2920/06, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 80.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Dana 22.09.2016. godine, tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 646-53086378, koji je dana 27.09.2016. g., solemniziran kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem OV-11473/2016, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 402.000,00 HRK na ime refinanciranja kredita kod Addiko banke d.d. Ugovorom o kreditu br. 016-2860/2006 u čl. 5 ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznos kredita, a takva je odredba ništetna. Ugovorom o kreditu broj 646-53086378 u čl. 5 ugovoreno je da se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 HRK (devetsto kuna), a takva odredba je ništetna. Također, odredbom istog Ugovora o kreditu broj 646-53086378 u čl. 8 ugovoreno je da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja ugovora. Dakle, i ta ugovorna odredba je ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremene otplatu kredita. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. U konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono (između ostalog) što istu čini nepoštenom pa tako i ništetnom. O odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Slijedom navedenog predlaže da sud predmetne odredbe Ugovora utvrdi ništetnim te naloži tuženiku isplatiti troškove parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodima prilaže predmetne Ugovore, odgovore na zahtjev banke sa isplatnim nalozima od dana 19.09.2025., predlaže fin.vještačenje i saslušanje tužitelja.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te je u bitnom istaknuo da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenoj otplati valjano ugovorene, te da su jasno razumljive i lako uočljive. Također navodi da je tuženik u cijelosti informirao tužitelja o njegovoj obvezi na plaćanje navedenih naknada i o isti je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te su mu informacije o istima bile dostupne. Navodi da navedene ugovorne odredbe ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare te potrošačkog svojstva tužitelja. Isto tako ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Kao dokaz svojim navodima prilaže Odluku o naknadama, Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditima i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria bank, Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU, Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“, dokument „Accompanying document to the White paper on the integration of EU mortgage credit markets - Summary of the impact assessment {COM(2007) 807 final} {SEC(2007) 1683} /* SEC/2007/1684 final“, izjavu svjedoka TA, izjavu svjedoka SA, predlaže službenim putem pribaviti očitovanje HNB o značenju EKS.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetne ugovore o kreditu (list 6-20), dopis tuženika (list 21), isplatni nalog (list 22), promet po kreditima (list 24-39, 66-71), otplatni plan za kredite (list 40-41, 52-55, 60), obavijest o plaćenom (list 42-43, 48-49, 62-63), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 44-45, 50-51, 64-65), specifikaciju uplata (list 46-47, 72-73), dopis tuženika (list 56), specifikacija isplate kredita (list 58), te saslušao tužitelja na ročištu od 08. travnja 2026. (list 154).

4. Izjave UA i TA sud nije uzeo u obzir s obzirom sud može svjedoke samo saslušavati neposredno a ne čitanjem izjava, te ih tuženik niti nije priložio uz tužbu.

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), odnosno nisu dostavile dokumentaciju na koju su se pozivale. Naime, tužitelj je na zadnjem ročištu izjavio da nema nikakvih dokaznih prijedloga, te je predložilo zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2860/2006 od 14. prosinca 2006. zaključenog između tužitelja i prednika tuženika koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznos kredita“.

7.1. Isto tako, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 646-53086378 od 22. rujna 2016. zaključenog između tužitelja i tuženika koja glasi: "Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 HRK (devetsto kuna)", te odredbe čl. 8. Ugovora koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu.",

8. Nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu broj 016-2860/2006 od 14. prosinca 2006., te da odredba čl. 5. Ugovora glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznos kredita“, te daje tuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 646-53086378 od 22. rujna 2016.

8.1. Isto tako, nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu broj 646-53086378 od 22. rujna 2016. te da odredba čl. 5. Ugovora glasi: " Prije isplate kredita odbija se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 HRK (devetsto kuna)", a odredba čl. 8. glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u

Informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu."

9. Sporno je da li su navedene odredbe Ugovora ništene.

10. Na ročištu od 08. travnja 2026. tužitelj navodi da nije postajao posebni razlog zbog kojeg je digla kredit u Hypo banci. Naime, digla je kredit 2006., a onda je 2016. napravila konverziju te je potpisala novi Ugovor iako se radi o starom kreditu. Kredit joj je trebao za kupnju stana, za stambeno zbrinjavanje. Stan nije nikada davala u najam niti ga je koristila za poslovne potrebe. U trenutku dizanja kredita nije imala obrt niti posebne udjele u trgovačkom društvu. Ugovor je prije potpisivanja pročitala i razumjela kao laik. Nije ništa pitala u vezi ulazne naknade i naknade za privremenu otplatu kredita, niti su joj išta objašnjavali, što točno plaća ulaznom naknadom. Kad je napravila konverziju isto nije ništa pitala u vezi naknade za prijevremenu otplatu s obzirom je jedva čekala da napravi konverziju, jer nije više mogla plaćati rate kredita. Na sam sadržaj ugovora misli da nije mogla utjecati. Na kraju navodi da misli da joj nisu u banci rekli zašto mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelj, jer je iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznim naknadama, kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

13. Prema tome, smatra se da se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo ako su te odredbe bile unaprijed formulirane od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i prijevremene otplate kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

15. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva Ugovora o kreditu broj 016-2860/2006 od 14. prosinca 2006., naknada za obradu kreditnog zahtjeva Ugovora o kreditu broj 646- 53086378 od 22. rujna 2016., te naknada za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu broj 646-53086378 od 22. rujna 2016. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da su sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirane i određene od strane tuženika, da se o istima s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita i prijevremene otplate kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporne dijelove odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2860/2006 od 14. prosinca 2006. i dijelove odredbe čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 646-53086378 od 22. rujna 2016. čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

16. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1.25% od iznosa kredita za obradu kredita Ugovora o kreditu broj 016-2860/2006 od 14. prosinca 2006., te iznosa 900,00kn za obradu kredita Ugovora o kreditu broj 646-53086378 od 22. rujna 2016., odnosno za prijevremenu otplatu u visini sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. U odnosu na prijevremenu otplatu kredita potrebno je istaknuti slijedeće. Sukladno čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05., - dalje u tekstu: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu ako je tuženik istu pretrpio. Navedena odredba kogentne je naravi.

17.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

17.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17.3. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

17.4. Kako je takva odredba suprotna kongentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

18. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

20. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2860/2006 od 14. prosinca 2006., te čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 646- 53086378 od 22. rujna 2016. nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.

21. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, a za sve druge naknade koja kreditna institucija naplaćuje ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbu o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorenih visina naknada u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da su te ugovorne odredbe (već navedeno) suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takvih naknada, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita, te prijevremene otplate kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

23. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2860/2006 od 14. prosinca 2006., te čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 646-53086378 od 22. rujna 2016. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a sve sukladno ustaljenoj sudskoj praksi gdje tužitelj kad postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 EUR.

24.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,22 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 25. ožujka 2026. i 08. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) 100 bodova, ukupno 200 bodova, sveukupno 300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 600,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 803,10 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13. siječnja 2026. s obzirom isti nije podnesen sukladno odredbi čl. 299.a st. 2. ZPP-a, pa ga sud sukladno odredbi čl. 299a. st. 4. ZPP-a nije uzeo u obzir.

U Zagrebu 22. svibnja 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.