REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
Split
Poslovni broj: P-2093/2020-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariju Vukoviću, odvjetniku u Splitu, Lovretska 27, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o., Lovretska 25, Split, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 15.travnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Jurice Tomića, odvjetnika u Splitu, i punomoćnice tuženika Bojane Bogdan, odvjetnice u OD Matulić i Bilić d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 22.svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se ništavnom odredba članka 4. i članka 7.2. Ugovora kreditu br. 9011087583 zaključenog dana 26.lipnja 2006.g. u Splitu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora solemniziranog po javnom bilježniku Teu Karabotiću Milovcu pod br. OU- 132/06, u Splitu 21.ožujka 2006.g. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika kao banke-kreditora te u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje plaćati izmijenjene rate u slučaju promjene kamatnih stopa odlukom banke.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 4.990,23 EUR (slovima: četiri tisuće devet stotina devedeset eura dvadeset tri centa) sa zateznom kamatom koja teče:
– Na iznos od 39,15 EUR od 26.08.2007.g.,
– Na iznos od 38,59 EUR od 26.09.2007.g.,
– Na iznos od 38,40 EUR od 26.10.2007.g.,
– Na iznos od 39,24 EUR od 26.11.2007.g.,
– Na iznos od 38,37 EUR od 26.12.2007.g.,
– Na iznos od 39,81 EUR od 26.01.2008.g.,
– Na iznos od 69,90 EUR od 26.02.2008.g.,
– Na iznos od 72,08 EUR od 26.03.2008.g.,
– Na iznos od 69,57 EUR od 26.04.2008.g.,
– Na iznos od 69,36 EUR od 26.05.2008.g.,
– Na iznos od 69,23 EUR od 26.06.2008.g.,
– Na iznos od 68,60 EUR od 26.07.2008.g.,
– Na iznos od 68,44 EUR od 26.08.2008.g.,
– Na iznos od 69,00 EUR od 26.09.2008.g.,
– Na iznos od 76,83 EUR od 26.10.2008.g.,
– Na iznos od 71,45 EUR od 26.11.2008.g.,
– Na iznos od 74,60 EUR od 26.12.2008.g.,
– Na iznos od 76,63 EUR od 26.01.2009.g.,
– Na iznos od 77,02 EUR od 26.02.2009.g.,
– Na iznos od 75,42 EUR od 26.03.2009.g.,
– Na iznos od 75,98 EUR od 26.04.2009.g.,
– Na iznos od 74,44 EUR od 26.05.2009.g.,
– Na iznos od 74,88 EUR od 26.06.2009.g.,
– Na iznos od 74,42 EUR od 26.07.2009.g.,
– Na iznos od 74,56 EUR od 26.08.2009.g.,
– Na iznos od 74,50 EUR od 26.09.2009.g.,
– Na iznos od 73,92 EUR od 26.10.2009.g.,
– Na iznos od 74,82 EUR od 26.11.2009.g.,
– Na iznos od 75,81 EUR od 26.12.2009.g.,
– Na iznos od 76,74 EUR od 26.01.2010.g.,
– Na iznos od 77,02 EUR od 26.02.2010.g.,
– Na iznos od 78,81 EUR od 26.03.2010.g.,
– Na iznos od 78,25 EUR od 26.04.2010.g.,
– Na iznos od 78,35 EUR od 26.05.2010.g.,
– Na iznos od 81,97 EUR od 26.06.2010.g.,
– Na iznos od 83,04 EUR od 26.07.2010.g.,
– Na iznos od 85,42 EUR od 26.08.2010.g.,
– Na iznos od 85,78 EUR od 26.09.2010.g.,
– Na iznos od 83,74 EUR od 26.10.2010.g.,
– Na iznos od 86,11 EUR od 26.11.2010.g.,
– Na iznos od 73,55 EUR od 26.12.2010.g.,
– Na iznos od 71,45 EUR od 26.01.2011.g.,
– Na iznos od 73,05 EUR od 26.02.2011.g.,
– Na iznos od 72,12 EUR od 26.03.2011.g.,
– Na iznos od 71,59 EUR od 26.04.2011.g.,
– Na iznos od 75,11 EUR od 26.05.2011.g.,
– Na iznos od 65,53 EUR od 26.06.2011.g.,
– Na iznos od 66,79 EUR od 26.07.2011.g.,
– Na iznos od 69,04 EUR od 26.08.2011.g.,
– Na iznos od 52,66 EUR od 26.09.2011.g.,
– Na iznos od 52,30 EUR od 26.10.2011.g.,
– Na iznos od 52,39 EUR od 26.11.2011.g.,
– Na iznos od 52,76 EUR od 26.12.2011.g.,
– Na iznos od 53,80 EUR od 26.01.2012.g.,
– Na iznos od 53,99 EUR od 26.02.2012.g.,
– Na iznos od 53,58 EUR od 26.03.2012.g.,
– Na iznos od 53,83 EUR od 26.04.2012.g.,
– Na iznos od 54,07 EUR od 26.05.2012.g.,
– Na iznos od 53,82 EUR od 26.06.2012.g.,
– Na iznos od 53,61 EUR od 26.07.2012.g.,
– Na iznos od 53,51 EUR od 26.08.2012.g.,
– Na iznos od 52,62 EUR od 26.09.2012.g.,
– Na iznos od 53,63 EUR od 26.10.2012.g.,
– Na iznos od 53,85 EUR od 26.11.2012.g.,
– Na iznos od 53,61 EUR od 26.12.2012.g.,
– Na iznos od 52,44 EUR od 26.01.2013.g.,
– Na iznos od 53,09 EUR od 26.02.2013.g.,
– Na iznos od 53,34 EUR od 26.03.2013.g.,
– Na iznos od 53,03 EUR od 26.04.2013.g.,
– Na iznos od 52,14 EUR od 26.05.2013.g.,
– Na iznos od 52,43 EUR od 26.06.2013.g.,
– Na iznos od 51,97 EUR od 26.07.2013.g.,
