Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-606/2023-59

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ružici Piličić-Šinko, odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2026., održane u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja Branka Jurline, odvjetnika iz Slatine, te punomoćnika tuženika Filipa Fuštine, odvjetnika iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, 22. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.477,36 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznos:

15,90 eura Od 03.11.2007. godine do isplate

15,90 eura Od 04.12.2007. godine do isplate

15,90 eura Od 03.01.2008. godine do isplate

15,90 eura Od 05.02.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 04.03.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 02.04.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 06.05,2008. godine do isplate_

30,27 eura Od 03.06.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 02.07.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 02.08.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 02.09.2008. godine do isplate

30 27 eura Od 02.10.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 04.11.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 02.12.2008. godine do isplate

30,27 eura Od 03.01.2009. godine do isplate

30,27 eura Od 05.02.2009. godine do isplate

30,27 eura Od 27.03.2009. godine do isplate

30,27 eura Od 02.04.2009. godine do isplate

30,27 eura Od 05.05.2009. godine do isplate

30,27 eura Od 02.06.2009. godine do isplate

30,27 eura Od 02.07.2009. godine do isplate

41,28 eura Od 05.08.2009. godine do isplate

41,28 eura Od 02.09.2009. godine do isplate

41,28 eura Od 03.10.2009. godine do isplate

41,28 eura Od 04.11.2009. godine do isplate

41,28 eura Od 02.12.2009. godine do isplate

41,28 eura Od 05.01.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 16.02.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 02.03.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 02.04.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 04.05.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 18.06.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 02.07.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 03.08.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 02.09.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 02.10.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 03.11.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 02.12.2010. godine do isplate

41,28 eura Od 04.01.2011. godine do isplate

41,28 eura Od 03.02.2011. godine do isplate

41,28 eura Od 02.03.2011. godine do isplate

41,28 eura Od 02.04.2011. godine do isplate

41,28 eura Od 03.05.2011. godine do isplate

41,28 eura Od 02.06.2011. godine do isplate

41,28 eura Od 02.07.2011. godine do isplate

36,00 eura Od 02.08.2011. godine do isplate

36,00 eura Od 02.09.2011. godine do isplate

36,00 eura Od 04.10.2011. godine do isplate

36,00 eura Od 03.11.2011. godine do isplate

36,00 eura Od 02.12.2011. godine do isplate

36,00 eura Od 03.01.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 02.02.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 02.03.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 03.04.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 03.05.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 02.06.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 03.07.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 02.08.2012. godine do isplate -

36,00 eura Od 04.09.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 02.10.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 03.11.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 04.12.2012. godine do isplate

36,00 eura Od 03.01.2013. godine do isplate

36 00 eura Od 02.02.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 02.03.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 03.04.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 04.05.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 04.06.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 02.07.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 02.08.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 03.09.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 02.10.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 02.11.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 03.12.2013. godine do isplate

