Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-490/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], istovjetna s u ugovoru o kreditu navedenom: " FM, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana]", koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 21. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika u zamjeni, dana 22. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, ul. Magazinska cesta br. 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici, FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 6.377,59 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 5.237,33 eura, koje teku od 1. listopada 2015. pa sve do isplate, računajući iste u periodu od 1.10.2015. do 31.12.2015. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09% godišnje, te u periodu od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54%, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, od 1.1.2020. do 30.6.2020. po stopi 6,11%, od 1.7.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi 5,75%, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49%, od 1.1.2022. do 30.6.2022. po stopi od 5,31%, od 1.7.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50% a od 1.1.2023. (dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05-156/22), dok se preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplaćeni iznos s temelja razlike glavnice po konverziji od 30.9.2015. u iznosu od 2.592,47 eura odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.825,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Dana 13. lipnja 2023. tužiteljica je podnijela kod ovog suda tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovoren je rok otplate od 360 jednakih mjesečnih anuiteta. Ugovor je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a takva odredba je nepoštena i ništetna jer prije sklapanja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužiteljica je zaključila i dodatak ugovora o kreditu, no provedbom konverzije nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi valute CHF. U vrijeme sklapanja aneksa ugovora nije još bila donesena odluka VTS RH od 14.6.2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio drugačiji. Poziva se na utvrđenja iz predmeta Franak, odnosno utvrđenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli . Podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jer nema cjelokupnu dokumentaciju vezano uz predmetni kredit. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica putem svog punomoćnika postavlja tužbeni zahtjev i predlaže sudu da donese presudu kao što je to navedeno u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su stranke sklopile ugovor o kreditu i aneks ugovora o kreditu. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti propisani čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Stranke su sklopile 8.2.2016. dodatak ugovora kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, te su tom prilikom sve tužiteljeve uplate uzete u obzir i uračunate su u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. Izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR provedena je sukladno odredbama Zakona. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka CM i tužiteljicu kao stranku, te je izvršio uvid u: ugovor o kreditu, otplatne planove, dodatak ugovora o kreditu, odluke u kolektivnim sporovima, prijepis knjigovodstvene kartice, nalaz i mišljenje sudskog vještaka i dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka, koji je i saslušan na ročištu za glavnu raspravu.

4. Svjedok CM navela je u svom iskazu da radi u banci od prosinca 2007. kad se zaposlila na mjestu referenta brzih transakcija. U kreditima je bila od kolovoza 2008. godine, te je bila osobni bankar, premium bankar, voditelj smjene, voditelj poslovnice, direktor poslovnice i sada regionalni direktor. Počela je raditi u poslovnici tuženika u Osijeku od prosinca 2007. Tijekom 2008. nije samostalno radila obrade kredita, već se samo učila i pomagala osobnim bankarima. Spornog ugovora o kreditu se ne sjeća i ne sjeća se da je radila bilo što u vezi tog kredita. Na ugovoru o kreditu postoji žig tuženika na kojem stoji da je ugovor o kreditu sklopljen u podružnici u [adresa], a ona tamo nikad nije radila, niti ima bilo kakve veze sa spornim ugovorom o kreditu. Načelno može reći da s bankom oko uvjeta ugovora o kreditu, kao što je npr. kamatna stopa, nema pregovora, već banka određuje visinu. Ugovor je dakle tiskan na unaprijed otisnutom obrascu i stranka u načelu nema nikakav utjecaj na pojedine odredbe ugovora. Načelno može samo reći da su djelatnici banke upozoravali stranke o rizicima promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u CHF, međutim, ništa ne može reći kako je postupljeno u konkretnom slučaju jer o spornom ugovoru nema nikakvih saznanja. Njoj osobno je bilo poznato da je euro bio zaštićena valuta, a CHF nije i načelno djelatnici banke trebali su upozoriti na rizik valutne klauzule u CHF, a jesu li to učinili ili nisu ne zna. Ona osobno nikad nije radila na kreditima u CHF. Kad su pojedine stranke dolazile po kredit, mogle su birati da li žele kredit u eurima, kunama ili CHF. Sud je kao istinit prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjer ljiv iako svjedok nije imao nikakvih saznanja o odlučnim činjenicama u ovoj parnici.