– Na iznos od 52,49 EUR od 26.08.2013.g.,
– Na iznos od 53,16 EUR od 26.09.2013.g.,
– Na iznos od 53,21 EUR od 26.10.2013.g.,
– Na iznos od 53,34 EUR od 26.11.2013.g.,
– Na iznos od 53,54 EUR od 26.12.2013.g.,
– Na iznos od 53,54 EUR od 26.01.2014.g.,
pa sve do isplate, po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 2.012,31 EUR (slovima: dvije tisuće dvanaest eura trideset jedan cent) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22.svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 11.lipnja 2019. navodi se da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj: 9011087583 dana 16.ožujka 2006., solemniziran od strane javnog bilježnika Tea Karabotića-Milovca pod brojem OU-132/2006, na temelju kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 116.000,00 CHF. Tužitelj se tim ugovorom obvezao za vrijeme otplate kredita plaćati tuženiku redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Također, tužitelj je izgubio pravo na ikakvo utjecanje na eventualne promjene kamatnih stopa, budući je čl.7.2. tužitelju nametnuto da pristane na to da tuženik povisi anuitete, i da tužitelj plaća tako promijenjene anuitete. Po mišljenju tužitelja, ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja u smislu odredbe čl. 84. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane tuženika kao banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije promjenjive kamatne stope suprotno je navedenim načelima obveznog prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, budući da nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv, posljedica čega je njihova ništetnost. Tužitelj se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br.: P-1401/2012. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, iste su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP, odnosno čl. 102. ZZP ništetne, a posljedica ništetnosti je da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.
1.1. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbe članka 4. i članka 7.2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika kao banke-kreditora, te u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje plaćati izmijenjene rate u slučaju promjene kamatnih stopa odlukom banke (točka I. tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 6.806,61 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva), kao i obvezati tuženika da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. tužbenog zahtjeva).
1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 20.siječnja 2026. uredio tužbeni zahtjev pod točkom II. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.990,23 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tužitelj je na taj način djelomično povukao tužbu za iznos od 1.816,38 EUR, kojem povlačenju se tuženik nije izričito usprotivio.
2. Rješenjem od 23.siječnja 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja oglednog postupka broj Gos-1/19, koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, koji postupak je nastavljen rješenjem od 15.lipnja 2020.
3. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kao neosnovanima, ističe prigovor zastare i nedostatka pravnog interesa na strani tužitelja za podnošenje ove tužbe, uz prijedlog da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka. Tuženik osporava pravni interes tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužitelj pristao na konverziju kredita na način da je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene kamatne stope. Tuženik smatra da je osnovni ugovor o kreditu prestao postojati nakon što je konvertiran u eurski kredit, pa po takvom kreditu u valutu CHF ne može biti nikakvih potraživanja. Potraživanjem vraćanja pretplate tuženik bi bio dvostruko oštećen, jer više ne postoji bio kakvo potraživanje po kreditu u CHF. Radi navedenoga tuženik smatra da se ovdje ne mogu primijeniti odluke na koje se tužitelj poziva u tužbi jer se iste odnose na kredite u CHF, dok se u konkretnom slučaju radi o kreditu u valuti EUR. Tuženik se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posebice na rješenje posl.br.Gos- 1/2019 od 4.ožujka 2020. Tuženik ističe da je tuženik bio u cijelosti informiran o promjenjivosti kamatne stope, ugovaranje koje je bilo dopušteno odredbama ZOO-a, a koja nikada nije prešla zakonom dopuštenu visinu.