36,00 eura Od 08.01.2014. godine do isplate

3,38 eura Od 03.07.2007. godine do isplate

2,61 eura Od 02.08.2007. godine do isplate

2,61 eura Od 04.09.2007. godine do isplate

2,61 eura Od 02.10.2007. godine do isplate

18,46 eura Od 04.11.2008. godine do isplate

65,83 eura Od 06.05.2008. godine do isplate

3,66 eura Od 03.01.2009. godine do isplate

273,84 eura Od 27.03.2009. godine do isplate

199,71 eura Od 16.02.2010. godine do isplate

391,68 eura Od 18.06.2010. godine do isplate

56,22 eura Od 02.07.2010. godine do isplate

50,35 eura Od 03.08.2010. godine do isplate

64,10 eura Od 02.09.2010. godine do isplate

60,90 eura Od 02.10.2010. godine do isplate

53,05 eura Od 03.11.2010. godine do isplate

66,96 eura Od 02.12.2010. godine do isplate

80,92 eura Od 04.01.2011. godine do isplate

70,99 eura Od 03.02.2011. godine do isplate

73,81 eura Od 02.03.2011. godine do isplate

69,40 eura Od 02.04.2011. godine do isplate

69,41 eura Od 03.05.2011. godine do isplate

91,20 eura Od 02.06.2011. godine do isplate

92,27 eura Od 02.07.2011. godine do isplate

117,14 eura Od 02.08.2011. godine do isplate

111,75 eura Od 02.09.2011. godine do isplate

103,85 eura Od 04.10.2011. godine do isplate

104,13 eura Od 03.11.2011. godine do isplate

101,26 eura Od 02.12.2011. godine do isplate

106,16 eura Od 03.01.2012. godine do isplate

111,05 eura Od 02.02.2012. godine do isplate

109,97 eura Od 02.03.2012. godine do isplate

108,29 eura Od 03.04.2012. godine do isplate

109,43 eura Od 03.05.2012. godine do isplate

111,06 eura Od 02.06.2012. godine do isplate

108,75 eura Od 03.07.2012. godine do isplate

109,54 eura Od 02.08.2012. godine do isplate

107,20 eura Od 04.09.2012. godine do isplate

101,72 eura Od 02.10.2012. godine do isplate

102,00 eura Od 03.11.2012. godine do isplate

94,42 eura Od 02.02.2013. godine do isplate

98,44 eura Od 02.03.2013. godine do isplate

99,37 eura Od 03.04.2013. godine do isplate

97,57 eura Od 04.05.2013. godine do isplate

37,13 eura Od 04.06.2013. godine do isplate

89,95 eura Od 02.07.2013. godine do isplate

91,53 eura Od 02.08.2013. godine do isplate

95,01 eura Od 03.09.2013. godine do isplate

98,88 eura Od 02.10.2013, godine do isplate

96,53 eura Od 02.11.2013. godine do isplate

27,02 eura Od 03.12.2013. godine do isplate

97,49 eura Od 08.01.2014. godine do isplate

56,45 eura Od 04.02.2014. godine do isplate

69,60 eura Od 04.03.2014. godine do isplate

72,05 eura Od 02.04.2014. godine do isplate

70,13 eura Od 03.05.2014. godine do isplate

69,59 eura Od 03.06.2014. godine do isplate

70,02 eura Od 02.07.2014. godine do isplate

72,61 eura Od 02.08.2014. godine do isplate

74,79 eura Od 02.09.2014. godine do isplate

74,77 eura Od 02.10.2014. godine do isplate

75,70 eura Od 04.11.2014. godine do isplate

76,17 eura Od 03.12.2014. godine do isplate

77,12 eura Od 03.01.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 03.02.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 03.03.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 02.04.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 06.05.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 02.06.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 02.07.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 04.08.2015. godine do isplate

72,69 eura Od 02.09.2015. godine do isplate

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 2.500,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 375,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom Zagrebačka banka d.d., u Poslovnici u [adresa], sklopio 29. svibnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209413559, kreditna partija broj: 7103678924, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz [adresa] broj OV-8101/07. Namjena kredita bila je adaptacija kuće. Kao instrument osiguranja vraćanja kredita upisan je zalog na kupljenoj nekretnini. Sukladno čl. 1. kreditor je odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Korisnik kredita obvezao se iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Kredit je trebao vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje, zatim interkalarnu kamatu obračunatu u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu. Rok otplate kredita ugovoren je na 30 godina. Prvi mjesečni anuitet iznosio je 305,83 CHF, dok su se ostali anuiteti mogu mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora. Kredit je osiguran zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnih dužnika. Tužena je tužitelju uručila otplatni plan prema kojem je vidljivo da je na dan stavljanja kredita 30.05.2007. g. tužitelju isplaćeno 61.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna i to prema tečaju koji je iznosio 4,42 kn/chf. Tužitelj i tuženik potpisali su Dodatak Ugovoru o kreditu, broj 01/2016 od 27.01.2016., temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Budući je tužena bila dužna postupiti prema Zakonskoj obvezi izradila je izračun konverzije te je umjesto obračuna u kunskoj protuvrijednosti CHF kredit nadalje pretvoren u kredit prema kunskoj protuvrijednosti EUR-a. Međutim, tužitelj smatra da time nije došlo do potpune restitucije i da ima pravo tražiti unatoč konverziji povrat pretplaćenih iznosa mjesečnih rata koje je tužena samovoljno podizala. Iz otplatne tablice osnovnog ugovora vidljivo je da je tužena tužiteljici plasirala sredstva u iznosu od 61.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, uz ugovorenu kamatu 4,50 % godišnje te smatra da unatoč Dodatku ugovora o kreditu i sporazumom o pretplati člankom 7. tužena nije obeštećena za pretplaćene neosnovano više naplaćene anuitete što po ništetnoj valutnoj klauzuli kao i zbog nepošteno podizane kamatne stope nije pravilno obračunata pretplata kredita u CHF preračunata u kredit u kunskoj protuvrijednosti prema valuti EUR-o već traži da joj se vrati sve što je neosnovano banka naplatila, a ne pripada joj kada se kredit pretvori u kunski kredit uz ugovorenu fiksnu kamatnu od 4,50 % godišnje. Naime, konverzijom nije izvršena restitucija koju određuje pravo Europske unije. Niti po Direktivi 93/13, niti po presudama Suda EU konverzija ne predstavlja restituciju koja se po pravu EU mora izvršiti, ako se utvrde nepoštene ugovorne odredbe. Konverzijom je izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom EURO. Pritom su banke u konverzijama rabile nepoštene kamatne stope iz istovrsnih euro kredita, a osim toga su nametale i nepoštenu visoku maržu iz euro kredita, maržu o kojoj se nije pregovaralo, nego je ona ponuđena po principu uzmi ili ostavi. Presudom se dobiva umanjenje glavnice koja je daleko veća nego kod konverzije, a osim toga se dobije i preplaćeni iznos kamata, i preplaćeni iznos na temelju rasta tečaja uz pripadajuću zateznu kamatu po oba zahtjeva za isplatu. Općenito, sveukupni rezultat pravomoćne privatne presude za nepoštenu kamatu i valutu CHF veći je 60% do 100% od rezultata konverzije, pri čemu je razlika veća ako je u pitanju kraći rok otplate kredita. Pravni temelji su jasni, konverzija nije konvalidacija nepoštenih ugovornih odredaba i stoga konverzijom nije ispunjen niti jedan element prava EU, ali niti hrvatskog prava, koji je nužan za obeštećenje oštećenih CHF dužnika. Navedenim Ugovorom o namjenskom kreditu ugovorena je otplate kredita u 360 anuiteta, a zadnji dospijeva 01.06.2037. godine. Otplatna rata ugovorena je u visini 305,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate te je ugovorena valutna klauzula promjenjiva uz nominalnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje. Prvi anuitet dospio je na naplatu 01.07.2007. godine. Tužena je tijekom otplate u valuti višekratno mijenjala visinu kamatne stope. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401 /12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7, izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev¬2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donijeta 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013.,u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije za tužbu te mu je banka dostavila istu na temelju koje tužitelj postavlja tužbeni zahtjev, ali kao laik bez potrebnog ekonomskog znanja nije u mogućnosti postaviti potpun specificiran tužbeni zahtjev, to predlaže da nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja istome se omogući korekcija istog. Tužitelj traži povrat preplaćenog iznosa novčanih sredstava, odnosno za postupanjem u skladu sa presudom Pž-7129/13-4 i Pž-6632/2017-10 Visokog trgovačkog suda RH. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. - 31.12.2008., to je tuženik sukladno č1. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO- a. Također, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.". Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07 i 79/09) „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN-41/14 i 110/15). Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Kod izračuna posebno će se voditi računa o izračunatoj pretplati po konverziji kredita kao i utrošku iste jer tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu od svake preplaćene rate pa sve do povrata iste. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet (305,83 CHF) plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta + ostatak glavnice plaćen po istom tečaju upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zak. zateznim kamatama. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je odluku povodom izvanredne revizije Rev-2868/2018, kojom odlukom je utvrdio kako korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine konvertirali u Euro, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele, što će se dokazati vještačenjem na općinskim sudovima. Vrhovni sud je nedvosmisleno utvrdio „ - Činjenica da je potrošač sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EURO ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. - Ništetnost nastupa po samom zakonu, i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor na postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st.2. ZOO-a a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni jer se ne radi o zabrani manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen.- Potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario svoja eventualna prava za koje smatra da mu pripadaju. -Pogrešan je zaključak niže stupanjskih sudova da potrošač nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti zbog toga što je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Identičnu odluku donio je i Sud Europske unije pod brojem C-118/17 u slučaju Đ, kojom je utvrđeno da niti jedan zakon ne može umanjiti zaštitu zajamčenu pravom EU te da ugovori u švicarskim francima ne mogu opstati. Sud je utvrdio da konverzija nije nikakva prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača. U presudi je sud EU jasno naveo kako ugovori o kreditu mogu i trebaju biti proglašeni ništetnima i to ovisno baš o tome što je interes potrošača, ako je interes da opstane tada može opstati, a ako nije tada se cijeli ugovor valja proglasiti ništetnim i pri tom nikakva zakonska intervencija ne smije spriječiti sud u odluci u korist potrošača. Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209413559, kreditna partija broj: 7103678924 od 29.05.2007. u točki 1., kojom se tužitelju na raspolaganje stavlja kredit u iznosu od 61.000,00 u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja,; čl. 2. kojim je navedeno da se ugovara promjenjiva redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, čl. 7. kojim se ugovara otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 305,83 CHF po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj stoga držeći da se presuda po kolektivnoj tužbi odnosi na njega, u skladu sa istom traži povrat više plaćenih kamata kao i više plaćenih rata u odnosu na prvu otplatnu ratu u kunama te da konverzijom kredita nije obeštećen već je došlo do povećanja glavnice te stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.

