Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-458/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. d.o.o. iz Varaždina, Kolodvorska 13, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 8. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Maje Tkalčec, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Petrić i Partneri d.o.o. iz Varaždina, te objave presude 22. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom 29. prosinca 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.

i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.499,90 EUR (četiri tisuće četiristo devedeset devet eura i devdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

- iznos 88,68 EUR od 01. siječnja 2012. do isplate

- iznos 203,64 EUR od 01. veljače 2012. do isplate

- iznos 114,30 EUR od 01. ožujka 2012. do isplate

- iznos 92,61 EUR od 01. travnja 2012. do isplate

- iznos 95,55 EUR od 01. svibnja 2012. do isplate

- iznos 95,55 EUR od 01. lipnja 2012. do isplate

- iznos 98,70 EUR od 01. srpnja 2012. do isplate

- iznos 98,70 EUR od 01. kolovoza 2012. do isplate

- iznos 98,70 EUR od 01. rujna 2012. do isplate

- iznos 95,50 EUR od 01. listopada 2012. do isplate

- iznos 91,35 EUR od 01. studenoga 2012. do isplate

- iznos 96,13 EUR od 01. prosinca 2012. do isplate

- iznos 96,13 EUR od 01. siječnja 2013. do isplate

- iznos 96,53 EUR od 01. veljače 2013. do isplate

- iznos 91,10 EUR od 01. ožujka 2013. do isplate

- iznos 94,87 EUR od 01. travnja 2013. do isplate

- iznos 96,30 EUR od 01. svibnja 2013. do isplate

- iznos 92,55 EUR od 01. lipnja 2013. do isplate

- iznos 88,85 EUR od 01. srpnja 2013. do isplate

- iznos 85,96 EUR od 01. kolovoza 2013. do isplate

- iznos 88,47 EUR od 01. rujna 2013. do isplate

- iznos 90,76 EUR od 01. listopada 2013. do isplate

- iznos 90,76 EUR od 01. studenoga 2013. do isplate

- iznos 93,91 EUR od 01. prosinca 2013. do isplate

- iznos 94,30 EUR od 01. siječnja 2014. do isplate

- iznos 101,48 EUR od 01. veljače 2014. do isplate

- iznos 72,63 EUR od 01. ožujka 2014. do isplate

- iznos 73,82 EUR od 01. travnja 2014. do isplate

- iznos 72,18 EUR od 01. svibnja 2014. do isplate

- iznos 71,87 EUR od 01. lipnja 2014. do isplate

- iznos 70,25 EUR od 01. srpnja 2014. do isplate

- iznos 71,59 EUR od 01. kolovoza 2014. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. rujna 2014. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. listopada 2014. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. studenoga 2014. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. prosinca 2014. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. siječnja 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. veljače 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. ožujka 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. travnja 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. svibnja 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. lipnja 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. srpnja 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. kolovoza 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. rujna 2015. do isplate

- iznos 106,87 EUR od 01. listopada 2015. do isplate

- iznos 1.085,20 EUR od 01. listopada 2015. do isplate

sve u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate po osnovi pogrešno utvrđene razlike u neotplaćenoj glavnici u iznosu od 1.085,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju LN u iznosu od 2.203,09 EUR (dvije tisuće dvjesto tri eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 15. prosinca 2005. sa tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj 9010902840 kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 40.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U tužbi navodi da je čl. 4. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 4,75 % godišnje promjenjiva temeljem odluke tuženika, a da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. broj P-1401/2012, u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Smatra da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te da su predmetne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu 13. siječnja 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. Tužitelj je prvotno postavio stupnjevitu tužbu te predložio da sud tuženiku naloži dostavu dokumentacije kojom tužitelj ne raspolaže, sve kako bi mogao postaviti tužbeni zahtjev. Kako je naknadno tuženik tužitelju predao potrebnu dokumentaciju, tužitelj je podneskom od 22. kolovoza 2019. odredio tužbeni zahtjev kojim na ime preplate po ništetnim odredbama ugovora o kreditu od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 33.343,71 KN sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ne osporava da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu te 9. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu. Ističe da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK koji je usklađen sa Ustavom RH te da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku pod brojem Gos-1/2019 zauzeo shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također da je navedeni zakon donijet radi uspostave narušene ravnoteže i otklanjanja nepoštene prakse, pri čemu je ZID ZPK lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Ističe da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, te da ni kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. Navodi da je konverzijom izjednačen položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da je koristio kredit u EUR te da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist i ponovno bi došlo do narušavanja ravnoteže. Tuženik ističe i prigovor zastare tražbine, držeći da zastarni rok od 5 godina počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, a da to proizlazi iz odredbe čl. 226. ZOO-a i ustaljene sudske prakse VSRH. Navodi i to da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor individualnog tužitelja jer zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan zahtjevu tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Navodi da je kredit zatvoren 18.12.2019., da je time u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je ugovorni odnos prestao. Ističe da iz svih relevantnih zakona i ostalih propisa koji uređuju poslovanje banaka, zaštitu potrošača, obvezne odnose te sukladno pravu Europske unije te dosadašnje sudske prakse VSRH i nižih sudova, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa promjenjiva kamatna stopa nije i ne može biti ništetna, a da je u konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. Smatra da odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli nisu ništetne, a volja je ugovornih strana bila da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja, dok je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik informirao tužitelja o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tuženik tvrdi da je sklapanjem Dodatka ugovoru (konverzija iz CHF u EUR) na temelju ZID ZKP-a i Rješenja Vrhovnog suda Gos-1/2019 tužitelj u cijelosti obeštećen te da je tužbeni zahtjev neosnovan. Tužitelj ističe da konverzija ne konvalidira ništetne odredbe osnovnog ugovora te da na temelju sudske prakse (Rev-18/2018, C-118/17) zadržava pravo na potpunu restituciju, tvrdeći da konverzija nije obuhvatila sve preplaćene iznose i da je potpisana pod egzistencijalnim pritiskom.