5. Tužiteljica FM navela je u svom iskazu da je negdje 2008. odlučila podići stambeni kredit, te je išla kod tuženika koji je imao poslovnicu u [adresa]. Tuženik je nudio kredite u švicarskim francima. Kad je došla kod tuženika rekli su joj da imaju kredit u CHF, a o ničemu nije s bankom pregovarala, već su uvjeti kredita bili unaprijed određeni. Nitko iz banke nije joj govorio o rizicima podizanja kredita u CHF. Rekli su joj u banci da ima uvjete da podigne kredit samo u CHF, a na što je i pristala, te je podigla kredit i to stambeni za kupnju kuće u kojoj i sada živi i to u iznosu od 66.000,00 CHF. Kredit joj je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti. Za CM koja je navodno radila u banci, odnosno kod tuženika, nije čula, a ne zna točno tko je radio obradu njenog kredita. Ne zna točno tko je u ime banke potpisao ugovor o kreditu. Sve uplate išle su osobno u njeno ime. Početna rata kredita bila je oko 1.700,00 kn, a kasnije je to raslo, međutim, ne previše, negdje 200,00 do 300,00 kn. Banka joj je 2015. ponudila aneks, na što je i pristala, pa su sklopili aneks ugovora 2015., a banka joj ništa nije isplatila, već je to ušlo u kompenzaciju, a po izračunu banke to je bilo negdje 3.000,00 do 4.000,00 kn. Trenutna rata joj je oko 230,00 eura. Po zanimanju je obrtnik i ima frizerski salon, a salon ima posebno, budući da je salon u gradu i plaća za to najam. Sav novac od kredita išao je za kupnju stambenog objekta. Kredit je podigla kao fizička osoba, a nije ga u cijelosti pročitala, međutim, sve joj je bilo jasno. Ugovor je solemniziran i kad su išli na ovjeru kod javne bilježnice, javna bilježnica je ugovor i pročitala, međutim, nije im objašnjavala eventualne rizike vezano uz valutnu klauzulu. Ugovor je već bio unaprijed tiskan i nije bilo nikakvih pregovora s bankom, mogla je samo pristati na njihove uvjete ili ne sklopiti ugovor. Kad je sklopila aneks ugovora, banci se požalila na visinu kamate, a oni su rekli da je to stoga jer nije njihov klijent, međutim, ipak su joj spustili kamatu za 1%, budući da je kao obrtnik njihov klijent. Nije posebno ništa pitala u svezi toga da je ugovoren srednji tečaj CHF, a niti je to kasnije išla pitati u banku.

6. Iz ugovora o kreditu utvrđeno je da je sklopljen 25.8.2008. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojim kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 360 mjeseci. Namjena kredita je stambeni kredit za kupnju bez počeka. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

7. Iz otplatnih planova utvrđen je dan dospijeća pojedinog anuiteta, visina, razduženje i kamata, srednji tečaj i stanje glavnice, te kamatna stopa.

8. Iz dodatka broj KONV-01/2016 predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 8.2.2016. Ugovoreno je da je stanje preostalog neotplaćenog dugovanja korisnika kredita temeljem osnovnog ugovora na dan 30.9.2015. slijedeće: dospjelo dugovanje 2.079,26 HRK, preostala neotplaćena glavnica 57.477,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti i broj preostalih anuiteta prema otplatnom planu 275. Stranke su suglasne da temeljem izračuna konverzije početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju na dan isplate kredita iznosi 40.948,00 eura, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. prije provedbe konverzije iznosi 52.572,87 eura u kunskoj protuvrijednosti. Tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 643,78 eura. Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. iznosila bi 36.925,41 eura u kunskoj protuvrijednosti. Utvrđuje se da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 15.647,46 eura.

9. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice sud je utvrdio koliko iznose anuiteti u svezi predmetnog ugovora o kreditu, kamata redovna i zatezna, glavnica, uplate, tečajna razlika i stanje, te kada dospijevaju anuiteti.

10. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Josipa Rašića proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen 25.8.2008. na iznos od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovorenu kamatnu stopu 5,95% godišnje promjenjiva. Obračun konverzije izvršen je 30.9.2015. Utvrđen je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita od 28.8.2008. do 30.9.2015. u iznosu od 39.460,51 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita, a nastali su radi rasta tečaja na dan dospijeća u odnosu na početni tečaj CHF. Preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije utvrđena je ukupna preplata s temelja tečajnih razlika u iznosu od 5.237,33 eura. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćeni iznos kredita u periodu otplate kredita od 28.8.2008. do 30.9.2015. kad je provedena konverzija iznosi 13.504,39 kuna, odnosno 1.792,38 eura. Provedenom konverzijom preostala glavnica kredita je određena u iznosu od 36.925,41 eura. Usporedbom tog iznosa s kunskim iznosom glavnice na dan 30.9.2015. prema tijeku kredita bez primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi vidljivo je da je tužiteljica konverzijom više zadužena za 19.532,95 HRK. Korekcijom (umanjenjem) tog iznosa razlika glavnice za utvrđeno potraživanje tužiteljice s temelja više plaćenog iznosa po konverziji u iznosu od 643,78 eura dobije se iznos razlike glavnice po izvršenoj konverziji i iznosi 1.940,35 eura. Dakle na dan 30.9.2015. preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika iznosi 5.237,33 eura, preplaćeni iznos s temelja razlike glavnice po konverziji od 30.9.2015. iznosi 1.940,35 eura i zatezne kamate na preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika do 30.9.2015. iznosi 1.792,38 eura. Sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike u iznosu od 3.194,60 eura, a to je period kada je kamatna stopa tijekom otplate kredita bila manja u odnosu na kamatnu stopu u vrijeme kada je ugovor o kreditu sklopljen. Zadnja uplata je bila 30.9.2015. kada je kamatna stopa bila manja u odnosu na kamatnu stopu koja je bila u vrijeme sklapanja ugovora. U dopuni nalaza i mišljenja sudski vještak navodi da je potraživanje tužiteljice na dan konverzije 30.9.2015. slijedeće: preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika 5.237,33 eura, preplaćeni iznos s temelja razlike glavnice po konverziji od 30.9.2015. 2.592,47 eura, zatezne kamate na preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika do 30.9.2015. 1.792,38 eura. Tuženik je u postupku konverzije na dan 30.9.2015. utvrdio i priznao tužiteljici više plaćeni iznos (preplatu) od 643,78 eura. Potraživanje tužiteljice na dan 30.9.2015. po izvršenoj kompenzaciji za utvrđenu preplatu je slijedeći: preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika 5.237,33 eura, preplaćeni iznos s temeljem razlike glavnice po konverziji od 30.9.2015. 2.592,47 eura i zatezne kamate na preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika od 30.9.2015. 1.140,26 eura. U svojoj dopuni vještačkog nalaza i mišljenja od 20.3.2026. sudski vještak navodi da zatezne kamate na preplaćeni iznos s temelja konverzije iznose za razdoblje od početka korištenja kredita do 30.9.2015. 173,69 eura. Sudski vještak Josip Rašić neposredno je i saslušan na ročištu na glavnu raspravu, te je u svom iskazu naveo da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i dopuna nalaza i mišljenja. Po njegovom mišljenju tužiteljica bi imala pravo na zatezne kamate od 30.9.2015. pa do isplate na iznos od 5.237,33 eura i 2.592,47 eura od 1. listopada pa nadalje, što ukupno iznosi 7.829,80 eura. Dio zateznih kamata odbio je od iznosa koji je banka priznala u konverziji. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika su neosnovani i neargumentirani.

11. Nesporno je između stranaka da su sklopile ugovor o kreditu 25.8.2008., a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 360 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva. Namjena kredita je stambeni kredit za kupnju bez počeka. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorene odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, te ima li tužitelj pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Nesporno je i da su stranke 8.2.2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužiteljica u potpunosti obeštećena.

12. Tužiteljica je bila ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes neupitan.

13. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP -a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

14. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a, radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

15. Nedvojbeno je utvrđeno da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije bila upoznata s rizicima sklapanja ugovora s deviznom klauzulom, kao i da se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o deviznoj klauzuli. U banci ju nisu upozorili na rizike devizne klauzule u CHF, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tužiteljica nije bila upoznata s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

16. Iz samog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica sporni ugovor sklopila kao fizička osoba i da se radi o stambenom kreditu za kupnju bez počeka i da tužiteljica ima status potrošača. Da tužiteljica ima status potrošača proizlazi i iz dodatka ugovora o kreditu koji je sklopljen temeljem odredbe čl. 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

17. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

19. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

21. Sudski vještak obračunao je i tzv. negativne razlike u iznosu od 3.194,60 eura, a to je period kada je visina CHF bila niža u odnosu na onu koja je vrijedila tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 2.10.2025. tuženik je istakao prigovor radi prebijanja. Odredba čl. 288.a st. 6. ZPP-a propisuje da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Budući da je prigovor radi prebijanja tuženik istakao nakon zaključenja prethodnog postupka, isti je nepravovremen. Osim toga, tuženik nije dokazao da postoje pretpostavke za stjecanje bez osnove. Također je i osnovan prigovor zastare tužitelja uzimajući u obzir da je prošao rok od 5 godina od dana zadnje uplate 30.9.2015. kad je kamatna stopa bila manja od početne, pa do dana kad je istaknut prigovor radi prijeboja.

22. Neosnovano tuženik tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužiteljica izgubila pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju/15 (dalje ZID ZPK/15) n igdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

24. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

25. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C - 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

27. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŠM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu . U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelost i imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŠM protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu F protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

31. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da je preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika na dan 30.9.2015. 5.237,33 eura i da su zatezne kamate na preplaćeni iznos s temelja tečajnih razlika do 30.5.2015. 1.140,26 eura, s tim da se prema ispravnom redoslijedu uračunavanja zatvaraju obračunate zatezne kamate do 30.9.2015. za 643,78 eura. Budući da je tužiteljica pristala na kompenzaciju, a što je sudski vještak i obračunao u svojoj dopuni nalaza i mišljenja, sud je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, te je odlučio kao u dispozitivu. Dakle, tužiteljica je djelomično obeštećena što je uzeto u obzir.

32. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je putem svog punomoćnika specificirao tužbeni zahtjev, te ga je uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu, a koji je sud u tom dijelu i usvojio.

33. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP -a), budući da je Vrhovni sud RH dana 26. studenog 2021. donio pravno shvaćanje da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

34. Neosnovan je tužbeni zahtjev za isplatu 2.592,47 eura, a koji se odnosi na uvećanje glavnice u konverziji. Uvećanje glavnice u konverziji na koje se poziva tužitelj nije obuhvaćeno predmetnim odlukama u kolektivnim sporovima, pa nije jasno zašto je postavljen takav tužbeni zahtjev uz poziv na odluke u ko lektivnim sporovima. Člankom 4. dodatka ugovora o kreditu navedeno je koliko iznosi neotplaćena glavnica kredita u CHF, odnosno u EUR, a u skladu s izračunom konverzije. Dakle, da bi uspjela u tužbenom zahtjevu po toj osnovi tužiteljica je trebala pobijati dodatak ugovora što je u potpunosti izostalo u tužbi. Tužiteljica tijekom postupka ne problematizira pitanje valjanosti dodatka ugovora. Budući da nije dokaza la činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi uvećanja glavnice u konverziji, sud je odbio tužbeni zahtjev, te je odlučio kao u dispozitivu.

35. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.825,00 eura i to za: sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na ročištima 22. siječnja 2024., 11. ožujka 2024., 7. svibnja 2024. i 21. travnja 2026. 800,00 eura (4 x 200,00 eura), sastav podneska od 12. studenog 2024. kojim se tužitelj očitovao o nalazu sudskog vještaka 200,00 eura, PDV 300,00 eura, predujam za financijsko – knjigovodstveno vještačenje 325,00 eura. Tužiteljici kao nužni nisu priznati troškovi za sastav svih preostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Osim toga, tužiteljica za sastav tih podnesaka nije tražila odobrenje suda, niti je takvo odobrenje dobila. Nije priznat tužiteljici ni trošak prijevoza, budući da taj trošak nije bio nužan, a osim toga u mjestu gdje se sud nalazi ima dovoljan broj odvjetnika koje je mogla angažirati tužiteljica. Prilikom odluke o troškovima sud je uzeo u obzir presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, te čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13.

U Slatini 22. svibnja 2026.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljica: po Zajedničkom odvjetničkom uredu Radomir Borotić i Darko Novačić, Virovitica, T. Masaryka 14,

2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4.