1.1. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je, podneskom od 9. svibnja 2025. (list 515-519) specificirao tužbeni zahtjev, na način da na ime preplate kredita s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 2.648,91 EUR te na ime preplate kredita s osnova razlike zbog promjene tečaja valute CHF iznos od 5.828,45 EUR, odnosno ukupno iznos od 8.477,36 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u pogledu pravne osnove tužbe, tako i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata te se protivi svakoj eventualnoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka te dokaza na okolnost visine predmetnog potraživanja, pa tako i prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi pravnog pitanja. U odnosu na posljednju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22. presude br. Rev 2221/2018). Utoliko se i tužbeni zahtjev za isplatu pokazuje neosnovanim. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 18. lipnja 2014. Ukoliko se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P-1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, tužiteljev zahtjev od 18. lipnja 2019.g. u svakom je slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.g. Dakle, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019.g. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014.g.) zastarjeli su, što je ovdje upravo slučaj. Ako bi se radilo o naknadi štete u konkretnom slučaju, tužiteljevi zahtjevi zastarjeli bi u odnosu na iznose dospjele prije 18. lipnja 2016. Tuženik napominje kako iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010., tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 27. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena ukazuje na to da je sukladno čl. 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila je na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK /15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio, pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/ 15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15, pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca, tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan" i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19. c st. 1. toč. 3. ZID ZPK/15), s „novim anuitetima u EUR" te svim „izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19. e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije najprije je prihvaćao „izračun konverzije" utemeljen na „novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19. c. ZID ZPK/15, u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem Dodatka tužitelj i tužena su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora) odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK /15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Prema tome, neosnovana je tvrdnja tužitelja da je morao potpisati Dodatak ugovora. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima, tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju, nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s tim, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt-249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15 potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15, koji je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan" iz čl. 19. c st. 1. toč. 3. ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19. c. st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi čl. 19. c. st. 1. toč. 5. alineja 3. ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, u odnosu na ovo pitanje tuženik ukazuje na odredbu čl. 19. c. ZID ZPK/15, iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio obračun takve preplate, čime su stranke posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209413559-7103678924 od 29. svibnja 2007., Dodatak Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016., pregleda promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 37 spisa), otplatnog plana (list 39 – 50 spisa), obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope (list 51 – 57 spisa), knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković od 8. srpnja 2024., čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 29. siječnja 2025., 20. ožujka 2025., 30. travnja 2025. i 5. siječnja 2026., dopunskim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem od 4. studenoga 2025. te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

4. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209413559-7103678924 od 29. svibnja 2007., na iznos od 61.000,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 30 godina (360 mjeseci), s tim da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke (čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 2. Ugovora).

5. Nije sporno da je između tužitelja i tuženika zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103678924, od 27. siječnja 2016., kojim je u čl. 2. Dodatka, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 5. Dodataka Ugovoru ugovorne strane su suglasno utvrdile da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR računajući dana 30. rujna 2015. te da preplata iznosi 18.756,29 kn, koji iznos su ugovorne strane suglasno utvrdile da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

6. Sporno je da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, ništetne, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznose specificiran u podnesku tužitelja od 9. svibnja 2025. i po kojem pravnom osnovu bi bio dužan to učiniti, sporna je zastara utuženog potraživanja te da li je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103678924, od 27. siječnja 2016. i provedenom konverzijom predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj u potpunosti izjednačen s položajem onih korisnika kredita (potrošača) koji su u istom razdoblju s tuženikom zaključili usporedne ugovore o kreditu denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

7. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je prednik tužene povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Naime, presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, dok je ista presuda, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu. S obzirom da je od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno od 13. lipnja 2014. i od 14. lipnja 2018., pa do podnošenja predmetne tužbe dana 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.1. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8. Sud smatra ništetnim ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke. Radi se konkretno o odredbi čl. 2. st. 1. Ugovora kojom je tužitelj, kao korisnik kredita, obvezan iznos kredita od 61.000,00 EUR, redovnu kamatu te interkalarnu kamatu platiti u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te o odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora, kojom je ugovoreno je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci banke o kamatnim stopama, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, s tim da će kreditor o izmijenjenom iznosu anuiteta obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.

9. Da su odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, proizlazi iz iskaza tužitelja, iz kojeg je utvrđeno da o navedenim ugovornim odredbama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao potrošač, i tuženik, kao kreditor, nisu pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri koji će utjecati na odluke tuženika o jednostranoj promjeni stope ugovorene redovne kamate, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF a da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim pokazateljima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9.1. Naime, tužitelj je iskazao da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju obiteljske kuće. Kredit mu je odobren u iznosu od 61.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita i s promjenjivom kamatnom stopom. Na zaključenje ugovora odlučio se jer je primao preko Zagrebačke banke plaću i u toj banci su u to vrijeme imali akciju davanja kredita sa valutnom klauzulom CHF po stopi koja je za njega bila prihvatljiva s obzirom na njegova tadašnja primanja. Naime, u to vrijeme otplata ovakvog kredita mu je bila moguća s obzirom da mjesečna rata nije prelazila više od 1/3 njegove plaće. Početna kamatna stopa ugovorena je u visini 4,50 % godišnje i u početku je mjesečni anuitet iznosi 1.200,00 do 1.300,00 kn. U to vrijeme Zagrebačka banka nudila je ovakve kredite i u drugoj valuti, no za kredite u drugoj valuti kamatna stopa je bila dosta veća, tako da mu je kredit sa valutnom klauzulom u CHF i ugovorenoj početnoj kamatnom stopom za mene bio tada najpovoljniji. Nakon 3-4 godine od zaključenja ugovora mjesečni anuiteti su počeli znatno rasti zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu. Mjesečni anuitete porastao je čak na iznos više od 2.500,00 kuna, dok je njegova plaća u to vrijeme bila oko 4.000,00 kuna, i jednostavno zbog tako visoke mjesečne rate isti nisam mogao duže vrijeme plaćati, te sam zbog toga otišao u R Irsku na rad, gdje se i danas nalazim, kako bi ostvario prihode iz kojih bi mogao plaćati rate kredita, tako da kredit otplaćuje još i danas. Točno je da je od banke dobivao pisane obavijesti u onim slučajevima kada je dolazilo do porasta mjesečnih anuiteta zbog porasta tečaja i promjene kamatne stope. Po primitku tih obavijesti dolazio je u banku kako bi pitao što može poduzeti u takvoj situaciji, na što su mu rekli da ima mogućnost kredit otplatiti u cijelosti, odnosno učiniti ga u cijelosti dospjelim, ili nastaviti plaćati kredit prema ugovorenim uvjetima te da se tu ništa drugo ne može učiniti. U slučaju da je mogao znati ili naslutiti da će mjesečni anuiteti toliko porasti, zasigurno se ne bi odlučio za ugovaranje ovakvog kredita. Što se tiče ugovorenih uvjeta kredita, poglavito kada je riječ o ugovaranju valutne klauzule sa valutom CHF i ugovaranje promjenjive kamatne stope, nije imao nikakve mogućnosti utjecati na odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jednostavno to su bili uvjeti koje je odredila sama banka, i on je sam mogao samo te uvjete prihvatiti ili ne prihvatiti. Predmetni ugovor o kreditu prije potpisivanja je pročitao, prije zaključenja ugovora od strane djelatnice banke bilo mu je objašnjeno sve vezano za sam ugovor, bio je svjestan mogućnosti promjene mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule i promjene kamatne stope. Kredit je isključivo sam otplaćivao svojim sredstvima. Nije imao u vlasništvu nikada nikakav obrt niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a obiteljska kuća koju je adaptirao ostvarenim kreditnim sredstvima po predmetnom ugovoru osim za stanovanje nikada nije bila korištena u druge svrhe. Od strane banke prilikom razgovora i pregovora o ovom kreditu nije mu bilo objašnjeno koliko drastično i koliko puno može doći do porasta mjesečnog anuiteta, računao je da će zbog tečaja valute CHF i promijene kamatne stope moguće doći do promjene anuiteta 5-10 kn, prema onome što mu je djelatnica banke tada objasnila i rekla.