4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 9011087583 od 16.ožujka 2006., solemniziranog od strane javnog bilježnika Tea Karabotića-Milovca iz Splita pod brojem OU-132/2006 dana 21.ožujka 2006., otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope, plana otplate, Dodatka Ugovoru o kreditu broj:9011087583 od 12.prosinca 2015. solemniziranog od strane javnog bilježnika Ante Zlokića iz Splita pod brojem OV-918/2006 dana 20.siječnja 2016., i Općih uvjeta tuženika o poslovanju s građanima tuženika na snazi od 1.studenoga 2004., financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić, dopunskim očitovanjem sudskog vještaka za financije, te saslušanjem tužitelja.
5.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi do 25.siječnja 2014.
7. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski i da osnovni ugovor o kreditu više ne postoji, pa tako ne mogu postojati bilo kakva potraživanja iz nepostojećeg ugovora.
8. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 16.ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011087583, kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 116.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stambenog objekta (čl.1.Ugovora), uz obvezu tužitelja na otplatu u roku od 312 mjeseci, u 312 jednakih mjesečnih anuiteta prema otplatnoj tablici, a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (čl.7.2.Ugovora). Isto tako nije sporno da je čl.4. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,55 %, dok se u čl.7.2. tužitelj kao korisnik kredita obvezao plaćati izmijenjene rate u slučaju promjene kamatnih stopa odlukom banke. Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), kao i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, među strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak ugovora o kreditu 12.prosinca 2015., tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili preostalu neotplaćenu glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. i iznos preplate do dana konverzije, kao i upotrebu tog iznosa za plaćanje budućih anutiteta koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu.
9. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.
10. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 16.ožujka 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).
11. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
12. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
13. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
14.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
17. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo drugotuženik u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugouženika.
18. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.
19. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
20. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 4. i 7.2. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
21. Naime, odredba o promjeni kamatne stope odlučujuća je ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.
22. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora, a stavovi iznijeti u presudama po kolektivnom sporu vežu stranke na koje se isti odnosi, to je po ocjeni ovog suda u ovoj parnici bilo moguće ocijeniti da su ništetne odredbe ugovora o kreditu iz čl. 4. i 7.2., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.
23. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.
24. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.
25. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).
26. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 4. i 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.
27. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
27.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
27.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014.
27.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 11.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.
28. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Tuženik je na tu okolnost predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje ĐD, bivše zaposlenice tuženika, ali je naknadno odustao od tog dokaznog prijedloga.
29. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja, koji su svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana i rješavanja stambenog pitanja. Bio je klijent tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, tako što je imao otvoren tekući račun, s tim da se i kod drugih banaka informirao o uvjetima kredita, ali je sve bilo slično. Odlučio se za tuženika kod kojeg je već imao otvoren tekući račun. Tuženik mu je ponudio kredit u valuti CHF i u valuti EUR, s tim da mu je naglašeno da bi ovaj u valuti CHF bio povoljniji u pogledu visine mjesečne rate, kao i kamate. Sam tekst ugovora sastavio je tuženik, pročitao je isti u banci, nosio javnom bilježniku na ovjeru, koji je tom prilikom tužitelju pročitao tekst i naglasio da je to njegova obveza. Tužitelja nitko prije potpisivanja ugovora o kreditu od strane zaposlenika tuženika nije upozorio na nikakve rizike ugovaranja kredita u valuti CHF, ni općenito o valutnoj klauzuli, a isto se odnosi i na način na koji će se mijenjati kamatna stopa. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio obrtnik niti vlasnik trgovačkih društava ili udjela u tim društvima, već je bio zaposlenik tvrtke Ina d.d. Iznosom kredita realizirao je kupnju stana, koji je i danas u vlasništvu tužitelja, koristi se za stanovanje, a od trenutka njegove kupnje do danas tužitelj stan nije nikada iznajmljivao. Rata kredita bila je sukladna ugovoru neko kratko vrijeme, da bi već slijedeće godine počela rasti, tako da je od početne rate od oko 358,35 EUR/2.700,00 kn, došla do iznosa od preko 663,61 EUR/5.000,00 kn. Išao je do banke raspitivati se o tome, ali nije dobio nikakve konkretne podatke. Navedeni kredit zatvorio je negdje krajem 2022., a kredit je konvertirao nakon primitka dopisa tuženika, jer je očekivao da će konverzija riješiti nešto konkretno, da će biti manja rata, kao i da će se smanjiti preostala glavnica, isto onako kako se bila i povećala, ali je konverzija bila još jedna prevara. Mjesečna rata kredita se nešto malo smanjila, dok se ne može sjetiti da li mu je prilikom konverzije priznata nekakva pretplata. Tekst dodatka ugovoru i obračun konverzije sastavio je tuženik, tekst je pročitao u prostorijama tuženika, i ne zna koliko je razumio od pročitanog. Međutim, nitko mu od strane zaposlenika tuženika nije davao nikakva objašnjenja, a prije potpisivanja ugovora o kreditu nije stekao dojam da bi se s tuženikom moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, već je sve bio po principu "uzmi ili ostavi", odnosno tuženik je dao ponudu, koja se mogla prihvatiti ili odbiti.
30. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana za tužitelja i njegovu obitelji, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.
31.Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.
32. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi nakon njegove dopune, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.
33. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić zaključuje da je, pod pretpostavkom da se tijekom utuženog razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 4,55% iznosi 37.598,66 kn, što preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije iznosi 4.990,23 EUR.
34. U dopuni nalaza i mišljenja sudska vještakinja Ines Lozić očitovala se na primjedbe tuženika da je u izračun trebala ukalkulirati iznos preplate (efekt konverzije) koji je tužitelju priznat Dodatka ugovoru o kreditu u iznosu od 3.780,22 EUR. Vještakinja navodi da su tužbom specificirana potraživanja do 25.siječnja 2014., te da se od dana isplate kredita do tog datuma kamatna stopa mijenjala na štetu tužitelja. Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen je 12.prosinca 2015., kojim je utvrđen iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.rujna 2015. u iznosu 59.070,51 EUR, te pretplata u iznosu 3.727,04 EUR. Međutim, preplata iz Dodatka Ugovoru o kreditu, koji je sklopljen u prosincu 2015., utvrđena je nakon utuženog razdoblja, odnosno nakon 25. siječnja 2014., te uzevši u obzir da je utužena samo ništetnost promjenjive kamatne stope, predmet vještačenja nije bio izračun konverzije, niti uračunavanje priznatog iznosa preplate (efekt konverzije), tako da je vještakinja u cijelosti ostala pri svom nalazu i mišljenju.
35. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe za utuženo razdoblje od isplate kredita do 25.siječnja 2014. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi do 25.siječnja 2014. pretplatio ukupan iznos od 4.990,23
EUR.
36. Tuženiku treba napomenuti da je Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sklopljen nakon utuženog razdoblja, kao i da je pretplata priznata tužitelju u konverziji u iznosu od 3.727,04 EUR iskorištena za umanjenje budućih obveza po kreditu nakon provedene konverzije, pa samim time ne bi bilo u tom dijelu nikakve dvostruke naplate na teret tuženika.
37. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 20.siječnja 2026. konačno uredio tužbeni zahtjev, na način da pod točkom II. potražuje od tuženika isplatu iznosa od 4.990,23 EUR.
38. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
39. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
40. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 4.990,23 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.
41. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 4.990,23 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 21.siječnja 2026.-100 bodova, i za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 27.listopada 2022., 3.ožujka 2023., 21.siječnja 2026. i 15.travnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (100x4), odnosno ukupno 600 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.200,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 1.500,00 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 398,17 EUR, i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 114,14 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.012,31 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.
42.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 200,00 EUR, budući da je 21. svibnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama, koji je izmijenio članak 11. stavak 1. točku 20. ZSP-a tako da ista glasi: Od plaćanja pristojbe oslobođeni su „20. potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa“. Kako se radi o primjeni materijalnog prava, to je tužitelj kao potrošač u ovom predmetu oslobođen plaćanja sudske pristojbe za sve obveze nastale nakon 21.svibnja 2023., uključujući i za ovu presudu.
Split, 22.svibnja 2026.
Sutkinja:
Sanja Bikić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
