REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4518/2025-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ankica Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. travnja 2026., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 22. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 041-50-3939928 koji su dana 27. veljače 2007. sklopili tužitelj PĐ, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju PĐ iznos od 1.560,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: − 15,15 EUR od 30. studenoga 2007. do isplate,

− 14,95 EUR od 31. prosinca 2007. do isplate,

− 15,09 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate,

− 15,09 EUR od 29. veljače 2008. do isplate,

− 15,20 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,

− 14,69 EUR od 30. travnja 2008. do isplate,

− 22,24 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate,

− 22,29 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate,

− 21,68 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate,

− 21,48 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate,

− 21,49 EUR od 30. rujna 2008. do isplate,

− 23,00 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

− 21,60 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate,

− 22,81 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

− 22,77 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

− 22,61 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

− 35,96 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

− 35,63 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

− 34,55 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

− 33,66 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

− 33,37 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

− 33,19 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

− 32,73 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

− 32,06 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

− 32,06 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

− 31,96 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

− 31,99 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

− 31,40 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

− 31,57 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

− 30,96 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

− 30,69 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

− 32,16 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

− 31,21 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

− 31,87 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

− 30,89 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

− 29,68 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

− 30,44 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

− 31,50 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

− 29,71 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

− 29,49 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

− 28,36 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

− 27,82 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

− 29,17 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

− 28,66 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

− 26,83 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

− 25,43 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

− 23,99 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

− 16,25 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

− 15,74 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

− 15,50 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

− 15,21 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

− 14,74 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

− 14,11 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

− 13,69 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

− 13,23 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

− 12,62 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

− 12,13 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

− 11,54 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

− 10,89 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

− 10,49 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

− 10,01 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

− 9,42 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

− 8,67 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

− 8,29 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

− 7,75 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

− 7,13 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

− 6,41 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

− 5,85 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

− 5,32 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

− 4,79 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

− 4,27 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

− 3,65 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

− 3,07 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

− 2,48 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

− 1,88 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

− 1,26 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

− 23,20 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 041-50-3939928 koji su dana 27. veljače 2007. sklopili tužitelj PĐ, kao korisnik kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF).

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju PĐ iznos od 4.796,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: − 3,65 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,

− 18,25 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

− 2,92 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate,

− 22,41 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

− 25,41 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

− 26,76 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

− 23,03 EUR od 31. ožujka 2009. isplate,

− 23,74 EUR od 30. travnja 2009. isplate,

− 18,04 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

− 13,84 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

− 14,95 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

− 17,17 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

− 16,97 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

− 14,73 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

− 18,94 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

− 22,30 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

− 27,09 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

− 26,00 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

− 32,50 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

− 31,26 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

− 33,67 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

− 54,47 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

− 50,19 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

− 63,28 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

− 58,76 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

− 51,48 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

− 66,83 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

− 86,35 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

− 72,53 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

− 77,37 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

− 71,21 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

− 72,32 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

− 98,48 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

− 101,03 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

− 122,90 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

− 111,67 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

− 99,37 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

− 98,05 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

− 97,11 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

− 102,97 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

− 108,08 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

− 108,77 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

− 105,23 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

− 107,62 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

− 109,25 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

− 106,50 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

− 107,23 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

− 105,17 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

− 100,71 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

− 105,46 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

− 107,74 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

− 106,14 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

− 97,19 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

− 104,79 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

− 105,46 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

− 102,48 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

− 93,20 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

− 92,97 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

− 95,24 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

− 98,90 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

− 103,95 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

− 101,34 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

− 103,19 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

− 105,29 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

− 106,59 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

− 109,34 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

− 108,44 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 0,01 EUR tekućih od 30. studenog 2007. do isplate, te se odbija dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 0,01 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate.