9.2. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da tuženik tužitelju nije predočio metodologiju izmjene kamatne stope, niti je tužitelj uopće bio obaviješten i upoznat o načinu promjene kamatne stope, a niti su tužitelju dostavljene Odluke tuženika o izmjenama kamatne stope, a na koje izmjene tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati budući da ga tuženik prije zaključenja ugovora nije upoznao sa parametrima izračuna koji će utjecati na odluku o promjeni kamatne stope, niti su o tome tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao korisnik kreditnih usluga – potrošač, pojedinačno pregovarali. Tužitelj je prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu imao samo saznanja o visini početne stope ugovorene redovne kamate koja je bila u trenutku sklapanja ugovora, no nije mogao znati iz kojih konkretnih razloga i pod kojim uvjetima će se tijekom predstojećeg razdoblja otplate kredita mijenjati kamatna stopa, nit je o tim uvjetima bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom. Nadalje, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora tužitelja nije informirao o svim potencijalnim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u tečaj CHF, slijedom čega tužitelj nije niti raspolagao potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF i promjenjiva kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, čine nepoštenim i stoga ništetnim.

9.3. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 1. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

9.4. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 29. svibnja 2007., dakle, tijekom razdoblja od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, te cijeneći utvrđenje da tuženik i tužitelj nisu pregovarali o svim okolnostima i značenju te posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti da je tužitelj prije zaključenja ugovora od strane tuženika bio obavješten i upoznat o svim parametrima koji utječu na odluku Banke o promjeni stope ugovorene kamate, a niti ga je upozorio o značenju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, pri tome cijeneći da u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu sadržani jasni i točno određeni parametri koji će utjecati na odluku Banke o promjeni ugovorene kamatne stope, utvrđeno je da su sporne odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i jednostrana promjena kamatne stope, ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima prije i u vrijeme zaključenja ugovora djelatnici tuženika i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali, na način da je tužitelj u cijelosti bio informiran i upoznat sa svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što navedene ugovorne odredbe čini nepoštenim, a time i ništetnim u smislu odredaba čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

9.5. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za ovaj sud je obvezujuća jer je donesena u kolektivnom sporu. Naime, odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) propisano je da je presuda donesena u kolektivnom sporu obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti. Nadalje, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.6. Istovjetno pravno stajalište zauzeto je u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u visini od 61.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan korištenja kredita, da je visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje i ugovorena je kao promjenjiva, a prema Prvom otplatnom planu mjesečna obveza iznosila je 305,83 CHF. Predmetni kredit isplaćen je tužitelju 30. svibnja 2007., dok je srednji tečaj HNB-a na dan isplate kredita bio 4,43161 kn za 1 CHF te da je visina mjesečnog anuiteta iznosila 1.355,32 kn (305,83 CHF x 4,43161 kn = 1.355,32 kn). Kamatna stopa se kroz razdoblje otplate kredita mijenjala na slijedeći način: 10/2007. godine 5,15 % godišnje, 02/2008. godine 5,80 % godišnje, 07/2009. godine 6,30 % godišnje, 01/2014. godine 3,23 % godišnje. Pregledom obračuna konverzije vještakinja je utvrdila da je konverzija sačinjena u cijelosti sukladno odredbama ZlD ZPK/15 i da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate izvršene na partiju kredita (osim uplata zateznih kamata i troškova, a što je u cijelosti u skladu sa Zakonom, odnosno čl. 19. c. ZlD ZPK/15). Dana 27. siječnja 2016. zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu, te je temeljem izračuna konverzije je utvrđena preplata u visini od 18.756,29 kn/ 2.489,38 EUR, prema tečaju konverzije od 7,53450. Tečajna razlika utvrđena je u iznosu od 5.393,08 EUR, s tim da je da je to razlika između više i manje plaćenih iznosa (manje plaćeni iznosi prikazani su sa predznakom -), no samo pozitivna tečajna razlika iznosi 5.828.,45 EUR, dok razlika kamata iznosi 2.341,11 EUR, uz napomenu da su iznosi razlike kamata, u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene (3,23 %) prikazani sa predznakom -, kao manje plaćeni iznosi, tako da razlika između više i manje plaćenih iznosa je 2.341,11 EUR. U pisanom očitovanju od 30. travnja 2025. vještakinja je istaknula da samo pozitivna razlika kamata iznosi 2.648,91 EUR (tablica list 468 spisa). U pisanom očitovanju od 20. ožujka 2025. vještakinja je istaknula da je pregledom obračuna konverzije utvrdila da je konverzija sačinjena u cijelosti sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate izvršene na partiju kredita (osim uplata zateznih kamata i troškova, a što je u skladu sa čl. 19. c. ZID ZPK/15). Temeljem izračuna konverzije utvrđena je preplata kredita u visini od 18.756,29 kn/ 2.489,38 EUR, prema tečaju konverzije od 7,53450. Navedeno je vještakinja potvrdila u dopunskom vještačkom nalazu i mišljenju od 4. studenoga 2025. (list 558-571), navodeći da je pregledom izračuna konverzije utvrdila da je tužena prilikom izračuna koristila sve uplate koje su izvršene na partiju kredita, a kojim se uplatama namirivalo dugovanje povrata glavnice i ugovornih kamata, istaknuvši da je konverzija u cijelosti sačinjena prema odredbama ZID ZPK/15Z te da je "konverzijska preplata" utvrđena u visini od navedenih 2.489,38 EUR, dok zakonska zatezna kamata na ,,konverzijsku preplatu" iznosi 820,39 EUR.

