REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5166/2017-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja ŽB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Iva Kužnar Šarić iz Zagreba, protiv I tuženika Zagrebački holding d.o.o., Zagreb, Jankomir 35, OIB 85584865987, kojeg zastupa odvjetnik Tihomir Rubeša iz Zagreba i II tuženika ĆB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Martina Žibreg iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 7. travnja 2026. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 22. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŽB kojim zahtijeva proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1990/14 od 18. srpnja 2014. godine na 1/2 suvlasničkog dijela nekretnine upisane uzk.ul.br. 7988, k. o. [katastarska općina] i to zk.č.br. 2621, u naravi kuća, [adresa], površine 339 čm i dvorište površine 525 čm.

II Nalaže se tužitelju ŽB naknaditi trošak parničnog postupka I tuženiku Zagrebačkom holdingu d.o.o. od 20.340,00 eura s zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i II tuženiku ĆB od 6.000,00 eura, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 4. listopada 2017. tvrdi da je I tuženik podnio prijedlog za ovrhu te je ovaj sud 18. srpnja 2014. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1990/14 kojim radi namirenja njegove novčane tražbine prama II tuženiku određuje ovrhu na nekretnini u II tuženikovom vlasništvu te je tužitelj izjavio prigovor kao treća osoba jer je predmetna nekretnina formalno II tuženikovo vlasništvo, a stvarno je bračna stečevina njega i tužitelja u jednakim dijelovima i 29. kolovoza 2017. je rješenjem upućena pokrenuti ovu parnicu zbog čega ovrha na 1/2 suvlasničkog dijela ova nekretnine nije dopuštena i zahtijeva proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1990/14 od 18. srpnja 2014. godine na 1/2 suvlasničkog dijela nekretnine upisane uzk.ul.br. 7988, k. o. [katastarska općina] i to zk.č.br. 2621, u naravi kuća, [adresa], površine 339 čm i dvorište površine 525 čm.

2. I tuženik u odgovoru na tužbu od 21. prosinca 2017. prigovara vrijednosti predmeta spora, priznaje činjenicu pokretanja ovršnog postupka posl. br. Ovr- 1990/2014, navodi da je 4. srpnja 2014. ovaj sud podnio prijedlog za upis zabilježbe tog ovršnog postupka te je 10. srpnja 2014. godine pod brojem Z-29303/14 sud donio rješenje kojim je dopušten upis zabilježbe o pokretanju tog postupka na predmetnoj nekretnini, a i ovaj sud je pod brojem Z-31783/14 25. srpnja 2014. donio rješenje radi dopuštanja upisa zabilježbe ovrhe na istoj nekretnini pod prvenstvenim redom zabilježbe pokrenutog postupka za donošenje rješenja o ovrsi koji upis je dopušten i proveden pod brojem Z-29303/14, a kao datum zabilježbe ovrhe uzima se 4. srpnja 2014. te je II tuženik protiv ovosudnog rješenja posl. br. Z-31783/14 25. srpnja 2014. podnio prigovor koji je odbijen rješenjem istog suda od 14. studenog 2014. pod brojem Z-46641/14 da bi 18. veljače 2015. izjavio i žalbu s prijedlogom za odgodom predmetne ovrhe u kojoj tvrdi da nije vlasnik predmetne nekretnine jer je Ugovorom o darovanju istu darovao tužiteljici, na kojem ugovoru je njegov potpis ovjeren 1. kolovoza 2014., a taj prijedlog je za odgodu ovrhe odbijen ovosudnim rješenjem od 18. veljače 2015. te je viši sud 9. prosinca 2016. odbio II tuženikovu žalbu pod brojem Gž Ovr-3488/2015. I tuženik priznaje da je tužitelj 8. lipnja 2017. izjavio prigovor kao treća osoba te osporava navod da bi tužitelj bio suvlasnik u 1/2 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine već i zbog toga što je II tuženik u svojoj žalbi od 18. veljače 2015. tvrdio da je tu nekretninu darovao tužiteljici te I tuženik priznaje da je tužitelj upućen u ovu parnicu kojim rješenjem sam sud navodi da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe uknjižbom, dočim je prema stanju zemljišnih knjiga jedino II tuženik bio upisan kao vlasnik ove nekretnine u trenutku predaje prijedloga za ovrhu. Iz isprava koje prilaže tužitelj je vidljivo da je II tuženik 20. listopada 1998. kada je ovjeren potpis prodavateljev kupio predmetnu nekretninu, a vlasništvo je stekao kasnije uknjižbom prava vlasništva. Nadalje I tuženik ističe kako je on postupao s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišne knjige te je kao savjestan i pošten stekao pravo na namirenje iste nekretnine 4. srpnja 2014. godine, dočim su tužitelj i II tuženik postupali u cijelosti nesavjesno jer su sklopili ugovor o darovanju cijele nekretnine koja je predmet ovrhe budući je potpis na tom ugovoru ovjeren nakon što j e II tuženik saznao za vođenje ovoga ovršnog postupka i to 1. kolovoza 2014. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj znao za vođenje ovršnog postupka još od kraja srpnja 2014. te je prigovor kao treća osoba izjavila tri godine kasnije te postupaju na opisani način radi ometanja provedbe ovršnog postupka, a sve kad bi i došlo do promjene vlasništva predmetne nekretnine tijekom ovršnog postupka to ne sprječava vođenje tog postupka i protiv novouknjiženog vlasnika te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. II tuženik u odgovoru na tužbu od 23. studenog 2017. priznaje tužbeni zahtjev i zahtjeva naknadu troška parničnog postupka.

4. Sud je proveo dokaz uvidom u ovosudni spis posl. broj Ovr-1251/22, uvid u vjenčani list, kupoprodajni ugovor s ovjerenim potpisom 20. listopada 1998., presliku II tuženikove i prodavateljeve osobne iskaznice, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ugovor o izvođenju radova od 29. rujna 2003., izdavanje posebnih uvjeta za lokacijsku dozvolu Grada Zagreba od 1. prosinca 2000. i prometnu suglasnost od 5. travnja 2021., dopis od 3. studenog 2000., idejni projekt za izvođenje građevinske dozvole, ugovor o priključenja od 1. prosinca 2000., utvrđenje o izvođenju radova na predmetnoj zgradi bez nadnevka, ovosudno rješenje posl. broj Z-29303/14, Z-31873/14, Z-46641/14, povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], preslika ovosudnog spisa posl. broj Ovr-1251/02 na listovima 89-118 nije posebno navođena jer je proveden uvid u taj spis, uvid u ugovor od 15. ožujka 2000, potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 8. studenog 2018., ugovor od 2. svibnja 2001. s ponudom IMI Instromont inženjeringa d.o.o. od 25. studenog 2003., račun TBG Strabaga od 30. studenog 2002., kopiju katastarskog plana, oglas za garažna vrata, ponudu Rast građenja d.o.o. bez nadnevka, ponudu Vodotehnike d.d. od 22. srpnja 2004., rukom pisani popis dijela građevinskih radova bez nadnevka, ponudu GVIP d.o.o. od 9. listopada 2002. s rukom načinjenim crtežima, ponudu Feroterma d.o.o. od 29. travnja 2005., ponudu JA d.o.o. od 8. srpnja 2005., račune za raznu građevinsku robu na listu 152 spisa, račun Kemenovića d.o.o. od 10. svibnja 2005. list s nazivom Epoteh i Temex d.o.o. na listovima 154 i 155 spisa, račun od 6. prosinca 2004. nepoznatog izdavatelja, teretni list NC Beton proizvoda d.o.o., ponudu Tondah Hrvatske d.d. od 5. prosinca 2001. list rukom ispisan s zaglavljen Franjić SZ, račun Interijera Jurić d.o.o. od 29. studenog 2002., otpremnicu Dalmacija cementa od 14. srpnja 2003. i JA d.o.o. od 8. srpnja 2005., ovosudnu presudu na osnovi priznanja poslovni broj P Ob- 267/19 od 29. ožujka 2017., ugovor o kreditu od 27. listopada 1998. i nalog za prijenos od 23. listopada 1998, 29. listopada 1999. i nečitljivog dana 1999., nalog za prijenos od 23. listopada 1998, građevinsku dozvolu od 3. srpnja 1997., štednu knjižicu Privredne banke, ovosudno rješenje posl. broj Z-50059/22 od 20. rujna 2022., te preslušao tužitelja i II tuženika.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U odnosu na vrijednost predmeta spora koji je naznačen s 200.000,01 kn o čemu je I tuženik prigovarao već u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje, sud je na ročištu 27. rujna 2022. godine odredio istu s 1.017.742,50 kn ili 135.077,64 eura, s obzirom da je ovaj parnični postupak proizašao iz ovosudnog postupka posl. broj Ovr-1251/2022 gdje je naznačena takva vrijednost zahtjeva u prijedlogu za ovrhu sukladno odredbi čl. 40, st. 3. Zakona o parničnom postupku.

7. Kako je na ročištu 5. lipnja 2019. tužitelj preinačio tužbu tako da je zahtijevao nedopuštenost ovrhe na 1/1 dijela predmetne nekretnine, čemu se protivio I tuženik, sud je na istom ročištu 27. rujna 2022. odbio tu preinaku kao nesvrhovitu primjenom odredbe čl. 190, st. 3. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj upućen u parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe na 1/2 dijela predmetne nekretnine.

8. Nije prijeporno da je II tuženik bio uknjižen kao vlasnik cijele predmetne nekretnine u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu posl. broj Ovr-1251/2022 4. srpnja 2014. jer je I tuženik uz prijedlog za ovrhu priložio izvadak iz zemljišne knjige za istu nekretninu koji odgovara stanju zemljišne knjige 26. lipnja 2014., što je i utvrđeno uvidom u taj spis, dočim je tužitelj u svom prigovoru tvrdio da je suvlasnik samo 1/2 dijela nekretnine, dočim je istom tijekom trajanja ove parnice ovosudnom presudom P Ob-267/19 od 29. ožujka 2017. stekao vlasništvo nekretnine u cijelosti pa stoga i nije svrhovita ova preinaka.

9. U odnosu na predmet spora, uvidom u ovosudni spis posl. broj Ovr- 1251/2022 je utvrđeno da je 4. srpnja 2014. I tuženik podnio prijedlog za ovrhu protiv II tuženika na osnovi pravomoćne i ovršne presude ovog suda posl. broj Pr-3433/11 od 29. prosinca 2011. kojim mu je naloženo platiti I tuženiku 243.672,14 kn od 29. prosinca 2011. do isplate, te naknaditi trošak parničnog postupka od 131.037,50 kn kao i n a osnovi pravomoćne i ovršne ovosudne presude posl. br. P-4493/08 od 26. lipnja 2013. kojim je II tuženiku naloženo platiti I tuženiku 774.070,36 kn, s zateznim kamatama na 46.295,43 kn od 31. prosinca 2001. do isplate, te na 727.774,93 kn od 30. lipnja 2002. do isplate i naknaditi trošak parničnog postupka od 68.562,50 kn, a presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6953/13 od 18. veljače 2014. je II tuženiku naloženo platiti I tuženiku još 625,00 kn parničnog troška te je nadalje utvrđeno da je I tuženik priložio izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu na osnovi kojeg je II tuženik uknjižen kao jedini vlasnik iste nekretnine, i da to stanje odgovara stanju zemljišne knjige 26. lipnja 2014., a nadalje je utvrđeno da je pravomoćnim rješenjem od 20. travnja 2022. obustavljena ta ovrha i naloženo je brisanje zabilježbe ovrhe br. Z-2903/14 po pravomoćnosti rješenja o obustavi te je određeno osiguranje uknjižbom založnog prava u korist I tuženika na nekretnini u vlasništvu II tuženika tj. na predmetnoj nekretnini, što je i provedeno ovosudnim rješenjem posl. br. Z-50059/2022 od 20. rujna 2022. godine.

10. Uvidom u vjenčani list je utvrđeno da su tužiteljica i II tuženik sklopili brak 24. svibnja 1986. godine, a uvidom u kupoprodajni ugovor s EB kao prodavateljem je utvrđeno da je II tuženik kupio predmetno zemljište upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te je prodavatelj ovjerio svoj potpis 20. listopada 1998., a uvidom u ugovor o izvođenju radova 29. rujna 2003. je utvrđeno da su ga s izvođačem GEC-Usluge d.o.o. kao naručitelji sklopili tužitelj i II tuženik i to za instalaciju struje, uvidom u prometnu suglasnost Grada Zagreba od 5. travnja 2001. godine je utvrđeno da su zahtjev podnijeli tužitelj i II tuženik, uvidom u posebne uvjete za lokacijsku dozvolu Grada Zagreba od 1. prosinca 2000. je utvrđeno da je izdano tužitelju i II tuženiku, uvidom u idejni projekt za ishođenje lokacijske dozvole je utvrđeno da su kao investitori navedeni tužitelj i II tuženik, uvidom u ugovor o priključenju od 1. prosinca 2000. s Hrvatskom elektroprivredom d.d. je utvrđeno da su osiguratelji sredstava za priključenje električne energije na istoj nekretnini tužitelj i II tuženik kao što je uvidom u dopis zidarsko-trgovačkom obrtu UB bez nadnevka utvrđeno da su opet kao investitori navedeni tužitelj i II tuženik, uvidom u ugovor od 15. ožujka 2000. s građevinsko trgovačkim obrtom [obrt] je utvrđeno da ga je sklopila tužiteljica kao investitor, uvidom u ugovor od 2. svibnja 2001. je utvrđeno da su tužitelj i II tuženik sklopili s LB ugovor o stručnom nadzoru za gradnju predmetne nekretnine i to njih dvoje kao investitori, uvidom u ponude INI Instromonta inženjeringa d.o.o. od 25. studenog 2003. i TBG Strabaga d.o.o. od 30. studenog 2002., letak za garažna vrata, ponudu Rast građenja, Vodotehnike d.d. od 22. srpnja 2004., rukom pisan popis građevinskih radova bez nadnevka, ponudu Gvip d.o.o. od 9. listopada 2002., Feroterma d.o.o. od 29. travnja 2005., JA d.o.o. od 8. srpnja 2005., te račune za raznu građevinsku robu na listu 152 spisa, račun Kemenovića d.o.o. od 10. svibnja 2005. list s naslovom Epoteh i Temex d.o.o. na listovima 154 i 155 spisa, račun od 6. prosinca 2004. , teretni list NC Beton proizvoda d.o.o., ponudu Tondah Hrvatska d.o.o. i Franjić SZ te Interijer Jurić d.o.o. od 29. studenog 2002, i otpremnicu Dalmacija Cementa od 14. srpnja 2003., te otpremnicu JA d.o.o. od 8. srpnja 2005. nije utvrđeno ništa bitno jer ne glase na tužitelja poimence, a uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 8. studenog 2018. je utvrđeno da je bila zaposlena od 11. siječnja 1986. do 31. prosinca 2004. uglavnom neprekidno uz kraći prekid između 20. prosinca 1987. i 24. veljače 1988. te se ponovno zaposlila 16. ožujka 2016. i nastavila raditi dalje, uvidom u ovosudnu presudu posl. broj P Ob-267/19 od 29. ožujka 2017. utvrđeno je da je II tuženik priznao tužitelju tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj u cijelosti vlasnik predmetne nekretnine, uvidom u ugovor o kreditu od 27. listopada 1998. je utvrđeno da je II tuženik od Robnih terminala Zagreb d.o.o. dobio kredit od 712.000,00 kn ili 200.000,00 DEM za izgradnju stambenog objekta te su Robni terminali d.o.o. 23. listopada 1998. isplatili prodavatelju predmetnog zemljišta Ž 409.477,20 kuna, a 29. listopada 1999. su opet platili II tuženiku na račun 330.638,07 kn na ime stambenog kredita te su neutvrđenog dana 1999. Robni terminali d.o.o. platili porez na promet nekretnina od 20.613,43 kn što je utvrđeno u naloge za prijenos, uvidom u građevnu dozvolu od 3. srpnja 1997. je utvrđeno da glasi na II tuženika, a uvidom u štednu knjižicu Privredne banke Zagreb d.d. na ime vlasnika EB i opunomoćenika II tuženika je utvrđeno da je 30. listopada 1998. godine upisana uplata od 409.477,20 kn, s tim što je istog dana isplaćeno 400.000,00 kn.

11. Na osnovi ovih isprava bi bili prihvatljivi iskazi tužitelja i II tuženika kao sukladni istima o stjecanju nekretnine građenjem na jednake dijelove kao bračne stečevine.

12. Odredbom čl. 122, st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96-52/25) uređeno je pitanje istinitosti i potpunosti zemljišne knjige te dobre vjere stjecatelja, a odredbom čl. 8, st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96- 108/17) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka uređeno j e pitanje javnosti i dokazne snage istih.

13. Za ocjenu dobre vjere I tuženika kao ovrhovoditelja u predmetnom ovršnom postupku odlučno je vrijeme pokretanja ovršnog postupka tj. 4. srpnja 2014. godine, a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-802/2025-2 od 1. listopada 2025. godine.

14. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici građansko odjela 22. veljače 2018., predmnijevani vlasnik može uspješno štiti svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže daje ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten ili zloupotrijebio svoje pravo, a to valja cijeniti u svakom pojedinačnom slučaju uzimajući u obzir ponašanje savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa, pa tako i Rev-220/2024-2 od 19. veljače 2025. istog suda.

15. Stoga sud ocjenjuje da je I tuženik postupao savjesno i pošteno i da nije zlorabio svoje pravo jer je pokrenuo ovršni postupak pred ovim sudom posl. br. Ovr- 1251/2022 na osnovi navedenih pravomoćnih ovosudnih presuda kao i pravomoćne presude višeg suda kako je prethodno obrazloženo te je postupao po stanju u zemljišnim knjigama utvrđeno 26. lipnja 2014. tj. osam dana prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka, a nigdje nije bilo zabilježeno postojanje bilo kakvog tužiteljevog vlasničkog prava na ovoj nekretnini u vrijeme pokretanja tog ovršnog postupka, a od vjerovnika bez ovrhovoditelja se zaista ne može zahtijevati da provjerava II tuženikovo tj. dužnikovo - ovršenikovo bračno stanje kao i sve moguće pravne posljedice toga stanja prije nego li se odluči pokrenuti sudski postupak radi naplate tražbine koje su utvrđene pravomoćnim i ovršnim presudama, jer bi to bio očito prekomjeran teret za vjerovnika, a i kršenje prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, utvrđenoga čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97-13/17) .

16. U odnosu na odredbu čl. 1. Protokola prvog Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tj. zaštitu vlasništva, sud ocjenjuje da bi ovaj predmetni ovršni postupak bio prihvatljivo miješanje u tužiteljevo pretpostavljeno suvlasništvo, jer je tužitelj dokazao svoje suvlasništvo u 1/2 dijela predmetne nekretnine kao pretpostavljeni suvlasnik kako je prethodno obrazloženo, a zatim je navedenom presudom P Ob-267/19 od 29. ožujka 2017.ovog suda utvrđena kao jedini vlasnik predmetne nekretnine.

17. Glede pitanja je li miješanje u mirno uživanje prava tužiteljeva suvlasništva sada vlasništva utemeljeno na zakonu, sud ocjenjuje da jest jer je I tuženik raspolagao navedenim pravomoćnim i ovršnim presudama protiv II tuženika, kojim mu je naloženo naknaditi troškove parničnih postupaka i taj trošak postaje I tuženikova imovina i uživa zaštitu vlasništva po istoj odredbi Konvencije, a na osnovi kojih je i pokrenuo ovaj ovršni postupak, a svrha tog postupka je sudskim tj. zakonitim putem naplatiti tražbinu, ako je dužnik, ovdje II tuženik ne ispuni mirnim putem.

18. U odnosu na pitanje ima li to miješanje legitiman cilj, sud ocjenjuje da ima i to stoga jer je opet I tuženik htio pokretanjem ovog ovršnog postupka ostvariti svoju tražbinu nastalu na osnovi pravomoćnih i ovršnih presuda, a takav ovršni postupak j jest zakonito sredstvo ostvarenja tražbine što je opet i svrha postojanja Ovršnog zakona, dočim tražbina koju je htio ostvariti potjecala iz parničnog sudskog postupka, gdje je pravomoćno odlučeno o postojanju II tuženikova možebitnog prava, što je opet svrha postojanja mjerodavnih postupovnih i materijalnopravnih propisa u parničnom postupku, a tu tražbinu je I tuženik pokretanjem ovršnog postupka htio ostvariti prodajom nekretnine koje je kao vlasnik u cijelosti bio uknjižen II tuženik u vrijeme pokretanja tog postupka, sve bez ikakve naznake postojanja tužiteljeva prava u bilo kojem javnom upisniku. Ukratko, cilj ovoga ovršnog postupka jest da I tuženik ostvari zaštitu svoga vlasništva tj dosuđenoga troška parničnih postupaka po istoj odredbi ove Konvencije, ubog čega je taj cilj svakako legitiman.

19. Glede razmjernosti miješanja u mirno uživanje prava suvlasništva i toga legitimnog cilja sud ocjenjuje da je bilo razmjerno. Točno je da tužitelj nije sudjelovao u navedenim parničnim postupcima iz kojih potječe I tuženikova tražbina prama II tuženiku i na osnovi kojih je I tuženik pokrenuo prethodni postupak, kao što je točno da tužitelj osobno s I tuženikom nije u dužničko-vjerovničkom odnosu po tim tražbinama te je jedino mogao istaknuti prigovor treće osobe, a tako i Ustavni sud Republike Hrvatske U-III-7288/21 od 16. veljače 2023. godine.

20. Sve da tužitelj i nije znao za ove pravomoćne i ovršne sudske presude iz kojih potječe I tuženikova tražbina prama II tuženiku premda je bila u braku s II tuženim u to vrijeme, a sve to zbog poremećenih odnosa kako iskazuje, opet I tuženik nije znao ni mogao znati za takvo što jer se od vjerovnika ne može očekivati da ispituje odnose svog dužnika s njegovim bračnim dugom, a koji bračni drug opet možebitno ima neko vlasničko pravo na nekretnini, koja u cijelosti glasi na dužnika tj. II tuženika, dočim tužiteljevo pravo nigdje nije bilo upisano, a sve to prije nego li pokrene ovršni postupak postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, bez ikakve dokazane zloporabe povjerenja, savjesno i pošteno, dočim sud ocjenjuje da I tuženik uživa zakonsku slobodu odabrati jedan od više Ovršnim zakonom propisanih načina prisilne naplate svoje tražbine. Ukratko, obje strane imaju pravo na mirno uživanje vlasništva, tužitelj svoje nekretnine, I tuženik svoje imovine dosuđene u parničnim postupcima te imaju legitiman cilj zaštiti ih te je I tuženik postupao svjesno i pošteno, bez dokazane zloporabe povjerenja i postupao je u skladu sa svima mjerodavnim propisima, a ovaj sud ne vidi nijedan razlog zašto bi bio uskraćen u zaštiti svoga vlasništva, dočim je tužitelj dugo vremena zanemarivao odredbu čl. 48, st. 2. Ustava Republike Hrvatske da vlasništvo obvezuje pa kao je već stekla suvlasništvo te nekretnine kao bračnu stečevinu, mogla je to učiniti javnim mjerodavnim upisom u zemljišnu knjigu po načelu javnosti i povjerenja, kako je to učinila i s ovosudnom presudom P Ob-267/19 od 29. ožujka 2017. godine, kad je istom počela to činiti pa bi i I tuženik znao stvarno stanje jednostavnim uvidom u zemljišne knjige prije početka ovršnog postupka.

21. Stoga je primjenom odredbe čl. 61, st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/12- 114/22) tužbeni zahtjev je odbijen, a sud nije prihvatio II tuženikovo priznanje tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 331, st. 2. Zakona o parničnom postupku sukladno odredbi čl. 3, st. 3. istog Zakona, budući ocjenjuje da je riječ o postupanju suprotno javnom moralu tj. izbjegavanju ovrhe na ovoj nekretnini, jer sudska odluke na osnovi koje su nastale ove I tuženikove tražbine prama njemu djeluju i na II tuženika te ih je dužan ispuniti, a tijekom trajanja toga ovršnog postupka je učinio sve što je bilo moguće da tužiteljica u cijelosti stekne pravo vlasništva na ovoj nekretnini, priznavajući tužbeni zahtjev u ovom postupku, kao i u onom P Ob-267/19. Naposljetku, na zaključnom ročištu predlaže dobiti tužbeni zahtjev, pače zahtijeva i naknadu troška parničnog postupka od tužitelja.

22. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 1. Zakona o parničnom postupku, to je primjenom tbr. 7, 8 i 9 OT sud I tuženiku priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za odgovor na tužbu, ročište 20.2.2018., 21.11.2018., 5.6.2019., 27.9.2022., 14.11.2024., 15.5.2025. i 7.4.2026. te podneske 7.5.2019. i 24.9.2019. po 2.034,00 eura svaki, što je ukupno 20.340,00 eur, uvećano za PDV od 5.085,00 ili ukupno 25.425,00 eur, a II tuženiku za ročišta 14.11.2024., 15.5.2025. i 7.4.2026. po 2.000,00 eura, što je 6.000,00 eura, zatezne kamate teku po stopi po odredbi čl. 29, st 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/25), a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, dana 22. svibnja 2026. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- opunomoćeniku I tuženika

- opunomoćeniku II tuženika