VI Odbacuje se tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 109,33 EUR.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.653,22 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom 27. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-39339928, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 33.232,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s redovnom kamatnom stopom u visini od 5,20% godišnje, promjenjivom u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, te s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi i kako je predmetni kredit otplaćen 31. ožujka 2014. te da je tuženik tijekom otplate više puta povećavao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu, zbog čega je tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od onog kojeg bi plaćao da je kamata ostala nepromijenjena, a i s obzirom da je kredit vraćao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, slijedom čega je i zbog promjene tečaja plaćao veće iznose nego da je primijenjen početni tečaj. Tužitelj navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomice potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 11. lipnja 2014., utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe o potrošačkom kreditiranju, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali. U navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno i da je ništetna i ugovorna odredba iz ugovora o kreditu koje je tuženik u istom razdoblju sklapao, a kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, jer je u tom dijelu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-663/2017. Tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja suda iz navedenog postupka, temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te je tijekom postupka specificirao tužbeni zahtjev, zatraživši da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 27. veljače 2007. u dijelu u kojem je ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorne kamatne stope od 5,20% godišnje te da naloži tuženiku da mu zbog ništetnosti te odredbe isplati iznos od 11.759,24 kn i to sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog iznosa kojim je došlo do preplate pa do isplate, a zatražio je i da se utvrde ništetnim odredbe istog ugovora u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak, te da se naloži tuženiku da mu po osnovi ništetnosti te odredbe isplati iznos od 36.137,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog iznosa pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, ističući prvenstveno prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer smatra da se primjenjuje zastarni rok od tri godine iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, koji zastarni rok je protekao do dana podnošenja tužbe. Podredno tuženik navodi kako sud nije vezan za utvrđenja iz citirane presude Trgovačkog suda te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, jer je u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe, niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivajući se na utvrđenje suda iz kolektivnog spora, pokreću pojedinačne parnice, stoga bi tužitelj u ovom postupku, smatra tuženik, trebao jasno navesti činjenice i ponuditi dokaze na okolnost ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Osim toga, te odluke nisu relevantne, jer tužitelj ne potražuje naknadu štete, već potražuje stečeno bez osnove, a presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. U odnosu na navode o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, tuženik je naveo kako su iste jasne, razumljive i lako uočljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača, a isto proizlazi i iz presude i rješenja Vrhovnog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i iz presude Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017. Tuženik je istaknuo i kako je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat s mogućim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Na iste su upozoravali guverneri HNB u svojim javnim nastupima, te je to bilo navedeno i u biltenu Hrvatske Narodne Banke iz 2006., u kojem se navodi kako nije moguće procijeniti kretanje anuiteta za razdoblje duže od godine dana na temelju povijesnih kretanja. Dodao je i kako nije razumno očekivati da isključivo on snosi valutni rizik i predviđa kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, a navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. u predmetu C-186/16, koji predmet se vodio pred Sudom Europske unije. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dodao i kako tužitelj ne obrazlaže zbog čega smatra da su ispunjeni uvjeti prema kojima bi takva odredba bila ništetna. Tvrdi da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te je i ta odredba u Ugovoru jasna, uočljiva i lako razumljiva. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno, jer je smisao da se kamatna stopa prilagođava tržištu, a dodao je i kako je tužitelj imao mogućnost izbora prilikom sklapanja ugovora o kreditu te je mogao izabrati fiksnu kamatnu stopu, što nije učinio, jer je i sam procijenio kako je promjenjiva kamatna stopa za njega povoljnija. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva te je predložio isti odbiti, uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate. Tijekom postupka osporio je i aktivnu legitimaciju tužitelja, jer da nije dokazao da je baš on platio sve anuitete kredita te je predložio da sud, u slučaju da nađe osnovanom tražbinu tužitelja, prebije istu s tzv. negativnim razlikama u iznosu od 109,33 EUR.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 27. veljače 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 8. siječnja 2019., financijsko vještačenje, izvadak iz biltena HNB, kamatne stope banaka na kredite bez valutne klauzule, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Denisu Smolaru, koji vještak je dao dopunski nalaz i mišljenje.

4. U postupku je sud donio presudu poslovni broj P-3326/19-30 od 13. siječnja 2022., koja je rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-144/2022-3 od 18. lipnja 2025. ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U nastavku postupka je saslušan tužitelj, te je isti i uskladio tužbeni zahtjev s važećom valutom, potražujući po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.560,72 EUR, a po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.796,27 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedine preplaćene iznose od dana njihovog plaćanja do isplate.

6. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I, II, III i IV izreke.

7. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, odnosno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.232,27 CHF i to po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje, koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno nije sporno kako je istim Ugovorom ugovorena valutna klauzula, kojom je obveza vezana uz valutu CHF te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i kako je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca te otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati istog, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Proizlazi i da je Ugovor sklopljen s namjenom kupnje vozila marke Mazda, s tim da iz sadržaja Ugovora proizlazi da je isti sklopljen na standardiziranom obrascu. Nadalje, nije sporno niti da je kredit otplaćen, što i proizlazi iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 8. siječnja 2019., iz kojeg je razvidno da je isti otplaćen 31. ožujka 2014.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio u cijelosti kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno za privatne svrhe, a iz autokuće Mazda su ga uputili tuženiku s kojim su imali poslovnu suradnju, s tim da je tuženik banka u kojoj on ima račune, tako da je, kada mu je djelatnica tuženika predložila sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao najpovoljniju opciju, on pristao jer je vjerovao da je to tako, a inače ima završenu samo osnovnu školu i ne razumije se u financije. Iskazao je i da mu pritom ništa nije rečeno o mogućim rizicima takve ugovorne odredbe, te da nije bio svjestan mogućnosti da bi moglo doći do takvog povećanja tečaja CHF, pa time i rate, niti je bio upućen u stanje na tržištu te valute, a dodao je i da mu je tijekom otplatnog razdoblja rata narasla za oko 50%. Vidio je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali mu ništa nije pojašnjeno vezano uz koje parametre će se ona mijenjati. Kada je došao potpisati ugovor, nije bilo nikakvog posebnog razgovora s djelatnikom banke, te je on potpisao unaprijed pripremljen ugovor od strane tuženika, tako da nije bilo pregovaranja ni o jednoj ugovornoj odredbi, a niti mu je bilo rečeno da se može nešto drugačije dogovoriti.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornima, kao i da tužitelj nije bio upoznat s načinom promjene kamatne stope i parametrima o kojima je to ovisilo, niti je upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, već mu je takav ugovor ponuđen kao najpovoljniji.

10. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno kako je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je utvrđeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

13. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Utvrđeno je i da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci. Neosnovano smatra tuženik kako se utvrđenja iz navedene parnice ne mogu primijeniti u ovom sporu, jer da tužitelj potražuje isplatu po osnovi stečenog bez osnove, a ne naknadu štete . Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbe članka 502.c. ZPP, proizlazi kako se ne radi o samo naknadi štete već i o isplati, odnosno svim kompenzacijskim zahtjevima potrošača koji se mogu potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

15. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenima između potrošača i tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredba o valutnoj klauzuli kojom je obveza vezana uz valutu CHF, što ne isključuje mogućnost da tuženik u pojedinačnom postupku po tužbi potrošača dokazuje drugačije, odnosno da je bilo pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama i da je potrošač na odgovarajući način informiran i upozoren. Međutim tuženik to nije s uspjehom dokazao u ovom postupku. Ovo imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, kako to proizlazi iz sadržaja Ugovora, te da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je bilo pregovaranja između stranka o pojedinačnim ugovornim odredbama, kao i da je tužitelj bio upozoren od strane tuženika o svim rizicima predmetnog pravnog posla, kao i informiran o načinu promjene kamatne stope, jer suprotno proizlazi iz njegovog iskaza. Za dodati je i da okolnost da se u stručnim člancima i biltenu HNB propitivala rizičnost kredita s valutnom klauzulom u CHF, ne znači da je tužitelj s istim bio upoznat, a i logično je da mu isti nisu bili dostupni, jer se radi o literaturi prvenstveno namijenjenoj stručnom čitateljstvu, koja nije morala biti dostupna tužitelju, posebice imajući u vidu njegovu naobrazbu.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju kada je sklopljen i predmetni Ugovor utvrđene ništetnima, kako u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, tako i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je obveza vezana uz valutu CHF, te kako tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupao drugačije nego što je to utvrđeno u sporu povodom kolektivne tužbe, sud je prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, a s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu, kao i iznosa razlike koji je platio zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita. Za dodati je da je neosnovano naveo tuženik kako bi se vještačenjem trebala utvrditi preplata na temelju kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite, jer se ništena ugovorna odredba ne može nadomještati.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Denisu Smolaru, koji je u nalazu i mišljenju naveo da je isplata kredita tužitelju izvršena 1. ožujka 2007., na koji dan je tečaj CHF iznosio 4,554009 kn, te je tada tužitelju isplaćen iznos od 145.995,84 kn. Prema prijepisu knjigovodstvene kartice na dan 8. siječnja 2012., prvi anuitet dospio je 30. travnja 2007. u visini od 472,83 CHF te je kamatna stopa mijenjana u pet navrata, što je utjecalo i na visinu anuiteta, odnosno, nakon početne kamatne stope od 5,20 %, od 1. studenog 2007. do 30. travnja 2008. je ista iznosila 6,20%, od 1. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. 6,75 %, zatim od 1. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. 7,75 %, od 1. srpnja 2011. do 30. rujna 2011. kamatna stopa je iznosila 7,50 % te od 1. listopada 2011. do 31. ožujka 2014. 6,75 %. Vještak je mišljenja da, ukoliko bi se uzelo da je za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa vrijedila početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita, da je tužitelj zbog povećanja kamatne stope preplatio svoju obvezu u iznosu od 11.759,24 kn, dok preplata zbog povećanja tečaja iznosi 36.137,50 kn i to ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne preplate tečaja.