11. Unatoč utvrđenju da su ništetne citirane odredbe čl. 2. st. 1. te čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, te unatoč činjenici da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika kamata nastala primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatne stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke iznosi 2.648,91 EUR, da razlika zbog promjene tečaja valute CHF iznosi 5.828,45 EUR, što iznosi ukupno 8.477,36 EUR, koliko tužitelj i potražuje u specificiranom tužbenom zahtjevu, sud je tužbeni zahtjevu cijelosti odbio kao neosnovan.

11.1. Naime, osnovano tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu s osnove ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke. Ovo stoga što je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz čl. 19. b ZID ZPK/15, prema kojem konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, Vrhovni sud RH navodi: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZID ZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

11.2. Tužitelj u postupku nije osporio da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103678924, od 27. siječnja 2016. zaključio na temelju slobodnog i informiranog pristanka, slijedom čega sud smatra nespornim da je konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19. c, 19. d ZID ZPK/15, temeljem kojih odredbi su banke za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator, na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, utvrđene u čl. 19. c ZID ZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu sa načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZID ZPK/15.

11.3. Potrebno je istaknuti da ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga, zaključeni Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.), pa se odredbe zaključenog Dodatka ugovoru ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Naime, iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14). Slijedom navedenog, odredbe Dodatka ugovoru, koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15, što je utvrđeno i provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem, odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15, zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru, a kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, odredbe Dodatka ugovoru obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

11.4. S obzirom da tužitelj ne spori da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu zaključio na temelju slobodnog i informiranog pristanka, sud smatra nespornim da je konverzija provedena i sukladno odredbi čl. 19. e ZID ZPK/15, prema kojoj je banka, kao vjerovnik, bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno sa prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, te je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavki potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan konverzije 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZID ZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZID ZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (čl. 19. e st. 5. ZID ZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

11.5. P rimjenom citiranih zakonskih odredbi o konverziji banka je, kao vjerovnik, prilikom izračuna obveze potrošača bila dužna uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da u konkretnom slučaju prilikom izračuna konverzije kredita tako nije i postupljeno. Da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama Zakona proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje, u kojem je izrijekom potvrđeno da je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbi čl. 19. c. ZlD ZPK/15 te da je prilikom izračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja izvršene na partiju kredita.

11.6. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZID ZPK/15 i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN-102/15) s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“

17.7. Odredbe ZID ZPK/15 u skladu su s čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, te se odredbama navedenog Zakona izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.". Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7102558882, od 18. siječnja 2016., kojim je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbama ZlD ZPK/15, tužitelj je konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu.

12. S obzirom da navedeni Dodatak Ugovoru o kreditu ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak, utvrđeno je da je tužitelj zaključenjem navedenog Dodatka konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu, jer konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF, na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. Naime, intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka na konverziju, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u EUR, na način da ako potrošač i nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo radi otplate njegova kredita u EUR.

13. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđen je iznos preplate kredita od 2.648,91 EUR, do koje je došlo zbog primjene ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope, koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te iznos preplate kredita od 5.828,45 EUR uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, visina kojih iznosa preplate za sud u konkretnom slučaju nije prihvatljiva. Ovo stoga što se na taj način prilikom izračuna preplate kredita kroz razdoblje od davanja kredita na korištenje tužitelju pa do izvršene konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., obračunavala početna ugovorena kamatna stopa od 4,50 % kao fiksna kamatna stopa, s jedne strane, te tečaj valute CHF u odnosu na kunu po srednjem tečaju HNB kakva je bio na dan plaćanja, s druge strane. Sud smatra da se navedenim načinom izračuna preplate kredita ne ostvaruje svrha konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, određena prisilnim propisom (ZID ZPK/15), koja svrha je jasno izražena i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.. Naime , citiranoj Odluci Ustavni sud navodi da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se ZID ZPK/15 i Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN- 102/15), željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite, sud smatra da se navedenim načinom izračuna preplate kredita ne bi se postigla svrha provedbe konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, određena prisilnim propisom (ZID ZPK/15). Naprotiv, prihvaćanjem izračuna preplate kredita, kakav je izvršen provedenim vještačenjem, tužitelj bi došao u bitno povoljniji položaj od potrošača (korisnika kredita) koji su imali zaključene ugovore o kreditu denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.1. Tužitelj nije dokazao da zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, 7103678924 od 27. siječnja 2016., kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka imao ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Da bi to dokazao bilo je nužno da tužitelj predloži da se vještačenjem utvrditi koliko bi u istom razdoblju otplate kredita tužitelj platio uz primjenu kamatne stope koja je jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je tuženik kao vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući sve promjene kamatnih stopa te kretanje tečaja valute EUR u odnosu na kunu, kao i one uvjete odobrene istovrsnim skupinama potrošača – korisnika kredita, prema njihovoj dobi te namjeni kredita iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako takav prijedlog tužitelj u postupku nije podnio, to sud smatra da tužitelj nije dokazao da zaključenjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka imao ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14. Činjenica što je dopunskim vještačenjem utvrđeno da zatezna kamata na ,,konverzijsku preplatu" iznosi 820,39 EUR nije od relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke. Ovo stoga što tužitelj u postavljenom tužbenom zahtjevu ne zahtijeva isplatu navedenog iznosa po osnovi zateznih kamata na ,,konverzijsku preplatu", već isključivo preplatu kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke te s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu. S obzirom da je odredbom čl. 2. st. 1. ZPP određeno da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a da tužitelj u postavljenom tužbenom zahtjevu ne zahtijeva isplatu navedenog iznosa po osnovi zateznih kamata na ,,konverzijsku preplatu", o isplati navedenog iznosa zateznih kamata na ,,konverzijsku preplatu" sud nije niti mogao odlučivati.

15. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016, broj računa 7103678924, od 27. siječnja 2016., tužitelj konzumirao pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platio s osnova nepoštenih ugovornih odredaba po predmetnom Ugovoru o kreditu, te cijeneći da tužitelj nije dokazao da zaključenim Dodatkom Ugovora o kreditu, kao korisnik kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka imao ugovoren kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud je tužbeni zahtjev, specificiran u podnesku tužitelja od 9. svibnja 2025., kao neosnovan odbio te presudio kao u st. I. izreke.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 2.500,00 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 600,00 EUR za zastupanje na ročištima od 7. svibnja 2024., 20. lipnja 2025. i 9. travnja 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa), 100,00 EUR za zastupanje na ročištu od 16. listopada 2025., na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (Tbr. 9. toč. 2.Tarife), 800,00 EUR za sastav četiri obrazložena podneska od 3. veljače i 7. listopada 2020. te 21. listopada 2022. i 22. travnja 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 200,00 EUR za sastav ostalih obrazloženih podnesaka od 18. prosinca 2024. i 5. svibnja 2025. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), 100,00 EUR za sastav žalbe protiv rješenja od 7. veljače 2023. (Tbr. 10. toč. 4.Tarife) te 500,00 EUR na ime PDV- a od 25 % (Tbr. 46. Tarife).

16.1. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 375,00 EUR sud kao neosnovan odbio.

16.2. Na dosuđeni iznos troškova tužitelj je dužan tuženiku platiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude 22. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 22. svibnja 2026.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Ružica Piličić-Šinko, odvjetnica iz Bjelovara - punomoćnica tužitelja.

2. OD Porobija & Porobija iz Zagreba - punomoćnik tuženika.