3. Tužitelj u podnesku od 16. svibnja 2023. tvrdi da sklapanje sporazuma o konverziji kredita (na temelju ZID ZKP-a) ne lišava potrošača prava na potpunu restituciju zbog ništetnosti odredbi osnovnog ugovora. Iako banke tvrde da je konverzijom provedeno potpuno obeštećenje, praksa Vrhovnog suda RH i Suda EU potvrđuje da konverzija ne konvalidira ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnim stopama, ostavljajući potrošačima pravo na naknadu ostatka štete. Tužitelj nije prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu mogao tražiti drugačiji obračun od onog kojeg je izradila Banka. Nije se pregovaralo o izračunu konverzije već je načelo kod sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu bilo „uzmi ili ostavi“. Tužitelj, ako je želio da mu tužena banka uzme u obzir barem dio preplaćenih iznosa (a bilo je očito da preplata postoji!) i da konačno počne plaćati niže obroke kredita (a što mu je nakon godina iscrpljivanja oko podmirenja sve viših obroka kredita bilo nužno što hitnije), morao je prihvatiti izračun banke. Alternativa je bila dalje nastaviti plaćanje po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu i daljnje financijsko iscrpljivanje tužitelja. Tužitelj ponavlja navode iz tužbe o ništetnim odredbama ugovora o kreditu i osporava sve navode iz odgovora na tužbu.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 9010902840 od 15. prosinca 2005. te Dodatak ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016., potvrdu o solemnizaciji od 19. prosinca 2005. javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek, otplatnu tablicu od 13. prosinca 2005., plan otplate, izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu čkbr. [katastarska čestica] upisanu u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u osnivanju), potvrdu o solemnizaciji javne bilježnice Koraljke Mađarić od 20. siječnja 2016., potvrdu o zaprimljenom prigovoru, saslušan je tužitelj, pročitan je nalaz i mišljenje sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 15. prosinca 2025. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012055548 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita adaptacija stambenog objekta i refinanciranje kredita broj 9193019246, te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 40.800,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 10.522,73 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos od 2.495,82 EUR.

8. Sporno je među strankama da li tužitelj ima pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporna je i osnova potraživanja tužitelja u smislu da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 11. kolovoza 2006. tuženik

– banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili ugovor o stambenom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP). Prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u dijelu u kojem se utvrđuje da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

15. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

16. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 15. prosinca 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena drugotužena) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je prije nego je sklopio predmetni ugovor već imao kredit koji je bio kunski, a sklopio ga je također s tuženikom 1999. godine s obzirom na to da je imao troje male djece i kredit mu je bio potreban za uređenje obiteljske kuće. Naknadno 2005. godine bio mu je potreban novac za promjenu stolarije i fasadu kuće i tada je odlučio refinancirati postojeći kredit te je kod tužitelja kod kojeg je bio klijent podnio zahtjev za sklapanje ugovora o kreditu te mu je tada bio ponuđen predmetni kredit kod kojeg se otplata veže uz valutu chf. To mu se tada činilo povoljno, a tako mu je bilo i ponuđeno s obzirom na to da je početna rata iznosila oko 1.500,00 kn što je predstavljalo 1/3 njegove plaće jer je tada radio u srednjoj školi, da bi se kasnije rata povećala na 2.000,00 kn, a kasnije i na 2.400,00 kn, što je bilo pola njegove plaće. Kamata je u početku iznosila 4,75% a kasnije se povećala na 6,5%. Naveo je da prije sklapanja samog ugovora nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora već mu je ugovor predočen i mogao ga je samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Prije sklapanja ugovora nitko ga nije upozorio na koji način se može mijenjati kamata niti da bi postojao bilo kakav rizik vezano uz obvezu da se otplata veže uz chf, odnosno nitko ga nije upozorio da bi se rate kredita mogle tako drastično mijenjati. Prije sklapanja ugovora isti je pročitao i razumio je valutnu klauzulu, ali tada nije bio svjestan toga da se zbog promjene tečaja rata može toliko povisiti. Banka mu je dostavila obavijest o mogućnosti sklapanja ugovora o konverziji i tada mu je prikazana tablica prema kojoj su prikazane njegove obaveze i kako bi se iste mijenjale kada bi se sklopio takav ugovor o konverziji iako mu ista nije posebno objašnjavana. Pristao je na konverziju jer su se rate kredita time smanjile, a predmetni kredit je otplatio i to tako da je do pred kraj redovnog plana otplate prijevremeno zatvorio kredit.

18. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka i da je kamatna stopa promjenjiva iako mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužitelja u cijelosti prihvaća.

19. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 4. niti o odredbi članka 7. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

21. Glede prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 11. kolovoza 2006. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja te o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci banke i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 3. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

23. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 4.499,90 EUR, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebao platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužitelja za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 4. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužitelja plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.

24. U nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 25. travnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužitelj platio primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,75 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 22. prosinca 2005. (4,761752 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 31. prosinca 2011. do 30. rujna 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,75 %, tužitelj platio više 1.448,15 EUR, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužitelj platio više 4.684,15 EUR, a kada se uračuna preplata obračunata konverzijom kredita sukladno dodatku ugovoru o kreditu u iznosu od 2.622,77 EUR preostala razlika više plaćenog iznosi 4.499,90 EUR.

25. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. U svom očitovanju dostavljenom u podnesku od 9. svibnja 2025. tužitelj navodi da je u cijelosti suglasan s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka. Tuženik u podnesku od 11. lipnja 2025. navodi da osporava u cijelosti nalaz i mišljenje jer je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan budući da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu te da isti nije primjenjiv u konkretnoj pravnoj stvari. Smatra provedeno vještačenje nepotrebnim navodeći da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu anulirani svi zahtjevi tužitelja jer je sklapanjem Dodatka uspostavljen pravičan i jednak položaj ugovornih strana.

26. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.

27. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 4.499,90 EUR sa zateznim kamatama specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 9. svibnja 2025. time da je tom iznosu dodao i iznos izračunate razlike glavnice, kako je to u nalazu izračunala sudska vještakinja, u iznosu od 1.085,20 EUR. S obzirom na tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je povećao tužbeni zahtjev o čemu se tuženik nije posebno očitovao. Prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, iznimno od odredbe st. 1. istog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a prema st. 3. za isto je nakon podnošenja tužbe na odgovor tuženiku potreban i pristanak tuženika, ali i kad se tuženik tome protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Prema stavu ovoga suda takva je preinaka i svrsishodna za ovaj postupak za konačno rješenje odnosa među strankama te je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.) radi čega je odlučeno kao u rješenju.

28. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu razlike glavnice u iznosu od 1.085,20 EUR kao neosnovan. Naime, prema stavu ovoga suda tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice tj. razlike iznosa ostatka glavnice na dan 30. rujna 2015. (koji je utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu) i iznosa ostatka glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita jer je iznos ostatka glavnice utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu posljedica sporazuma stranaka, a tužitelj nije dokazao da su te odredbe ništetne niti je sud našao da postoje neki od razloga ništetnosti. Visinu glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Dodatka ugovorne strane su međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača pa ona ni nije obuhvaćena razlogom ništetnosti niti je to tužitelj tijekom postupka dokazao.

29. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

31. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

32. Tužitelju su primjenom odredbe čl. 151. i 155. st. 1. ZPP odmjereni sljedeći troškovi. Priznat mu je trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podnesaka od 22. kolovoza 2019. kojim specificira tužbeni zahtjev nakon dostave dokumentacije tuženika, 16. svibnja 2023. i 9. svibnja 2025. u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svaki podnesak sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, zatim trošak zastupanja na ročištima 25. svibnja 2023., 11. veljače 2025. i 8. travnja 2026. u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje je tužitelju priznat je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 53,09 EUR sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi). Sud nije priznao trošak sastava podnesaka od 31. svibnja 2019. i 21. veljače 2025. u zatraženim iznosima od po 62,50 eur za svaki podnesak, kao ni za trošak sastava podneska od 6. prosinca 2024. jer iste nije našao potrebnim za vođenje parnice. Također, nije priznat niti trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 172,54 EUR jer isti nije bio potreban za vođenje postupka budući da je u ovom postupku provedeno sudsko vještačenje za koje je tužitelju priznat trošak u cijelosti. Trošak sudske pristojbe na presudu tužitelju nije priznat jer isti tužitelju neće nastati budući da je izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 51/23)tužitelj oslobođen od plaćanja istih sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. tog zakona. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.203,09 EUR. Pri tome, valja reći da je tužitelj u cijelosti uspio sa osnovom potraživanja, a djelomično sa visinom pa bi sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP uspjeh tužitelja iznosio 90,28 % (100 % + 80,56 % = 180,56 %, 180,56 / 2 = 90,28 %), a iznos od 9,72 % predstavljao bi uspjeh tuženika, odnosno tužitelju bi se primjenom te odredbe dosudio ranije navedeni trošak u razmjernom iznosu od 80,56 % priznatog iznosa.

33. Međutim, prema stavu ovog suda nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takav je stav izražen u pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., gdje je, između ostaloga, rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška (jednako i Županijski sud u Rijeci, Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. i Županijski sud u Osijeku, Gž-2038/2024-2 od 21. veljače 2025.).

34. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 22. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. d.o.o. iz Varaždina, Kolodvorska 13

2. Tuženik po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274