18. Na primjedbe stranaka, vještak se dopunski očitovao, prihvaćajući primjedbu tužitelja da je krivo zbrojen ukupni iznos preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer ispravan zbroj iznosi 36.137,53 kn, i to kada se uzmu u obzir samo razdoblja kada je tečaj bio viši od početnog. Na primjedbe tuženika da je trebao uzeti u obzir i razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, vještak je naveo da, ukoliko bi se uzele u obzir i negativne razlike, odnosno razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, tada bi preplata po osnovi promjene tečaja iznosila 35.313,77 kn, s tim da bi u tom slučaju negativne razlike bile zatvorene s pozitivnim razlikama i prvi iznos preplate na koji bi tužitelj imao pravo bi bio iznos od 98,75 kn s datumom plaćanja 31. ožujka 2009.

19. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, jer je dan nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, a dio primjedbi tuženika koji se odnosi na metodologiju izračuna je pravne prirode, jer je vještak istu uskladio sa zadatkom danim od strane suda. Nadalje, nakon dopunskog očitovanja vještaka, u kojem je uvažio primjedbu tužitelja i dao izračun negativnih razlika, stranke nisu imale primjedbi na isto, s obzirom da je vještak dao izračun u obje varijante, s tim da tužitelj, za razliku od tuženika, smatra da nije potrebno uzeti u obzir negativne razlike u izračunu te je tužbeni zahtjev postavio u tom dijelu potražujući iznos koji je utvrđen izračunom samo pozitivnih razlika promjene tečaja,odnosno za razdoblje kada je tečaj bio viši od početnog tečaja CHF, što je i ispravno.

20. Ovo stoga što odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativnih razlika, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos, niti tuženik može ostvariti istu razinu zaštite koju uživa potrošač. Osim toga, tuženik do zaključenja prethodnog postupka postupka niti nije postavio odgovarajući zahtjev glede iznosa negativnih razlika, jer je na pripremnom ročištu tek predložio da se iste (tada još neutvrđen i neodređen po tuženiku iznos) uzmu u obzir, što nema značaj prigovora radi prebijanja. Naime, prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nedvojben način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena (tako VSRH u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.). Tuženik je sadržajno istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja za iznos od 823,76 kn, što u važećoj valuti iznosi 109,33 EUR, tek u podnesku od 4. studenog 2021., koji je podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka, pa kako je odredbom čl. 288.a st. 6. ZPP propisano da se prigovor radi prebijanja može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka, isti je odbačen. Dakle, tuženik nije pravodobno istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, a niti je istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, a osim toga niti dokazao da su ispunjene pretpostavke za prestanak tražbine tužitelja u tom dijelu prijebojem, jer nije do zaključenja prethodnog postupka dokazao da bi dao tužitelju valjanu izjavu o prijeboju u smislu čl. 196. ZOO (ovaj se prigovor u smislu čl. 288.a st. 6. može istaknuti i nakon zaključenja prethodnog postupka, ali se nakon toga ne mogu iznositi činjenice i dokazi u smislu opravdanja tog prigovora), koja izjava je pretpostavka za prestanak tražbine. Slijedom navedenog, s obzirom da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, to sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

21. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije, koji je tuženik istaknuo tijekom postupka, valja reći da priložena dokumentacija izrađena po tuženiku (prijepis knjigovodstvene kartice na dan 8. siječnja 2019.) ne upućuje na zaključak da bi treće osobe vršile uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu, pa s obzirom da je tuženik korisnik kredita iz istog Ugovora, logično je da je sam izvršio obvezu povrata kredita. Tužitelj je bio u mogućnosti konkretno potkrijepiti taj svoj prigovor, dostavljajući dokaze da su treće osobe vršile te uplate, što je, međutim, izostalo, pa je sud ovaj prigovor utvrdio neosnovanim.

22. Neosnovan je prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), dok je u dijelu zahtjeva za isplatu posrijedi restitucijski zahtjev, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz čl. 225. ZOO, a zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da do podnošenja tužbe (28. svibnja 2019.) za potraživanje isplate zbog ništetnosti obje odredbe petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.

23. Za dodati je i da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe kao u podnesku tužitelja od 27. listopada 2021., međutim, nije to mogao osnovano učiniti, s obzirom da je taj podnesak punomoćnik tužitelja zaprimio 2. studenog 2021., a povlačenju se usprotivio tek na ročištu od 8. prosinca 2021., dakle, po proteku roka od 15 dana iz čl. 193. st. 2. ZPP, pa je nastupila presumpcija predviđena tim člankom, odnosno smatra se da je tuženik pristao na to povlačenje.

24. Kako je, konačno postavljajući tužbeni zahtjev, tužitelj isti postavio u skladu s utvrđenjima vještaka zatraživši osnovano iznose preplate pozitivnih razlika anuiteta, bez umanjenja za negativne razlike, sud mu je temeljem odredbe čl. 323. st.1. ZOO, dosudio zatražene iznose od 1.562,72 EUR i 4.796,27 EUR, koliko u važećoj valuti iznose po vještaku utvrđeni iznosi preplate (po fiksnom tečaju konverzije 7,53450) od 11.759,24 kn i 36.137,50 kn.

25. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate, koji je utvrđen provedenim vještačenjem, tekuće, kako je to i zatraženo, od dana plaćanja pojedinog iznosa, do dana isplate, sve pobliže navedeno u izreci, s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan plaćanja pojedinog anuiteta razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka, odnosno dopune istog. Međutim, s obzirom da je zbog zaokruživanja prilikom ispravne konverzije pojedinačnih iznosa preplate utvrđenih po vještaku u važeću valuti, ukupni zbroj pojedinačnih iznosa po obje osnove za 0,01 EUR viši od ukupno zatraženog iznosa, odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata tekućih na taj iznos po svakoj od osnova s najstarijim tijekom zateznih kamata i odlučeno kao pod točkom V izreke.

26. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak informiranja i mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 5. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

28. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 5. veljače 2020., 9. rujna 2020., 21. prosinca 2020. i 27. listopada 2021., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x100 bodova), trošak sastava podneska od 28. srpnja 2025. po Tbr. 8. toč. 3. (50 bodova), trošak sastava podneska od 11. studenog 2020. po Tbr. 8. toč. 4. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 9. studenog 2020., 8. prosinca 2021. i 16. travnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 15. ožujka 2021. i 6. rujna 2021., oba po Tbr. 9. toč. 5. (2x25 bodova), kao i trošak sastava žalbe po Tbr. 10. toč. 1. (31,25 bodova). Priznat mu je i trošak financijskog vještačenja provedenog u postupku u iznosu od 265,45 EUR, trošak naknade za pribavljanje dokumentacije od tuženika, koji je prema potvrdi o plaćanju plaćen u iznosu od 9,82 EUR te trošak financijskog vještačenja izrađenog na zahtjev tužitelja prije pokretanja postupka, u svrhu postavljanja tužbenog zahtjeva i to prema računu u iznosu od 265,45 EUR, koji troškovi predstavljaju troškove nastale u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), a koji su bili potrebni za vođenje istog.

29. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.653,22 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

30. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 22. svibnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. 18. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. 18.1. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. 19. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. 20. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim - 6 - Rev 549/2023-4 zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika